Tema potpore za žrtve seksualnog zlostavljanja

[Cionist USA]

Committed fate kaže:

Neznam sto se desi al nemozes vristati iz sveg glasa.. neznam kakvo je bilo tvoje iskustvo al ja nisam mogla vristati,kad sam se uspjela obraniti i ispustit galas brzo sam bila sprijecena,a nazalost glas mi nebi ni pomogao previse.. uglavnom,ako te, koliko sam shvatila,netko proziva da si si mogla pomoci da si vikala,ne krivi se zbog tog jer ne vjerujem da si mogla,jer tad jednostavno nemozes pustit glas..

Užasno mi je žao.

[Committed fate]

Sto je bilo-bilo je,povratka nema..

[Committed fate]

pitanjce za cure/zene koje su prosle ovaj cin: kako zivite s time ?dobijete li potrebu ispricti kome sve u detalje ? mislim,imala sam.11 god. sad imam 25,samo jedna osoba znaci sto m se dogodilo,moj muz,i jos nje prosao dan a da se toga ne sjetim a da ne spominjem koliko nekad smeta u krevetu samo ne dajem do znanja puno,a najveci je problem ispad histerije,tj nekad me izbaci iz takta,a tu onda najvise ispastaju djeca,imam dvije prekrasne curice koje nastojim zastititi od takve gamadi na svijetu.. neznam,oprostite nism cjelu temu citala pa neznam kakva sve iskustva imate,al nadam se da ipak nitko nemam takvo kao ja..stvarno se nadam..

[Latiosa]

Ja sam izbjegla moguće silovanje kao mlađa (ne sijećam se točno, između 9 i 11). On je imao oko 14-16, i družili smo se. Mama me vodila kod njegove, bile su naj frendice, dok me jednog dana nije prestala voditi tamo. Iznenadno, pitala sam se zašto. Sjećam se njegove stare kučice u raspadnom stanju, kako me je uvijek tamo vodio, a ja jednostavno nisam htjela. Sjećam se da je stalno bio na meni, i da me dirao dolje. Mislim da je ta kučica bila izgovor za nešto veće. Tako da imam sreće što nisam iskusila taj osjećaj. Sada kad čitam ovdje ispovijedi silovanih, nemogu pojmiti koliko to može biti teško. A taj maleni događaj je toliko utjecao na mene. Žao mi je što ste iskusili taj zli čin. Imate podršku od mene i nadam se da ćete jednom uspjeti ga maknuti iz života, koliko god to teško bilo.

[LongDistanceMe]

Committed fate kaže:

pitanjce za cure/zene koje su prosle ovaj cin: kako zivite s time ?dobijete li potrebu ispricti kome sve u detalje ? mislim,imala sam.11 god. sad imam 25,samo jedna osoba znaci sto m se dogodilo,moj muz,i jos nje prosao dan a da se toga ne sjetim a da ne spominjem koliko nekad smeta u krevetu samo ne dajem do znanja puno,a najveci je problem ispad histerije,tj nekad me izbaci iz takta,a tu onda najvise ispastaju djeca,imam dvije prekrasne curice koje nastojim zastititi od takve gamadi na svijetu.. neznam,oprostite nism cjelu temu citala pa neznam kakva sve iskustva imate,al nadam se da ipak nitko nemam takvo kao ja..stvarno se nadam..

Hej zao mi je sto si morala proci kroz to...to je nesto najgore sto se ljudskom bicu moze dogoditi i nebi to pozelila ni najgorem neprijatelju...
A ja s tim zivim tako da je to zakopano negdje duboko u meni ali uvijek me nesto podsjeti i sjetim se svega..tada pocnem ubrzano disati i ne znam toliko bijesa jednostavno ne znam sto da napravim...ja sad imam 16 a tada sam imala oko 4,5 godina i trajalo je do 6,7 godine...ja sam nedavno ispricala to najboljoj prijateljici u koju stvarno imam povjerenja i mogu ti reci da mi je kao kamen pao sa srca..jednostavno je to tezak teret koji sam trebas nositi...svaki dan pozelim nekome reci ali me previse strah a i uostalom mislim da je to sad sve iza mene...jos jednom zao mi je sto ti se to dogodilo

