Hotel Zagorje - komentari

[ElliQuinn]

Nakon što sam pročitala knjigu uzela sam si nekoliko dana da sredim dojmove. Sviđa mi se kako je autorica uspješno transformirala stil pisanja od glasa devetogodišnje djevojčice do adolescentice pet godina kasnije. Slika dede koji se moli križu nacrtanom na kamenu dirnula me jako; to da su djeca izgubila interes za dedu kad su to otkrila bilo mi je tužno - on nikoga od njih više ne zanima, s njime se ne možeš uklopiti u okolinu, glumiti normalnost i pripadnost.
Knjiga počinje odlaskom u prognaništvo, a završava dobivanjem stana. Je li tome na neki način doprinijelo prvo pijanstvo i suočavanje s istinom da je tata mrtav? Ne znam. Na prvi se pogled čini kao savršen krug. U tom krugu, je li samoubojstvo čika Grge, a ne ključ stana ono čime je krug zatvoren? Njegovom smrću nisu izgubili samo dobrog prijatelja nego i, kako sama pripovjedačica kaže, još jedan dio tate.
Na kraju, je li to završetak za samu pripovjedačicu? Što će s tjeskobom koja je uhvati na kraju, vjerojatno ne zadnji put?

[Nica]

ElliQuinn kaže:

Nakon što sam pročitala knjigu uzela sam si nekoliko dana da sredim dojmove. Sviđa mi se kako je autorica uspješno transformirala stil pisanja od glasa devetogodišnje djevojčice do adolescentice pet godina kasnije.

Da, i mene se to jako dojmilo. Pitala sam se da kako će to izvesti. Nije bilo naglog prijelaza, baš je jezik rastao sa knjigom, sa njom.

Na kraju, je li to završetak za samu pripovjedačicu? Što će s tjeskobom koja je uhvati na kraju, vjerojatno ne zadnji put?

Priča nije gotova, priča je njen život. Ova knjiga je samo mali, ali jako važan, dio toga.

[ElliQuinn]

Nica kaže:

Priča nije gotova, priča je njen život. Ova knjiga je samo mali, ali jako važan, dio toga.

Voljela bih vidjeti dio u kojem im je postalo jasno da nisu morali pristati na manje samo zato što su tamo neki prognanici (parafraziram autoricu).

[haralampije]

Ne znam biti kratka, ubijte me.

Jedva sam dočekala da se dočepam knjige i vidim, između ostalog, što je to Ivana napisala o Zagorcima jer sam i ja Zagorka. Čitajući vaše komentare kopkalo me gdje je taj hotel Zagorje i među kakvim je to ljudima bila da su na nju ostavili tako loš dojam, imajući pritom na umu da se ipak radi o djetetu bačenom u jedan posve tuđi svijet, u potpuno nenormalne uvjete za bilo koga i da bi mu svugdje bio isto, kao i da djeca, i ne samo djeca već i odrasli, stvaraju klanove pa nije rijetkost da se ne trpe klinci iz dvije susjedne ulice i jedni druge svakojako nazivaju. Saznavši da se radi o bivšoj Političkoj školi u Kumrovcu, sve mi je bilo jasno, a usput, čitajući knjigu, prisjetila sam se nekih Pajceka koji su sa mnom išli u školu, iz nekih zabitih sela i zaselaka rasutih po zagorskim bregima koji su po pet i više kilometara pješačili do asfaltirane ceste i prve autobusne stanice. Nisu svi bili zamusani, zatucani i loši đaci, ali većina ipak, nažalost, jest. I nije se radilo o tome da su sva ta djeca bila glupa; kao dijete sam mislila da jesu; već da su dolazili iz sredine koja nije držala previše do obrazovanja, da je bilo važnije od učenja da vode krave na pašu i pomognu na njivi. Danas mi je savršeno jasno, i to zahvaljujući Ivaninoj knjizi jer me je ona potaknula da razmislim o toj djeci koja su nestala iz mog života po završetku osmog razreda, da su oni u školu dolazili umorni od svakodnevnih poslova, ranog ustajanja i dugog puta do škole. I većina ih je živjela u kućama bez kupaonice.

