Olive Kitteridge - komentari

[srceko25]

Otvaram komentiranje! Popodne se javim s osvrtom.

Baš me zanima kako ste ju doživjeli....

[srceko25]

Evo da malo prokomentiram knjigu.

Olive Kitteridge sam pročitala prije nekoliko mjeseci i stavila sam je u Klub jer me baš zanimalo kako ćete doživjeti tu knjigu. Kratki sadržaj na kraju me nije privukao na prvu, ali kad sam vidjela da je dobila neke nagrade (da ne pričam da je bila u Oprah Book Clubu! ), pomislila sam "hajde da dam ovoj knjizi priliku".
Možda su moja očekivanja bila prevelika, ali nekako mi knjiga i nije najbolje sjela. Istina, malo je drugačija od trenutnih trendova, jer je nekako sporija i životnija. Sve priče opisuju neke stvarne životne situacije i neki svakodnevni život. Nema nekih šokova, čuda i iznenađenja. Samo običan, normalan život.
Najupečatljivija od svih scena mi je ostala ona kada Olive ima neki čudan osjećaj u vezi sa svojim mužem, koji je u to vrijeme baš u bolnici. I mi čitatelji svi očekujemo da će on umrijeti ili da se nešto revolucionarno dogodilo. Ali nije. Točno je onako kako bi bilo u stvarnom životu. Bez čuda, samo obična svakodnevnica.

Možda je zapravo baš ta običnost zaslužna za nagrade. A možda se meni baš zbog toga nije toliko svidjela. Ne znam. Nekako mi je na kraju knjige ipak nešto nedostajalo. Ali zanimljivo, puno se puta sjetim te knjige i nekih situacija..... Možda je tako bilo i Oprah pa je zato izabrala knjigu....

Kako ste ju vi doživjeli?

[bktr]

Pročitala sam prvih 7 priča tako da neću još ništa konkretno reći.
Neke priče su mi super, neke bezveze.

Izjava od Oprah je mene odbila, jer ne volim takve američke show-ove, sama Oprah mi je onako... too much ... ne znam što...

Sutra na večer ću detaljnije jer do tada ću, nadam se, biti gotova s čitanjem.

[srceko25]

bktr kaže:

Izjava od Oprah je mene odbila, jer ne volim takve američke show-ove, sama Oprah mi je onako... too much ... ne znam što...

Hehe, zato je i .

[bktr]

1. LJEKARNA
Pripovijetka bez početka i kraja. Kronološko preskakivanje me skroz smotalo, jedva sam pohvatala radnju i likove. Nije me se osobito dojmilo.
Prikazuje Olive kao čangrizavu i nepristupačnu ženu. Henrya kao dragog, suosjećajnog čovjeka.
2. PLIMA
Priča o čovjeku koji se vratio u rodni kraj s namjerom da počini samoubojstvo, ali ga je dosadna i nametljiva Olive nekako spriječila u tome. Na kraju on spašava djevojku od utapljanja i čini se, dobije volju za životom.
3. PIJANISTICA
Pripovijetka o usamljenoj alkoholičarki-pijanistici. Ne sviđa mi se. Ne volim takve likove.
4. MALA ISKRA
Pripovijetka o sinovom vjenčanju i snahi „koja misli da sve zna“.
Ajme meni, ovdje mi je Olive prava zločesta i primitivna baba. Ok, to je njen sinek, ok, snaha ju je otračala, ali ukrasti joj staru iznošenu cipelu, grudnjak... prestrašno. A vrhunac mi je pošarani pulover – na razini osnovnoškolskih spački.
5. GLADOVANJE
Lijepa priča o djevojci koja boluje i umire od anoreksije, te o usamljenom čovjeku koji je u srednjim godinama ponovo pronašao ljubav i o njegovoj hrabrosti da smogne snage napraviti korak koji vodi prema vlastitom ispunjenju i sreći.
6. DRUKČIJI PUT
Incident u bolnici. Opet kronološka zbrka. Olive je i dalje čangrizava. Toliko je naporna da je čak i klinca-kriminalca izbacila iz takta.
7. ZIMSKI KONCERT
„Tu sam“ , rekla je stavljajući mu dlan na lice. Jer, što sad još imaju osim jedno drugo, i što se može ako ni to nije baš tako?
Lijepa rečenica, ali ne nakon što saznaš za muževu nevjeru. Ili to tako bude kad imaš 75 godina?
8. TULIPANI
Priča o Henryevom moždanom udaru, Olivinoj tuzi i usamljenosti, a najviše je pogađa sinova odbojnost.
9. KOŠARA PUNA PUTOVANJA
Malo o smrti, malo o prevarama... (OPET!!!) – autorica baš voli pisati o bračnim nevjerama.
10. BROD U BOCI
Ova priča o mladoj curi koja bježi sa svojim dečkom nakon propalog vjenčanja mi se najviše svidjela. Na takvu odluku potakla ju je izjava koju je jednom prije čula od Olive: „Ne boj se svoje gladi. Ako se bojiš gladi, samo si još jedna budala kao i svi ostali.“
11. SIGURNOST
Olive je napokon dočekala „pomirenje“ sa sinom, iako ni to nije baš dugo potrajalo, opet zbog njenog preuveličavanja.
12. ZLOČINKA
Ne shvaćam ni smisao ni potrebu za ovom pričom. Neka me netko prosvijetli.
13. RIJEKA
Henry je umro, a Olive je pronašla novu ljubav. Lijepa priča.