[kavokado]

kad sam imala 14 godina došla sam kod 25-godišnjeg poznanika po neke stvari koje sam trebala odnijeti našem zajedničkom prijatelju na more. pozvao me da uđem, natočio mi sok i sjeo blizu. nisam tome pridala baš nikakvu pažnju dok mi se nije približio, pa još malo, pa me dodirnuo... tad sam prolila sok, jurnula prema vratima koja su eto baš bila zaključana
od svega, najviše se sjećam kako mi je zujalo u ušima i kako su mi se ruke tresle dok sam pokušavala okrenuti ključ. i sad mi se tresu ruke, nisam ovo nikad izgovorila.
ali uhvatio me, udario, pa još jednom, a kad sam pala bacio se na mene. odvukao me natrag kroz hodnik u sobu ali tamo sam ga uspjela udariti dovoljno jako da ostane na podu dok ja dotrčim do vrata, otvorim ih i izađem.
nije izašao za mnom. valjda zato što je to zgrada, susjedna vrata su na dva metra, ne znam.
koliko se sjećam ne da nisam vrištala nego nisam ni glasa pustila, nisam mu rekla ni da prestane, ništa.
sjurila sam se niz stepenice i satima hodala po gradu prije nego sam došla doma.

sa dvadesetak (godina) sam otišla s frendicom na tulum gdje me pijani kreten uhvatio za ruku i posjeo sebi u krilo a moja prva i jedina reakcija je bila pogled prema stalku s noževima. na svu sreću skulirala sam se dovoljno da mu kažem da me pusti, što je on odmah i napravio jer očito nije imao nikakve loše namjere, samo je bio pijan... jer da me nije pustio ja sam već znala kako da dođem do tog stalka...
pobjegla sam bez riječi iz tog stana i pješke (3 sata) hodala do doma.

koju godinu kasnije frend kojeg sam dobro poznavala pozvao me k sebi doma na kavu. pili smo kavu i čavrljali i u jednom sam trenutku otišla na wc. kad sam se vratila on je ležao na kauču, gol, drkao, na tv-u je bio pornić. pozvao me da mu se pridružim.
suprotno svakoj logici i zdravom razumu, nisam pobjegla nego sam sjela (na pristojnu udaljenost ) i zamolila ga da se obuće. bila sam potpuno mirna i hladna, izvana, iako mi je opet zujalo u ušima i ruke su mi se tresle...

sad ne mogu biti sama s muškarcem u stanu. nedavno sam se slučajno zatekla s najboljim prijateljem, kojeg jako volim i poznajem već 20 godina, sama u stanu i opet su mi se tresle ruke i zujalo je i morala sam izaći. ne pričam o tome iako neki ljudi koji su mi bliski znaju da se nešto dogodilo ali ne znaju što.
imam veliki problem s nepoznatim ljudima i onima koji mi nisu simpatični - ne želim da me diraju. zato sam nepristojna pa ne čestitam rođendane i teško mi pada rukovanje.
s poznatima funkcioniram puno bolje i svi muškarci s kojima sam bila u fizičkom smislu bliska su mi bili jako dobro poznati, iako to dobro poznavanje, kao u slučaju s najboljim prijateljem, nije garancija da ću se osjećati dobro sama s njima.
ono što me najviše muči i zbog čega ću sad kliknuti na "pošalji odgovor" a ne ipak izbrisati cijeli tekst (što bih najradije) je pitanje koje mi se stalno vrti po glavi a to je zašto ja cijelo vrijeme privlačim takve čudne situacije i agresivne ljude? i naravno, kako da spriječim da se to i dalje događa, da se dogodi opet?

[mnbv]

Hajde evo i ja ću... Ne znam ni koliko dugo je to trajalo, ne znam ni koliko sam godina imala. U glavi su samo slike nikad cijeli događaji, ali znam da sam imala manje od 10, a on 7 godina stariji, rođeni bratić. Slike su mi oduvijek bile u glavi samo... što sam bila starija počele su dobijat na težini. A od trenutka kad sam shvatila da to ništa nije bilo u redu i normalno nego prljavo, ogavno zlostavljanje djeteta počeo se pojavljivat taj osjećaj gušenja. I sada je tako, prođu rijetki dani da se ne sjetim, a onda kad se sjetim mi ne bude dobro pa pokušam što prije zaboravit jer se ne znam nosit s tim. Dirao me, tjerao me da ga oralno zadovoljavam, pokušao me silovat ali nije mogao pa sam iznjegla najgore... tako smo se mi igrali svaki put kad bi ostali sami, a nitko drugi nikad ništa nije posumnjao.

Sad imam 22, nitko ne zna samo ja i on, ali on to nikada nije pokazao. Od kad je to sve prestalo "normalna" smo obitelj, on ima svoje dijete, posjećujemo se, pravimo se da se ništa nije dogodilo, a ja znam da ako ja znam... zna i on. Nekad mislim da sam si sve umislila, da nisam normalna i da se to nije dogodilo ali znam da to nije moguće. Nekad pomislim da sam ja kriva jer mu nisam rekla da prestane. Onda opet nekad pomislim da je i on bio dijete ali kad se sjetim slike njegovog ogromnog pubertetskog spolovila smuči mi se. Ne znam kakve je to posljedice ostavilo na meni, samo znam da jedino što bih htjela je da zaboravim da se to ikad dogodilo, a sve mi se čini da što sam starija gore mi je i ne znam kako da si pomognem. Primjećujem da kad vidim golo dijete strah me gledat, bojim se da mi se ne pojave neki pedofilski osjećaj iako znam da nikada takvo što nebi učinila.

