Bunjevci i Šokci

[zinky]

Koliko ja znam Bunjevci su u Backu dosli sa rijeke Bune, bjezali su pred Turcima... po dosadasnjim istrazivanjima, ova teorija najbolje drzi vodu...
Iskreno, kao ponosna Bunjevka mogu reci da sam ja Hrvatica i katolkinja koja se trudi sto vise govoriti ikavicom i sacuvati prave stare bunjevacke izraze kao sto su lakumic, divenica, ambetus; sacuvati nosnju, plesove, obicaje i tradiciju...
Lipo je biti Bunjevka

[Zavelim]

Lipo i tebi ko i Sučićevoj Mari.

ŽENIDBA VIDAK KAPETANA


(Dolazeći s Bune osvajaju Bunjevci kulu subotičku)

Lipa ti je Sučićeva Mara,
Te lipote u svoj Bosni nema,
U svoj Bosni i Hercegovini:
Kako šeće, kako stidno kreće,
Nema momka, tko je uzet ne će.
To se čudo nadaleko čulo,
Prosci prose na sve četri strane,
Al divojka ni jednoga ne će.
Besidili Mari roditelji:
Udaji se, ćeri naša mila!
Prosci su nam tvoji dodijali,
Svu ledinu našu iskopali;
Jablan-drvo konji prižuljali.
Al im Mara lipo odgovara:
Kako ću se tužna udavati,
Kad sam mlada tvrdu viru dala,
Viru dala Vidak harambaši,
Još sam mlada za ovcama bila.
Evo danas sedam godinica,
Kako 'e ot'šo u zemlju Ugarsku,
I tamo je Vidak kapetane,
Pa od njega ni habera nema.
Ne daj, Bože, da je privario,
Već ako je glavu izgubio.
A ja neću viru pogaziti,
Makar jadna sidu kosu plela.
Istom oni u riči su bili,
Al evo ti prosci Vidakovi.
Lipo su ih oni dočekali,
Za junačko zdravlje upitali;
Uvode jih prid sobom u sobu,
Za pune ih posidaju stole.
Isprosiše Maricu divojku
Za junaka Vidak kapetana.
A govore prosci Vidakovi:
Svadba naša za godinu dana;
Daleko je s mora do Dunava,
Pa da bile subotičke kule:
Sedamdeset i sedam konaka,
Još toliko turskih je čardaka,
Valja skupit poizbor junake,
Da nam Turci ne otmu divojku.
Tu se oni lipo oprostiše,
U junačko lice izljubiše,
I darove rodu otpremiše.
Nije dugo potrajalo vrime,
Kad Vidaku bila knjiga stigla,
Knjigu štije, grozne suze lije.
Gledala ga njegova družina,
Gledala ga pa je besidila:
Oj Vidače, naša poglavico!
I dosad si bile knjige štio,
Ali nisi grozne suze lio.
Otklem knjiga, od kojega grada,
Otklem knjiga, ognjem izgorila?
Al besidi Vidak kapetane:
Braćo moja i družbino moja,
Što su dosad knjige dolazile,
Nisu bile krvljom napisane,
A ova je krvljom od obraza.
Pisala je Marica divojka,
Da im Turčin krvav harač sprema,
Već da iđem što god brže znadem,
Da ne vidim kićene svatove,
Već poizbor nekoliko druga,
Koji znadu klance jadikovce
I poznadu careve drumove
I skrivene hajdučke putove,
Kudan triba provoditi društvo,
Da ga ne bi opazili Turci,
Da uludi ne gubimo glave.
Turski im je zulum dojadio,
Pa ga više podnosit ne mogu.
Svu noć Vidak misli primislio,
Primislio, na jedno smislio.
Još ni zora nije zabilila,
A od dana ni spomena nema,
Opravlja se Vidak kapetane,
Opravlja se u tursko odilo
I uzima dva najbolja druga.
Posidaše konje od mejdana,
Pa krenuše s Bogom putovati;
Gone konja i danju i noću,
Da što prije do Neretve dođu.
Kad su došli na domak Neretve,
Al se ništo u daljini bili,
Pa beside dva njegova druga:
Oj Vidače, naša poglavico!
Šta se ono u daljini bili:
Il su bile na plandištu ovce
