Ogled o sljepoći - komentari

[bktr]

Knjiga je odlična.

Neobično mi je bilo čitati je prvih dvadesetak strana zbog načina na koji je pisana, malo su me bunili svi oni zarezi, tko je što rekao, gdje je početak, a gdje kraj rečenice... no nakon što sam se „ufurala“, tekst je doslovce tekao.

Ni jedan lik nije imenovan, i to kasnije dobiva svoj značaj. Svi su u jednakoj situaciji, svi su isti, nije bitna dob, spol, status, vjera... imena ne znače ništa.
Odličan mi je psihološki prikaz ljudi koji u novonastalnoj situaciji prestaju poštivati sve ljudske norme i počinje borba za opstanak.

Knjiga je napisana baš kao „ogled“, sviđa mi se kako se kroz nju protežu autorovi komentari o pojedinim ljudskim postupcima;
„Kad bismo se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ozbiljno promislili o njima, prvo o neposrednima, onda o vjerojatnima, zatim o mogućima, pa o zamislivima, ne bismo se uopće pomakli s mjesta gdje nas je zatekla ona prva zamisao.“
To je komentar o kajanju djevojke s tamnim naočalama nakon što je umro lopov od posljedica njenog udarca petom od cipele.

Prvi dio knjige mi je bio super, tu sam još bila znatiželjna zašto su oslijepili (kasnije nebitno), pa zatim njihov boravak u ludnici, neobično kako se čovjek lako i brzo pretvori u „životinju“ kad mu oduzmu dostojanstvo i sve one ljudske sitnice koje nas čine pristojnima.
Pokušala sam se stavitti u njihovu situaciju i stvarno je nezamislivo da je moguće bolje funkcionirati od opisanog. Onako svi izbezumljeni, posrani, popišani, gladni jadni... Naravno da je zavladala sveopća panika i da su se počeli boriti svaki za sebe gazeći preko drugih.

Kada se grupa sljepaca odvojila i preuzela vlast tu je malo splasnuo moj prvotni zanos oko priče iz razloga što mi je nekako neuvjerljivo opisano kako su žene prisilili na sex. U tom trenutku sljepaca je sveukupno bilo 240 (260), a liječnikova žena je prebrojala 20-ak odmetnika. Kako to da se njih 200 preplašilo njih 20, zbog jednog pištolja? U rukama slijepca? A ovih 200 ima ženu koja vidi. Doduše, to oni nisu znali, ali ipak.
A kada je konačno i ubila vođu odmetnika, mogla mu je uzeti pištolj iz džepa, kako je napravio drugi odmetnik. Nije to bila njena improvizacija pa da se nije snašla, ona je sve to smislila i za to se pripremala i čekala odgovarajući trenutak, a i inače je opisivana kao vrlo staložena osoba, nikad nije paničarila. Dakle, uz sve one mudrosti koje su iz nje prštale, kako joj i to nije palo na pamet?

Glup mi je i nepotreban za ovu knjigu dio kada liječnik ode u krevet djevojci s tamnim naočalama. Otkud sad ta luda potreba? Pa imao je svoju ženu koju voli i koju nije nikad prevario, osim toga svi su prljavi i smrdljivi, gladni, i baš uslijed takve situacije se njemu digne na neku tamo... a još mi je bedastija reakcija njegove žene, još ih je podržavala u tome što su napravili, i sažalijevala ih. Samo sam čekala kad će im se i ona pridružiti pa da se izgubi nit, ali srećom, nije.

Drugi dio knjige, kad su izašli iz karantene mi je vratio početni zanos.
Vani vlada totalno rasulo, svijet polako nestaje. Dućani opustošeni, nema struje, nema vode, ljudi žive u nečijem stanu, sele u drugi... Strašno mi je to što nikakva prirodna kataklizma nije uništila svijet nego sami ljudi, slijepi ljudi, koji nisu sposobni održavati taj svijet. I u tome leži ironija. Svega ima, svijet je tu, ali nema ljudi, tj. kao da ih nema, jer onako slijepi „neupotrebljivi“ su za išta osim za (samo)uništenje.