[LongDistanceMe]

mnbv kaže:

Hajde evo i ja ću... Ne znam ni koliko dugo je to trajalo, ne znam ni koliko sam godina imala. U glavi su samo slike nikad cijeli događaji, ali znam da sam imala manje od 10, a on 7 godina stariji, rođeni bratić. Slike su mi oduvijek bile u glavi samo... što sam bila starija počele su dobijat na težini. A od trenutka kad sam shvatila da to ništa nije bilo u redu i normalno nego prljavo, ogavno zlostavljanje djeteta počeo se pojavljivat taj osjećaj gušenja. I sada je tako, prođu rijetki dani da se ne sjetim, a onda kad se sjetim mi ne bude dobro pa pokušam što prije zaboravit jer se ne znam nosit s tim. Dirao me, tjerao me da ga oralno zadovoljavam, pokušao me silovat ali nije mogao pa sam iznjegla najgore... tako smo se mi igrali svaki put kad bi ostali sami, a nitko drugi nikad ništa nije posumnjao.

Sad imam 22, nitko ne zna samo ja i on, ali on to nikada nije pokazao. Od kad je to sve prestalo "normalna" smo obitelj, on ima svoje dijete, posjećujemo se, pravimo se da se ništa nije dogodilo, a ja znam da ako ja znam... zna i on. Nekad mislim da sam si sve umislila, da nisam normalna i da se to nije dogodilo ali znam da to nije moguće. Nekad pomislim da sam ja kriva jer mu nisam rekla da prestane. Onda opet nekad pomislim da je i on bio dijete ali kad se sjetim slike njegovog ogromnog pubertetskog spolovila smuči mi se. Ne znam kakve je to posljedice ostavilo na meni, samo znam da jedino što bih htjela je da zaboravim da se to ikad dogodilo, a sve mi se čini da što sam starija gore mi je i ne znam kako da si pomognem. Primjećujem da kad vidim golo dijete strah me gledat, bojim se da mi se ne pojave neki pedofilski osjećaj iako znam da nikada takvo što nebi učinila.

Ista stvar kod mene...rođeni bratić...strašno, znam kako ti je :/

[mnbv]

Ne znam jel mi možda potreban psihijatar/psiholog, ne znam uopće kako da krenem, šta da kažem doktorici zašto mi treba uputnica, što da kažem psihijatru kad ne mogu to prevalit preko usta, ne mogu izgovorit te riječi. I nekako sumnjam da tu ima ikakve pomoći kad ti i dalje moraš živit s tim i nikad se nećeš izlječit. Ne mogu zamislit da to kažem roditeljima... ni posljedice nakon toga koje bi bile. Da odem da kažem njemu šta mi je napravio, njegovoj ženi pa da zna s kim živi, djetetu... Bojim se da ću se razbolit ako zauvijek budem držala to u sebi i pravila se da je sve ok. Jeste vi išta poduzeli? Jel idete na nekakve terapije? Kako se uopće nositi s tim?

[Committed fate]

zujanja u usima i straha ces se najteze rjesiti.. ja jos nisam nikome nokad rekla kako je to bilo ,jedino muz zna sta je bilo al ne i kako je bilo,probala sam i napisat svoju pricu;al nemogu,pojavi se bjes i jad i neznm ni sama sta sve ne,sad ajde zadnjih par hodina barem prodje poneka noc a da prespavam i ne sanjam to.. inace me prati.. sanjam to cesto i prozivljavam ponovo.. ja sam se skoro pa navikla zivjeti s tim.. muskarcima ne vjerujem ni na dvjesto metara udaljenosti,al imam problem,kad me nesto podsjeti na to ( npr.nedo bog da me neko primi za zapesca ruku,tolko poludim da.mi srce hoce iskociti),muz to zna,al neznju drugi,ili kad sanjam,probudim.se nervozna na samu sebe,brine.me to jer tu najvise ispastaju djeca,imam dvije prekrasne cure koje nastojim svim silama zastititi od tog.. najvise stradaju one jer se tad derem na njih za svaku sitnicu..

[Committed fate]

mnbv - neznam sta da ti velim,ne nosimo se ,jednostavno trpimo/tj barem j trpim dok ne puknem,i onda poludim ,rzbijam.,zivcanim dok ne izgubim snagu,pa se smiri zbog djece,zbog muza,i tako nanovo.. al bojim se da cu piludjet jer se vise nemogu raznervirat ko nekad,sad se samo pocnem trest ko lokalni pijanac kad nema.alkohola..

