Neimenovana teen-horror priča (15+)

[Jobi]

Za promjenu, nešto manje apstraktno. Teen trash. Manje umjetnosti, više trasha. Pa 'ko voli.
Naslova još nema (primam prijedloge), a 15+ zbog nešto erotike (tek kasnije).

(1)
Nikad nisam vjerovala u duhove. To su za mene uvijek bili likovi iz priča i horor filmova. Živjela sam godinama misleći da sam u pravu, no jedne se godine dogodilo nešto zaista uznemirujuće što mi je skroz promijenilo pogled na stvari.
Imala sam šesnaest godina kad su me roditelji prvi put pustili da sama s prijateljima provedem jednu večer uz večeru i gledanje filmova. Oni su tada otišli na put kod rodbine, a ja sam ostala sama u kući – cijeli dan.

Dan je bio prilično dosadan, a veći dio dana sam provela pripremajući se za dolazak prijatelja koji su trebali doći u šest sati. Naravno, David i Lina su po običaju uranili. Vrijeme je brzo prolazilo, ekipa se okupila i na kraju nas je bilo šest. Nakon što smo se raspričali i pojeli zaista finu večeru, odlučili smo konačno pogledati film. Naravno da se nije radilo o bilo kojem filmu, već o hororu (nekolicina koja je bila protiv toga je bila u manjini). Kako bi David rekao, kad se gleda film u društvu, najbolje je pogledati horor.

Za razliku od Davida, jedan moj drugi prijatelj, Deni, bio je (za dečka) prilično plašljiv što se tiče horor filmova jer je sve shvaćao prilično ozbiljno a i iskreno je vjerovao u duhove, čudovišta, demone, monstrume i slične stvari (mada je to pokušavao prikriti, ali nije mu baš uspijevalo). Osim njega je i Veronika bila prilično prestrašena za vrijeme cijelog filma. Zbog njih smo morali sve gledati gotovo bez zvuka.

Film nam se svidio, ali scene su bile izrazito stravične. Iako su neki tvrdili suprotno, prilično sam sigurna da nam je nakon filma svima ostao nekakav blagi osjećaj straha. Kako smo zagasili televiziju odjednom smo postali svjesni tišine. Moja kuća je stvarno prilično velika, bilo je dva sata ujutro, vani je bio mrkli mrak, a s obzirom da smo daleko od grada kraj nekakve šume, sve je bilo jezivo tiho.

Nešto malo smo komentirali film, no atmosfera nije bila baš ugodna. Osjećali smo se kao da će se neke od scena iz filma ponovno dogoditi. Samo sam čekala kad će netko morati na WC i tražiti pratnju. To je ovaj put bila Maja (Veronikina sestra), a u pratnju joj je došao ‘neustrašivi’ David. Lina je nešto tiho progunđala negodujući s obzirom da je David njen dečko, ali svi smo ignorirali.

Maja i David su nas, dakle, privremeno napustili (otišli su na toalet na gornjem katu jer u prizemlju ne radi), a mi smo ostali nešto nebitno pričali, dok su neki nešto prčkali po mobitelu. Vrijeme je tako prolazilo, razmišljali smo da odemo svi spavati ali ipak nam je bilo žao kad smo već dobili jedinstvenu priliku da provedemo sami noć u mojoj kući. Ja sam već isplanirala da budem u sobi s Denijem za kojeg sam u to vrijeme bila prilično zainteresirana (užasno mi je bilo krivo što nisam uspjela sjesti kraj njega za vrijeme filma).

Bila sam jako nestrpljiva da odemo spavati kako bi konačno mogla malo biti nasamo s Denijem, ali izgleda da se nikome osim mene nije spavalo. ‘Što bismo mogli raditi?’, čulo se svako toliko ali nismo baš imali ideju. Deni je u šali predložio gledati erotske filmove, a ja sam se glasno nasmijala. Poslije me zbog toga bilo užasno sram jer sam se nasmijala totalno neprirodno, ali srećom nitko nije primijetio (ili samo nije komentirao).