Il na vodi bili labudovi,
Il su cure razastrle platno?
Al besidi Vidak kapetane:
Nit su bile na plandištu ovce,
Nit na vodi bili labudovi,
Nit su cure razastrle platno,
Već su kule naše bile Bune!
Vidite li ponajvišlju kulu?
To je kula Sučića župana.
Još dan hoda, i mi smo kod roda.
Kad su stigli Sučićevom dvoru,
Al u dvoru sitna družba stoji:
Opremljeno malo i veliko,
Sam' da krenu s Bogom putovati.
Jedva su ih oni dočekali:
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje.
Konje vode u podrume dolnje,
A junake na visoku kulu.
Još se pravo odmorili nisu,
Al eto ti fra Anđelka fratra,
Pa besidi fratar franciškane:
Braćo moja i družbino moja!
Nije doba da se odmaramo,
Nit je doba da razgovaramo,
Već je doba da s' na put spremamo,
Da nas ne će iznebušit Turci
Al podviknu Sučiću župane:
Braćo moja i družbino moja!
Došlo doba pa da putujemo!
Turski nam je zulum dojadio,
Da ga više podnet ne možemo.
Zalud puška, zalud desna ruka,
Kad nam Turčin polja popalio,
S plandišta ovce odagnao,
Pa od glada izginit moramo.
Već na noge, braćo moja mila!
Tko je konjik, nek steže kolane,
Tko je pišak, na noge opanke,
Pa što Bog da i srića junačaka!
Konji hržu, a junaci viču,
Dica plaču, a žene jauču,
I studen bi kamen proplakao.
Al besidi Vidak kapetane:
Braćo moja i družbino moja!
Ne plačite, glave ne gubite!
Što da ovdi uzalud ginete
I od pusta glada umirete,
Kad vas tamo1) bolja srića čeka:
Ravna polja, zelene livade,
Guste šume, bratski zagrljaji?
Vež'te glave svilenom maramom
A srdašca zlaćanim pojasom,
Pa ne dajte, da vas tuga svlada!
Svi klekoše na gola kolina,
Pa se dragom Bogu pomoliše,
Da im Bog da sretno putovati.
Pa se krene sva družbina listom.
Često su se natrag obzirali.
Naprid jezde dva Vidina druga,
A za njima Vidak kapetane,
S njim poredo Sučiću župane,
A izmed njih Marica divojka,
A za njima fra Anđelko fratre
I s njimekar ostala družbina:
To su svati Vidak kapetana.
Ne čuju se bubnji ni svirali,
Nit se čuju glasi, ni uzdasi,
Nit se viju svileni barjaci.
Ta ne bi jih vile opazile,
A kamoli Turci krajišnici.
Sritno dođu do vode Dunava.
Kad su Dunav vodu priplivali,
Lipo su ih braća dočekali
I u bilo lice izljubili,
Za junačko zdravlje upitali.
Istom oni riči razdilili,
Kad iz kule 2) hitar glasnik dođe:
Što imade od boja junaka,
Nek što brže biloj kuli dođu,
Da gonimo janičare Turke,
Da jim pustim ne ostane traga!
Nabrzo se četa opremila,
Dvi hiljade poizbor junaka,
A prid njima Sučiću župane
I barjaktar Vidak kapetane.
Još do zore biloj kuli dođu,
Iznenada udare na Turke
I do sunca kulu osvojiše.
Biže Turci glavom brez obzira,
Al jih siku Bunjevci junaci:
Pet stotina glava odsikoše.
Koje nisu sabljom pogubili,
U Tisu su vodu utirali,
A tri bega živa uvatili,
Tri stotine oslobode roblja
Pa se vrate subotičkoj kuli.
Tu veliko veselje činiše,
Fra Anđelko svetu misu reče.
Kada reče, na kolina kleče
I dragom se bogu zafališe,
Pa divojku Maricu vinčaše
Sa junakom Vidak kapetanom.
On je vodi svomu dvoru bilom;
Lip je porod s njome izrodio:
Dvi divojke i sedam momaka
Ko dvi vile uz sedam junaka.
Onda bilo, sad se spominjalo!.


