Quote:
mimma7 kaže:
čestitke pjesniku na nagradi.
|
Svakako, uspjeh je objaviti zbirku pjesama jer je dojam da se poezija danas malo ili slabo čita (osim klasika i kao lektira).
U povodu izlaska knjige 'Zmijski car' (2015.) Svena Adama Ewina (koji je na ovom forumu pisao pod nickom Discipulus) K. Bagić se izrazio vrlo pohvalno, obasipajući autora komplimentima.
Osvrnuo bih se na jednu rečenicu iz tog prikaza:
Pretpostavljam da Bagić pod 'tehnički beskprijekornim pjesmama' prvenstveno misli na one pisane vezanim stihom -
što znači da one imaju jednaki broj slogova u stihu i rimu. Pa ću se osvrnuti na ovo posljednje, tj. na rimu.
Uzmimo za primjer pjesmu S. A. Ewina 'Umjesto bilješke o piscu', prva kitica:
Stih je deveterac i završava parnom rimom /aa bb itd./
No, postoje različite vrste rima - recimo, pravilna ili čista - kad se podudaraju naglašeni glasovi i svi glasovi koji za njima slijede te ako se podudaraju i naglasci - npr.
trava - glava.
Nečist srok (
rime impure) je onaj u kojem se ne podudaraju svi suglasnici ili naglasci - ili oboje npr.
trava - krava, loše - lože.
Onda, postoji i nepravi srok (
rime fausse) - podudaranje počinje iza naglašenog sloga (
igrahu - lomljahu).
No, rimovanje
čudan - uzaludan &
skrije - poezije nikao se ne bi moglo nazvati 'tehnički savršenim'.
U prvom slučaju, riječ
uzaludan ima slog više od
čudan i rima zvuči neskladno, a sličan je slučaj i s drugim parom (
skrije - poezije).
U narednoj kitici, slične stvari:
I duša će mu biti mirna,
Bude li sjena neprozirna.
Uz onu staru, slatku sumnju:
Hoće li moći stati u nju?
Znači, rime nisu skladne i 'čiste'.
Ista stvar se ponavlja i u sljedećim stihovima:
Je li mogao biti bolji?
Čin je pisanja neumoljiv:
Ma kako duša napaćena,
Za malom pjesmom – mala sjena.
Nije, naravno zabranjeno upotrebljavati nečisti srok. Ima toga i kod naših klasičnih pjesnika, npr. za usporedbu:
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
Od sveukupno osam rima, četiri su besprijekorne (kiše/njiše, prvo/drvo) a četiri su 'nečiste' (obasjana/grana, skrije/čarolije).
Po tom pitanju, Cesarićev
Slap je mnogo bolja pjesma (tehnički gledano s obzirom na rime) - iako bi se i tu pjesniku mogle uputiti neke zamjerke (ali to je rasprava za neku drugu temu).
Takvih nesavršenosti može se naći u rock-pjesništvu, npr. kod poznate
Nemoj srećo - nemoj danas:
Dan je tmuran
Ja mamuran...
Recimo, skladnije bi zvučalo da je autor napisao nešto poput ovoga:
Noć je bila burna,
I zora je tmurna...
Naravno, kao i drugi autori, i autor ovih redaka ima u svom opusu nesavršene rime (
skrije - oblačnije...), ali ne proglašava svoje uratke 'tehnički savršenima'.
'Tehički savršene' su, recimo, prve dvije i posljednje dvije strofe hrvatske himne (
domovino/djedovino, mila/bila, teci/reci, gubi/ljubi...), uz uvjet da
se stihovi koji završavaju sa
jedina/planina pročitaju s naglaskom na drugom mjestu nego što je to danas uobičajeno: je
DIna / planina.