Kao što sam se sjetila njih, sjetila sam se i mnogih drugih događaja koji su na ovaj ili onaj način utjecali na mene, kako sam ih proživljavala iz svog kuta, prilično zaštićenog od ratnih stradanja, kao i ljudi s kojima sam u tim godinama dolazila u doticaj, prognanicima i izbjeglicama. Dakako, neminovno je nakon takve knjige preispitati sebe i svoj odnos prema njima, kao i svoj odnos prema drugim ljudima oko sebe.

Ovaj me je roman jako, jako zdrmao i mislim da ću ga pamtiti.
Čitala sam ga u jednom dahu, čas se smješkala prisjećajući se nekih već gotovo zaboravljenih dogodovština iz svog odrastanja koje očito ne zastarjevaju jer sve to isto zapažam i kod svoje šesnaestogodišnje kćeri; u ratu ili miru djevojčice su djevojčice, djeca su djeca, nevina, a opet tako okrutna. Ponekad sam i urlala od smijeha, a bome sam u nekoliko navrata i pustila suzu.

Bilo mi je lako vratiti se u djetinjstvo i u mnogim situacijama poistovjetiti s glavnom junakinjom iako je ozračje bilo drugo, ali i sa mamom koja je u cijeloj priči, sa svom odgovornošću koja leži na njoj, spoznajama, neizvjesnošću i nemoći, najpotresniji lik. Gotovo podjednako potresan je prenaglo odrastao brat, dovoljno star da u potpunosti pojmi što ih je snašlo i što se događa oko njih, a premlad i preslab da taj teret ponese na svojim leđima, no u početku dovoljno naivan da se ponada kako može nešto promijeniti na bolje

Strašan mi bio trenutak kad ulaze u hotelsku sobu u Kumrovcu, kako je mama gleda. Mogu zamisliti što joj je tada prolazilo kroz glavu iako autorica u to ne ulazi previše, pušta nas da naslutimo. Često odsjedam u takvim hotelskim sobama i svaki put kad uđem, ulovi me klaustrofobija; nastojim u njima boraviti što manje, samo prespavati. A tek kupaonice, nemaš se gdje okrenuti, kad se tuširaš, ono što ćeš poslije staviti na sebe moraš staviti na poklopac WC školjke i dobro paziti da to ne smočiš. Ne mogu ni zamisliti da tamo moram živjeti. Oni su u jednom takvom sobičku proveli godine. Ljudi koji su im zavidjeli, nisu imali pojma da im nemaju na čemu zavidjeti, da je strava doći iz jedne normalne i udobne svoje kuće ili stana u takav sobičak i biti prisiljen smatrati ga domom.


Čitajući sam se prisjetila kako je to bilo odrastati u Zagorju, u naprednijoj sredini od one u kojoj se zatekla junakinja romana, ali u kojoj je bilo elemenata o kojima autorica piše i prema njima kao dijete generalizira, kako mi je bilo doći u trećem srednje u Zagreb, među sve one Borne i Lane (nisu se svi tako zvali, ali ova imena im savršeno pristaju) koji su me smatrali seljančicom i gledali svisoka; ne svi, bilo je i savršeno normalnih i dragih koji su me bez problema prihvatili. Zanimljivo je da su upravo oni koji su se zbog svog zagrepčanstva smatrali boljima od mene, bili veće i nekulturnije seljačine od mene. Nailazila sam na takve i kao odrasla osoba, još ih nailazim, ali me to ne dira kao kad sam bila tinejdžerica, dobro znam razliku između sebe i njih koji bi sa svojim stavovima i potrebama za urbanom kulturom mogli mirno živjeti u bilo kojoj selendri, samo da im je blizu kakav veliki trgovački centar i narodnjački klub.