„.... junakinjom u koju su se zaljubili čitatelji diljem svijeta.“

Definitivno se nisam zaljubila u Olive Kitteridge. Tko bi se zaljubio u srednjovječnu čangrizavu, nezadovoljnu, namrgođenu babu koju nitko ne voli osim njenog Henrya. On je poput odanog psića cijeli život uz nju. Čak je i vlastiti sin, čini se, ne podnosi i na neki način mrzi. A ona najviše od svega voli svoje cvijeće. Tek u zadnje tri pripovijetke nije više toliko iritantna, možda joj se u 70.ima više nije dalo toliko prigovarati svima oko sebe.

Ima zgodnih pričica. Autorica je prikazala svakodnevne životne situacije običnih i manje običnih ljudi. Olive se našla u svakoj priči u glavnoj ili sporednoj ulozi i posredno ili neposredno utjecala na ostale likove.

Knjiga mi je pitka i relativno zanimljiva, u svakom slučaju puno više mi se svidjela od Otmjenost ježa koju smo nedavno čitali.

[xibalba]

Knjiga mi se jako jako jako svidjela, napisat ću komentar za par dana, moram malo baciti oko na zabilješke koje sam radila dok sam čitala pa sve to uobličiti u nešto smisleno.

[London_Calling]

Ja sam prije Olive Kitteridge pročitala Amy i Isabelle koje su me stvarno oduševile, radnja je bila upravo onakva kakve volim i tražim, svega po malo
Tako da sam i Olive Kitteridge uzela u ruke s jednakim očekivanjima, još kad sam vidjela da je kakti bolje prošla kod publike nego Amy i Isabelle, rekoh, ovo će biti fun, slistit ću je u jednom danu.
A kad ono
Iskreno, ostala sam razočarana i nemam pojma u čemu je vrijednost te knjige
Radnja mi je suhoparna, sve te pričice nisu nešto osobito interesantne, likovi mi nisu živopisni.
Zadnjih nekoliko stranica sam prelistala tek toliko, nije mi se više dalo čitati.

[xibalba]

Jedan od omiljenih filmova mi je Nobody’s Fool (Ničija budala) s Paulom Newmanom. (I bolji mi je od istoimene knjige Richarda Russoa, premda mi je i knjiga bila izvrsna. ) Ima dana kad me život smlavi i kad mi treba nešto da me podsjeti zašto je život lijep unatoč svim nedaćama. Pa se zavalim pred TV i stavim si Nobody’s Fool. Odgledam ga po tko zna koji put i ostanem nasmiješena i s toplinom oko srca. Ono, totalni “feel good” film.