[fkk]

Tek ovdje kada čitam neke stvari koje su drugi prošli, počinjem povezivati ono što mi se desilo sa nekim drugim situacijama u mojem životu.
Recimo, nikada mi nije palo na pamet da to što ne volim pretjerani fizički kontakt (čestitanje, grljenje i poljupce za pozdrav s poznanicima i sl.) može biti povezano s time.
Isto tako nikada mi nije palo na pamet da moj pokušaj gutanja tableta, pa ni poremećaji u prehrani mogu imati veze s time.

A možda i nemaju? Između tih događaja prošlo je dosta vremena, a i desile su mi se neke druge stvari koje su ostavile svoje ožiljke...

Nisam nikada mislila da bi mi razmišljanje o tome moglo pomoći, ali nakon više od 10 godina potpunog izbjegavanja te teme u mislima, čitam druge, mislim, pišem o tome i ne osjećam se ni upola tako strašno kao što sam očekivala.

[fkk]

mnbv kaže:

Ne znam jel mi možda potreban psihijatar/psiholog, ne znam uopće kako da krenem, šta da kažem doktorici zašto mi treba uputnica, što da kažem psihijatru kad ne mogu to prevalit preko usta, ne mogu izgovorit te riječi. I nekako sumnjam da tu ima ikakve pomoći kad ti i dalje moraš živit s tim i nikad se nećeš izlječit. Ne mogu zamislit da to kažem roditeljima... ni posljedice nakon toga koje bi bile. Da odem da kažem njemu šta mi je napravio, njegovoj ženi pa da zna s kim živi, djetetu... Bojim se da ću se razbolit ako zauvijek budem držala to u sebi i pravila se da je sve ok. Jeste vi išta poduzeli? Jel idete na nekakve terapije? Kako se uopće nositi s tim?

Ja nikome nisam rekla.
Prvi put sam to nekome izgovorila prije možda dvije godine.
I nikada više otada.

Nikada to ne bih rekla roditeljima, ne znam kako bi se oni nosili s time.
Neću o tome pričati ni mužu. Nitko od njih mi ne može pomoći nositi se s time, imam osjećaj da bi ih samo opteretila time, a da meni ne bi bilo lakše.

Ali kada ovdje čitam tuđa iskustva, nekako mi je lakše. Ne znam zašto, teško mi je to objasniti, kao da mi je lakše kad čujem da je i netko drugi to prošao.

[mnbv]

Evo ja već mjesec dana idem kod psihologa. Nakon što sam doživila napad panike shvatila sam da mi je potrebna stručna pomoć. Psihologinja kaže da imam simptome PTSP-a iako je prošlo 15 godina i da do sada moje tijelo i um nisu bili spremni to prihvatiti pa se to tek sada događa. Trebalo mi je puno hrabrosti da i njoj ispričam, jednostavno nisam mogla izgovorit to, sve mi djeluje nestvarno kad pričam o tome kao da se radi o nekoj drugoj osobi a ne meni. Prolazim kroz teško razdbolje, imam noćne more, često se budim, često sam tužna, želim umrijet, razmišljam negativno, bezvoljna sam... Ona kaže da je teško jer nemam podršku bližnjih i okoline jer nitko ne zna i zapravo sam sama na svijetu. Vjerujem da će mi terapija pomoći, znam da nikada neću zaboraviti ali želim živjeti a da mi to ne okupira misli u svakakvim trenucima i da ne utječe na mene na ovaj grozan depresivan način.

[Rahaela]

Committed fate kaže:

pitanjce za cure/zene koje su prosle ovaj cin: kako zivite s time ? ...

Dozivljavala sam to kroz duzi vremenski period na svakodnevnoj bazi. Sjecam se samo nekih djelova, 3-4 situacije, gdje je nestalo ostalo? neznam.

Bila sam klinka, od 7-12 godine, ucitelj u osnovnoj skoli. Nije bilo silovanja, ali bilo je svega ostaloga. Idu jedine cetiri situacije kojih se sjecam.

1. sat je tjelesnog odgoja, svi smo vani, igramo se kauboja i indijanaca. on dolazi na plato od skole, nagne se preko ograde i zove me. Dođem gore i kaze da mu pomognem ispraviti kontrolne iz matematike. Pristanem. Uđemo u ucionicu i sami smo. Sjedim na nju. Kontrolni su roze boje. Nacrtana je neka zirafa. Dira me po nogama. Cujem kako dise. Dolazimo do mog ispita. Daje mi olovku. Ispravljam zadatak. Dobijam 5. Sad me dira malo više. Neko ulazi na vrata. Gura me sa sebe. To je sve cega se sjecam.