[haralampije]

Nevezano uz knjigu, ali ne mogu da ne spomenem dvije prekrasne studentice iz okolice Vinkovaca koje su bile podstanari u stanu ispod našeg. Imale su sve i jako dobro živjele, njihovi su se bavili poljoprivredom. Često smo se s njima družili i tulumarili. A onda je počeo rat i jednog jutra je u stanu ispod nas osvanula njihova mama sa susjedom i dvoje male djece. Očevi su ostali. Poslije je došao i njihov otac, iz sela je iznio samo živu glavu, ništa od onoga što je pripremio ponijeti sa sobom ako dođe do bježanja. Jednoj od sestara, najviše je bilo žao njezinih dnevnika. Sve se promijenilo. Više nisu imale čime plaćati stanarinu. Stanodavka ih je držala još godinu dana, samo su režije plaćali, a onda im je rekla da moraju otići, da ona više ne može. Mi smo tada osuđivali tu ženu, ali danas mogu i nju razumjeti. Za sve, osim za ratne profitere, to je bilo vrlo teško vrijeme. Ljudi su radili za 100 njemačkih Maraka s kojima nisi mogao ništa i bili sretni da uopće imaju posao. Na neki način je bilo slično kao danas kad opet mnogi ostaju bez posla ili rade badava, samo što smo tada za sve mogli kriviti rat, a danas se moramo pitati za kakvu su to Hrvatsku ljudi ginuli.

Možda sam zbog njih bila nešto senzibilnija prema prognanicima jer sam znala kako im je i da to što sve dobivaju, sva ta milostinja je samo djelić onoga što su nekad imale te kad bi bilo i puno više, još uvijek bi to bila samo milostinja, a onome tko je čitav život živio od svog rada i imao nešto, ona jako teško pada.
Međutim, nisam imala senzibiliteta prema muškarcima, pogotovo kad je moj muž mobiliziran. U tramvajima sam dobivala alergiju na njih koji se tu vagane dok ja nemam pojma gdje mi je muž, je li živ i hoćemo li proslaviti prvu godišnjicu braka. Zaboravljala sam da sam htjela da brišemo ilegalno iz zemlje kad je stigao taj nesretni poziv, da sam ga htjela sakriti pod svoju suknju. Danas i te muškarce razumijem jer i oni su nečiji muževi, očevi, sinovi, braća... Za nekoga je njihov život vrijedniji od svega drugoga.

Kad u romanu autorica spomene da je otac ostao u Vukovaru jer nije htio da mu djeca hodaju pognute glave, sjetila sam se toga. Ja ne znam za ponos kad su životi mojih najdražim u pitanju. Nisam znala ni tada. I radije bih da ih zovu kukavicama, da mi se svi rugaju zbog njih i da nam svi okrenu leđa, samo da su živi i blizu mene. Sve ostalo može propasti.

Da je tata djevojčice napustio grad kad i mama ili poslije dok se je još moglo pobjeći kroz kukuruze, ja mu ne bih zamjerila i ne bih njegov čin smatrala kukavičlukom. Ponekad je potrebno više hrabrosti da bi se pobjeglo na vrijeme nego da se ostane do kraja, da čovjek svoje male interese stavi ispred nekih viših, širih interesa. No ljudi koji su ostali braniti grad, među njima i tata djevojčice, očito nisu pomišljali da će kraj biti baš takav kakav je bio, da im nitko neće priskočiti u pomoć i da će im se zamesti trag, da će njihove obitelji prolaziti kalvariju nastojeći saznati što im se dogodilo, biti šikanirane i morati dokazivati da su bili branitelji.

[haralampije]

Dvije rečenice koje se ne izgovaraju; Dobili smo stan i Tata je živ; su za naježiti se. Eto, naježila sam se pišući ih.
Dobiti stan, nije baš najtočniji izraz, ti ljudi su nekad negdje imali svoj dom iz kojeg su prognani i u koji se više neće vratiti, prvo zato što nisu mogli, a poslije ni htjeli što im nitko ne može zamjeriti. Ja prva se nikad ne bih tamo vratila, a nisam proživjela užas koji su oni u tom gradu proživjeli, nemam osobnih bolnih uspomena. Svaki put kad se zateknem u Vukovaru, imam osjećaj da sam u gradu duhova i aveti, posvuda još ima tragova rata i stradanja, kao da su zidovi i ulice upili patnju i očaj, mržnju, i kao da se sve to poput nekakvog nevidljivog gljivičnog oboljenja proširilo i na novogradnje, utisnulo u obnovljene zgrade, lebdi na zelenim travnjacima i spokojnim Dunavom, nešto teško je u zraku, pritišće i svaki put pomislim kako ne bih htjela da moje dijete raste u tom gradu. Nisam htjela ni da ide sa školom tamo na izlet, da ne udahne to sablasno ozračje.