Glavni lik Sully (kojega Newman glumi savršeno) običan je mali čovjek, ali veći od života. Takva mi je i Olive Kitteridge.
Nije mi to “feel good” knjiga, ali jednako mi je upečatljiva kao Nobody’s Fool. Život u malom. Sa svim svojim radostima i tugama, lažima i istinama, žrtvama i sebičnostima, smrtima i rođenjima, rastancima i dolascima, sitnicama koje vraški bole i onima koje znače sve na svijetu.

Olive je tako stvarna, tako životna, istodobno tako ljudski mala i tako ljudski velika.
Premda nije glavni lik u svim pričama, kroz njih postupno zaokružujemo sliku o njoj i stječemo dublji uvid u nju kao osobu nego što bismo možda dobili da je Olive sve vrijeme u prvom planu. Jer njezina djela i postupci - koji imaju utjecaj i posljedice na živote ljudi oko nje - određuju tko je ona u mnogo većoj mjeri nego njezino mišljenje o njoj samoj. S druge strane, mnogi njezini postupci “prema van” ostavljaju sasvim suprotan dojam od onoga što je stvarno u njoj.

Njezin je unutrašnji svijet pun sukoba, zbog čega često reagira grubo, katkad i nepromišljeno, gotovo djetinjasto. Čangrizava, posesivna žena koja grčevito pokušava kontrolirati stvari koje je nemoguće kontrolirati, koja se ne libi izraziti svoju ljutnju i negodovanje ne obazirući se na to koliko će nekoga time povrijediti, a istodobno tako puna iznenađujuće topline, suosjećajnosti i dubokih životnih uvida, usamljena, tužna, ranjena. Jedan je od najupečatljivijih likova i svakako lik koji neću zaboraviti.

Cijela mi je knjiga prožeta nekom sjetom, gotovo tugom. Tugom zbog svih gubitaka koje život nosi, ali i tugom zbog gubitka tog života koji bude tako brzo odnesen.
“Svi ti životi. Sve te priče koje nikada nećemo znati.”

Knjiga je majstorski napisana. Često mi se događalo da neki ulomak čitam nekoliko puta, diveći se izboru riječi, načinu kako je spisateljica na vrlo posredan način (govoreći o nečemu sasvim drugom), naoko bez predumišljaja i bez imalo napora opisala neku veliku životnu istinu.

Stroutica nije samo napravila izvrstan portret jedne žene u svoj njezinoj jedno- i mnogodimenzionalnosti, nego je dala skicu za portret života općenito.

Volim tu knjigu. Volim Olive Kitteridge. Nakon što sam napisala ovaj post, imam je potrebu ponovno pročitati. I hoću.

[chrissy]

bktr kaže:

Knjiga mi je pitka i relativno zanimljiva, u svakom slučaju puno više mi se svidjela od Otmjenost ježa koju smo nedavno čitali.

I mene je Olive na neki način podsjetila na Otmjenost ježa, ne znam zašto, ali u glavi sam zamišljala istu ženu kao Olive i kao Rene.

xibalbin komentar mi tako dobro zvuči da ne znam kaj pametno napisati poslije nje, pa evo nešto zbrda-zdola, po mom običaju...

Knjiga mi se svidjela jer je običan, nezanimljiv, svakodnevni život ljudi iz malog gradića prikazan na zanimljiv način - kao usput portretirajući jednu ženu.
U početku (prva priča) mi se knjiga činila dosadna, zbrčkana kronološki, ali kako sam nastavila čitati, svaka priča mi je bila bolja od one prethodne, u svakoj priči otkrijemo nekoliko detalja o Olive, direktno ili indirektno... došavši do kraja, poželjela sam pročitati knjigu još jednom, da si bolje posložim lik Olive u glavi...
Olive, koja mi u početku nije bila osobito simpatična, kroz priče mi se činila sve pozitivnija kao osoba. U nekim pričama oštrokondža, u drugim topla i draga ženica - ništa neobično - svi mi imamo dobrih i loših dana, ne ponašamo se prema svim ljudima isto...