‘Imaš neke društvene igre?’, pitala me Veronika. Nabrojala sam ih nekoliko dosadnih na koje su svi zavrtjeli očima, i na kraju sam se dvoumila hoću li spomenuti ‘Ouija’ ploču za prizivanje duhova. Naravno, jesam. Sada kad retrospektivno sve ovo gledam, nikad mi nije bilo više žao zbog nečega što sam rekla nego tada.

Neki su se s guštom nasmijali i odmah podržali ideju (čak i Deni), Lina je osobito bila za, a i ja sam prilično bila nabrijana za takve stvari nakon ovog filma jer se jednostavno činilo zanimljivo. Problem je, naravno, radila Veronika, koja je rekla da nema šanse da će prizivati duhove usred noći u kući kraj šume i ispričala nam jednu priču o prijateljici prijateljičine prijateljice (ili tako nekako) o jednoj ekipi koja je prizivala duhove pa im se nešto događalo, više se ni ne sjećam priče, no bit je u tome da je priča bila totalno nerealna i nitko joj nije povjerovao. Nakon ovoga što će se dogoditi nama više ni nisam toliko sigurna da je njena bila toliko nerealna.

Nakon njene priče smo se, htjeli- ne htjeli, još više strašili. Iako smo zapravo dosta dvojili hoćemo-nećemo, otišla sam po običaju provoditi svoju volju, otišla do svoje sobe i vratila se s ‘Ouija’ pločom. ‘Dajte ljudi ovo je samo igra. Čisto za zafrkanciju.’, rekla sam. Već je bilo gotovo tri ujutro. I ništa, otvorili smo kutiju i taman da ćemo krenuti čitati uputstva. Predložila sam da zagasimo svjetla i da osvijetlimo svjetiljkom samo moje lice dok čitam, ali svi su mi popljuvali ideju. Zatim je Lina rekla da pričekamo Maju i Davida, a onda smo shvatili da ih već jako duže vrijeme nema.

Počeli smo bacati šale, od toga da sigurno rade one stvari (na što nas je Lina mrko pogledala i rekla je da se ne šalimo s takvim stvarima) do toga da namjerno ne žele sići, kako bi nas preplašili. Dozivali smo ih i nabacivali još pokoju šalu (od toga je bio najglasniji Deni s tisuću sinonima za vođenje ljubavi u stilu ‘Ša je, rokate se?’) , ali od njih nije bilo glasa. ‘Ej, totalno ste jadni.’, vikali smo im.

To je sve skupa još potrajalo kojih 5-10 minuta ali već nam nije bilo baš svejedno. Naravno, ja uvijek najhrabrija i krenula ja gore do WC-a da vidim koji je njima vrag. Kucala sam im na vrata WC-a ali nisu se javljali. Opsovala sam i rekla da uopće nisu zanimljivi i počela nabijat po vratima. ‘Ej, ja ulazim i briga me.’, rekla sam. Iskreno moram reći da me ful bilo strah, ali nisam ništa govorila da se ne brukam.

Ušla sam naglo, ali nije ih bilo u WC-u. Pogledala sam, vrlo prestrašeno, iza vrata da vidim jesu li mi se sakrili, ali stvarno nije bilo nikoga. Provjerila sam i u tuš kabini, čak i u WC- školjci (od nervoze naravno, u onom stilu kao kad počneš po ormarićima tražit ljude ili u frižideru ključeve od auta.)
Izašla sam natrag u hodnik i viknula ovima dolje ‘Ej, pa nisu u WC-u!’. Htjela sam ih dalje tražit ali počelo me ful biti strah. Pobjegla sam natrag u dnevni boravak u prizemlje i priznala im da sam se prepala. ‘Ma ajde molim te’, govorili su mi. ‘Pa nek’ ide onda netko sa mnom!’, rekla sam. ‘Ajde, Deni, ti si muško.’, rekli smo mu, ali nije baš bio od volje, kao ni Veronika. ‘Ma ej, prejadno. Ić’ ću ja s tobom.’, rekla mi je Lina.