Ona bakica – u kući djevojke s tamnim naočalama – opis onog smrada sirovog mesa, krvi i oderane kože kokoši i kunića... strašno...

Kraj knjige – po meni je u redu.
Niti me na kraju zanimalo, niti mi se činilo važnim dati čitateljima objašnjenje zašto su ljudi oslijepili i kako su poslije progledali.
Bit knjige (u mojim očima) je pouka, upozorenje. Dobro je rečeno na kraju „svi smo mi ustvari sljepci jer kraj zdravih očiju ne vidimo.“
Dok vidimo, ne vidimo kako nam je dobro, ne znamo cijeniti to što imamo. Dok nisu vidjeli sve im je bilo prihvatljivo (ne kažem dobro, ali prihvatljivo) – loša hrana, minimalni uvjeti da se preživi, za ljubav i osjećaje im nije bio važan izgled, godine, status, svi su bili jednaki.

Jedino ne znam zašto je lječnikova žena vidjela (ok, morala je vidjeti zato da autor može ispričati priču tako kako je zamislio, da je ipak netko tu tko će ih voditi, bez nje bi priča drugačije tekla), ali da li ima neki poseban značaj njen vid?

Sve u svemu, svaka čast autoru na ideji! Nikad mi takva stvar nije pala na pamet da o njoj razmišljam: što bi bilo kad bi svi ljudi oslijepili?

[Nadinka]

Draga svaka cast na osvrtu, kako sam ja knjigu citala prije skoro godinu dana, super mi je bilo procitati ovako detaljniji osvrt . Meni je knjiga isto odlicna, djelovala je na mene slicno kao 1984. kad sam ju citala, knjiga koja te ostavi da se dobro zamislis nad svakodnevnim poimanjem i olakim prihvatanjem zivota i sredine, koja ti nametne pitanje, a sta ako ti neko izvuce to cvrsto tlo pod nogama, samo ostanes bez jednog cula, samo jednog od pet, i to ne samo ti, nego i ostali, kako onda tvoj svijet dobije potpuno drukciju sliku preko noci. To kako se ljudi ponasaju kad osjete ugrozenost i strah, na primjer vojnici koji su s oruzjem dostavljali hranu, ti na drugoj strani sad su samo opasnost, suosjećanje s njima ne postoji, jer borba za vlastiti opstanak je jača od svakog osjećaja.

[marges]

I ja sam knjigu pročitala prije nešto više od godine dana i ne mogu se prisiliti da je ponovno uzmem u ruke. Ne mogu reći da mi je promijenila svjetonazor i ne znam kako utjecala na mene. Samo mi je bila mučna. Svo to besmisleno nasilje i onda nikom ništa... Odbijam prihvatiti da se ljudi tako lako pretvaraju u životinje i da se dijele na one s pištoljem i one koje pristaju da ih j***. Vjerojatno sam naivna...

[bktr]

Samo probaj zamisliti što bi se dogodilo da SVI ljudi osljepe.
Kako bi svijet funkcionirao? Nikako!
Mislim da je sve vrlo realno prikazano, izuzev dijela gdje se žene daju j*****.

Nije ni meni promjenila svjetonazore, ali mi je na vrlo zanimljiv način opisano nešto što mi nikad ne bi palo na pamet.

[*mariposa*]

i ja sam je čitala prije otprilike godinu dana i meni je bila odlična. Nije mi promijenila pogled na život i ljude, ali navela me da razmišljam o jednoj situaciji o kojoj nikad ne bi razmišljala. Što bi se dogodilo sa svijetom da se svi ljudi oslijepe (pa čak se može i na neke drugačije situacije primjeniti), kakav bi bio život. Iskreno, mislim da je dobro pogođeno i da bi se ljudi stvarno pretvorili u to sve što je on napisao i opisao. Istina, neke stvari su mi malo too much, ali opet, kad bi se nešto takvo dogodilo, čovjek više ne bi mogao normalno ni razmišljati, izgubio bi neku vjeru, nadu i snagu, možda se žene baš zbog toga nisu ni borile..