[haralampije]

Nedavno sam na jednom blogu pročitala priču o osobi koja me jako podsjetila na Olive Kitteridge. Jaka žena koja sve može i sve stiže, sve zna i svima pametuje, sve drži pod kontrolom, kod koje je sve na svojem mjestu i dakako, kao i Olive, nije oličenje ljubaznosti, nema dlake na jeziku, galami i kori koga stigne. Autorica bloga se zatekla kod nje na blagdanskom ručku, poziv je prihvatila da ne ispadne neljubazna kad je već pozvana iz sažaljenja, da ne bude sama za blagdane, a onda je zazvonio telefon, gospođa se javila, uslijedio je razgovor iz kojeg se dalo razabrati da se osoba s druge strane hvališe što je sve za blagdane spremila, autorica se psihički pripremila za hvalisanje svoje domaćice, a ona se sva raznježena i blistava od zadovoljstva kratko pohvalila: „A meni su svi moji u mene.“ I to je bilo sve. Nikakvi kolači, sarme, ni bakrači. Samo jedna kratka rečenica koja je o toj ženi rekla sve.

Svi mi imamo negdje neku Olive Kitteridge, ponekad vrlo blizu, ponekad se samo okrzne kraj nas u prolazu, neki je nikad ne prepoznaju, a nekima se, kao autorici gore spomenutog bloga, razotkrije jednom rečenicom ili gestom.

Te su mi Olive, čak i kada ih ne prepoznam, neizmjerno draže od milih, slatkorječivih stvorenja, koja puna ljubavi i razumjevanja za sve, svima nastoje ugoditi i svima su na usluzi, na sve kimaju, a obično u glavi nemaju jednu jedinu svoju misao.

Pretpostavljate već da je meni Olive Kitteridge postala draga i zanimljiva, i to već od prve priče u kojoj autorica nasuprot njezine tvrdoće postavlja bezličnu mišicu iz apoteke, uslužnu i milu, a nesposobnu da se sama za sebe pobrine, koja se upravo zbog svoje suprotnosti Olive tako omilila Henryu.

bktr

Prikazuje Olive kao čangrizavu i nepristupačnu ženu. Henrya kao dragog, suosjećajnog čovjeka.

Taj dragi i suosjećajni čovjek koji izbjegava sukobe i ide linijom manjeg otpora, poziva goste na večeru ne vodeći računa odgovara li njegovoj ženi njihovo društvo, ima li volje i energije kuhati za njih, posluživati ih i voditi ugodnu konverzaciju ili samo želi odahnuti i opustiti se na kraju još jednog napornog dana.

chrissy

U nekim pričama oštrokondža, u drugim topla i draga ženica - ništa neobično - svi mi imamo dobrih i loših dana, ne ponašamo se prema svim ljudima isto...

Upravo tako, dodala bih još samo da je Olive, bila ovakva ili onakva, uvijek dosljedna sebi i iskrena, u nje nema lažnog suosjećanja i prenemaganja, i zato je volim.

Bktr

6. DRUKČIJI PUT
Incident u bolnici. Opet kronološka zbrka. Olive je i dalje čangrizava. Toliko je naporna da je čak i klinca-kriminalca izbacila iz takta.

Većina ljudi bi se u takvoj situaciji ponijela kao i Henry; miruj, šuti i ne skreći pažnju na sebe, ne izlaži se dodatnoj opasnosti, ali ne i Olive. Ona je i gole guzice nadmoćna, pa kako da se onda pokori nekom prištavom kriminalčiću kojemu zapravo treba rame za plakanje. Uvjerena sam da bi mu u nekim drugim okolnostima, Olive dopustila da se isplače na njezinom ramenu.

Malo je bezveznjikavo brisati slegnutu prašinu, bilo bi mi zanimljivije, a i lakše da sam komentirala knjigu kad sam je pročitala i dok mi je još sve bilo svježe u glavi, pa i da sam napisala komentar preko ljeta kao što sam to isprva namjeravala, ali što je tu je, a Olive Kitteridge nije knjiga koju mogu zanemariti.

Preskočit ću sve ono o malim svakodnevnim situacijama i običnim stvarima koje sačinjavaju život u svoj njegovoj veličinu, ljepoti proizašloj iz jednostavnosti. O tome ste već sve rekle i nemam tu što puno dodati.

Osvrnut ću se na Olivin odnos sa sinom.