3. priroda je. Zove me za svoj stol. Dolazim. Hvata me na nadlakticu dovoljno blizu da mi dira prsa tim hvatanjem. Kaze mi da donesem stolicu i sjednem za njegov stol. To i cinim. Njegov stol je povisen. Svi su zaokupljeni svojim poslom. Uzima moju ruku i stavlja je na svoje spolovilo. Opet cujem kako dise. To je sve cega se sjecam.

3. U kinu smo. Harry Potter je na filmskom platnu. Sjedim do njega. Kraj mene su moje prijateljica iz razreda. Sapce mi na uho da skinem jaknu i stavim je preko sebe. To i radim. Otkopcava moje hlace. Dira me. Opet cujem kako dise. Mora na wc, govori mi da ga cekam. Zakopcavam hlace i molim prijateljicu da se sa mnom zamjeni za mjesto. Kazem da cu tako bolje vidit film. Ne pristaje. Hvata me panika. Molim je. Na kraju popusta. Mijenjamo mjesto. To je sve cega se sjecam.

4. Već sam stariji razred, vise mi ne predaje on, sad imam nastavnike. Imala sam trening na skolskom igralistu. Ja i prijatelljica odlucujemo ga posjetit. Idem. Unutra su mala djeca. Mala djeca koja me podsjecaju na mene. Zove me sastrane. Izbjegavam ga. Dajem opravdanja. Lutam po ucionici cekajuci da ona kaze da idemo van. Ne govori. Ja i ona odlazimo u kabinet da joj kazem da hocu ca. On u tom trenutku ulazi. Ona izlazi. Uhvati me s leda. Dira mi prsa. Opet cujem kako dise. Nikad necu zaboravit te rijeci:
"Jesi li pocela krvariti dolje?" To je sve cega se sjecam.

Ja ne znam zasto sam ga slusala. Ja ne zelim prizivat svoja sjecanja. Ova su sama od sebe dovoljno bolna. Pojave se niotkud, nestanu kao da se nisu ni pojavila. Odlucila sam sutiti jos onda. zasto? nebi podnjela lica svojih roditelja da im kazem. Nebi podnjela istinu da sam ja narusila njihovu sliku idealne obitelji pune ljubavi. Nebi podnjela osjecaj sazaljenja i njihov luđacki bijes. Poludili bi. Dotuklo bi ih. Ja se mogu nosit s tim. Ne dozvoljavam tom gadu da i mojim najblizima unisti zivot. Ne dam mu to zadovoljstvo.

U meduvremenu, on je otisao u mirovinu, sve do tog trenutka ja sam se vracala u tu ucionicu. Nisam vise nista osjecala, a danas me hrabri i tjera u zivotu mogucnost da sam neku drugu djevojcicu u tom trenutku makar na kratko spasila tog prokletstva. Lakse mi je kad mislim tako.

ostala je jos jedna uspomena. Bila sam osmi razred. Dan skole. On je prosle godine bio umirovljen. Bio je kao "pocasni gost". trebala sam mu dati buket u ruke i cestitat mu. Ironicno. To je prvi put da sam ga odbila. Nikad nisam to napravila.

Danas. skoro desetljece kasnije od tih dagađaja, ne osjecam neke bitnije posljedice ili se tjesim da ih neosjecam. za moj pakao zna samo jedna osoba koja mi je najbolji prijatelj i to je sve. Ostalo cuvam sa sobom i ne usudim se izgovorit. Jedino sto primjecujem na sebi je iduce:
- osoba sam koja ne pokazuje emocije i ne voli se doimati ranjivom. Takvu me svi prihvacaju. Kazem ponekad Volim te, Stalo mi je.. ali rijetko. Mislim da djelima to pokazujem vise nego suzama i rijecima.
- trznem se kad me netko dotakne bez da to ocekujem. Bilo da ta osoba sjedi do mene ili da me takne u prolazu. primjer: ja i decko na kavi, citamo novine, on mi stavi ruku oko stuka, ili dotakne po obrazu.
- uzasno se bojim mraka, pogotovo kad sam sama, do te mjere da se ukocim i pocmem trest sa suzama u ocima.
- nevolim kad mi bilo tko ili sto blokira izlaz. reakcija je ista kao gore.

Ali zivim. Mogu reci da sam vecinu vremena sretna. gradim svoj zivot kao sta ga grade svi "normalni". Ne dozvoljavam da me ista sprjecava. U zdravoj sam vezi s covjekom koji zna da je nesto bilo,ali ne zna sto je bilo. Ne pita jer postuje moju zelju za sutnjom. Na faxu sve ide u redu. Volim obitelj i ona voli mene. Prijatelje imam. Na dobrom sam putu. Zaklela sam se jos kao tinejderica da iako je unisio moju proslost necu mu dozvolit da unisti moju buducnost. I nemam nikakvog problema s tim da ostane potisnut, a da ja zivim u uvjerenju da sam super. godinama vec zivin tako jer mi je to poznato. nepoznatog se bojim.