Tata je živ, nakon što im se kratko javi i kaže samo: "Živ sam, zdrav sam", i oni počinju čekati, dan, dva, tri, mjesec, godinu... I ti čekaš njima i pomalo ti postaje jasno da on neće doći, ali mala nada svejedno postoji, čak i kada više ne traže među živima i kada glavna junakinja od slaže pazle od komadića nepotvrđenih informacija i naklapanja, zamišlja što mu se dogodilo i kako ili možda ipak nije tako. Na kraju se moraš zapitati tko mu je dopustio da im se javi s te dvije kratke rečenice, razveseli ih lažnom nadom, kakav je pakleni naum stajao iza toga. I možda sam tek tada u potpunosti osvijestila kakva je okrutnost i zločin, onemogućiti živima da doznaju što se dogodilo s njihovim bližnjima, onemogućiti im da ih sahrane i odžaluju u jednom prirodnom procesu, osuditi ih na čekanje koje u jednom neprimjetnom trenutku prestaje biti čekanje i onda još dotatno boli i grize što si prestao čekati, a da ne znaš ni kada, ni kako, a opet, ne možeš okrenuti novu stranicu, započeti novo poglavlje dok ne završiš ono što je iza tebe; život te sili da ideš dalje, a ti se stalno moraš vraćati unatrag, u ono nesretno nedovršeno poglavlje u kojem tvoji mrtvi čekaju da ih pokopaš i propisno odžaluješ, a ti to ne možeš učiniti jer iako nade više nema, ne može biti, postoji ona jedna mrvica, trunak, da možda ipak...

Već na samom početku romana; kad djeca odlaze na ljetovanje, mi znamo da se neće tako brzo vratiti i u što će se to pretvoriti, ali oni ne znaju, otpremaju djecu iz grada za slučaj da zagusti; zdrmala me scena u kojoj otac čitavim putem nosi devetogodišnju djevojčicu. U tome je jedna jeziva slutnja, očeva slutnja. Ne znam je li to doista bilo tako ili je autorica izmislila, ili se pak u njezinom sjećanju trenutak u kojem ju je otac samo podigao pretvorio u nošenje. Kako god bilo, to je oproštaj zauvijek i to je tako snažno napisano, a kratko, tek jedna rečenica, da se iz toga vidi sve, što je bilo i što će biti.

Vrlo mi se svidjela kako stil pisanja u romanu sazrijeva, gradira od dječje jednostavnosti do jednog profinjenog pisanja.
Također mi se svidjelo što glavna junakinja sebe ne pokušava prikazati boljom nego što jest. Vrlo je jasno da ona nije nikakav mali anđelak, zna biti itekako zločesta i okrutna kao i sva druga djeca kad im se pruži prilika, i pritom se nimalo ne opravdava, sve to ispriča sa dječjom naivnošću, a poslije s prkosom tinejdžerice, onako kako je to tada iz njezinog kuta njoj izgledalo i činilo joj se posve u redu.
Nije taj roman nikakav obračun s prošlošću. To je samo jedno svjedočanstvo o ljudima tog vremena, jednom odrastanju i međuljuskim odnosima unutar obitelji i šire, roman u kojem se mnogi mogu prepoznati, vrlo realističan, s vrlo točno oslikanim odnosima, literarno lijepo i zanimljivo napisan, toplo i bez mržnje, bez žeđanja za osvetom.

