Helou žene drage!
Evo mene nakon 100 godina!
Dobro, 6 mjeseci :P
Nekoliko puta sam se vraćala ovdje u želji da podijelim iskustvo, ali nisam htjela dok me ne prođe ljutnja.
Aj'mo ispočetka...
Porodila sam se početkom svibnja. Daleko iza termina. Bravo ja. Bravo lijena beba :P
Kontam, besplatan boravak u apartmanu joj se osladio.
Porod je započeo pravim trudovima, onak' iz stanja mirovanja, bez ikakvih lažnjaka, , s razmacima od 2 minute koji su se brzo suzili i bili manji od minute.
Mislila sam kako sam zakačila nekakvu stomačnu virozu (bebu sam nekako u tom trenu zaboravila hahaha), jer me je tjeralo jako na wc! I kad sam započela kupaonsku seansu, činilo se da nikada neće proći. Trudovi su istiskivali sve iz debelog crijeva, a onda sam u momentu osjetila da više ne tiskaju iz te rupice, već iz druge...
enivej! Da je vrag odnio šalu bilo je jasno kad sam čula supruga koji se dere ispred kupatila kako će odnijeti torbe do auta i da završavam, jer ću roditi na wc školjki. I da, bio je u pravu.
Kako smo od Pakraca udaljeni 20-tak km, vožnja kroz šumu u 2 AM biješe jako zanimljivo iskustvo. Svaka rupa- eto bebe malo van. Svaki zavoj- eto bebe malo van! A ja fino u tajicama, dišem kao manijak iz filmova!
Dolazimo do bolnice, parkiramo, muž me izvlači van iz auta, odlazimo na glavni ulaz, kad tamo- PRC! (i ne mislim na People Republic of China...) taj ulaz je otvoren samo preko dana, moramo na onaj hitni, iza. Gegam ja, gega i muž sa mnom. Savijam se i kontam da ću roditi na pješačkoj stazi. Dolazimo do govornice na uglu, ja ne mogu više razmišljati ni o čemu. Boli, kao da ću se ukakati (isprike što su mi opisi slikoviti) i kao da imam polomljene obije noge. Ne pitajte. Tete ispred hitne gledaju u nas i dobacuju: Jel vi to telefonirate? Hahahaha
Show! Nitko ni da priđe, ponudi možda ona kolica... mislim, nije da bih ikada voljela da se moram voziti u njima, ali eto, tada bi mi značilo puno.
Gegamo se do njih, one piju kavu i kao- a vi ste krenuli rađati, kako lijepo. Dok u sebi kuham, slažem ljubazan osmijeh i klimam. Klimam i odmjeravam kolika je udaljenost od poda, u slučaju da mi beba ispadne. Zahvaljujem presvijetim tajicama na postojanju i na tome što sam ih obukla.
Odlazim gore na prijem rodilja, skidam se iza nekih vrata i smrdljivog paravana (čitaj: zavjese), sestra popunjava papire i govori mi da čekam. Čekam ja i dišem onako ubrzano pod trudom, kao što su nam rekli na tečaju, da bi se sestra izderala na mene kao na nekog debila što tako dišem! Više ne znam kako se zovem i lagano me popušta svo strpljenje i odlike lijepog vaspitanja i u sebi zamišljam kako joj nabijam pjesnicu u nos ako mi još jednom kaže da ''prodišem'' trud.
Napokon na stolu za preglede, sa mnom je doktorica Alenka Višnjić. Ni malo nježna (a vjerujte, nisam od onih pekmeza što očekuju tretmanisanje), rafalno me posipa pitanjima, dolje niti ne gleda. Kao, koji je spol (? wtf mujer! daj me pogledaj), koji tjedan, kad je bio posljednji uzv, pregled, blah, blah... Jedva govorim, ali joj odgovaram strpljivo. Nabija mi ruku dolje, no udara u, well, bebu i počinje se derati na mene kako sam otvorena 8 cm i da se izvolim odšetati do rađaone.
A ja prvi put rađam, ikada! Prvi put u rodilištu Pakrac i onak'... od kud meni info gdje je rađaona!
Da li da pišem da sam odbila klistir i brijanje?
I da sam dobila jezikovu juhu?