Zapisao Ilija Kujundžić, a čuo od slijepog Stipe, franjevačkog pojca u Subotici

1) u Bačkoj 2) subotička tvrđavica

iz knjige:

ANDRIC, Nikola. 1942. Hrvatske narodne pjesme: Haremske pricalice i bunjevacke groktalice. Knjiga deseta. Zenske pjesme: Svezak sesti. Zagreb: Matica hrvatska;

[Zavelim]

Pisma je nastala vjerojatno u 19.st na temelju priča i nekih tradicija. Kod Bačkih Bunjevaca temeljni je mit da su došli s Bune jer im je ime slično imenu te rike. Samo oni koji bi došli s Bune bi se prije zvali Buncima, a ne Bunjevcima, zatim s Bune može doći samo mali broj ljudi, a Bunjevaca je na sve strane otišlo na desetke tisuća i ko najvažnije Buna te cila istočna strana Neretve pa tada čak već i Mostar su u to doba jekavski krajevi, a ne ikavski. Ikavski novoštokavski je temeljno dijalekt zapadno od Neretve, a u 16. st se prostira već kroz cilu kontinentalnu Dalmaciju do Medviđe i okolice recimo. No zato Sučićeva Mara nije samo mit jer su Sučići vodili jedan dio Bunjevaca u Bačku, a znamo da su to plemeniti rodovi iz Livna koji se spominju još u 15. st. Od tud su se raširili i po Dalmaciji. Sučići su dokaz da nije selio samo stari vlaški stalež, stočari, već da je prvom viku od dolaska Turaka došlo do mišanja sviju skupina samo je vlaška imala način života najprimireniji tom turbulentnom razdoblju. Odnosno došlo je do vlahizacije, morlakizacije cilokupnog stanovništva.

Inače, Akrapi su nastali od starog livanjskog roda Sučića, koji se spominju kao stara hrvatska plemićka obitelj Bosanskog Kraljevstva 1400. godine. Naime, tada su u darovnici bosanskog kralja hrvatske krvi i imena Stipana Ostoje Kotromanića Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovu bratu Baoši potpisani kao svjedoci predstavnici 12 rodova livanjskog područja, a među njima su i Sučečići, i to Dragoš, Stojemar i Juraj iz Orguza, sela ispod planine Dinare.
I klasik hrvatske povijesne znanosti V. Klaić Sučiće smatra hrvatskom i plemićkom obitelji, koja se nekoć zvala Sučečić ili Sučičić.
Sučići iz Lusnića pokraj Livna sačuvali su obiteljsku predaju da su njihovi preci Sučičići iz Orguza, a Sučići iz Grboreza pokraj Livna ispričali su 1961. godine M. Petriću: "Kad su Turci osvojili Bosnu, knez Miroslav Sučić s bratom Vatroslavom pružioim je u Orguzu otpor. Turci ih pobjede, a oni pobjegnu u Dalmaciju. Kasnije se jedan od braće povrati i od njega potječu Sučići na Livanjskom polju."
Stotinjak godine nakon turskog zauzeća Bosne, Sučići su zabilježeni i u Poljičkoj Kneževini. "Godine 1599. među svjedocima u Docu Donjem nalazio se i Matijaš Sučić, a 1615. godine zabilježeni su u Dubravi braća Nikola i Stipan Sučić, dok je 1648. godine zapisano da je dužnost poljičkog kneza obavljao Radoš Sučić."
U Poljičkom statutu zabilježeno je da je 12. listopada 1676. godine na skupu "sve poštovane vlastele i poštovanih didića na Obliku pokraj Svetog Jadre presjedao gospodin veliki knez Pava Sučić."
U istom dokumentu 1658. godine zapisano je da je Sučić (ime mu se navodi) na dan Svetog Arnira "bez razloga odsjekao nos Marku Kuhačiću pa bi kažnjen "da ni on ni itko iz njegove kuće ni od njihova koljena ne može više nikada biti vijećnik ni sudac u poljičkoj župi... ako se pak za njega zauzme da ga se pomiluje treba tog čovjeka ubiti kamenjem i upisati ga u poštovani Statut kao i Sučića."
Pošto se 19. kolovoza 1725. godine "otkrilo da Frane Sučić izdaje poštovanu provinciju poljičku, odluči cijeli zbor poštovane provincije poljičke da se zapiše kako ne može biti vijećnik ni on ni itko njegov poslije njega u provinciji poljičkoj."
U Bisku, utvrdio je A. J. Soldo, Sučići žive od davnina, što će reći od turskog zauzeća livanjskog područja krajem 15. stoljeća ili su vjerojatno najprije našli utočište u Poljičkoj Kneževini pa su odatle stigli u Bisko. Bilo kako bilo u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine je zabilježeno na području Biska, Vojnića i Krušvara 14 Sučića obitelji s 99 članova.
Jedna je od njih i 12-člana obitelj rodonačelnika roda Akrap harambaše Marka Sučića rečenog Akrap, koji je zapovijedao istoimenom banderijom na području Biska.
U popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine od ukupno 34 obitelji i 177 duša u Bisku su živjela 74 Sučića, organizirana u 13 obitelji, a među njima i 7-člana obitelj harambaše Marka Sučića rečenog Akrap, te kućanstvo Petra Akrapovića Gačića.