[haralampije]

Starija Sestra kaže:

nemoj da te ich forma zbuni pa zbog toga pomisliš da je potpuno istinito
jasno da su joj vlastita iskustva poslužila kao predložak (nije izmislila rat, familiju u Zagrebu, Kumrovec) ali je izmislila npr plesnu skupinu, možda bezobraznu razrednicu i slične detalje

proggoglat ću malo i možda nađem razgovor iz nekih novina gdje baš priča o knjizi

Nemoj biti presigurna za plesnu skupinu.
Ja sam isto imala svoju plesnu skupinu i birala tko će u njoj hopsati. Ideja je bila moja, a u prvo vrijeme i prostor u kojem smo vježbali, nenamješteni budući dnevni boravak. Prvi nastup je bio na školskoj priredbi. Poslije, kad su starci kupili namještaj, tad smo već bile slavne, vježbale smo u školskoj dvorani. Jednom smo nastupile i u Kumrovcu na radnim akcijama.

U moje vrijeme je to među klinkama bilo dosta popularno. Sve smo htjele biti Lokice. U Zagorju nije bilo nikakvih ritmka, ništa se nije plaćalo i puštalo nas se da budemo kreativne.

Bezobraznih i bezosjećajnih nastavnika je bilo i bit će. Stresla sam se kad sam došla na dio u kojem razrednica uvjetuje prolazak razreda prelaskom u drugu školu. Pa kad tobože brižno pita kamo će se s takvim ocjenama upisati, a samo se želi riješiti te jedne male koja joj se ne uklapa, za koju misli da je može lako škartirati jer se za nju nema tko zauzeti, nema tko stati iza nje. No, srećom po glavnu junakinju, ima veliku mamu lavicu.

[haralampije]

ElliQuinn kaže:

Nakon što sam pročitala knjigu uzela sam si nekoliko dana da sredim dojmove. Sviđa mi se kako je autorica uspješno transformirala stil pisanja od glasa devetogodišnje djevojčice do adolescentice pet godina kasnije. Slika dede koji se moli križu nacrtanom na kamenu dirnula me jako; to da su djeca izgubila interes za dedu kad su to otkrila bilo mi je tužno - on nikoga od njih više ne zanima, s njime se ne možeš uklopiti u okolinu, glumiti normalnost i pripadnost.
Knjiga počinje odlaskom u prognaništvo, a završava dobivanjem stana. Je li tome na neki način doprinijelo prvo pijanstvo i suočavanje s istinom da je tata mrtav? Ne znam. Na prvi se pogled čini kao savršen krug. U tom krugu, je li samoubojstvo čika Grge, a ne ključ stana ono čime je krug zatvoren? Njegovom smrću nisu izgubili samo dobrog prijatelja nego i, kako sama pripovjedačica kaže, još jedan dio tate.
Na kraju, je li to završetak za samu pripovjedačicu? Što će s tjeskobom koja je uhvati na kraju, vjerojatno ne zadnji put?

Deda im je bio interesantan dok su mislili da skriva negdje nekakvo blago, nekakvu tajnu, pa je taj kamen s križem bio gadno razočarenje. To je tako dječje. Mi smo za jednu staru susjedu mislili da je vještica, ulovila nas svaki put kad smo joj krali trešnje, pa smo je potajno pratili očekujući da ćemo je zateći u nekakvom obredu, čaranju, što ja znam. Ništa se nije događalo, pa nam je dojadilo.

Po meni je knjiga sasvim zaokružena, počinje gubitkom doma završava u novom domu.

Je li tu kraj. Za ovu priču je kraj. Priča ne mora biti cijeli život, ni roman.
Za autoricu nije.
Poglavlje o njezinom ocu će ostati nedovršeno dok ga ne pronađu. Danas je još uvijek mnogo takvih nedovršenih poglavlja i u tome je također jedna od vrijednosti te knjige, skretanje pozornosti javnosti i određenih institucija na nužnost potrage za nestalima i istinom.
Neprovjerene i službeno nepotvrđene mrvice informacija o nestalima koje pronalaze svoj put do živih, jedan su od najvećih uzroka tjeskobe, kao i osjećaj da nikome nije stalo da ih se o nečemu službeno obavijesti.

