Filozofija horor filmova i psihoanaliza njihovih redatelja i gledatelja

[7odevet]

Horor ili film strave i užasa svima nam je poznat žanr neovisno jesmo li ljubitelji istog ili pak ne. Valja prije svega napomenuti kako bi se ova tema trebala razvijati prema analogiji samog naslova, no neizbježno moramo spomenuti i književni žanr - ipak on jest podloga modernog horor filma.

O horor žanru

Horor (čiji naziv dolazi od engleske riječi horror, užas) je naziv koji se danas koristi za žanr u fiktivnim djelima (kao što su književnost, likovna umjetnost, strip, film, video-igre), a čiji autori nastoje izazvati strah, uznemirenje i nelagodu kod njihovih konzumenata. Kao najčešći izvor neugodnih osjećaja jest uvođenje nekog zlog - a ponekad neobjašnjivog i nerazumljivog - elementa natprirodnog porijekla u "normalnu" ljudsku svakodnevnicu. Od 1960-ih se izraz horor koristi i za djela s morbidnim, neugodnim temama i snažnom emocionalnom napetošću. Horor se često propliće s djelima znanstvene fantastike, kao i fantasyja, s kojima zajedno tvori poseban nad-žanr spekulativne fikcije. Za izraz horor se u prošlosti koristio izraz strava i užas, odnosno strava.

Početak horora kao književnog žanra datira od 18. stoljeća s objavom romana Horacea Walpolea (Otrantski dvorac, 1764.), što je ujedno i početak podžanra tzv. gotičkog horora. U 19. stoljeću značajan je roman Mary Shelley Frankenstein (1818.), kratke horor priče Edgara Allana Poea, Stevensonov Neobičan slučaj dr. Jekylla i g. Hydea (1886.), Wildeov roman Slika Doriana Graya (1890.) i Stokerov Drakula (1897.).

U prvim desetljećima 20. stoljeća značajni autori horor romana bili su Howard P. Lovecraft (1890.-1937.) i M. R. James (1862.-1936.). Jedan od najutjecajnih horor autora današnjice, čija su brojna djela ekranizirana, je Stephen King.

Podvrsta je akcijskog filma s naglašenom tematikom straha. Horore djelimo u dvije glavne skupine: na psihološke i akcijske. Psihološki horor je vrsta horor filma koji se temelji na psihičkim zapletima, tj. radnjama koje gledatelju daju izbor razmišljanja o viđenom. Akcijski horor je svaki horor film koji nije psihološki, dakle s tematikom ubojica, vampira, zombija i sl.

Primjeri psihološkog horora su Krug 2 (2004), za akcijske - Petak 13.,1980, Noć živih mrtvaca (1968), itd.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Horor

Osim sasvim jasne poante horor žanra - unošenja nemira i prikazivanja ultimativnog zla koje na kraju u velikom dijelu ostvarenja pobjeđuje, na koji način protumačiti ljudsku potrebu za stvaranjem takvih morbidnosti? Otkud potječe ljudska potreba za zastrašivanjem drugih ljudi na ovakav; u književnom smislu žanra - imaginativno fikcionalnog - te u smislu filmskog - vizualnog - kontakta psihološke manipulacije?

Gledamo li kroz povijest žanra kao takvog, uviđamo sasvim normalno stvaranje kulta oko određenih pisaca i redatelja, baš kao i određenih franšiza horor filmova.

Diskutabilna pitanja:

• Ako uzmemo u obzir narodnu predaju (npr. Jure Grando), kako gledati na žanr kroz ontološku prizmu?
  
• Kako gledati na horor žanr kroz epistemološki aspekt?
  
• Kako ga etički opravdati?
  
• Na koji način prosuditi o mislima samog autora, te možemo li ih izjednačiti sa 'pasivnom' psihopatijom?
  
• Na koji način opravdati gledanje takvih uradaka izuzmemo li adrenalin?
  
• Kako se u 99.9% svih filmova i ostalih žanrova provlači određena propaganda, možemo li reći da je horor žanr propagandna nasilja i izopačenosti?

Koje je vaše mišljenje o horor žanru i njihovim autorima?

[tromo]

Mislim da to ucenje kroz razbijanje straha pali ljude,kao dijete kad ugleda sjenu pa se prestrasi,a kad nauci sto je to vidi da nije opasno.Redatelji horora vole zabavljati gledatelje kao i stand up komicari,samo koriste mastu da nas zabave i da otkrivamo ljepotu zivota.Wes Craven koristi nase djecije strahove i pretvara u nocne more(opsjednute lutke npr ili freddy krueger koji ubija u snovima i ima kandu na ruci-autor se igra s nasim prapovjesnim strahovima,spavas i napadne te tigar recimo).
Film i nasilje su povezani kao zivot i smrt,tako da obozavam horore(na ekranu ili papiru,dok ne mogu podnijeti kad netko maltretira djecu u stvarnosti,to mi se gadi,a u horor filmu bez problema gledam cupanje crijeva,silovanja,ludila jer sam svjestan kao i redatelji da je to fikcija.zato je zabavno).I dosta posla za dobar horor(efekti,atmosfera,...)

Nakon radnog vremena,igranja s djecom,cavrljanja ili seksanja sa zenom,..dobro dode odmor od ovakvog svijeta i prepustit se masti.

[martin007]

poznam ljude koji vole" gledat prave horore(obožavaju -to im je prvi izbor filmova ) !? mislim da lagano naginju mazohizmu ? tj.hrane anksioznost ( barem oni koji imaju sposobnost ulaska" u film ) svoju i slično ?

[implosive]

Na slično uvodno pitanje me potaklo glorificiranje talijanskih mafijaša u americi.

Coppola je od Corleone obitelji složio jednu vrlo privlačnu sliku časnih ubojica koji u filmu imaju gotovo moralni obligatorij izvršiti ubojstvo u datim okolnostima.

