kad dijete stalno želi pobjeđivati...

[Rurik]

Imam jedan odgojni problem: naš bi sin (5 g.) u svakoj igri želio pobjediti. Kojeg god da se sporta dohvatimo, ako ne pobijedi - rasplakat će se. Što da radimo?

Ako ga puštamo da pobjeđuje, rast će njegovo samopouzdanje (što mi se čini izrazito bitno!) ali će se i uobraziti.
Neki dan je došao s idejom da je najbrži čovjek na svijetu jer je na neki način izračunao da može trčati 155 km/h.
Svako malo je pokazuje uvjerenje da je već spreman za Arsenal i Hrvatsku reprezentaciju.
Koliko ga dugo smijem puštati u tome uvjerenju? Kasnim li već s čvršćom reakcijom? Hoće li ga sudar s realnošču ili klincima u vrtiću jednoga dana previše zaboljeti?

Opet: ako krenem ono ful racionalno, strah me je da mu ne poljuljam samopuzdanje, vjeru u sebe i svoje mogućnosti... Ne bih htio da ga obuzme "ja niš ne vrijedim" osjećaj...

Molim vas, ako netko zna kakav pametan i stručan odgovor, ili me može uputiti gdje ga mogu pronaći, ...

[penelop@]

Rurik kaže:

Imam jedan odgojni problem: naš bi sin (5 g.) u svakoj igri želio pobjediti. Kojeg god da se sporta dohvatimo, ako ne pobijedi - rasplakat će se. Što da radimo?

...

Što je tako strašno u tome da se rasplače? Suze nisu nikog ubile

Kad tad će shvatiti da nije ni najbolji, ni najpametniji ni ništa... Najvjerovatnije u vrtiću i zato je bolje da s vama to shvati na blaži način i na način koji že ga motivirati da se više trudi.
Pođi od sebe..kad ti nešto ne uspije možda se ne rasplačeš ali ti nije svejedno i to te motivira da drugi put budeš bolji i da više ulažeš. Ako navikneš dijete da sve dobija servirano na pladnju, pa i pobjedu u igri činiš mu medvjeđu uslugu.

[daru]

Slažem se. Pobjedi i ti ponekad u nečemu. Mora shvatiti da JE super u nečemu, a da su i drugi u nečemu drugome - jednako dobri ili bolji, pa se onda treba -više potruditi. Inače ćeš imati problem - ne samo u vrtiću, nego pogotovo - u školi! Ako jedan predmet ne ide - depresija i dizanje ruku. Potiči ga da se - dokazuje, trudi. Dok igrate nogomet, nek pobjedi koji put, ali - teško. Nek se pomuči do pobjede.
To što mislil da trči 155km/h ili da je spreman za Arsenal - to je ono dječje u njemu i to nema veze s umišljenošću. Najbolju definiciju toga čula sam pred par godina kad se na promociji dekan "čudio" gdje s godinama nestaje - znanje?! Jer kad pitaš djecu u vrtiću da li netko zna svirati klavir - SVI dižu ruku i SVI ZNAJU. Kad isto pitanje ponoviš studentima - NITKO ne zna ili se diže jedna ruka... Dakle - dok su djeca - svi su UVJERENI da MOGU SVE. Tek tamo u školskoj dobi počne se javljati osjećaj da rezultati dolaze -uloženim trudom. Ali - ako te već sada zabrinjava - počni ga "trenirati"

[lturkano]

čitala sam da mi roditelji stalno želimo djetetu "usaditi" samopouzdanje, koje je objašnjeno kao osobina ljudi koji misle da sve mogu što žele, ali da je puno bitnija samosvijest. e sad razlika između toga dvoje bi bila, kako je tamo navedeno na primjeru, osoba koja je samosvjesna npr. odluči da se bavi nogometom i vidi da mu ne ide, i neće zbog toga smatrati da nezna ništa u životu, već će smatrati da jednostavno nije za nogomet, osoba sa niskom samosviješću će zbog toga smatrati da ne vrijedi ništa i da ništa dobro ne radi. dok samopouzdanje opisujukao mjeru za ono što smo sposobni učiniti. samopouzdanje bi bilo stečena osobina (vanjska osobina), a samosvijest dolazi iznutra, znači da netko vrijedi samim tim što postoji a ne zbog toga što je ili nije sposoban učiniti. ako netko ima zdravu samosvijest rijetko nema samopouzdanja, dok se obrnuto događa.