Također, mislim da je dobro što nije dan razlog zašto su oslijepili, jer kad pročitamo sve i razmislimo o svemu, to zapravo nije ni bitno...

[srceko25]

Prije svega htjela bih zahvaliti Bktr što je stavila knjigu u izbor i svim forumašima koji su glasali za ovu knjigu, jer ju inače najvjerojatnije nikad ne bih pročitala. HVALA, HVALA, HVALA!!

Knjiga je odlična i svako malo se ulovim da se sjetim nekih detalja iz nje, čak i u nekim svakodnevnim situacijama. Nije ju baš lako čitati, mučna je i puna teške atmosfere, tamnih slika i prljavštine što stvarne, što ljudske. Ali paradoksalno, ipak stranice samo lete. Ponekad sam i namjerno zastala nakon nekih dijelova da do sutra razmislim o tome što sam pročitala.

Razvoj radnje je neobičan, ali tako stvaran i nekako logičan. Kad se čovjek pokuša uživiti u većinu situacija, postaje jasno da je cijeli scenarij zapravo jako realan. Kada bi zaista ljudi oslijepili bez razloga, ili u slučaju bilo koje druge zaraze, zatvorili bi ih u karantenu. I ljudi kao ljudi, najprije bi bili pristojni, a kasnije svatko za svoju guz*. I nije me iznenadilo kad su počeli obavljati nuždu po hodnicima, jer ih "ionako nitko ne vidi". Genijalan prikaz, odvratan, ali tako očekivan.
Zanimljivi su i vojnici, koje isto možemo razumjeti, jer su tu po zadatku, a istovremeno u smrtnom strahu da se i njima ne dogodi zaraza. I oni su ipak ljudi.

Fascinantna mi je scena kada nasilnici zatraže žene i onda krene rasprava u sobi o tome trebaju li ići ili ne i onaj trenutak kada i same žene shvate da su tu bitku unaprijed izgubile, unatoč svim argumentima. I one dvojbe ali i licemjerje muških i tijekom tog razgovora, ali i poslije kada oni trebaju prvo jesti hranu koju su im žene "zaradile", ali i kasnije kad oni trebaju nešto poduzeti....

Jedina scena koja mi se ne uklapa su doktor i djevojka s tamnim naočalama, mislim da je bila nepotrebna i ne znam čemu služi.

Mogla bih se sad raspisati, ali nadam se razvoju neke rasprave pa da mogu nabaciti još koji komentarčić.

[Nadinka]

Meni je knjiga tako vizuelno bila napisana, neki elementi su djelovali nepotrebni, stalno nabrajanje dolaska novog broja ljudi, novog rasporeda po sobama, broja ljudi po 'torovima', ali to stvori tako jasnu sliku, da bukvalno mozes docarati sebi te ljude, tako izgubljene, bespomocne kako bauljaju tim hodnicima.
Na neki nacin mi se stvara sad poredjenje izmedju Avatara i Sljepila, znam da zvuci smijesno, ali ako malo razmislite, u oba slucaja je napravljena neka drukcija sredina samo da posluzi kao pozornica gdje se pokazuju stvarne ljudkse karakteristike i porivi, odnosi između jakih i slabih.

[vikica]

bktr kaže:

Samo probaj zamisliti što bi se dogodilo da SVI ljudi osljepe.
Kako bi svijet funkcionirao? Nikako!

Po meni uopće nije bit u sljepoći. Nego u psihološkom doživljaju osobe u stravičnoj situaciji u kojoj ne shvaćaju što se događa, gdje odlaze, gdje se nalaze,što se događa...
Sljepoća je po meni samo metafora. A posebno dobro može dovesti videćeg čitatelja u psihološko stanje koje je autor želio.
Text je odličan. Mučan u smislu prikaza atmosfere.

[admin1]

Knjiga je fenomenalna!
Totalna jeza i, pomisli samo, to se i meni, tebi, nama, moze desiti - uzas!
Predobra stvarnost u knjizi.

[Nica]

Knjiga je jako zanimljiva, čita se u dahu.