Stvarnost gotovo da nema nikakve veze sa filmom. Corleone mafijozi su bili okrutni krvoločni mesari koji su naređivali stravična mučenja i ubojstva svih koji im nisu dozvoljavali sprovodit svoju vlast koja je podrazumijevala krađu i korupciju, ucjene i reketarenje. Na Siciliji su se ljudi bojali spomenut ime Corleone.
Pitam se zašto se onda ne glorificiraju nacistički krvoloci u romantičnom štihu hollywoodske produkcije? Zašto se ne radi romantični tip serijala Soprano o nacističkim likovima?
Btw. Soprano serijal je također romantizirana slika teškog New Jersey ološa gdje je svatko zapravo držao glavu u torbi i pohlepa bilo jedino pravilo.
O tome su pričali FBI agenti koji imaju tone snimljenog materijala prisluškivanjem.


Veliki udio u tome ima religija koja sugerira da postoji nešto izvan razuma, jače od života.

[imanuel kant 1]

Prije svega ne bi trevalo praviti neke površne analogije između žanra filma i njihovih reditelja i gledalaca.

Meni je horor film najdraži žanr filmova iz razloga što čovjeka pošalje u taj neki vizuelni svijet,svijet mašte,ali istodobno kroz taj svijet mašte prikazuje čovjeka i njegove mračne strane.Npr.horor film The thing koji pokazuje golu borbu za život bez imalo morala,ali u isto vijeme stvara tjeskobu i tjera čovjeka da se uživi u taj svijet i dam prosjektuje sebe u neku od sličnih situacija.

Kroz prizmu onotloije bi najprije mogli provući horor filmove koji se bave onom mitološkom i paranomalnom stranom koja je u čovjekovoj krvi kroz godine evolucije te društvenog razvoja (tu mislim na filmove o proklestvu,duhovima,demonima,vješticama,npr.Polter geist,The Shinning,The Blair Witch Project,koji se tiču relgija,mitova,epova itd) i tiču se osnovnih pitanja čovjeka i bića,ali na jedan čisto prkatičan način ne filzofirajuci mnogo i bazirajući se primarno na emocije.
Ali meni najbolji su oni horor filmovi koji su na granici paranormalnog ali nisu skroz isključeni kao npr the Thing,gdje vanzamaljac zauzima tuđa tijela i čovjeku to jeste nemoguće kada misli,ali u nekom udaljenom mozgu možda u svemiru postoje neka slična vanzemaljska bića,ili zombi filmovi u kojim ljudi polude od nekih gasova i radijacije.

Za razliku od trilera,u kojem se prikazuje čovjekova mračna strana,ali gdje je sve ljudsko i čovjek se više osjeća racionalno i racionalzirtia takvu mogućnost,horor sa natrpirodnim fenomenima dira onu žicu u čovjeku koja se odnosi na vanrazumno,ali ne samo iz ugla pojedinca nego i iz ugla cijelog čovječanstva.To bi najbolje se moglo opisati sa riječi sablasnost.

Etički mnogo šta nije,i mislim da tu nema neke poseben rasprave,jer mnogi filmovi nisu etički ali se prikazuju.
O rediteljima i gledaocima horor filmova bi se mogle izvući neke analogije ali ne u patološkom nego više u psihološkom smislu.Ja lično sam primejtio da volim hororoe zato što mi u realnom životu nekad ne dostaje ta energija koja je bazirana samo na obično,a horor omogućava put u nešta navprirodno,a takođe volim horore zato što mi pokazuju psihologiju čovjeka i kako bih sam reagovao na neke situacije ali i to da mi je potsvjesno drago što nisam tamo u nekoj situaciji i što sam živ i zdrav.

Mnogi ljudi ne razumiju horore i ne shvataju njihovu dubinu jer horor nije samo povšrnost (neki ljudi znaju izjalvjivati da im je to glupo jer nije šta ja znam realno da duhovi postoje ili tako nešta,a onda odu gledati nešta što je još nerelanije tipa akcioni film gdje jedan lik ubije cijelu armiju vojnika sam itd.).

I zato živjeli horori!

[Hell-0]

7odevet kaže:

bla bla bla

Pri osjećaju straha se luči adrenalin. Ljudi vole uzbuđenja i tako to.

Ključaj temu.

[omen4k]

tromo kaže:

Film i nasilje su povezani kao zivot i smrt,tako da obozavam horore(na ekranu ili papiru,dok ne mogu podnijeti kad netko maltretira djecu u stvarnosti,to mi se gadi,a u horor filmu bez problema gledam cupanje crijeva,silovanja,ludila jer sam svjestan kao i redatelji da je to fikcija.zato je zabavno).I dosta posla za dobar horor(efekti,atmosfera,...)

Nakon radnog vremena,igranja s djecom,cavrljanja ili seksanja sa zenom,..dobro dode odmor od ovakvog svijeta i prepustit se masti.

Zvuci veselo.

Nakon djece i intime sa zenom, cupanje crijeva i silovanja za kraj dana.
What could possibly go wrong.

Dio kojeg nisi svjestan (moze se zakljuciti) je da dok gledas film um ti prolazi "suspension of disbelief", bez cega se ne bi mogao uziviti u film. Na cemu se temelji kinematografija. Sto dovodi do tog da tvoja podsvijest prolazi slicno iskustvo kao da to prozivljava.

Sto u slucaju trauma dovodi podsvijest do dvije glavne opcije da podnese traume. Prva je fraktura na "odjeljke" i zakljucavanje trauma gdje manje direktno stete ali dalje mogu bujati i podlozne su katalizatoru. Druga je otupljivanje.

Prva je slucaj kod labilnijih osoba i dovodi do tezih psiholoskih oboljenja. Druga je cesci slucaj i dovodi do tog da lakse podnosis biti suocen sa cupanjem crijeva, silovanjem, ludilom i sl. i da ce ti prije i lakse pasti na pamet i vrtiti se po glavi, da su vece sanse da ces to tolerirati u svijetu oko sebe promatrajuci to pasivno, bez motivacije da to promijenis, motivacije koja je prije prirodno postojala i prirodno bila trigerirana prirodnim sokom, ali si ju eto oslabio/izbrisao tretirajuci vlastitu podsvijest kao kantu za smece.