e sad, po ovome ispadne da nije dobro da ga pustite da stalno pobijeđuje, jer mu tako raste samopouzdanje ali ne i samosvijest, jer mora naučiti da vrijedi i kad ne pobjeđuje. treba nekako riješiti to što se on osjeća loše sam sa sobom ako ne pobjeđuje.

isto tako hvaliti dijete radi nečeg što je napravilo uzrokuje da misli da vrijedi samo ako nešto može, a ne zato što postoji. znači ako on napravi nešto dobro trebalo bi ga pitati da li je zadavoljan s tim što je postigao i reći da vam je drago radi njega, a ne da misli da mora pobijeđivati da bi vi bili zadovoljni sami sa sobom.

u biti da ne duljim, sve to što vi radite bi radila i ja, ali nakon ove knjige jednostavno mi se sve promijenilo, ja još imam malu curicu i nemam iskustva sa tako većim djetetom, ali bi vam preporučila da pročitate knjigu "vaše kompetntno dijete", već sam je par pita preporučivala na forumu (mislit će ljudi da nisam normalana, stalno udaram po istom), ali jednostavno mislim da knjiga vrijedi i da bi vam promjenila neke stavove i mišljenja isto kao i meni. pročitajte ju nećete požaliti.

[Ani4]

To je radio i moj sin... Ali on nije plakao, vec se davio u suzama. Isto smo mu jedno vrijeme pustali da pobjeduje, ali smo vidjeli da to nema smisla i da se mora nauciti da nemoze uvijek biti najbolji, najbrzi,... Tj. moze, ali samo ako se vise potrudi. I dalje je plakao kad je izgubio, ali se poceo puno vise truditi da pobijedi. Nakon nekog vremena je prestao plakati... Sada ima 10 god i vise ne place, ali se jos zna ljutiti kada gubi, pa vice. Ja mu se pocnem smijati, pa se onda i on pocne smijati.

[Zvrksa]

iturkano...vidi se da ste pročitali juula već iz prvih rečenica

evo.. ono što bih ja savjetovala... ne popuštati uvijek djetetu da pobijedi.... treba ga polako navikavati na to da je normalno ponekad izgubiti i da ne postoji nitko na svijetu tko uvijek pobjeđuje

a najviše bih se koristila igranjem društvenih igara da se kod djeteta razvije pozitivan odnos prema gubljenju, da shvati da je važnije družiti se s nekim i zabavljati, nego pobijediti

bitno je samo da sve to radite postupno da se ne postigne kontraefekt

do 6. godine dijete se treba znati nositi sa porazom na prihvatljiv način

[puppa]

Rurik, ista situacija je počela i kod mene kad je curka imala nešto manje od četiri godine. Banalna stvar, ona na biciklu, ja s klincem u kolicima i "utrkujemo se" .Ako slučajno do zadanog mjesta dođem prije nje, smak svijeta ... suze, cika, dreka...
Puno smo razgovarali s njom, objašnjavali joj da za sve ciljeve u životu treba biti uporan, ali da ne možeš u svemu biti najbolji, važno je da je puno stvari zanima, da se bavi onim što joj se sviđa, probali joj objasniti da se ni sa kim u životu ne bi natjecala kad bi svi razmišljali na njezin način ... svi bi se samo svađali, tukli i plakali u želji da budu najbolji. Malo sam i razgovarala s tetama u vrtiću kako to drugi klinci... Mislim da je to faza koja prolazi sama od sebe, ali treba ipak s klincem razgovarati.

[Esni]

Ja sam bila takva ko djete.Imam strijeg brata 9 god od mene i kad god bi se neceg igrali,ma bilo cega,karata,monopol,covjece neljuti se....,ak ja nepobjedim onda sve porusim na stolu i placem. Al proslo me je to sve poslje!