Natrag   Forum.hr > Društvo > Filozofija

Filozofija Misaone teme lišene dogme

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 12.02.2008., 14:27   #1
Sadašnjost, budućnost, prošlost - tri ''dimenzije'' vremena?

Uobičajeno poimanje vremena je vrijeme kao linearni kontinuum. Dakle, vrijeme kao jednodimenzionalno.
Tako smo to navikli prikazivati u fizici. Kad crtamo neki graf ovisnosti neke veličine o vremenu, jednostavno povučemo crtu i kažemo: ''ovo je os t, to je vrijeme''. Dakle, vrijeme poistovjećujemo s linearnim kontinuumom, naime sa crtom. Time vrijeme poistovjećujemo s prostorom. U specijalnoj teoriji relativnosti to osobito dolazi do izražaja, jer tamo vrijeme postaje ''zapravo četvrta prostorna dimenzija''.

Na taj način prošlost nije drugo nego ''ono što je nekad bilo sada, no više nije''. A budućnost je ''ono što će nekad biti sada, no još nije''.
Odnosno, ''prošlost više nije'', dakle nije, nema je, ne postoji; ''budućnost još nije'', dakle, nije, nema je, ne postoji. Samo ''sada jest''.
Vrijeme je crta, sada je točka.

Jasno je da takvo sagledavanje vremena za posljedicu ima neizbježno uvjerenje o determinizmu – gdje bi tu mogla biti sloboda? Prošlo potpuno određuje sadašnje, sadašnje buduće.

No, ipak u svojim životima vrijeme ne poimamo tako linerano. Ne govorimo na isti način o budućnosti i o prošlosti.

Nekolicina mislioca su pokušali vrijeme shvatiti ''trodimenzionalno'': jasno razlikovati prošlost, sadašnjost, i budućnost. Naravno, te ''dimenzije'' više ne treba shvaćati prostorno, u obliku npr. triju crta ili slično tome.

Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.

Njegova shema je otprilike ovakva:

Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2008., 14:36   #2
Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, str 282.

Trenutak ''sada'' jest individuum, ali ne samo u uskom smislu svoje nedjeljivosti, već ako se shvati u najobuhvatnijem smislu tog pojma, gdje on označava jednako to atomon kao i nedjeljivost duševno-duhovnog ja. Paradoks trenutka ''sada'' moguće je razriješiti samo onda, ukoliko iza zagonetnog bića ovog ''sada'' uočimo atomičko, individualno bivstvovanje jastva. Trenutak ''sada'' je u najužoj vezi s pojmovima atoma, duše, individualnoga ja. Očigledno je da je s time onda dalje u vezi besmrtnost nerazdjeljive individualne duše, kao i nužno jastveni individualni karakter boga kao vječnog i nužnog bića. Štoviše, trenutak ''sada'', istinski atomon, individualno ja čovjekovo i božansko ja – to je najneočekivaniji rezultat upravo ove analize paradoksa vremena – jesu jedno te isto. Jer po principu identitas indiscernibilium – dva ili više entiteta koji se ni po čemu ne mogu pojmovno razlikovati jesu jedno te isto – individuum non discernitur. Ako, dakle, nema te osobine po kojoj bi se individuum od individuuma kao takav mogao razlikovati, onda su trenutak ''sada'', ja božansko i ljudsko, dakle vrijeme i bitak jedno te isto, pa treba uistinu govoriti ne o ja i o ''sada'', već s opravdanošću samo o ja sada.

str. 285. i d.
Biti u mogućnosti, a ne u nužnosti, znači biti u nekom smislu slobodan od nužnosti. ... Bivati u toj mogućnosti znači oslobađati se od nužnosti bitka i to je pojam iskonske slobode. ...
U svakom času ''sada'' bivanje je u jednoj krizi (krisis = odluka, razlučivanje, kušnja) kao mogućoj odluci... Jer bivanje, da bi to odista bilo, da se naime nikad ne bi vraćalo na ono što je već bilo u prošlosti i time umrlo kao bivanje, mora u budućnosti biti uvijek drugačije nego u prošlosti – ono se poput Orfeja nikad ne smije osvrtati – nego uvijek samo ići naprijed. Jer samo ono što je pred njim – njegova sada još slobodna budućnost – jest uistinu njegova stvarnost. ... Ova budućnost kao stvarnost bivanja jest iskonska stvarnost i kao takva uvijek različita od prošlosti kao postale nužnosti. Budućnost ne smije biti istovjetna s prošlošću, jer inače bivanje ne bi imalo stvarnosti, ne bi stvarno bivalo, nego bi samo ponavljalo svoje prošle oblike. ...
Budućnost je iskonska stvarnost bivanja kao prosredstvom trenutka ''sada'' preoblikovana iskonska nužnost njegovog bitka. Kao stvarnost, budućnost nije neko nepostojeće prazno mjesto u bitku koje možemo ispunjavati našim željama, snovima i projektima, kako nam to padne na pamet – ako je stvarnost, budućnost nije utopija, nego sasvim određena bićevnost, naime, preoblikovana određena prošlost. Istinsko bivanje nikad ne ozbiljuje neku nestvarnu budućnost... Trenutak ''sada'', to ja sada, stoji uvijek pred izborom, da li će ovu iskonsku buduću stvarnost posredstvom sebe kao mogućnosti ozbiljiti, ili će je pak promašiti. Jer ja sada je kao mogućnost slobodno, ono može ozbiljivati ovu iskonsku budućnost, time ujedno iskonski ozbiljujući sebe, ili pak ovu mogućnost može proigrati – bilo padajući natrag u prošlost, bilo opetujući stalno svoju trenutačnu sadašnjost – to je onda nazadovanje za ja, odnosno stajanje u mjestu.
Svako biće koje bivstvuje u vremenu, nije u trenutku ''sada'' ništa drugo doli jedna mogućnost za oslobođenje od vlastite prošlosti što je postala nužnom, za volju jedne buduće stvarnosti, koja će biti uistinu, posredstvom trenutka ''sada'', preoblikovana ista ta prošlost.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2008., 15:06   #3
heh, baš sam i sam mislio o tome koju riječ na (znate već kojoj) temi, ali nisam htio ići dalje offtopic.