Princip koji je poznat i koristi se odavno i svakodnevno.

imanuel kant 1 kaže:

takođe volim horore zato što mi pokazuju psihologiju čovjeka

Eventualno scenarista, posto se radi o likovima i situacijama iz njegove maste.

Ima naravno iznimki i uradaka nastalih na ozbiljnim pisanim djelima (Poe, Lovecraft, King) i ozbiljnijih redatelja, npr. Carpenter (koji je rezirao "The Thing") koji kroz ovaj zanr ozbiljnije obraduju psihu. Njegov "In the mouth of madness" nije postao kultni kao "The Thing" i "The Fog" ali ima ozbiljnu poruku.

Zanr generalno nije formiran da objektivno uprizoruje ljudsku psihu nego da trigerira jake emocije gledatelja kroz fantaziju, sok i (vecinom) nerealne situacije i reakcije protagonista, za sto se u vecini slucajeva koriste sablonizirani pristupi, ovisno o ciljanoj publici.

[Druid]

Je li tko gledao The Human Centipede? Jedan od rijetkih (ako ne i jedini) kojem Roger Ebert nije dao ocjenu.
Ima i dvojka, a navodno se snima trojka, kao zadnji film u zamišljenoj trilogiji.

[tromo]

omen4k kaže:

Zvuci veselo.

Nakon djece i intime sa zenom, cupanje crijeva i silovanja za kraj dana.
What could possibly go wrong.

Dio kojeg nisi svjestan (moze se zakljuciti) je da dok gledas film um ti prolazi "suspension of disbelief", bez cega se ne bi mogao uziviti u film. Na cemu se temelji kinematografija. Sto dovodi do tog da tvoja podsvijest prolazi slicno iskustvo kao da to prozivljava.

Sto u slucaju trauma dovodi podsvijest do dvije glavne opcije da podnese traume. Prva je fraktura na "odjeljke" i zakljucavanje trauma gdje manje direktno stete ali dalje mogu bujati i podlozne su katalizatoru. Druga je otupljivanje.

Prva je slucaj kod labilnijih osoba i dovodi do tezih psiholoskih oboljenja. Druga je cesci slucaj i dovodi do tog da lakse podnosis biti suocen sa cupanjem crijeva, silovanjem, ludilom i sl. i da ce ti prije i lakse pasti na pamet i vrtiti se po glavi, da su vece sanse da ces to tolerirati u svijetu oko sebe promatrajuci to pasivno, bez motivacije da to promijenis, motivacije koja je prije prirodno postojala i prirodno bila trigerirana prirodnim sokom, ali si ju eto oslabio/izbrisao tretirajuci vlastitu podsvijest kao kantu za smece.

zanimljivo,ali ubaci u jednadzbu da sam svjestan da gledam film i da me zanimaju specijalni efekti,tj volim filmski svijet(trilere,drame,akciju,sf,ne gledam samo horore,a i gledam trash horore gdje zbog slobode mozes se nasmijati totalno pretjeranim stvarima).

Bolesniji su ljudi koji cine nasilje u stvarnom svijetu,nego filmasi(to je videnje svijeta),racunaj i na metafore,simbole u filmu.

Objasni mi ovo molim te ako hoces o pasivnom promatranju na nasilje(ne razumijem jer nakon sto radim,volontiram,ne pijem niti kockam,ne tucem zenu ni djecu,sto jos mogu uciniti za svijet??)
Meni je nasilje kad netko siluje i dobi par mjeseci,a za joint nekoliko godina.
Kako ti dozivljavas nasilje oko sebe(dok sam ja otupio osjetila).
Idem iscupat crijeva kceri dok cekam odgovor;-)

[imanuel kant 1]

Eventualno scenarista, posto se radi o likovima i situacijama iz njegove maste.

Ima naravno iznimki i uradaka nastalih na ozbiljnim pisanim djelima (Poe, Lovecraft, King) i ozbiljnijih redatelja, npr. Carpenter (koji je rezirao "The Thing") koji kroz ovaj zanr ozbiljnije obraduju psihu. Njegov "In the mouth of madness" nije postao kultni kao "The Thing" i "The Fog" ali ima ozbiljnu poruku.

Zanr generalno nije formiran da objektivno uprizoruje ljudsku psihu nego da trigerira jake emocije gledatelja kroz fantaziju, sok i (vecinom) nerealne situacije i reakcije protagonista, za sto se u vecini slucajeva koriste sablonizirani pristupi, ovisno o ciljanoj publici

Ja jesam u prvoj rečenici napisao da se ne mogu vršiti neke ozbiljen psiho analize o gledaocima horor filmova no neke ipak mogu.Iako se koriste šablonski pristupi ipak ti šablonski pristupi privlače neke ljude više od nekih drugih.Ima ljudi koji ne vole horore,ima onih kojih mogu pogledati ali i onih koji ih obožavaju.
Pobude mogu biti razne,to je neosporno od te neke potrebe za avanturizmom ali onim projektovanim (gdje si na mirnom mijestu,ušuškan,daleko od onoga što se dešava,ali se uživljavaš u radnju) do želje da se gleda nasilništvo (ima sigurno i takivh među horor ljubtieljima ali ne treba generalizirati) ali kao što se o nečijoj ličnosti može govoriti na osnovu muzike koju sluša tako se može govoriti i na osnovu horor filmovima.Npr.ako saznam da neka žena voli romantične komedije,a druga horor filmove iz toga se mogu izvući neke paralele o njenim intersovanjima,kao i npr.o muškarcu koji sluša isključivo rokenrol ili nekom drugom koji voli da sluša nacionalističke i patriotske pjesme ili narodnjake itd.

Što se tiče te negativnosti,horor filmovi i trileri po meni i imaju tu namjenu da pokažu nasilje koje je nama svima tako daleko,ali gledanjem nasilja shvatamo da je ono loše i da ga treba iskorjeniti.Oni pokazuju onu mračnu stranu od koje svi biježimo i od onih misterija života.
Najbolje je onda gledati romantične komedije,erotske filmove,razne druge komedije,vesterne u kojima se sve završi happy endom bez neke životne težine.