Biti roditelj lijepa je, ali teška uloga i nema, recepta, nema univerzalnih redateljskih uputa kako je odigrati uspješno. Svi bismo mi htjeli da naša djeca prvenstveno budu sretna, da imaju izbora u životu i budu uspješna, jednog dana se skrase s odgovarajućim partnerom i da na vatrici njihove sreće možemo ogrijati naše stare, prozeble kosti, umrijeti spokojno jer smo obavili dobar posao, osposobili ih za život i učinili sve što smo mogli da im ga olakšamo. Trudimo se koliko najviše možemo i znamo. Teško je pogoditi pravu mjeru, da ne bude ni premalo, ni previše jer ni jedno, ni drugo nije dobro. Premalo je zanemarivanje, a previše je gušenje. Često se ravnamo prema onome što mi mislimo da je sreća, što bismo mi htjeli da je nama netko dao, a to nije uvijek ono što bi naša djeca htjela i što ih može usrećiti; roditeljski darovi omotani ljubavlju i najljepšim željama pretvaraju se u uteg zavezan oko vrata već odraslog djeteta.

Olive je, uprkos svim svojim dobrim namjerama, roditelj koji previše brine i guši. Zbog toga se njezin sin ni kao dijete nije pored nje osjećao opušteno, nad glavom su mu neprekidno visjele njezina brižnost i velika očekivanja.

Ima i Henry svoja očekivanja, nešto drugačija od Olivinih, ali u završnici, ona se svode na isto. Njih dvoje grade za svog sina kuću, savršenu kuću iz svojih snova. Oni za svog sina žele najbolje, no je li to doista ono što je za njega najbolje i što on želi. Nigdje se ne spominje jesu li vodili računa o njegovim željama, kuću su vjerojatno počeli graditi prije nego je njihov sin stigao razmisliti gdje bi želio živjeti i u kakvoj kući. Oni su se pobrinuli da njihov sin ima kvalitetnu, i po njihovim mjerilima lijepu i praktičnu kuću, oslobodili su ga jednog teškog financijskog tereta, ali svojim darom su ga ujedno obvezali da ostane u njihovom gradu, u njihovoj blizini i pod njihovom kontrolom. Nije ni čudo što je dečko frustriran i depresivan.

Njegov prvi, pomalo zbrzan brak sa strankinjom koju je slučaj doveo u njegovu ordinaciju je svojevrstan bijeg od majke. Ta žena mu treba da bi iza njezinih želja mogao sakriti svoje želje. Ona je njegova karta za putovanje u drugi život, na nekom drugom mjestu odakle će dalje moći krenuti sam. On vjerojatno toga nije svjestan, nije ni Olive, ali uviđa da ona nije žena kakvu bi ona za njega htjela, za kakvu misli da će ga usrećiti, a zatim kad još čuje kako je snaha olajava, gubi kompas. Krađa cipele i druge djetinjarije su očajnički čin majke koja strepi za budućnost svog djeteta i nepovratno gubi kontrolu nad njom.

Sve je to tako teško, sinovljev odlazak, prodaja kuće iz snova bračnog para Kitteridge, stranci u njoj koji je prilagođavaju sebi, rastava, ne traženje utjehe u roditeljskom domu, udaljavanje od roditelja, odlazak na drugu obalu i započinjanje novog života o kojem roditelji ne znaju ništa, potpuno odvajanje od njih, fizičko i mentalno, zapravo odrastanje; Henrijeva bolest, izostanak sinove sućuti i pažnje za bolesnog oca, za sve usamljeniju Olive, njegova usmjerenost na novi život, njegov život čiji je tempo drugačiji od onoga kojim su živjeli njegovi roditelj. Nema vatrice za stare roditelje.

11. SIGURNOST
Olive je napokon dočekala „pomirenje“ sa sinom, iako ni to nije baš dugo potrajalo, opet zbog njenog preuveličavanja.