http://www.ogorje.net/prezime/akrap/1.html

[Liburn]

Plinije Stariji, Historia naturalis: Od rijeke Raše počinje zemlja Liburna i proteže se do rijeke Krke: tu supostoje Mentores, Hymani, Enchelae, Buni.

U drugim prijevodima umisto "tu supostoje" stoji "njihov dio su"... oboje je u kontekstu utrpavanja pod zajedničko ilirsko ime.

Prema M. Vidoviću, i dan danas se Bunjevci oko Bribira nazivaju Buni!

[joe enter]

Nazivlje Bunjevac nije po nikakvim bunjama , niti po reci Buni , već od ličnog imena Bun i Bun(j)ilo!

Već sam napisao da je to po meni najlogičnije , jer sva hercegovačko-crnogorsko-albanska plemena uglavnom imaju nazivlja po rodonačelnicima!

Bun se kao lično ime javlja prilično u spiskovima vlaha u srpskim i bosanskim kraljevskim poveljama!!

Bun je ime od starog stanovništa , ali Bunjevci su naravno ipak slovensko pleme jer se za njih samo zna kao govornike slovenskog jezika! , ali takođe postoje dva najveća albanska plemena Krasnići i Hoti koja nose slovenske-imenske osnove u nazivlju po slovenskim imenima Kraso i Hoćen , a govore albanski!!

[Zavelim]

Nema nikakvog plemena ni roda Bunjevaca ni njihova rodonačelnika Bun na mistu di su nastali. Crnogorska i albanska plemena su i zapisana i opstala dugo vrimena. Postojala su plemena zapadno od Neretve i ona imaju svoja imena, Vojnići, Sladovići, Krmpotići, Pribinovići.... i to su sve Bunjevci. Ali samo kad odu odavde. Nikad nisu Bunjevci dok su kod kuće niti sebe tako zovu. To je ko da Bjelopavlići sebe u Crnoj Gori nikad ne zovu Bjelopavlićima nego tek kad dođu u Srbiju. Ispada da se Bunjevci uopće nisu hvalili svojim rodonačelnikom Bunom niti su sačuvali predaju o njemu. Shvatite jednom za vazda, tog imena nema nit u Širokom, nit u Ljubuškom, nit u Duvnu, nit u Imotskom, To ovdi nije etnonim. Niti je ikad bilo. Draganović misli da je to možda ipak od rijeke Bune, ali na način da je Buna postala sinonim za Blagaj koji je bio glavni grad Hercegovine, a onda je vilajet Hercegovina bila sve do Knina pa da kad su ih pitali: "Odakle ste", oni rekli "S Bune" u smislu iz Hercegovine kojoj je glavno misto Blagaj na Buni, a ne točno s vode Bune. I ovi njima, e kad ste s Bune onda ste Bunjevci. Mada je meni to popriličito nategnuto. Zatim oni koji vode Bunjevce u nove prostore mogu bit i plemići poput Sučića, a Bunjevci u Bačkoj se baš njima diče. Bunjevci kreću lagano na zapad već krajem 15st. i negdi oko Vrlike postaju masovno Bunjevcima. A točno tu se sriću s rišćanima koji su se spustili iz Mrkonjića. Bili su novi jedni drugima, dilili su iste prostore i pašnjake i morali su se nekako nazvat. Oko 1600. bio je jedan masovan zbijeg Bunjevaca (desetak tisuća ljudi) iz Dalmacije, tada Kliškog sandžaka jer su se sukobili s kliškim sandžak begom te su popizdili i otišli u Bačku koja je još bila pod Turcima. Oni su vjerojatno donili i ime sa sobom u smislu imena etnika, dok je moguće da su neki pojedinci ko Bunjevci već prije došli i u Bačku i na druge strane. Tad bi obično dobili prezime Bunjevac.