Pretjerano gledane horor filmova može dovesti do veće tolerancije nasilja ali u smislu gadljivosti prema tome i stvaranja veće tolerancije ali to ne znači da se ta osoba neće boriti u životu protiv nasilja niti da će ga podržavati,jer uvjek posotji onaj okidač u mozgu koji nam govori da je film ipak fantasy i da ćemo biti živi svi,a u životu nema comebacka.
Ali na taj način bi mogli kritikovati i druge filmske žanrove,kao što su razni akcioni filmovi koji promoviraju takođe ubistva,zatim razne ratne filmove koji ne daju da se prošlost zaboravi i opet osvježavaju nasilje,crne komedije koje od tragedije prave smijeh itd.

[black fairy]

To mi je omiljeni žanr, volim horore jer su napeti! A što se tiče "happy enda" pa u biti većina ih i ima jer uvijek barem netko preživi( glavni lik), ali bez bljutavosti i neke fejk romantike i nerealnosti kao npr. u romantičnim komedijama i slično gdje nema uopće radnje niti neke napetosti.

[omen4k]

tromo kaže:

zanimljivo,ali ubaci u jednadzbu da sam svjestan da gledam film i da me zanimaju specijalni efekti,tj volim filmski svijet(trilere,drame,akciju,sf,ne gledam samo horore,a i gledam trash horore gdje zbog slobode mozes se nasmijati totalno pretjeranim stvarima).

To je jasno i u jednadzbi i bez naglasavanja.
Svijest je samo vrh brijega i dio onoga sto si Ti.

tromo kaže:

Bolesniji su ljudi koji cine nasilje u stvarnom svijetu,nego filmasi(to je videnje svijeta),racunaj i na metafore,simbole u filmu.

Velik dio ljudi realizira ideje zadobivene iz fikcije. Velik dio ljudi vec je naviknut na nasilje svakodnevnice upravo radi konstantnog izlaganja kroz medije.

Metafore i simboli upravo su argument zbog kojeg uprizoravanje klanja, silovanja i sl. nije nuzno za pricanje price. Dovoljno je ukazati da se dogadjaj dogodio, nije nuzno pokazati traumaticne detalje.

Cega su kvalitetni redatelji svjesni.

tromo kaže:

Objasni mi ovo molim te ako hoces o pasivnom promatranju na nasilje(ne razumijem jer nakon sto radim,volontiram,ne pijem niti kockam,ne tucem zenu ni djecu,sto jos mogu uciniti za svijet??)

Direktni savjeti su u ovakvim situacijama cesto manje produktivni jer se radja Ego koji ne voli savjete pa stvara komunikacijski sum/blokade.

Sto se moze uociti i u posalici s crnim humorom na kraju posta koja se nepotrebnom defenzivnoscu sprda simplifikacijom.

Bez direktnih savjeta moze se reci da su podsvijest i njeno stanje vrlo vazni.

tromo kaže:

Meni je nasilje kad netko siluje i dobi par mjeseci,a za joint nekoliko godina.

Upravo se o silovanju i prica.
Pogodi sto se siluje.

tromo kaže:

Kako ti dozivljavas nasilje oko sebe(dok sam ja otupio osjetila).

Nisi "otupio" nego otupljujes.

Sto se nasilja tice, recimo da ratovanje nije limitirano samo na vidljiva polja.

Korisno je razmotriti izjavu "what has been seen cannot be unseen".

[Hazen]

............
[*]Na koji način prosuditi o mislima samog autora, te možemo li ih izjednačiti sa 'pasivnom' psihopatijom?

Možemo li cijeli ljudski rod izjednačiti sa "pasivnom psihopatijom"? Počevši recimo od baka koje, ma neću pretjerati ako kažem tisućljećima, diljem svijeta, plaše djecu ovom ili onom varijantom horor priča. Najbolje priče u djetinjstvu slušala sam uvečer uz vatru kamina, i bile su jezive. Kao i toliko djece, generacijama prije mene. I bilo nam je super. (Iako ne svima, priznajem. Neka djeca koju sam tad poznavala nisu voljela horore jer su se previše plašila.)

Najpoznatije svjetske bajke u sebi imaju horor elemente, koje u nekim slučajevima čak ni stoljeća peglanja u "ružičasto" nisu uspjela zakamuflirati do neprepoznatljivosti. Otkad je ljudskog roda i onog zastrašujućeg u kutevima naše mašte, otkad je naših mora i strahova, postoje takve priče. Besmisleno mi je reći da smo svi mi pomalo psihopati.

[*]Na koji način opravdati gledanje takvih uradaka izuzmemo li adrenalin?

Opravdati? Objasniti. Termin "opravdati" malo mi je preoptužujuć.

Na koji način to objašnjavam kod sebe: horor žanr mi podiže onu "vrstu" adrenalina koju ne mogu nigdje drugdje pronaći. Pritom moram naglasiti da se ovo što pišem u svoje ime odnosi isključivo na ono što je nekad više bilo zvano "stravom i užasom". Prezirem horore snimljene zbog nasilja, iživljavanja, mesarenja, zlostavljanja.

Obožavam mistiku, zlosutnost, jezu, lagano građenje atmosfere i napetosti. Obožavam sve ono što me podsjeća na najbolje djelove prastarih bajki, priča i mitova. Na neki način me vraća u djetinjstvo, opet mi oživljava taj osjećaj nepoznatog, nevidljivog, iznenađujućeg, nečeg novog, nečeg što se mora zamišljati, nečeg pred čim stojiš zbunjen i začuđen, istovremeno zastrašen i privučen.

Zar nas nije takav osjećaj pratio tisućljećima prije nego što smo otkrili sve što se u svijetu može otkriti? Osjećaj straha pred nepoznatim, nečim što nas može ozlijediti a istovremeno želimo saznati što je to usađen je u generacije naših predaka koji su otkrivali svijet. Stare priče oduvijek su bile i ostale najsvježiji horori.