Onda smo se ona i ja uputile gore i išle tražit po sobama. Prvi kat je bio cijeli prazan, dovikivali smo se u međuvremenu s ovima dolje ako ih slučajno vide da se vrate u prizemlje. Kad smo pregledale cijeli prvi kat, ja i Lina smo se našle na hodniku. ‘Što, nema ih? Stvarno?’, pitala sam.

‘Nema.’- kaže mi ona. ‘Čuj, ako nisu ni dolje ni ovdje, onda su očito na drugom katu.’, kažem joj ja. ‘Okej, onda idi gledat na drugi kat. Ja neću više’, odgovorila mi je. ‘A šta, sad se i ti kao bojiš?’

‘Ma ne, ne, samo mi se ne da više tražit budale koje nas samo žele preplašit. Pusti ih same nek se sami plaše.’, rekla mi je, ali nisam ju poslušala. Vratila sam se dolje i išla po Denija, tako da zajedno tražimo, ali on naravno nikako nije htio i onda sam išla s Veronikom, koju sam začudo prije nagovorila nego Denija. ‘Koji debil’, mislila sam si, ali zapravo sam prema njemu osjećala nešto skroz drukčije.

Krenule smo prema drugom katu i taman smo htjele upaliti svjetlo na stepenicama za drugi kat kad smo ih uočili u mraku kako silaze. Prenule smo se. ‘Ej!’, prepadnuto ću ja, ‘pa koji je vama? Di ste vi bili?’

Pomalo su izašli iz mraka i onda smo ih vidjeli. Veronika i ja smo se nakon pogleda u njih zabezeknuto pogledale i ostale bez riječi. David me pitao ‘Što se tako gledate?’. Pogledala sam ih ponovno. Maja je bila iza Davida i gledala u nas zbunjeno. David je rekao ‘Htjeli smo vas preplašiti.’ Nisam imala komentara. Veronika se bez riječi vratila dolje.

‘Što je bilo?’, upitali su Lina i Deni Veroniku kad je sišla. ‘Ma ništa, našli smo ih’, rekla im je. To nije bila laž, međutim prešutila je jednu ne baš tako malu stvar. Ja sam još stajala gore na katu ispred Davida i Maje i nisam znala što reći. ‘Ništa, dođite dolje.’, rekla sam, ali sam ostala stajati gledajući u njih. Zatim sam pogledala u Davida i mrtva ozbiljna rekla mu ‘majica ti je okrenuta naopako’. Okrenula sam se i sišla u prizemlje.

[Jobi]

(2)
‘Evo, sad dolaze.’, rekla sam ekipi u dnevnoj i nakratko se pogledala s Veronikom. Još nisam htjela vjerovati u to što sam vidjela, vraćala sam si film u glavi pokušavajući se uvjeriti da je David i prije imao izokrenutu majicu, ali znala sam da to nije bila istina. Znala sam i da postoji samo jedno objašnjenje.

Veronika i ja smo pokušale prikiriti čuđenje, čak nam je i dobro išlo. David i Maja su također sišli, David je ovaj put imao majicu ispravno obučenu. Nekako mi i nije bilo više do prizivanja duhova, razmišljala sam samo o tome kako je moguće da mi je najbolji prijatelj prevario najbolju prijateljicu – u mojoj kući – u kojoj je ujedno bila i njegova cura? Mogu si samo mislit kako se Veronika osjeća s obzirom da je u pitanju njena sestra.

Veronika i ja smo malo utihnule, a ostali su se samo svađali oko toga tko je veći debil. Još smo malo pili i jeli grickalice kad mi je David došao kraj uha i šapnuo ‘Ej, nije ono što misliš, objasnit ću ti.’ Pogledala sam ga, dignuvši jednu obrvu (to izuzetno dobro radim), i nastavila ga ignorirati. Mislila sam si, da mi je znat’ koju ispriku je izmislio.