[Zavelim]

Postoji više pretpostavki o korijenu riječ Bunjevac:
-od naziva rijeke Buke, pritoka Neretve ispod Mostara, gdje se smatralo da je prapostojbina Bunjevaca;
-od bunje, naziva posebnih pastirskih ili ratarskih nastambi na prostorima gdje su živjeli Bunjevci;
-od glagola buniti, jer su se Bunjevci i mnogo bunili.
Ipak najviše pristalica ima pretpostavka da je etnonim Bunjevac nastao od imenice bunja, koja je u nas stigla kao romanizam (talijanski bugne = koš, košnica; bugno = košnica). Bunja je zabilježena je 1268. godine u Splitu kao naziv prostora uz benediktinski samostan, na kojem je podignut zvonik samostanske crkve.
Inače, imenica bunja ima više značenja:
a. rupa na kućnim zidovima za ptice (najčešće golubove), ali i rupa za zvjerke u zemlji;
b. na primorskim prostorima bunja je manja kamena građevina kružna tlocrta i kupasta krova, ali građena kao suhozidina, dakle bez vezivnih materijala (žbuka), a služila je za sklanjanje od nevremena pri radovima u polju, kuća poljarica;
c. sirotinjsko, najčešće pastirsko, privremeno prebivalište ili ostava, vješto složena od priručnog kamenja (zidanje “na bunju”);
d. naziv osobito oblikovanog kamena s naglašenim klesanim okruglim ispupčenjem, koje se i danas rabe pri gradnji kuća duž cijele obale;
e. česti nazivi mikrotoponima u okolici Splita, Biograda, na Braču, Šolti, na mućkom i imotskom području.
Od imenice bunja izvedeni su sljedeći ekonimi: Bunjak (Sveti Ivan Zelina), Bunjani (Kutina), Bunjevci (Vrbovsko).
Posebno izdvajamo Bunje, zaselak sela Zagvozda u Imotskoj krajini, koji je nekoć nastao na mjestu poljskih ili pastirskih kućica, a u koje su njihovi vlasnici u određenom trenutku iz raznih razloga trajno uselili.

Bunje u Zagvozdu su prije dobile ime po brojnim malim vrtačma, praktično rupama u tlu, bunjama.

[Zavelim]

Mislimo da je na pravom tragu razrješenja njihova podrijetla dr Draganović koji tvrdi da im jezgro čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovčkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. U razrješenju zagonetke njihova imena njega čudi i upravo "buni" nepoznavanje imenice bunja u Hercegovini. A ono postoji i to bar u četiri značenja:

1. bunja - tako se naziva otvor na kući (pretežno u njenom potkrovlju, šiši) kružnog ili četvrtastog oblika (koliko puta npr. u djetinjstvu prigodom igre skrivača čuh: "eno ga viri kroz bunju");

2. bunja - naziv za otvor na kanalu za natapanje (voši) kuda se ispušta
voda, a koji posjeduje gotovo svaka parcela uz takav kanal. Vjerojatno mlađeg postanja - vezano za hidromelioraciju provođenu zadnjih stotinjak godina;

3. bunja - naziv koji se uporabljuje za kamen kojim se oblažu suvremena betonska zdanja;

4. bunjište - naziv za rupu u blizini obiteljskih kuća gdje se odlagao kućni otpad (toliko mi je puta pok. baka rekla da iz štednjaka na drva uzmem lugaru i lug prospem "na bunjište").

Ovo je samo nekoliko primjera koji svjedoče, da je ova riječ u različitim varijantama i s različitim naglascima, prisutna u životu zapadno-hercegovačkog puka.

[Zavelim]

Prvi spomen naziva „Bunjevac" nalazimo u turskom popisu od 1570. godine, i to kao ime jednoga kmeta u selu Maroku u Baranji - Marton Bunavacz. Međutim, zbog određenih sumnji u vrijednost izvora, ovo se ipak ne bi moglo uzeti kao siguran spomen etničkog imena Bunjevac, niti kao dokaz za prisustvo grupe naroda s tim imenom u Podunavlju.

Pa baš da prvi zapisani Bunjevac bude kmetom to mi je bogme teško zamisliti.

[Max95]

zavelime,rodijace,...ODLICNO!