Istovremeno se sve to odnosi na svijet oko nas (onakav kakav je nekada davno bio,) i ono duboko u nama, što sami o sebi jedva naslućujemo, ali nas također privlači. Začudnost i jeza meni su najprimamljiviji kad idu jedno uz drugo. Osjećaj da ipak još uvijek, negdje postoje "vile"... još je življi ako ih se plašiš. Zato volim priče o duhovima, vampirima, "onom nečemu", "bićima".

[*]Kako se u 99.9% svih filmova i ostalih žanrova provlači određena propaganda, možemo li reći da je horor žanr propagandna nasilja i izopačenosti?[/B][/LIST]

Postoji više vrsta horora. Ponavljam, prezirem iz dna duše razne Hostele, Brda imaju oči, Srpske filmove, Slagalice strave, itd. Zapravo neke čak i poštujem. Prvi film Slagalica strave mi je u biti jako dobar. Ali takav svijet, atmosfera tog filma, nasilje u njemu, jednostavno su mi odbojni, iritirajući.

Veću (iritantno jeftinu), propagandu nasilja i izopačenosti vidim u serijama poput Spartacusa ili Game of Thronesa, nego u filmovima poput horora The Others, Šesto čulo, El Orphanato, The Descent.

Koje je vaše mišljenje o horor žanru i njihovim autorima?

Obožavam horor žanr. Pritom mislim na filmove poput gore navedenih. Odrasla sam na hororima, a u literaturi najbolji mi je bio i ostao Guy de Maupassant. Što se filmova tiče, valjda je sve počelo s vrhunska prva dva nastavka Aliena i Isijavanjem.
Idealan film bio bi mi spoj horora, fantasya i dobre drame. Nešto poput Panovog labirinta. Zapravo taj film nabolje prikazuje razlog zbog kojeg su mi horori dragi.

Imam osjećaj da živim u svijetu kojeg je sve teže začuditi, zaintrigirati, fascinirati, podsjetiti ga da ušuti i "šire otvori oči", i takav svijet utječe i na mene, dijelom i zato što sam i sama sve starija i sve me manje toga začuđuje. Osim toga, živim u svijetu u kojem se jednom klikom mišem može otkloniti vijest o nečijem silovanju, ubijanjima u nekom od ratova, masakriranjima, zlostavljanjima... Bijeg u svjetove vampira, duhova, demona, u svjetove u kojima postoji ono nešto što je jače i zlosutnije od ljudi, na neki način mi predstavlja eskapizam.

[implosive]

imanuel kant 1 kaže:

Meni je horor film najdraži žanr filmova iz razloga što čovjeka pošalje u taj neki vizuelni svijet,svijet mašte,ali istodobno kroz taj svijet mašte prikazuje čovjeka i njegove mračne strane.Npr.horor film The thing koji pokazuje golu borbu za život bez imalo morala,ali u isto vijeme stvara tjeskobu i tjera čovjeka da se uživi u taj svijet i dam prosjektuje sebe u neku od sličnih situacija.

Ovime si samo rekao da u filmovima voliš nemoral i osjećaj tjeskobe i situacije u kojima ona vlada. Zašto te to privlači u filmovima?

imanuel kant 1 kaže:

Kroz prizmu onotloije bi najprije mogli provući horor filmove koji se bave onom mitološkom i paranomalnom stranom koja je u čovjekovoj krvi kroz godine evolucije te društvenog razvoja (tu mislim na filmove o proklestvu,duhovima,demonima,vješticama,npr.Polter geist,The Shinning,The Blair Witch Project,koji se tiču relgija,mitova,epova itd) i tiču se osnovnih pitanja čovjeka i bića,ali na jedan čisto prkatičan način ne filzofirajuci mnogo i bazirajući se primarno na emocije.

Sve se može provući kroz prizmu filozofske, sociološke, antropološke itd. discipline. Nađi mi ljubitelja horrora koji iz takve perspektive gleda film. Omjer je vjerovatno kao i broj dobitnika sedmice na lotu.
Kada ukloniš taj dio sadržaja iskustva, ostaje ti puka situaciona intuitivna refleksija (ako je film dovoljno vješt u komunikaciji sa gledateljem) ili sa druge strane kritika promašenih pokušaja komunikacije.

U najboljem slučaju je intuitivna refleksna reakcija koja ujedno i određuje kvalitetu filma.
I sad, kad smo gledatelja horrora postavili na realno mjesto, pitanje koje stoji je zašto uživa u torturi drugog čovjeka, zašto u torturi sebe uživljavajući se u muku lika? Zašto isto tako ne uživa u vlastitim noćnim morama sa željom da se ponove?

imanuel kant 1 kaže:

Ali meni najbolji su oni horor filmovi koji su na granici paranormalnog ali nisu skroz isključeni kao npr the Thing,gdje vanzamaljac zauzima tuđa tijela i čovjeku to jeste nemoguće kada misli,ali u nekom udaljenom mozgu možda u svemiru postoje neka slična vanzemaljska bića,ili zombi filmovi u kojim ljudi polude od nekih gasova i radijacije.

Svako naše (ne)razumijevanje dolazi iz nama poznatog. Tvoj "udaljeni mozak" je tvoj mozak koji se odlučio određenu formu poznatog etiketirat "udaljenim" ili paranormalnim.
Postoji samo poznato i nepoznato. O poznatom možeš imati ideje, o nepoznatom nemaš ideje pa ni mogućnosti razmišljati ni govoriti.

imanuel kant 1 kaže:

Za razliku od trilera,u kojem se prikazuje čovjekova mračna strana,ali gdje je sve ljudsko i čovjek se više osjeća racionalno i racionalzirtia takvu mogućnost,horor sa natrpirodnim fenomenima dira onu žicu u čovjeku koja se odnosi na vanrazumno,ali ne samo iz ugla pojedinca nego i iz ugla cijelog čovječanstva.To bi najbolje se moglo opisati sa riječi sablasnost.