Covjek moze sve kad covjek oce. tako sam se ja uvjerila da ovo ne postoji i tvrdoglavo krenila dalje

[ona Inga]

I ja imam potrebu ispričati svoju priču!


Bilo je to davno, imala sam 18 godina, bila sam vani s prijateljicama, klasičan izlazak, ali smo malo pretjerale s alkoholom.
Bile smo u klubu gdje smo inače izlazile, družile se s ljudima koje znamo i bili su tu i neki dečki koje znamo iz viđenja.
Kad sam shvatila da sam se previše napila i da više ne mogu izržati krenula sam kući i ispred kluba srela jednog od tih dečkiju kojeg znam iz viđenja te sam ga pitala za prijevoz.
Sjela sam s njim u auto i kako sam bila toliko pijana čini mi se da sam čak držala oči zatvorene jer mi se ionako vrtilo u glavi i znam da sam ih otvorila tek kad smo stali s autom i shvatila da se nalazimo u nekakvoj šumi.
Na početku se nisam prepala jer iskreno mi nije bilo ni na kraj pameti da bi se nešto moglo dogoditi, ipak znam tog dečka, znam mu ime, poznajem ljude koji ga poznaju... Tako da nisam reagirala nego sam ga samo opušteno tražila da me odvede kući jer nisam zainteresirana što je njega uvrijedilo i tu je počeo biti nasrtljiv, dirati me i nagovarati na seks što sam ja odbijala, uporno govoreći ne, ne, ne prvo na nekakav pristojan način sa smiješkom jer me tu već počeo lagano hvatati strah kad sam vidjela njegov uvrijeđen ton i reakciju.
Poslije toga me uhvatio bijes kad sam vidjela da inzistira pa sam ga nekoliko puta uvrijedila i rekla da nema šanse da bi ikada bila s njim, da me ne dira, pokušala izaći iz auta i slično što je samo izazvalo još veći njegov bijes pa je počeo i on vrijeđati mene, to mi i danas zvoni u glavi (pogledaj se, jadna si i ružna, tko bi htjeo biti s tobom takvom, šugavice, nadam se da nemaš neku bolest, ako me zaraziš nečim isprebijat ću te i slično...) sve je to govorio dok je bio na meni.
Bila sam toliko pijana da mi se teško bilo kontrolirati i svo to moje guranje njega s mene i trganje bili su samo tromi i usporeni pokreti, jedino što sam mogla je vikati, psovati i vrijeđati ga, ali uzalud...
Na sreću me nije ozlijedio jer nije morao ni upotrijebiti neku silu kad sam bila tako ošamućena, a ionako sam slaba i sitna.
Kad je to sve završilo samo me odvezao nazad ispred kluba i tamo ostavio na parkingu samu i uplakanu.

Moj najveći problem bio je što sam bila mlada i tek počela izlaziti i tek počela s alkoholom tako da nisam poznavala svoje granice ni kako alkohol može utjecati na mene. Tako da sam tada bila užasno zbunjena i zapravo sam nakon toga dugo vremena krivila sebe i alkohol, bila sam toliko zgrožena sobom da bi uopće shvatila da ništa ne može opravdati njegov postupak, a kamoli svaliti krivica na mene. Tada me bilo tako sram i strah da mi je zadnja pomisao bila otići na policiju i prijaviti to i željela sam samo sve zaboraviti.
Kad sam to uspjela potisnuti pronašla sam dečka i sve to skupa na silu zaboravila dok nije prošlo nekoliko godina da sam se opet počela prisjećati toga i shvaćati zapravo što mi se dogodilo.
Sada užasno žalim zašto nisam nešto poduzela.
Nikada nisam to nekome ispričala, prvo zbog srama jer sam se bojala da mi nitko neće vjerovati, da će svi kriviti mene.
Najviše sam se bojala da će me osuđivati, da će reći da sam sama kriva što sam pila, što sam sjela s njim u auto, što se nisam tukla, što nisam pobjegla... ili što ja znam. Tako sam i sama sebi opravdavala to što mi se dogodilo samo da si nebi priznala da sam zapravo bila zlostavljana, nemoćna i da se ne bi morala nositi s onim odvratnim poniženjem koje bi slijedilo kad bi to nekome priznala.

Nakon toga ga nisam više viđala, otišla sam i na fax u drugi grad i nakon dugo godina se vratila i sada ga znam sresti. Osjećaj je nikakav, zapravo izbjegavam ga gledati jer mu ne želim poznavati lice, znam ga okvirno, mogu ga prepoznati, ali ne želim ga zapamtiti i moći zamisliti njegovo lice u svojoj glavi. Sada je on oženjen i ima djecu, ne želim mu ništa, ne osjećam ništa prema njemu ni bijes, ni razočaranje, ništa. Najveća mi je želja više nikada ne pomisliti na to.