Deni i Lina su im objasnili da imamo u planu ‘Ouija’ igru, a ostali su odmah prihvatili, vjerojatno i da meni i Veroniki skrenu pozornost s onoga što se dogodilo. Veronika je još jednom rekla da ona neće sudjelovati. Međutim, shvatila je kako smo svi za i da nema gdje ići, osim otići spavati sama u sobi dok mi prizivamo duhove, što bi joj zapravo bilo još i gore.

Pročitali smo uputstva. Malo smo se gledali i smješkali se jedni drugima. Veronika se jedina nije zabavljala. Sestra joj je govorila da se mora malo opustiti i sve shvatiti kao zabavu jer duhovi ne postoje.

Iako su se David i Lina stalno mazili i tip me užasno počeo živcirati kako može biti tako prijetvoran, moram priznati da sam zaboravila na trenutke čemu sam svjedočila prije i totalno se ufurala u prizivanje duhova. Osobito sam voljela takve stvari, bile su mi izrazito intrigantne i zanimljive. Sad ih, doduše, ne volim više, nakon svega što se dogodilo.

Uputstva su bila vrlo zanimljiva. Svjetla nisu bila dozvoljena. Na to smo se svi pogledali, a ja sam otišla po svijeće i zapalila ih oko nas. Svi smo se sjeli u krug i nasred kruga smo stavili ploču. Nakon što smo proučili sva uputstva i izderali se na svakog tko bi spomenuo odustajanje, krenuli smo s prizivanjem.

Bilo je oko tri sata ujutro, vjerojatno i kasnije. Izvan kuće je bio mrkli mrak. Svi su spavali. Svjetla u cijeloj kući su bila zagašena. Bilo je upaljeno samo jedanaest svijeća oko nas. Zagasili smo i mobitele, kako je pisalo u uputstvima, i isključili sve tehnološke uređaje iz struje.

Dvadesetak minuta do pola sata se ništa nije događalo (ako zanemarimo Davidove pokušaje da svojevoljno pomiče pločicu s pokazivanjem slova tvrdeći da ne pomiče ništa) i odustali smo jer nam je dosadilo, ali smo se svejedno prilično preplašili. Razočarali smo se jer smo očekivali da ćemo se dobro zabaviti. Išla sam upaliti svjetla, ali prekidač nije radio. ‘Zašto ne radi prekidač? Pa nismo skroz isključili struju?’, pitala sam.

‘Ma daj da vidim’, došla je Lina do mene. I njoj nije htjelo uključiti svjetla. Nijedno svjetlo u kući nije se moglo uključiti, a struja nije bila isključena. ‘Možda je nestalo struje’, rekla je Veronika. Nismo imali kako drugačije provjeriti nego opet uštekati televiziju u struju. Mala crvena lampica u desnom donjem kutu televizije je počela svjetliti. ‘Ima struje’, rekla je Veronika. ‘Zašto onda ne rade svjetla?’

Odjednom, iz čista mira, naglo se otvorio prozor, zapuhao je snažan vjetar i sve su se svijeće zagasile. Veronika i Maja su vrisnule. ‘Što se upravo dogodilo?’, viknula sam. ‘Vjetar je zapuhao i ugasio svijeće, smirite se. Debili.’, rekao je David. ‘Pa kako se otvorio prozor?’, pitala sam. ‘Pa očito je bio samo pritvoren.’ S obzirom da se nije ništa vidjelo i bio je mrkli mrak, svi smo posegnuli za svojim mobitelima kako bismo osvjetlili prostoriju. Ekran se svima upalio, ali nije se pokrenuo sustav. Nismo mogli upaliti mobitele. Ekrani su samo blago svjetlili jer je na njima bilo crno svjetlo. Sada smo se ozbiljno preplašili.

‘Ej, ja ne mogu… Ajme majko, umrijet ćemo!’, vikala je Veronika, izazvala je totalnu paniku a pridružio joj se i Deni. David je pokušavao biti razuman ali i njemu nije bilo baš svejedno, toliko se stvari dogodilo i nije sve mogla biti slučajnost.