Sljepoću sam na neki način shvatila kao način da ljudi "progledaju", a ona jedina koja je vidjela sav užas koji sljepoća može donijeti nosila je teži križ od njih samih.
Nije si mogla dozvoliti i sebe smatrati patnicom pored toliko sljepaca oko sebe koji je trebaju, a bila je i više nego oni. Oni su nju trebali, oni su ovisili o njoj, a ne obratno.

Strepila sam cijelo vrijeme hoće li i ona oslijepiti, mnijem da bih bila strašno razočarana da se to desilo. Ne u smislu da bi knjiga izgubila nešto, već mi je ona bila jedina nada da sve nije tako crno (ili bijelo ).

Odnos djevojke sa tamnim naočalama i doktora, koliko god zbunjujuć bio, nisam doživjela kao višak za samu radnju. To je bio način da nam autor prikaže koliko drugačije se gleda (gleda ) na međuljudske odnose u drugačijim situacijama.

Reakcija njegove žene i njihov postupak neshvatljivi su nam jer ih gledamo iz svoje čitalačke pozicije u nekoj drugoj stvarnosti. Međutim, nakon svega što su doživjeli i znajući za dio užasa koji je tek pred njima, sluteći ostatak, percepcija se mijenja, ne razmišljamo na isti način.
I činimo stvari koje bi nam bile nezamislive inače.

Za ubojstvo možemo naći opravdanje, možemo ga shvatiti. I da je bilo još gorih reakcija i pobuna, da je bilo više i okrutnijih smrti ne bismo ih osuđivali. Bile bi nam to normalne ljudske reakcije.
Ali za seks dviju nama nespojivih jedinki sa krajnje neobičnom reakcijom treće, teže nam je pronaći konkretan razlog. Možda zato jer tražimo na krivom mjestu. Ništa opipljivo, ništa vidljivo, ništa osjećajno ne vidimo u tome. Samo zato jer smo i dalje samo čitaoci koji sve to mogu samo zamisliti - ne i spoznati u potpunosti.

Ne, ne razumijem ni ja. Ali dopuštam da je objašnjenje negdje u razlici između "predmnijevam" i "znam i osjećam".
Autor je bio iznimno hrabar i pronicljiv kada si je dozvolio toliku razigranost mašte.

[Nadinka]

"Perhaps only in a world of the blind will things be what they truly are."
Mislim da ova recenica puno govori o samoj sustini djela..

[*mariposa*]

vikica kaže:

Po meni uopće nije bit u sljepoći. Nego u psihološkom doživljaju osobe u stravičnoj situaciji u kojoj ne shvaćaju što se događa, gdje odlaze, gdje se nalaze,što se događa...
Sljepoća je po meni samo metafora. A posebno dobro može dovesti videćeg čitatelja u psihološko stanje koje je autor želio.
Text je odličan. Mučan u smislu prikaza atmosfere.

potpuno se slažem s ovim.. nije bitna sljepoća, može to biti bilo kakva druga stravična situacija.. ljudi više nisu ljudi..

[haralampije]

Knjigu sam čitala dosta davno i oduševila me na sve moguće načine. Sjećam se da sam pod kraj čitala štedljivo da mi što duže traje. Sad sam je uzela u ruke da se malo podsjetim, ali eto čitam sve redom s istim užitkom kao i prvi put.

Zasad ću se zaržati samo na nekim svojim sjećanjima. Ono što mi se nametalo čitajući prvi put, a što mi Saramago nije prvi otkrio je da je čovjek životinja koja je usvojila određene norme ponašanja i živi po određenim zakonima čije kršenje bi za sobom povlačilo određene posljedice, ali kad se nađe u izvanrednoj situaciji poput ove u knjizi, suočen s borbom za opstanak, životinja u nama ispliva na površinu. Oni koji u takvoj situaciji nastoje ostati ljudi, lako nastradaju od onih drugih.
Isto je i s čovjekom koji ima moć nad drugima. Ako zloupotreba te moći za sobom ne povlači sankcije, velike su šanse da će do nje doći. Brojne su priče o dobrim, mirnim, pristojnim ljudima koji ni mrava ne bi zgazili, a koji su se u određenim okolnostima preobrazili u gnjusne zločince, da bi poslije opet nastavili biti uzorni građani. Ne kaže se uzalud - daj čovjeku moć i vidjet ćeš koliko je čovjek.