[SamoMaloSebe]

Napokon nabavila, pročitala u jednom dahu, odmah proslijedila sestri koja je to odlično sažela: "Jebote, knjiga koja nije za čitanje pred ljudima - tek sam na dvanaestoj stranici i već sam se tri puta skoro rasplakala". Nevjerojatno je da nemamo više takve književnosti u našoj zemlji. Autorica je moje godište i onaj dio kad otkrivaju Kurta i grunge - pa ko da sebe slušam u tim godinama... Dio o Ovčari - dokaz koliko je puno gore pretpostavljati nego znati. Trebat će neko vrijeme da mi srce sjedne nazad na mjesto.

[Zora]

Danas sam ju dovrsila (nisam ranije uhvatila vremena) i da odmah napisem par recenica prije nego procitam vase komentare.
Cudno mi je bilo iz pocetka citati knjigu koju kao da je pisala djevojcicač kratkih recenica i brzog mjenjanja tema, ali sam se brzo priviknula i kao da me i samu vratilo u neka davna vremena kad sam i sama tako pisala.
Nije me pretjerano emotivno dirnula sama prica do samoga kraja; njenog pijanstva i izmjenjivanja slika iz sretnog djetinstva. Ne znam zasto, ali skoro sam se tu rasplakala. Ito, ne kod njenog zamisljanja kako joj je otac poginuo, nego bas kod opisa kakvo je divno djetinstvo imala. Ne znam, mozda sam sebicno reagirala jer ja sama nisam imala takvo pa me to rastuzilo
Uglavnom, samo pripovijedanje price utjece da ona ne izaziva sazaljenje i to mi se svidja.

Dok sam citala imala sam pomijesanje osjecaje, jer sam ja bila s 'druge strane' od autorice, sa strane onih medju koje su prognanici dosli. Mladja sam 3 godine od nje, i nisam ni krenula u skolu kad ja rat poceo, ali se jako dobro sjecam kako su ta vremena bila teska. Sjecam se kako smo jedva ista za jesti imali, a i koliko je oko nas bilo prognanika. Sjecam se koliko su meni oni djelovali u boljem polozaju nego mi. Sad ne razmisljam vise tako, ali iz ociju djeteta je sve drugacije izgledalo. Ta su dijeca dobivala darove za bozic, nosila novu odjecu i imala nove barbike. Ja igracaka nisam imala, cokoladu bi vidjela samo za bozic, kada nista drugo ne bi ni dobila. I moram priznati da sam bila jako ljubomorna. Istina, zivim u turistickom mjestu u kojem je prognanicima bilo puno bolje nego autorici i njenima, jer su ovdje imali velike apartmane, prazne kuce ljudi koje zive vani i slicno. Uglavnom, mislim da kuzite sta zelim reci.
S jedne strane mi je jako zao bilo autorice, ali nisam u njenom pisanju vidila tu negu brigu za vlastitu egzistenciju koju sam ja kao puno manja imala, pa me nekako vecina romana ostavila hladnom.
Jasno mi je da su se tu umjesala moja sjecanja i da nisam mogla objektivno gledati pricu same autorice, ali trudim se

[lalita_lalita]

Procitala sam ju u jednom dahu i u dva dana to mi se vec jako dugo nije dogodilo.
Svidja mi se stil tj. glas koji se na pocetku stvarno cini kao devetogodisnja djevojcica te to sto kroz knjigu taj glas odrasta te se na kraju stvarno cini kao srednjoskolka. Takodjer mi se svidja sto je uspjela savrseno prenijeti nacin i stil govora ljudi iz Slavonije i to bez glume i prenemaganja svojstvenih npr otvaranjima pojedinih manifestacija i pojedinim serijama.
Autorica je tri godine starija od mene ali uspjela me vratiti u djetinjstvo stvarno se cini da su tada sve djevojcice osnivale plesne skupine, radile koreografije te pokusavale plesati na iste pjesme i uz to da smo sve imale iste zelje glede odjece, potom kasnije otkrile rock, punk i grunge koji nam je zarobio misli i um pa u njima nije bilo mjesta za tamo neku matematiku ili fiziku.
Rasplakala sam se na onaj dio u pijanstvu i na opise o sazivljavanju sa zoharima, a steglo mi se u zelucu na ona pisma pitam se gdje je savijest tih ljudi koji su ih procitali i bacili u kos te potom odlazili kucama u svoje prostrane vile.
Pitam se kako su ovu knjigu dozivjele mladje generacije ima li tkogod od 16, 17 ili 18 god da je procitao ovu knjigu zanima me jer ta ekipa nema sijecanje i iskustva iz tog vremena pa me kopka kako se njima sve ovo cini.... Toliko za sad...