[Passenger_57]

Ja mislim da su dobili ime po rijeci Buni,iako ni Bun teoriju ne treba isključiti

[joe enter]

Zavelim kaže:

Nema nikakvog plemena ni roda Bunjevaca ni njihova rodonačelnika Bun na mistu di su nastali. Crnogorska i albanska plemena su i zapisana i opstala dugo vrimena. Postojala su plemena zapadno od Neretve i ona imaju svoja imena, Vojnići, Sladovići, Krmpotići, Pribinovići.... i to su sve Bunjevci. Ali samo kad odu odavde. Nikad nisu Bunjevci dok su kod kuće niti sebe tako zovu. To je ko da Bjelopavlići sebe u Crnoj Gori nikad ne zovu Bjelopavlićima nego tek kad dođu u Srbiju. Ispada da se Bunjevci uopće nisu hvalili svojim rodonačelnikom Bunom niti su sačuvali predaju o njemu. Shvatite jednom za vazda, tog imena nema nit u Širokom, nit u Ljubuškom, nit u Duvnu, nit u Imotskom, To ovdi nije etnonim. Niti je ikad bilo. Draganović misli da je to možda ipak od rijeke Bune, ali na način da je Buna postala sinonim za Blagaj koji je bio glavni grad Hercegovine, a onda je vilajet Hercegovina bila sve do Knina pa da kad su ih pitali: "Odakle ste", oni rekli "S Bune" u smislu iz Hercegovine kojoj je glavno misto Blagaj na Buni, a ne točno s vode Bune. I ovi njima, e kad ste s Bune onda ste Bunjevci. Mada je meni to popriličito nategnuto. Zatim oni koji vode Bunjevce u nove prostore mogu bit i plemići poput Sučića, a Bunjevci u Bačkoj se baš njima diče. Bunjevci kreću lagano na zapad već krajem 15st. i negdi oko Vrlike postaju masovno Bunjevcima. A točno tu se sriću s rišćanima koji su se spustili iz Mrkonjića. Bili su novi jedni drugima, dilili su iste prostore i pašnjake i morali su se nekako nazvat. Oko 1600. bio je jedan masovan zbijeg Bunjevaca (desetak tisuća ljudi) iz Dalmacije, tada Kliškog sandžaka jer su se sukobili s kliškim sandžak begom te su popizdili i otišli u Bačku koja je još bila pod Turcima. Oni su vjerojatno donili i ime sa sobom u smislu imena etnika, dok je moguće da su neki pojedinci ko Bunjevci već prije došli i u Bačku i na druge strane. Tad bi obično dobili prezime Bunjevac.

Postoje bratstva koja čine plemena , a nekad neko bratstvo da plemensko ime i drugi padnu pod to nazivlje!
Pa tako to ide u krug dok jače ne ispliva!

Samo ime Bun treba proveriti šta znači i kako je nastalo , jer meni je logično za ta vremena da pleme i bratstvo ima patronimičko nazivlje?!

Meni je još manje logična reka Buna i te rupe-kuće Bunje , jer nema kod samih Bunjevaca u Bačkoj nikakvog narodnog sećanja na reku niti tu kuću , eto barem da su ih u pesmama opevavali kad se sete starog zavičaja!
Al dobro takođe nema ni narodnog sećanja na tog famoznog Buna(Bunila)?! , ali to je logično jer su sa plemensko-stočarskog naglo prešli na drugi način života , tako su i Srbi u Vojvodini zaboravili svoje plemenske pretke , mada ih dosta njih i zna odakle i od koga potiču iz Hercegovine,CG...

Previše puta se pominje ime Bun i Bunilo među vlasima stočarima u srednjem veku na ovim prostorima a da baš nema nikave veze?!
Možda je samo lično ime Bun(ilo) nastalo od te Bunje ?! , ali u svakom slučaju sva plemenska nazivlja su većinom sa patronimičkim korenom , a sam koren može svakojako nastati!

[joe enter]

Inače postoje uz prezimena Bunjevac,Bunjevčević koja su i hrvatska i srpska i nastalo je od plemena i života uz Bunjevace!! , ali postoje i prezimena Bunić,Bunović,Bunjić,Bunjović,Bunjaš,Bunjević koja su od ličnog imena zasigurno tj.patronimici!