Željela bih savjetovati svima da prijave bilo kakav oblik zlostavljanja ili da barem potraže pomoć od bližnjih ili prijatelja ili čak u nekim ustanovama, pa makar kod običnog obiteljskog liječnika, zatražite savjet, poduzmite nešto i nemojte dozvoliti da se preko vaših leđa prelomi takvo zlo.

[ja sam 111]

ja ono sto mi se desilo nebi bas nazvala zlostavljanjem .
moja prica ide ovako:
imala sam skoro 14 godina , znaci 13 ... sad imam 18
jako sam voljela paznju muskaraca tj. djecaka
izazovno sam se obukla ( i vjerujte mi bila sam jako lijepa kako drugi kazu , njezna u licu,a i znam da jessam bila)
svakako ucijenio me na neki nacin i krive su tzv. "prijateljice"(ucjena nije bila nista seksualno)
i svakako zavrsili smo u sobi
ja sam na neki nacin izazivala seksualno ali ni u jednom trenutku nisam zeljela sex , niti bilo kooje seksualne radnje uopce (niti ga je bilo)
on je nasrtavao i rekao mi amo se nevirujen da nisi nikad ( i kao osjecao se uvrijedeno kad bi reklla ne i sam mi govorio ka pa zasto si izazivala zasto si se ovako obukla ako ne zelis nista ) , osjecala sam se krivom sta sam uopce zavodila i mislila da sam duzna barem nesto (glupa ka neka stvar iskreno sam bila , jadna )
on je nasrtavao ajde barem mi izdrkaj i nesjecam se kako je doslo do toga al bilo je ocito da mi se gadi svaka pomisao na to ( ne krivim ga jer muski misle da sam ja ili zene sta sse tice pitanja sexa ako kazes ne mislis da )
osjecala sam griznju jer sam ga uopce zavodila (zamislite mog mozga) i. nesjecam se kako je uopce doslo do toga i na kraju je bilo tog cina drkanja ali zamislite koliko nije moga primjetit moju gadost da se to odvijalo priko njegove ruke a ja sam pokusavala skrivat gadenje ali svakako mislim da je gadenje bilo ocito ..... iza toga sam otisla ca plakala cijelu noc i dosla doma kao da nista nije bilo kako sam dobro skrivala prvi put su mi se javile suicidalne misli
niko me nije svacao vecina se uzivila ka on je pre velika faca kako djetinjastvo , neki pa sama si kriva iako sam to rekla tada prijama koje su imale 13 godina ...ovo ono nitko me nije raazumio neki me prozvali ovakvomn i onakvom al ja sam se osjecala silovanom , bilo bi mi laksse to jer bi imala osnove za silovanjem i kaznjavanjem toga doticnog ovako bi se sve svalilo na mene i moj moozak i glupost ( inace nadprosjecno sam inteligentna testirala sam se sa 16 godina u skolske psihologice ) kazem da nebiste pomislili da sam glupa zbog toga.....

jako me strah imam osjecaj da cete mi i mozda vi rec da sam bila sama kriva za sve , jesam kriva za sebe ali zelim da nisam kriva .... ima puno kontradiktornosti u mojoj glavi sad jesam kriva sad nisam sada sam prisiljena sada sam sama to izazvala neznam zelim da mi netko pomogne daa mi da savjet , nebi nikakve pshijatre jer mislim da oni samo traze dijagnozu a mislim da nema tu dijagnoze jer bol je normalna reakcija na nesto takvo ... svi ljudi inace kada im pricam oo ovome uzimaju to olako ka ma glupost , nevirujem ovo ono... 2 godine nepricam o ovome i jedina osoba kome bi to uopce rekla ako bi rekla oosim anonimno svome buducem muzu
otada sam sebe krivila neznan sta sad radim krivim i sebe i druge neznam ....
sa 15 godina sam se pokusala ubit bacivsi se i prezivila sam i sretna sam zbog toga
....lakse je nekom rec ali nemozete rec drugima licem u lice jer vas nitko nece razumit izgubit cete se nece vam virovat itd ...
imala sam odnos s muskarcem koji me prije seksualnog odnosa emocionalno ucjenio ( nije rijec o silovanju vec o ucjeni samo) ...on mi je too sve prebacivao sta sse desilo u pšroslosti o cemu sam pricala i znaoo je sto se dogodilo ali ne i ono sto je uistinu bilo...nisam vise s tim momkom .... on je nesigurno i jadno bice ....koje me je iskooristavalo i sramiilo me se ali ne toliko da me iskoristava
tu vecer me je davio i krivioo za ono sto se dogodilo i sve i tada sam iza toga pokusala sicid izvrsit

izasla sam iz depresije ali nemogu ovo zaboravit potiskujem to u sebi , i ako kazzu neki da je to lose nije jer je to jedini nacin

molim savjet ili recite istiinu sta je tocno bilo jesam li kriva ili ne .... molim objektivno ... ?