[Zora]

haralampije kaže:

Po meni je knjiga sasvim zaokružena, počinje gubitkom doma završava u novom domu.

Je li tu kraj. Za ovu priču je kraj. Priča ne mora biti cijeli život, ni roman.

E vidis, meni je bas ostao dojam nedovrsenosti.
Ostao mi je naglasak na zadnjem odjeljku za koji mi se ucinilo da prestavlja vrijeme dobro nakon useljenja u novi stan. Tu sam stekla dojam da autorica zeli naglasit kako glavni problem nije rijesen jer nije stan ono zbog cega su bili nesretni. Naravno, ocito je da misli na samo ratno stradanje, gubitak oca, gubitak stana u vukovaru, ali mi se cini da je bas takav kraj i htjela ostavit.
Kao; fokusiramo se na to jedno; dobitak stana, i mislimo da ce sve biti bolje kad se to rijesi, ali nakon sto pocetno uzbudjenje i veselje splasne, vracaju se pravi problemi; majka je opet nesretna, brat je opet ljut na cijeli svijet, a ivana zeli pobjeci daleko. Bas me rastuzilo to na kraju, jer se vidi kako njihove rane nece nikad nestat.
Ne znam za vas, ali ja sam jos veliki idealista i mislim da se sve moze popravit i ispravit pa me ovakve price bas rastuze jer ne mogu sebe ne zamislit u takvoj situaciji i znam da je jedan cijeli zivot obiljezen i to me bas rastuzuje

[Zora]

lalita_lalita kaže:

Rasplakala sam se na onaj dio u pijanstvu i na opise o sazivljavanju sa zoharima, a steglo mi se u zelucu na ona pisma pitam se gdje je savijest tih ljudi koji su ih procitali i bacili u kos te potom odlazili kucama u svoje prostrane vile.

ba sam to isto i ja razmisljala dok sam citala ove price, jer danas znamo koliko je tu malverzacija bilo i koliko se ljudi obogatilo. Sad, zamisli kakva je to osoba kad onakva pisma prima a svejedno misli samo na svoju guzicu
I grozna mi je recenica bila 'gospodjo, gdje vam se zuri?' kad je majka trazila da se njihovo pitanje rijesi.
Zeludac bi mi se svaki put stisnuo...

[Nica]

Zora kaže:

E vidis, meni je bas ostao dojam nedovrsenosti.

Priča i je nedovršena.

Bas me rastuzilo to na kraju, jer se vidi kako njihove rane nece nikad nestat.

Neke stvari se, nažalost, ne mogu preboljeti.

P.S. Haralampije, hvala na svemu ovome što si napisala. Dirnula si me.

[haralampije]

Nica kaže:

Priča i je nedovršena.


Neke stvari se, nažalost, ne mogu preboljeti.

P.S. Haralampije, hvala na svemu ovome što si napisala. Dirnula si me.

Hvala, Nica, već me je bilo strah da se nikome neće dati čitati koliko sam toga nadrobila.

Što se tiče dovršenosti ili nedovršenosti, ispada da su samo bajke dovršene.