Rekao bih da je thriller stvarnost koja traži odgovor na opasnost koja je po svojoj prirodi nepredvidljiva u samom doživljaju. Osjećaj prijetnje je osjećaj neizvjesnosti.
Osjećaj neizvjesnosti za sobom veže strah. Strah je strano tijelo koje moraš što prije izbaciti pa se nosiš sa njime tako da ga lociraš definicijom. Koja će to definicija biti, ovisi o okviru primjenjivih informacija koje posjeduješ.
Čak i da imaš jako malo primjenjivih informacija, sila prilike će te natjerat napraviti velike logičke skokove pa složit nespojivo.
Nije ona stara "U strahu su velike oči", bezveze.

[tromo]

omen4k kaže:

Velik dio ljudi realizira ideje zadobivene iz fikcije. Velik dio ljudi vec je naviknut na nasilje svakodnevnice upravo radi konstantnog izlaganja kroz medije.

Metafore i simboli upravo su argument zbog kojeg uprizoravanje klanja, silovanja i sl. nije nuzno za pricanje price. Dovoljno je ukazati da se dogadjaj dogodio, nije nuzno pokazati traumaticne detalje.

Cega su kvalitetni redatelji svjesni.

Filmovi 60ih i 70ih je nasilje bilo inspirirano reaalnoscu,a u postmodernom filmu(racunamo ultranasilne filmove)je prikazano nerealno i redatelji se igraju filmom kao medijem(mjesaju zanrove,pretjeruju stilom,posvecuju povijesti filma,redatelji koriste mogucnosti koje klasicno doba filma nije moglo,asociraju na kultne filmove i redatelje..).
Da horori ne postoje i dalje bi postojali horori u stvarnosti(to je kao da optuzujes glazbu da je kriva za nesto,a ne dozivljavas civilizaciju u kojoj su djeca roba i robovi),film je prvenstveno zabava(sto pomaze ljudima).
Film i redatelj ne mogu biti odgovorni za ponasanje psihicki bolesnih ljudi,nasilje na ekranu ne postoji-samo stil kako se prikaze,a ove teorije o otupljivanju osjetila nisu dokazane jer redatelji pokusavaju novim nacinima prikazati nasilje koje je vec snimljeno(jbga,ako mislis da ekipa koja se nasminka i glumi pred kamerom kriva za neciji dozivljaj stvarnosti ne znam sto da ti kazem).

Svijet filma spaja utisak stvarnosti i svjesnost gledatelja da gleda fikciju koji daju rezultat zadovoljstva gledatelja(zato volim vise horore od romanticnih komedija).
Teorije o zatupljivanju su nedokazane jer svaki zanr prikazuje nasilje u svom obliku(kao sto jela imaju drugaciji okus),a i poznavanje filmske povijesti(cenzura takoder koje su nastajale zbog strahova polovicom proslog stoljeca)bi smanjile ovakve rasprave(ali onda bi bilo dosadno).

[omen4k]

tromo kaže:

Da horori ne postoje i dalje bi postojali horori u stvarnosti

Nejasno je koja je tvoja percepcija stvarnosti i kuda gledas ali zivis u svijetu sa najvise horora u povijesti covjecanstva, koji afektira ljude, zivotinje, biljke i prirodu generalno.

Dok se masa iz zemalja prvog svijeta "zabavlja", upravo u ovom trenu zapadne sile "sire demokraciju" na Bliskom Istoku, kroz istu pricu koju prodaju zadnjih pola stoljeca, na koju je zapadni svijet otupio i koja ishlapi iz uma nakon prve scene golisave starlete.

Horor se dogadja kontinuirano i svakodnevno, dok masa veselo bulji u svoje zabavne high-tech igracke (sklopljene u tvornicama s mrezama za samoubojice), redovito chekirajuci facebank statuse i youtube posalice, u mentalnom OS-u promoviranom u glavnim "informativnim" emisijama.

tromo kaže:

(to je kao da optuzujes glazbu da je kriva za nesto,a ne dozivljavas civilizaciju u kojoj su djeca roba i robovi),

Optuzbe su smislene samo za ljude. Korisno je poznavanje odredjenih principa funkcioniranja podsvijesti, pogotovo u situacijama u kojima se ista tretira kao rupa u koju se moze ubacivati bilo sto bez posljedica.

tromo kaže:

film je prvenstveno zabava(sto pomaze ljudima).

Cesta verzija stvarnosti onih koje se "zabavlja".

tromo kaže:

Teorije o zatupljivanju su nedokazane jer svaki zanr prikazuje nasilje u svom obliku(kao sto jela imaju drugaciji okus),a i poznavanje filmske povijesti(cenzura takoder koje su nastajale zbog strahova polovicom proslog stoljeca)bi smanjile ovakve rasprave(ali onda bi bilo dosadno).

Zatupljivanje je samo jedan dio utjecaja na svijest mase a "dokazivanje" prvenstveno ovisi o sposobnosti osobe da percipira "dokaz". Ocekivanje da ce masinerija zasluzna za oblikovanje mase predati masi na pladnju dokaze da se masa oblikuje...nije realno ocekivanje.

Filmska povijest je period od 100 godina i sama po sebi je nedovoljna za razumijevanje navedene tematike. U ovoj raspravi bilo bi korisno prouciti iz cega je filmska umjetnost nastala, otkuda to dolazi i na kojim principima se temelji.

Hint: ima veze sa ovim pod-forumom i starije je od 100 godina.

[imanuel kant 1]

Ovime si samo rekao da u filmovima voliš nemoral i osjećaj tjeskobe i situacije u kojima ona vlada. Zašto te to privlači u filmovima?

Nisam rekao da volim nemoral i tjeskobu.Odakle ti to?Ako bih rekao da volim gledati horore i poistovjećivati se sa ubicama,negativnim ličnostima,hektolitre krvi itd.tada bi se taj zaključak mogao nazvati isparvnim,ovako ne.Osjećaj tjeskobe volim,ali samo u momentu isčekivanja,jer se stavljam u kožu tog glavnog lika i zamišljam kako bih tu odreagovao.Tako radim i sa drugim filomovima iz različlitih kategorija.Volim film provući kroz sebe.
Nasilje kao samo nasilje u horor filmu mi nije nešta posebno zanimljivo,ali situacija koja prethodi tome jeste.Nekada mi je sama priča najbitnija.