Također je i jako malo potrebno da čovjek izgubi dostojanstvo i sram. Najobičnija bolnica vam to može napraviti, a pritom uopće ne morate biti nesposobni pobrinuti se sami za svoje higijenske potrebe.

Situacija s karantenom jako me podsjetila na konc logore i geta. Postoji netko izvana, netko iznad tko je sve te ljude iz nekog razloga natjerao unutra i tko ih tlači svojim pravilima, drži u strahu i određuje hoće li jesti ili ne, ali i unutar karantene, konc logora ili geta izdvajaju se jači pojedinci koji provode svoj teror.
Ono što je zanimljivo u ovoj knjizi, a što karantenu iz knjige čini drugačijom od karantena u doba kuge ili bilo kojeg drugog geta je da vani više ne preostaje nitko podoban i a geto gubi smisao. Čitav svijet je geto u koji su ljudi same sebe natjerali svojom kratkovidnošću, sljepoćom, sebičnošću...


Čitam ovdje dosta komentara da se sljepoća pojavila bez razloga. Meni se ne čini tako, ne mislim da ju je Saramago iskoristio tek toliko da si stvori određenu sitaciju za svoj roman, kaos u kojem će na površinu isplivati sve najgore ljudske osobine. Mi ljudi najčešće jesmo slijepi i to kod zravih očiju. Vidimo, a ne gleamo, ako i gledamo, ne zapažamo. Ponekad nenamjerno, ali ponekad i namjerno. Slijepi smo kad se zaljubljujemo - nenamjerno, teško je gleati i zapažati dok kemija u mozgu radi svoje, slijepi smo i u ljubavi prema svojim bližnjima i ne zapažamo kad srljaju u propast - ni to nije namjerno, ali često smo namjerno slijepi za potrebe drugih oko nas, pa i kad se radi samo o tome da se u tramvaju ustupi mjesto trudnici ili bolesnom starom čovjeku, a to je tek sitno sljepilo. U ovoj našoj državi kolektivno sljepilo vlada već nekih dvadeset godina, a naznake da ćemo progleati tako skoro baš i nema. Svaki dan srećem radnice Kamenskoga, one nisu prve kojima se to dogodilo, takve stvari se događaju već dvaeset godina i nikome ništa, to je normalno, ne platiti radnike, ne uplaćivati im doprinose. Ako tu nije u pitanju epidemija sljepila, ne znam što je.

I površni smo, o svemu suimo samo po onome što vidimo na površini, ne truimo se zagledati dublje.

No da se vratim natrag na knjigu. Kao što mislim da ima razlog zašto su svi oslijepili, mislim i da postoji razlog zašto jedino liječnikova žena vidi. Ona je jedina koja stvarno vidi, doslovno i metaforički. I nju je strah da će oslijepiti, ali ona vodi brigu o svom mužu, a poslije i o drugima. Ona ne vidi samo sebe, svoje potrebe, svoje interese. Ona ne misli kako prvenstveno sebe zaštiti.Ona voli i spremna je na žrtvu. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg je pošteđena mada pošteđena ne bi bila najtočnija riječ.

Složila bih se s Vikicom da je sljepilo metafora.

[bktr]

I meni se čini da je htio prikazati sve ono najgore što leži u ljudima, i kako to lako ispliva.
S druge strane, tu je borba za opstanak. Ako želiš preživjeti, moraš misliti na sebe.
Pri tom mislim naravno, na hranu, vodu, mjesto gdje ćeš spavati.
To ne opravdava silovanje i slične stvari. Iako mislim da čovjek koji se u toj jadnoj situaciji dosjetio
silovanju žena ni u "normalnom" svijetu nije dobar čovjek.