[Chroatorum]

Evo baš smo danas na faksu imali predavanje o povijesti Hrvatske u 18. st. i profesor nam je rekao da su Bunjevci i Šokci u 18. st. pobjegli iz srednje Bosne zbog straha od turske osvete. Podsjetimo da je Austrija (Habsburzi) potukla Turke i zadala im konačan poraz u bitci kod Sente (1697.), te je karlovačkim mirom (1699.) osigurala područja koja su stoljećima bila pod turskom okupacijom. Austrijska vojska je u nekim pohodima stizala čak i do Kosova i Makedonije. Zbog političkog zapleta na zapadu Europe, Habsburzi su morali povući svu vojsku sa jugoistoka, te je prebaciti na zapadni front. Tako je velik prostor Bosne i okolice ponovno bio prepušten samo stanovništvu i hrvatskim graničarima (stara Vojna krajina). Zato je katoličko (a i pravoslavno) stanovništvo pobjeglo sjeverno od Save zbog straha od turske odmazde. Neki su čak naselili i područje Like. Tek tada se spominje pojava Srba pravoslavaca u istočnoj Slavoniji i Srijemu.
Eto, nešto što sam zapamtio od današnjeg predavanja... Možda sam nekome pomogao...

[Chroatorum]

Ali nema sumnje da su Bunjevci i Šokci katolici, dakle Hrvati (u ono vrijeme, ali i sada vjeraje bila usko povezana s nacionalnošću, a tako se spominje i u izvorima: Hrvat=katolik, Srbin=pravoslavac). Posebno se spominju Bunjevci, a posebno pravoslavci u istočnoj Slavoniji i Srijemu.

[Shain]

Liburn kaže:

U knjizi Plinija Starijega "Historia naturalis" piše: "Od rijeke Raše počinje zemlja Liburna, i proteže se do rijeke Krke. Tu supostoje Mentores, Hymani, Enchelae, Buni.

Tražio sam nedavno od nekoga na ovome forumu da mi dokumentira da je Plinije Stariji spomenuo pleme Buni. On nije našao, ali si ti (na onom linku).

Sad imamo pet pretpostavki o nastanku etnika Bunjevci. Vjerojatno ih ima još:

1. od suhozidne kućice bune (to je valjda isto što i istarski kažun)
2. od rijeke Bune, pritoke Neretve (a Buna je u srednjem vijeku bila i glasovito mjesto u Humskoj oblasti)
3. od balkanoromanskog imena Bun, postalo od Bono (=Dobrilo, Dobroslav, Dobromir), a to od Bonifacije.
4. od imena Bun staroslavenskog porijekla (postalo od Bunislav, Bunilo, Buniša)
5. od antičkoga plemena Buni.

Mislim da još nije dokazana nijedna od ovih pretpostavki.

[joe enter]

Shain kaže:

Tražio sam nedavno od nekoga na ovome forumu da mi dokumentira da je Plinije Stariji spomenuo pleme Buni. On nije našao, ali si ti (na onom linku).

Sad imamo pet pretpostavki o nastanku etnika Bunjevci. Vjerojatno ih ima još:

1. od suhozidne kućice bune (to je valjda isto što i istarski kažun)
2. od rijeke Bune, pritoke Neretve (a Buna je u srednjem vijeku bila i glasovito mjesto u Humskoj oblasti)
3. od balkanoromanskog imena Bun, postalo od Bono (=Dobrilo, Dobroslav, Dobromir), a to od Bonifacije.
4. od imena Bun staroslavenskog porijekla (postalo od Bunislav, Bunilo, Buniša)
5. od antičkoga plemena Buni.

Mislim da još nije dokazana nijedna od ovih pretpostavki.

Aj pojasni pod 4?! , na osnovu koje etimologije je Bun staroslovenski?! , da nije od glagola buniti?!
Bunilo,Bunislav su slovenzirane varijante imena tj.imaju slovenske imenske sufikse!

[Zavelim]

1. od suhozidne kućice bune (to je valjda isto što i istarski kažun)

nije buna nego bunja

[Zavelim]

i di ti je šesto od buniti se, oni koje se stalno nešto bune ko što su se i bunili

[Veliki vladar]

Zavelim kaže:

i di ti je šesto od buniti se, oni koje se stalno nešto bune ko što su se i bunili

Cisto amaterski, to bi mozda meni i najlogicnije objasnilo zasto su tako nazivani tek odlaskom sa svojih postojbi


Pokraj sibenika postoji malo misto ciji su stanovnici bili poznati po gradnji bunja....zvali su ih bunjari podrugljivo.... pa ne znam ima li tu kakve usporedbe ili zakljucaka