Sve se može provući kroz prizmu filozofske, sociološke, antropološke itd. discipline. Nađi mi ljubitelja horrora koji iz takve perspektive gleda film. Omjer je vjerovatno kao i broj dobitnika sedmice na lotu.
Kada ukloniš taj dio sadržaja iskustva, ostaje ti puka situaciona intuitivna refleksija (ako je film dovoljno vješt u komunikaciji sa gledateljem) ili sa druge strane kritika promašenih pokušaja komunikacije.

U najboljem slučaju je intuitivna refleksna reakcija koja ujedno i određuje kvalitetu filma.
I sad, kad smo gledatelja horrora postavili na realno mjesto, pitanje koje stoji je zašto uživa u torturi drugog čovjeka, zašto u torturi sebe uživljavajući se u muku lika? Zašto isto tako ne uživa u vlastitim noćnim morama sa željom da se ponove?

Naravno da može,ali ipak dobar horor po meni gađa u tu žicu čovjeka bilo svjesnu ili nesvjesno više nego neki drugi filmovi.
Msm da girješiš sa ovim,ima mnogo više ljubtelja horora kojima horor film nisu samo puke emocije i refleksija,no ima ih i takivh dosta.
Msm da čovjek uživa u troturi drugog lika u filmu uživljujući se u nju zato što on to može prekinuti kada god hoće,i u krajnjoj svijesti mu je uvjek onaj okidač koji kaže:Pa to je samo film.Sa snovima nije tako.No to ne znači da čovjek u ovom slučaju ja želim da se to nekome desi u stvarnosti,ali posmatrajući tu negativnu stranu čovjeka i psihe učim o životu i sa druge strane se osjećam lijepo jer ja nisam u toj situaciji i u tom momentu,i samim time više cjenim ovaj trenutak.
No to me ne vodi u neki melanholiju da nisam spreman da se borim za nešta bolje u životu niti da su mi kriterijumi niski,i da svoju vrijednosti povećavam na osnovu patnjih drugih,no neke psihološke analize bi se mogle uraditi,ali nikako na osnovu njih davati neku konačnu,opštu ocjenu o samoj ličnosti.

Svako naše (ne)razumijevanje dolazi iz nama poznatog. Tvoj "udaljeni mozak" je tvoj mozak koji se odlučio određenu formu poznatog etiketirat "udaljenim" ili paranormalnim.
Postoji samo poznato i nepoznato. O poznatom možeš imati ideje, o nepoznatom nemaš ideje pa ni mogućnosti razmišljati ni govoriti.

Da u opštem smislu,ali ipak ima ono što nam je nepoznato i o čemu nemamo dovoljno informacija i to nam budi maštu na osnovu koje mi sami možemo da pretpostavljamo i vizueliramo neke stvari,a mistično u nama budi one stare,rekao bih istorijske gene strana od kojih smo sazidani i koji se tiču našeg mozga.
Npr.horori sa duhovima,vješticama i drugim mitskim bićima.Mnogo je jos mitskog u nama.

[tromo]

omen4k kaže:

Nejasno je koja je tvoja percepcija stvarnosti i kuda gledas ali zivis u svijetu sa najvise horora u povijesti covjecanstva, koji afektira ljude, zivotinje, biljke i prirodu generalno.
Dok se masa iz zemalja prvog svijeta "zabavlja", upravo u ovom trenu zapadne sile "sire demokraciju" na Bliskom Istoku, kroz istu pricu koju prodaju zadnjih pola stoljeca, na koju je zapadni svijet otupio i koja ishlapi iz uma nakon prve scene golisave starlete.
Horor se dogadja kontinuirano i svakodnevno, dok masa veselo bulji u svoje zabavne high-tech igracke (sklopljene u tvornicama s mrezama za samoubojice), redovito chekirajuci facebank statuse i youtube posalice, u mentalnom OS-u promoviranom u glavnim "informativnim" emisijama.
Zatupljivanje je samo jedan dio utjecaja na svijest mase a "dokazivanje" prvenstveno ovisi o sposobnosti osobe da percipira "dokaz". Ocekivanje da ce masinerija zasluzna za oblikovanje mase predati masi na pladnju dokaze da se masa oblikuje...nije realno ocekivanje.
Filmska povijest je period od 100 godina i sama po sebi je nedovoljna za razumijevanje navedene tematike. U ovoj raspravi bilo bi korisno prouciti iz cega je filmska umjetnost nastala, otkuda to dolazi i na kojim principima se temelji.

Jel ti uopce procitas sto napisem?
U ovoj raspravi ja ti govorim sa filmskog stajalista,a ti bacas neke predrasude(ili frustracije),a ja ti pokusavam reci da je film umjetnost
koja je zasebna iako je spoj vise stvari(slike,zvuka,vise ljudi
radi)i zabava je.Usporedujes facebook i youtube sa filmom koji
je nastao s prijelaza 19. i 20.st i razvija se kao i tehnologija kao
i jos neke stvari uz nju.Nasilje postoji od pecine ili cega vec,samo
sto zbog hrpe informacije ljudi danas briju da su najpametniji(iako
povijest ide nelinearno sto se tice razvoja i pameti).
Jos ces reci da Dostojevski nije genij jer ima npr u djelima prikaz nasilja(roditelji namazu govnima kcerku i vrijedaju,djecaka rastrgavaju psi do smrti pred cijelim selom,giljotine,religijski zlocini...itd).
O cemu ti pricas u slucaju dok mi ne odgovaras sto ti cinis dok
sad u africi netko siluje djevojke i krade dijamante,meni govoris
da sam ja kriv(pasivno dozivljavam kao da sam nesvjestan sebe
i svijeta) dok gledam horor nakon sto sam se izigrao i nahranio djecu,zaradio da kupim hranu i platim rezije.Mozda bi bilo pametnije
da visim na netu cijeli dan,a navecer napijem u birtiji pa prebijem
zenu i pjevam domoljubne pjesme,ne razumijem te dok ne objasnis
sto ti cinis(ja sam ti rekao sto mogu najvise uciniti za svijet,a to
je voljet svoju obitelj i uciti,a to sto gledam horore je moj izbor i
zabava gdje nikome nisam nista ukrao niti lose napravio).