Lina je obgrlila Davida od straha. Ja sam šutjela i nisam znala što reći, kako smiriti ljude. Odjednom se svjetlo u dnevnoj samo od sebe upalilo, nakon što je zatreperilo par puta. Pogledala sam Veroniku. Na očima joj se nisu vidjele zjenice, samo bjeloočnice. Izgledala je kao da je u nekakvom šoku. Pala je u nesvijest i počela se tresti. Svi smo se okupili oko nje i smirivali ju, stavili smo je na bok i konačno se odjednom naglo prestala tresti. Međutim, sad je nismo mogli probuditi.

Svi smo čučali oko Veronike koja je ležala na podu. Maja se naglo dignula. Svi smo pogledali prema njoj. Ona je gledala zabuljena u jednu točku isped sebe i počela hodati prema katu. Nije se obraćala na naša dozivanja. ‘Gdje ćeš? Majo?’, vikali smo joj. ‘Što izigravaš? Nemoj nas plašiti!’, derala sam se. Srce mi je lupalo sto na sat, bila sam izrazito uznemirena, osjetila sam žile kucavice u glavi. Digla sam se za Majom i povlačila je natrag prema dnevnoj, ali skroz me ignorirala i nastavila je hodati na kat.

Nije mi ni palo na pamet da krenem za njom. Još smo se par puta zaderali ‘Majo, Majo!’, ali uzaludno. Svi smo ostali u šoku, znali smo da se ne šali s obzirom na ono što se upravo dogodilo Veronici. Krenula je na kat i nije se vraćala. Duboko sam disala pokušavajući se smiriti, bila sam luda, tresla sam se, sve me užasno preplašilo. Provjerili smo otkucaje Veroniki da se uvjerimo kako nije mrtva. Sve je bilo u redu, osim užasno brzih otkucaja. Izgledala je kao da spava.

Nismo niti stigli komentirati što se dogodilo, kad smo čuli nekakvo škripanje. Pogledali smo prema igri. Pločica za slova se sama micala po ploči. Zabezeknuto smo buljili u ploču. Lina se hvatala za Davida i počela plakati od straha. ‘Ja moram ići, ja ne mogu, ja moram ići!’, zaderala se. Svi smo je pogledali. Uzela je jaknu i istrčala iz stana. David je otišao za njom. Pogledala sam Denija, koji je blejio u ploču sa slovima koja se sama pomicala. Nije rekao ni riječi. Došla sam do njega, ‘Deni nemoj to gledati’, rekla sam mu, ali nisam ga uspjela nagovoriti. I ja sam pogledala i vidjela kako se pločica zaustavlja na slovima ‘A’ i ‘K’ i zatim se prestala micati.

Čuli smo Davidov auto. Očito su David i Lina pobjegli odavdje. Nakon toga se čulo samo moje i Denijevo duboko disanje od prestrašenosti dok smo nastavili buljiti u ploču koja se više nije micala. Prošlo je nekoliko minuta dok smo se pokušavali smiriti. Više se ništa čudno nije događalo. Otišli smo do Veronike i ponovno ju pokušavali probuditi, ali i dalje nismo uspijevali.
‘Što ćemo sad?’, upitala sam Denija. On me samo gledao i nije mogao ništa reći. Bio je zbunjen koliko i ja. Na kraju smo podigli Veroniku s poda i stavili je na kauč. ‘Mislim da bi bilo pametno zvati hitnu’, konačno je progovorio Deni. ‘Ali mobiteli nam ne rade!’, rekla sam. Uzela sam mobitel u ruku i shvatila da ipak radi. Nazvali smo ih i rekli samo da se cura onesvijestila i da se ne budi već desetak minuta.

Čekajući hitnu, Deni i ja smo sjedili kraj kauča s Veronikom. Bili smo si vrlo blizu i nismo ništa pričali. Odjednom sam osjetila nekakvu potrebu da ga zagrlim. Nisam razmišljala, prišla sam mu bliže i čvrsto ga zagrlila. Uzvratio mi je zagrljaj i to dosta čvrsto i rekao mi ‘sve će biti u redu’. Naravno, nije znao da je to čista laž i da je ova noć bila tek početak svih naših problema.