S literarne strane, po meni je priča dovršena koliko je najviše moguće, a što se one životne tiče, to je druga priča i neće biti dovršena dokle god autorica ne dobije barem nekakvu službenu potvrdu što se je dogodilo s njezinim ocem, mada ni to neće dovršiti priču.
Jedini način da se taj dio životne priče završi je da se pronađu njegovi posmrtni ostaci i da obitelj dobije priliku dostojno se oprostiti od njega, sahraniti ga i odžalovati do kraja. To je jedan prirodni proces koji je živima potreban i bez kojeg je teško preboljeti smrt bliske osobe. A oni čak ne mogu biti ni 100% sigurni da je on mrtav. Ne nadaju se više, odavno su prestali, a ipak, tko zna... Možda su se ljudi koji su ga spominjali na suđenjima zabunili, zamijenili ga s nekim, možda, možda...

Možda nikad neće biti kraj, no nadajmo se da jednom ipak hoće, ne samo za autoricu i njezinu obitelj već i za druge obitelji koje još uvijek traže najmilije, žive ili mrtve.

[haralampije]

Zora kaže:

E vidis, meni je bas ostao dojam nedovrsenosti.
Ostao mi je naglasak na zadnjem odjeljku za koji mi se ucinilo da prestavlja vrijeme dobro nakon useljenja u novi stan. Tu sam stekla dojam da autorica zeli naglasit kako glavni problem nije rijesen jer nije stan ono zbog cega su bili nesretni. Naravno, ocito je da misli na samo ratno stradanje, gubitak oca, gubitak stana u vukovaru, ali mi se cini da je bas takav kraj i htjela ostavit.
Kao; fokusiramo se na to jedno; dobitak stana, i mislimo da ce sve biti bolje kad se to rijesi, ali nakon sto pocetno uzbudjenje i veselje splasne, vracaju se pravi problemi; majka je opet nesretna, brat je opet ljut na cijeli svijet, a ivana zeli pobjeci daleko. Bas me rastuzilo to na kraju, jer se vidi kako njihove rane nece nikad nestat.
Ne znam za vas, ali ja sam jos veliki idealista i mislim da se sve moze popravit i ispravit pa me ovakve price bas rastuze jer ne mogu sebe ne zamislit u takvoj situaciji i znam da je jedan cijeli zivot obiljezen i to me bas rastuzuje

Nažalost, ne može se sve popraviti i ispraviti. Ono što čovjek proživi, ostavlja na njemu ožiljke. Kažu da treba voljeti svoje ožiljke i naučiti živjeti s njima, no neki ožiljci bole više od drugih. Ožiljci koje članovi takvih obitelji imaju, ne zacjeljuju, naprosto zato što je preskočen jedan prirodni proces u ljudskom životu, a povrh svega, i dalje postoji neizvjesnost, ono sićušno možda ipak.

[haralampije]

lalita_lalita kaže:

Pitam se kako su ovu knjigu dozivjele mladje generacije ima li tkogod od 16, 17 ili 18 god da je procitao ovu knjigu zanima me jer ta ekipa nema sijecanje i iskustva iz tog vremena pa me kopka kako se njima sve ovo cini.... Toliko za sad...

Pročitala moja kćer (16) i mislim da se jako dojmila. Dosta razgovaramo o knjizi, nagovaram je da se učlani u klub i kaže koju. Rekla je da bi dobar dio onoga što sam ja napisala, napisala i ona, samo ne znam koji točno dio.

[Zora]

Nego, jel tko zna jel autorica saznala sto joj se dogodilo s ocem?

[Nica]

Zora kaže:

Nego, jel tko zna jel autorica saznala sto joj se dogodilo s ocem?

Ne znam.

Nisam spomenula, meni je srce stalo kada im ključ nije pasao u bravu.
Ali s obzirom da je knjiga bila na kraju, a znala sam da barem nešto mora sretno završiti, nisam se previše brinula.

[haralampije]

Zora kaže:

Nego, jel tko zna jel autorica saznala sto joj se dogodilo s ocem?

U jednom intervjuu je rekla da ima ima transkripte sa suđenja u Beogradu na kojem je spomenuta likviacija njezinog oca i koje je poslije poništeno tako da i dalje nema nikakve službene potvrde, niti su pronađeni posmrtni ostaci.