[ja sam 111]

onatomoze kaže:

imam 15 godina i ne želim da to moji roditelji saznaju... nebi me mogli pogledat više u oči, bili bi jako razočarani sa mnom..
mislim da ću s godinama jednostavno zaboravit i da je najlakše ne govorit nikome o tome...
jer možda im nisam dovoljno dala do znanja da ja to ne želim, možda sam mogla nešto napravit. kad idem ovako gledat imam osjećaj da sam si sama kriva.

nisi kriva samo si bila slaba .. ta cura je tebi tilla ucnit nazao svjesnno tila je da budes kao ona bila si laka meta ....

[ja sam 111]

shopgirl kaže:

@onatotomoze
tebi bih jako preporucila da ucis dizati granice.do ovde i ne dalje.bavi se nekim sportom aziatskim,idi u sumu i jednom se izderi i reci glasno NE ko sto nikad u zivotu vrisnula.imam utisak da si ti laka zrtva a agresori nas prelako prepoznaju i prije nego sto ti se desi jos gore vjezbaj-pocni od malih stvari,sve sto ti u malom i ne passe odmah reci necu.to ce ti stabilizirati samopouzdanje vremenom sve vise pa ces nakon nekog vremena vidjet promjene.
@sia zagreb
da,to sto pises to njih jos uzbudjuje,to je ta perverzna fantazija i projekcxija u kojoj ti ljudi zive.sa tom temom se bavim vec godinama i grozno je.odgovornost tako na tebe zrtvu pakuju da bi im ruke smrdljive ostale ciste.nemoj nikad misliti da si ti za ista kriva.pisi sa nama,nisi sama.pozz. svima

ali znate sta je najgore sta oni sebe nikad nbece smatrat zlostavljacima ... iz kojeg razloga e pa ovog : oni ce rec zlostavljanje je samon ako ja nju vezem drzim i tako dalje ne to nije sitina ... a svoj postupak kako ce opravdat , ma bila je glupa ( nije bila glupa samo slaba tj. djete od 14 , 15 godina )
a ti momci mogu izrast u dobre odrasle ljude takva je istina , ali nikad ama bas nikad nece priznat krivicu jer ipak zakone kroje muskarci i na sudu se ovo nebi nazvalo silovanjem ili zlostavljanjem , zakon nije pravda ..... treba oprostit ali nece ooni pobjec pred sudom bozjim ....

[zoki89]

ja sam 111 kaže:

.... otada sam sebe krivila neznan sta sad radim krivim i sebe i druge neznam .... sa 15 godina sam se pokusala ubit bacivsi se i prezivila sam i sretna sam zbog toga

....lakse je nekom rec ali nemozete rec drugima licem u lice jer vas nitko nece razumit izgubit cete se nece vam virovat itd ...

imala sam odnos s muskarcem koji me prije seksualnog odnosa emocionalno ucjenio ( nije rijec o silovanju vec o ucjeni samo) ...on mi je too sve prebacivao sta sse desilo u pšroslosti o cemu sam pricala i znaoo je sto se dogodilo ali ne i ono sto je uistinu bilo...nisam vise s tim momkom .... on je nesigurno i jadno bice ....koje me je iskooristavalo i sramiilo me se ali ne toliko da me iskoristava. tu vecer me je davio i krivioo za ono sto se dogodilo i sve i tada sam iza toga pokusala sicid izvrsit

izasla sam iz depresije ali nemogu ovo zaboravit potiskujem to u sebi , i ako kazzu neki da je to lose nije jer je to jedini nacin

molim savjet ili recite istiinu sta je tocno bilo jesam li kriva ili ne .... molim objektivno ... ?

Iskreno? Bila si dijete koje je tražilo određeni oblik pažnje. Njega si privukla time, te je tu tvoja jedina krivnja nedostatak znanja i iskustva. A koje dijete to dvoje ima? Ipak, kada je vidio o čemu se radi, trebao je stati. Umjesto toga te je ucjenjivao dok nisi prihvatila ono što je htio.

Moj prvi i osnovni savjet jest da to ne potiskiješ. Razgovaraj sa psihijatrocom, roditeljima, prijateljima, sa ljudima na forumu, piši dnevnik - bilo što. samo to nemoj potiskivati.

Slobodno se javi privatnom porukom ako poželiš razgovarati. Mogu te barem saslušati.