dva su mi pogleda na vrijeme posebno zanimljiva:

1. čisto Einsteinova četvrta dimenzija
nacrta li se dvodimenzionalni graf na kojem umjesto dvije prostorne dimenzije stoje jedna prostorna i druga vremenska (zapravo naprosto: vrijeme), svakome imalo zainteresiranom za Čovjeka postat će neobično zašto se sjećamo prošlosti, a budućnosti ne (iako koegzistiraju).
osobno mi se čini da je to svejedno jer iz kojeg god smjera gledali - ono što pamtimo bi zvali prošlost. gledano iz perspektive fizike: čini se dosta realnim ustvrditi da vrijeme uopće ne teče, nego karakteristika Čovjeka da na različitim položajima na grafu ima informaciju o onome lijevo (ili desno, svejedno) na apscisi (odnosno - znanje o položajima koje je točka zauzimala na ordinati) uzrokuje taj dojam.

2. Heidegger
iliti živimo u prošlosti, malo i u budućnosti, ali najmanje u sadašnjosti. onog trenutka kad nešto mislimo, ta misao je već u prošlosti, a kad namjerimo nešto pomisliti, to tek treba stići.

teško pronalazim opravdanje za stav da prošlost ne utječe na sadašnjost.

svakako je pohvalno ne zamarati se onim što je bilo, nego onim što se može promijeniti, ali kod ontoloskog promisljanja vremena to ispada puka floskula.
kajgod is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2008., 16:55   #4
Ako je vrijeme mijena, a svemir se podrazumijeva nečim što se prostorno-vremenski širi, čovjek je zapeo u iluziji slijeda. Zašto? Zato jer nemamo odgovor na pitanje "ima li vrijeme izvornu stvarnost" ili "što je bilo prije velikog praska". Što je vrijeme?
Da bi se moglo raspravljati o takvim i sličnim pitanjima (na ovome forumu) potrebno je udružiti znanja iz kozmologije, teologije i filozofije. S obzirom na navedeno, poznavanje pojmovlja, zakonitosti i metoda kvantne mehanike bili bi u pomoći pri razumijevanju svih prirodnih/kozmičkih pojava nevezano za veličinu skale tj. nevezano je li pričamo o elementarnim česticama ili čitavom svemiru. Samim time, nužno se postavlja pitanje "je li priroda bezvremenska"? Vraćamo se na izvornu stvarnost, iluziju i pitanje "što je vrijeme".
Eh, što mi je žao da nema sada Geze.

Život nije samo linearan proces, stoga svaka njegova komponenta može biti i linearna i nelinearna pa tako i vrijeme.
U skladu s gore navedenim imam za primjetiti slijedeće: Kada čitam post broj 2 na ovoj temi, vrijeme mi prolazi sporo, dok kada čitam Krvnikove postove, vrijeme mi prolazi brzo. Iz toga mogu zaključiti kako je vrijeme povezano sa razumijevanjem cjeline tj. razinom spoznaje tj. stanjem svijesti, što mi opet ne daje odgovor na pitanje "što je vrijeme".

I dalje stoji ona duhovita izjava Feynmana, a koja glasi "Vrijeme je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa", kao meni najpodobniji odgovor, a sukladno tome "sadašnjost je ono što se događa, kada se ništa drugo ne događa", ili "prošlost je ono što se je dogodilo, kada se ništa drugo ne događa" ili "budućnost je ono što će se dogoditi, kada se ništa drugo ne događa".

Takvim poimanjem stvari/vremena, bilo bi mi najdraže vidjeti kako su "nuala" i "nitko i ništa" na ovoj temi uspjeli uspostaviti takvu razinu komunikacije, gdje bi svaki pojedinac, a izazvan njihovom logičkom argumentacijom vlastitog gledišta na sporno pitanje, bio usvojio oba stajališta u isto vrijeme te pokušao tako funkcionirati.
Molim da se primjeti kako je predzadnja rečenica napisana u prošlom vremenu, a tiče se budućnosti.