A došla sam lijepo otuširana i izdepilirana (jako se gadim na pomisao da me netko drugi dolje maltretira britvicom, sue me!), a za onaj prvi dio... sjećate se mog dejta s wc školjkom s početka teksta?
U rađaoni fino, svijetlo, nema te famozne glazbe o kojoj svi pričaju, ali dobro. Ne bunim se. Čisto je, ugodno. Prezauzeta sam pokušajima da razumijem što mi se događa i zašto nitko ne dođe da me porodi. Nakon 5 minuta stižu sestra i gorepomenuta doktorica Nježna Ruka -.-
Od supruga ni traga ni glasa, iako smo prošli tečaj (kasnije doznajem da su ga zezali i odugovlačili sve, iz valjda samo njima znanih razloga).
Prije poroda potpisala sam papire u kojima pristajem na hrpu nekakvih stvari (nisam pročitala, nisam vidjela bijelu mečku), ali sam im dala i plan poroda na što su se nasmijali i isprdali me (uopće nisam bila bezobrazna sa zahtjevima, samo sam napisala da ne želim brijačinu, klistir, da me puste da rađam koliko trebam, a ne da mi mjere vrijeme- ako je sve sa bebom i sa mnom u redu, te da mi ne skaču po trbuhu). Šta mislite, što je doktorica napravila nakon 5 minuta poroda?
Nabila mi lakat pod rebra, eto to! Srećom, suprug je baš tada uletio u rađaonu i viknuo da se odmakne i da će joj slomiti ruku ako me još jednom krene forsati i tiskati kao manijak. A vjerujte, nije pretjerivao. Na to se doktorica naljutila, digla nos i fino otišla u kut i sjela. Hahaha xD
Mi smo je gledali, sestra u čudu, da bi nam dobacila da mi znamo što radimo i da se izvolim poroditi sama.
Fino sam progovorila tada. Nisam bila ugodna, ali nisam bila niti nepravedna.
Nitko je nije ničim uvrijedio, porod je išao sam, tako brzo, ali ne! Ona je imala potrebu da sjedne na mene da sve bude brže.
Osjećala sam se kao govno. Kasnije sam doznala da je žurila da joj se ne ohladi kava.
FFS!
Ono što me je isto povrijedilo jeste činjenica da sam samo jednom jauknula (vjerujte, na to nisam mogla utjecati, jednostavno je jauk izašao iz mene onako skupa s bebom), a ona je imala potrebu napraviti scenu i zabraniti mi da se, njezine riječi: derem. Deranje je trajna radnja, a jauk je... a ne znam. Kad se sjetim baš se osjećam loše. Poput nižeg bića.
Porod je trajao 20 minuta. Doslovno.
Rodila sam prekrasnu curicu tešku 4100 gr, dugačku 52 cm, s najvišom ocjenom.
Porod me nije bolio. Ne koliko sam mislila da bi. Da se razumijemo, bol je tu, mene je podsjećala na onu jednaku jačem trbušnom virusu, možda bolnijoj mjesečnici. Ono što me je zabolilo je činjenica da sam odabrala rodilište koje je prijatelj djece i koje podržava hrpu stvari, no samo na papiru. Samo u priči. Zbilja nisam tražila ništa, osim da me se ispoštuje kao osobu, prvorotkinju, da se po meni ne skače, da mi se pomogne oko dojenja (jer sestra na tečaju pričala je jedno, a u bolnici ta ista sestra ponašala se kao manijak), a ne da mi se na pitanje kako da bebu stavim na dojku- nanišani na poster u sobi i kaže da mi tu sve piše. WTF? Presretna sam i zahvalna što je porod prošao tako lagano i brzo, ali mi je cjelokupno iskustvo u tih nekoliko bolničkih dana ponižavajuće tužno.
Često sam se zamislila i zapitala kako bi sve išlo da je porod trajao duže, da sam tražila pilates loptu, ili ne daj bože tuš! Mislim, oni sve to nude. Na papiru.
Mislila sam da me je prošla ljutnja, ali nije još. Razočaranje više.
Isprike što sam napisala roman, ako nekoga interesira nešto konkretno, neka pita.
Pozdrav svima!