I filmska masa bas obrnuto od ovoga sto ti pricas reagira,ona ne razumije to i prica poput tebe,zato imamo pornografiju,rasizam,ratove,marketing(masa je glupa,a ljudi se boje koristit svoj mozak kao u slucaju paljenja vjestica iako to ne zele sute i pale jer se boje da ce ih izopciti iz drustva),ali to me boli kurcic jer zivim u svojoj kozi,osim ako ces mi ti placati rezije i prehranjivati obitelj pa necu gledat hororce.

[implosive]

imanuel kant 1 kaže:

Nisam rekao da volim nemoral i tjeskobu.Odakle ti to?Ako bih rekao da volim gledati horore i poistovjećivati se sa ubicama,negativnim ličnostima,hektolitre krvi itd.tada bi se taj zaključak mogao nazvati isparvnim,ovako ne.

Osjećaj tjeskobe volim,ali samo u momentu isčekivanja,jer se stavljam u kožu tog glavnog lika i zamišljam kako bih tu odreagovao.Tako radim i sa drugim filomovima iz različlitih kategorija.Volim film provući kroz sebe.
Nasilje kao samo nasilje u horor filmu mi nije nešta posebno zanimljivo,ali situacija koja prethodi tome jeste.Nekada mi je sama priča najbitnija.

Pogrešno sam se izrazio, ispričavam se. Nisam mislio da reći da su ti nemoral i tjeskoba životni svjetonazor. Mislio sam reći da su ti takva iskustva privlačna u filmu. Uvjet nemorala si spomenuo u kontekstu filma "The Thing".

Ono što u većini slučajeva horror čini drugačijim od ostalih filmova je prikaz nasilja tj. krvave torture. Bolje rečeno, nisu mu dovoljni limiti nasilja ostalih žanrova nego u tom polju želi više.
Ima bezbroj filmova u području drame koji vrlo efektno ostavljaju šokantni dojam nasilja koji je više nego dovoljan da iskustveno prođeš kroz izazove koje si spomenuo.

imanuel kant 1 kaže:

Naravno da može,ali ipak dobar horor po meni gađa u tu žicu čovjeka bilo svjesnu ili nesvjesno više nego neki drugi filmovi.

Nesvjesno nije nešto što bi se a priori moglo favorizirati. Dapače, odgajamo djecu na način da nesvjesne porive kultiviziraju u vlastitom interesu.

imanuel kant 1 kaže:

Msm da girješiš sa ovim,ima mnogo više ljubtelja horora kojima horor film nisu samo puke emocije i refleksija,no ima ih i takivh dosta.

Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo ili pročitao komentar horrora "običnog" gledatelja koji se odnosio na nešto više od uvjerljivosti glume, režije i efekata.

imanuel kant 1 kaže:

Msm da čovjek uživa u troturi drugog lika u filmu uživljujući se u nju zato što on to može prekinuti kada god hoće,i u krajnjoj svijesti mu je uvjek onaj okidač koji kaže:Pa to je samo film.Sa snovima nije tako.

Nehotice si došao do standardnog profila serijskih silovatelja i ubojica.
Tim ljudima je upravo uloga gospodara života i smrti najsnažniji stimulans.
Film mora biti stvaran da zadrži interes gledatelja. Film mora postat stvarnost da bi se razumio. Zato prekidanje o kojem govoriš nema smisla. Il si u filmu il nisi.

imanuel kant 1 kaže:

No to ne znači da čovjek u ovom slučaju ja želim da se to nekome desi u stvarnosti,ali posmatrajući tu negativnu stranu čovjeka i psihe učim o životu i sa druge strane se osjećam lijepo jer ja nisam u toj situaciji i u tom momentu,i samim time više cjenim ovaj trenutak.
No to me ne vodi u neki melanholiju da nisam spreman da se borim za nešta bolje u životu niti da su mi kriterijumi niski,i da svoju vrijednosti povećavam na osnovu patnjih drugih,no neke psihološke analize bi se mogle uraditi,ali nikako na osnovu njih davati neku konačnu,opštu ocjenu o samoj ličnosti.

Nema pokazatelja da su horror fanovi skloniji nasilju od fanova drugih žanrova.
Sumnjam u tvoje objašnjenje "pozicije u situaciji". Mislim da pokušavaš sam sebi objasnit privlačnost.
Gle, ne smatram da si nekakav poseban freak zato što voliš horrore. I ja sam ih volio dugo vremena a i sad ponekad volim pogledat horror nakon beskrajno dugog čitanja sadržaja.
Mene zanima zašto i sam imam tu privlačnost ka strahu i boli. Ne radi se tu samo o ljubiteljima horror filmova već i o ljubiteljima crne kronike u novinama. Zašto smo toliko skloni emotivno angažirat se u priče strave i užasa?
Što je to u nama koje umjesto da bježi od straha nekad poput žrtve vampira opijeno traži još?

imanuel kant 1 kaže:

Da u opštem smislu

U opštem smislu kao što je i voda mokra.

imanuel kant 1 kaže:

,ali ipak ima ono što nam je nepoznato i o čemu nemamo dovoljno informacija i to nam budi maštu na osnovu koje mi sami možemo da pretpostavljamo i vizueliramo neke stvari,a mistično u nama budi one stare,rekao bih istorijske gene strana od kojih smo sazidani i koji se tiču našeg mozga.
Npr.horori sa duhovima,vješticama i drugim mitskim bićima.Mnogo je jos mitskog u nama.

Mistično = nepoznato. Poznato = nemistično.
Mistično raspaljuje maštu, poznato ne u tolikoj mjeri. Ali, što ako kao Tesla imaš ideje koje su toliko uzbudljive da ti je ostvarivanje mašte nadohvat ruke? I usput cijeli svijet primjeni tvoju maštu?

[GosponProljeće]

Horori ukratko-poremećeni kreteni stvaraju da bi poremećeni kreteni mogli gledati/čitati.
Tko voli nek mu se i dogodi pa nek bude napeto uživo.