Ova priča me od svih najviše dirnula i vrlo mi je tužna jer je u njoj Olive izgubljena i nemoćna. Ima staračkog preuveličavanja s njezine strane, no nije posve u krivu. Nakon ignoriranja i zanemarivanja sin je napokon poziva k sebi, pušta je u svoj život. Pitanje je zašto? Jer treba njezinu pomoć? Možda, pomoć bi mu, zapravo, njegovoj ženi, dobro došla. To je ono što Olive vidi i što je vrlo očigledno, no ima još nešto. On je konačno spreman suočiti se sa svojom majkom, stati pred nju ovakav kakav jest zajedno sa svojom nesavršenom obitelji koja je daleko od toga da zadovolji njezina očekivanja, koja možda više ni nisu njezina, ali on vjeruje da jesu i dalje strepi od njih. Oni ne kominiciraju, ne na pravi način, ne provode vrijeme zajedno, on je prezaposlen, ne govore si što osjećaju, što ih tišti, nema bliskosti. Mislim da je izostanak bliskosti ono što Olive najteže pada, nije to soba u podrumu, ni iskorištavanje njezine prisutnosti, ni poderana čarapa, ni sladoledom zaflekana bluza, niti činjenica da je se tretira kao dijete... Ponekad smo strancima u stanju reći reći prave riječi, pružiti im utjehu i ohrabrenje, dati im toplinu, a s onima do kojih nam je doista stalo, to nismo u stanju. Stranci nas ne mogu povrijediti onako kako to mogu učiniti oni koje volimo, koji vole nas. Nenamjerno. Velika Olive ne zna drugo do pobjeći u sigurnost svog grada i svog doma, a sin koji je doživio prosvjetljenje na terapiji tipa „mama je kriva za sve“, kad konačno progovori, progovori brutalno. Njezin odlazak mi je strašan, no ne mislim da je on definitivan.

[haralampije]

7. ZIMSKI KONCERT
„Tu sam“ , rekla je stavljajući mu dlan na lice. Jer, što sad još imaju osim jedno drugo, i što se može ako ni to nije baš tako?
Lijepa rečenica, ali ne nakon što saznaš za muževu nevjeru. Ili to tako bude kad imaš 75 godina?

A što drugo reći kad imaš 75 godina, a ta prevara se zbila davno, tako davno da više nije važno. Treba uzeti u obzir da je i Olive imala svoje vanbračno vrludanje, da je bila ozbiljno zaljubljena u drugog muškarca i da on nije poginuo, tko zna što bi se tu sve još zbilo. Možda ništa, a možda bi podlegli strasti, poslali sve k vragu i pobjegli zajedno u zalazak sunca.

9. KOŠARA PUNA PUTOVANJA
Malo o smrti, malo o prevarama... (OPET!!!) – autorica baš voli pisati o bračnim nevjerama.

Bračne prevare su također dio života i poprilično česta pojava.

[xibalba]

haralampije kaže:

... a ona se sva raznježena i blistava od zadovoljstva kratko pohvalila: „A meni su svi moji u mene.“ I to je bilo sve. Nikakvi kolači, sarme, ni bakrači. Samo jedna kratka rečenica koja je o toj ženi rekla sve.

I mene je to podsjetilo na Olive.

Čitajući knjigu često bi mi se dogodilo da naletim na rečenicu za koju bih pomislila da savršeno opisuje tako veliku ženu u tako malo riječi.

Ma Olive mi je beskrajno draga, jedan od likova koje nikad neću zaboraviti.

[cica2014]

Meni se knjiga dopala i bilo mi je drago da sam ju pročitala. Svidja mi se i ideja da se jedan lik provlači kroz sve pripovjete, barem u spomenu.

Mislim da su opisi dobri, a nakon nekih stvarno me stisnulo oko srca, toliko su mi bili realni. Recimo, kad ona opisuje samoću nje i muža i kako jedva, jedvice popunjavaju višak slobodnog vremena. I taj osjećaj samoće i praznine. Ili kako kad prolazi pored kuće koju su bili izgradili za sina gleda kako novi stanari uništavaju sve što su oni s ljubavlju gradili tj. ne održavaju kako ona misli da trebaju U tome se pokazuje i njezina "control freak" osobina, zbog koje je sin i pobjegao i što joj u jednom trenutku i predbacuje kad ga posjeti....ali ona ne razumije o čemu on priča.

Meni je knjiga u tim nekim stvarima baš izvanredno dobra i drago mi je da sam ju pročitala. Ne volim knjige koje brzo zaboravim