[srceko25]

bktr kaže:

I meni se čini da je htio prikazati sve ono najgore što leži u ljudima, i kako to lako ispliva.
S druge strane, tu je borba za opstanak. Ako želiš preživjeti, moraš misliti na sebe.
Pri tom mislim naravno, na hranu, vodu, mjesto gdje ćeš spavati.
To ne opravdava silovanje i slične stvari. Iako mislim da čovjek koji se u toj jadnoj situaciji dosjetio
silovanju žena ni u "normalnom" svijetu nije dobar čovjek.

Slažem se s ovim. Određeno vrijeme se možemo držati normi, nakon toga nagon za samoodržanjem postaje takav da ona sirovina u čovjeku jednostavno prevlada. Sjetimo se samo onih iz avionske nesreće koji su jeli suputnike koji su umrli..... nekako kao da te preuzme neki autopilot i više ne možeš pratiti standarde društva....
A pokvareni ljudi su uvijek pokvareni ljudi. I uvijek će se nekako snaći da zadovolje svoje patološke potrebe.....

[Nica]

Utječe li i dalje knjiga na vas?
Evo, prošlo je već neko vrijeme, ali osjećaj koji sam imala kada sam knjigu tek pročitala još je tu.
Želim čitati još o tome, dalje. Zanima me kako bi svijet funkcionirao da nisu (još) progledali. Koliko bi im trebalo za prilagodbu, kako bi to izveli?

Ali zapravo me zanima do kuda seže ljudska rezigniranost? Koliko nam je stalo do društva u cjelini i pripadanja njemu?
Gdje prestaje naša sebičnost?

Knjiga nije došla do toga dijela, oni nisu progledali kada su postali svjesni tereta svojih pobuda. Nisu spoznali sebe kao ljudsko biće u nepatvorenom obliku.
A čini mi se da su prava iskušenja tek bila pred njima, jer je proces nekakve pomirbe sa sljepoćom tek bio na početku.

[chrissy]

Završila sam jučer s čitanjem, ovaj put mi je trebalo dosta dugo...
Stil pisanja mi je u početku bio malo čudan (ajme, koliko zareza!), ali to nije problem, tema mi je zvučala jako zanimljivo, no knjiga je nekako premučna za pročitati u komadu, trebalo mi je da prekinem tu i tamo s čitanjem da "probavim" temu...
Mislim da autor nije daleko od istine - svašta se može dogoditi kada svijet kakvog poznajemo jednostavno prestane funkcionirati - iz čovjeka se izvuče istovremeno ono najbolje i ono najgore, pa ona silovanja i nisu tako neuvjerljiva (makar su po meni najmučniji dio knjige, trebalo mi je dva dana pauze da to probavim).
Dio s liječnikom i djevojkom s tamnim naočalama se i meni u početku činio kao suvišan, ali pred kraj knjige (kad liječnik objašnjava ženi da je djevojka bila došla k njemu a ne on k njoj, a zna da ih je žena gledala - nekako mi se činilo da nije baš bio svjestan svojeg postupka) mi se to nekako uklopilo u sveopće ludilo koje je zavladalo...

[bktr]

Nica kaže:

Zanima me kako bi svijet funkcionirao da nisu (još) progledali. Koliko bi im trebalo za prilagodbu, kako bi to izveli?

Mislim da ne postoje uvjeti za prilagodbu.
Zbog jednog jedinog razloga - hrane.
Nakon što bi opustošili sve dućane i skladišta, prešli bi na
živuće životinje koje bi našli, a kad bi istrijebili sve životinje,
vjerojatno bi prešli na kanibalizam (kao u "Cesti").

Jer onako slijepi ne bi mogli proizvoditi hranu.
I tu bi bio kraj. Po malo bi sve poumirali, od gladi, od bolesti,
raznih infekcija...

THE END

[chrissy]

Grrr, forum se uvijek sruši baš kad ja napišem kilometarski post...

Slažem se s bktr, ne vjerujem da bi svijet potrajao da su svi ostali slijepi... možda bi preživjeli rijetki, izuzetno sposobni... na razini spiljskog čovjeka...

[bktr]

S jednom iznimkom.
Spiljski ljudi su - vidjeli.

off t. - uvijek kopiraj dugački text prije nego ga pošalješ, za svaki slučaj