Zadnje uređivanje enky : 12.02.2008. at 19:29. Reason: gramatika
enky is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2008., 21:23   #5
Nešto iz tibetanske ''metafizičke fiziologije'' – stvar je zanimljiva sa stajlišta naslovne teme, inače je ne bih navodio ovdje, budući da ipak suviše ezoterička.

Tenzin Wangyal Rinpoche, Tibetanska knjiga sanjanja

U žena postoje tri korijenska kanala: crveni kanal na desnoj strani tijela, bijeli kanal na lijevoj strani i plavi, središnji kanal. U muškaraca je desni bijele boje, a lijevi crvene. ... Bijeli kanal (desni u muškarca, lijevi u žene) je kanal kroz koji se kreću energije negativnih osjećaja. Katkad se ovaj kanal naziva kanalom metode. Crveni kanal (lijevi u muškarca, desni u žene) provodi pozitivne ili mudrosne energije. Zato u praksi sna muškarac spava na svojoj desnoj a žena na lijevoj strani. ... Plavi središnji kanal je kanal nedualnosti. U centralnom se kanalu pokreće energija prvobitne svjesnosti. Praksa... konačno dovodi svijest i pranu u središnji kanal gdje je izvan pozitivnog i negativnog iskustva. Kada se to dogodi praktičar spoznaje jedinstvo svijh prividnih dualnosti. Kada čovjek doživi mistično iskustvo, veliki doživljaj blagoslova, praznine, jasnoće, energetski je zasnovan u centralnom kanalu. (str. 51.)


U daljnjem tijeku opisa same prakse navodi se da ''čišćenje'' bijelog kanala uklanja zapreke vezane s prošlošću a crvenog zapreke vezane s budućnošću.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2008., 22:10   #6
Mislim da su to opisali prilično dobro obzirom na "datum proizvodnje" zapisa.
__________________
Mind Over Matter WikiLeaks Operation Payback
If being sarcastic means you're rude .. does being obvious mean you're stupid?
shamantrixx is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.02.2008., 02:38   #7
Quote:
kajgod kaže: Pogledaj post
heh, baš sam i sam mislio o tome koju riječ na (znate već kojoj) temi, ali nisam htio ići dalje offtopic.

dva su mi pogleda na vrijeme posebno zanimljiva:

1. čisto Einsteinova četvrta dimenzija
nacrta li se dvodimenzionalni graf na kojem umjesto dvije prostorne dimenzije stoje jedna prostorna i druga vremenska (zapravo naprosto: vrijeme), svakome imalo zainteresiranom za Čovjeka postat će neobično zašto se sjećamo prošlosti, a budućnosti ne (iako koegzistiraju).
osobno mi se čini da je to svejedno jer iz kojeg god smjera gledali - ono što pamtimo bi zvali prošlost. gledano iz perspektive fizike: čini se dosta realnim ustvrditi da vrijeme uopće ne teče, nego karakteristika Čovjeka da na različitim položajima na grafu ima informaciju o onome lijevo (ili desno, svejedno) na apscisi (odnosno - znanje o položajima koje je točka zauzimala na ordinati) uzrokuje taj dojam.

2. Heidegger
iliti živimo u prošlosti, malo i u budućnosti, ali najmanje u sadašnjosti. onog trenutka kad nešto mislimo, ta misao je već u prošlosti, a kad namjerimo nešto pomisliti, to tek treba stići.
Mislim da živimo samo u prošlosti. Sadašnjost je umom neuhvatljiva. Ono čega um postane svestan već je prošlo. Budućnošću smatramo naše misli, želje, snove o onome što još nije bilo, a možda će biti, ali i te naše misli nisu ništa drugo do impuls u svesti, koji je već 'prošao' onog trena kada smo počeli da ga razmatramo. Sadašnjost bi bila ono iz čega sve (ili 'ja sada' kako je to nitko i ništa nazvao) izvire (pod uslovom da prihvatimo da tako nešto postoji).


Quote:
teško pronalazim opravdanje za stav da prošlost ne utječe na sadašnjost.

svakako je pohvalno ne zamarati se onim što je bilo, nego onim što se može promijeniti, ali kod ontoloskog promisljanja vremena to ispada puka floskula.
Naravno da prošlost utiče na ono što nazivamo 'sada'. Ona boji našu sliku stvarnosti. Moje iskustvo viđenja sebe i sveta bez uspomena je vrlo sablasno. Opis. Takođe, to što se mi nečeg što se dogodilo ne sećamo, uopšte ne znači da nije sadržano u dubini našeg uma. Nekada se uspomene mogu tako živo obnoviti da nas doslovno 'prenesu' u neki tren koji se dogodio godinama ranije i koji smo sasvim zaboravili i to tako živo kao da se dešava sada - gotovo postanemo onaj koji smo bili i doživljavamo iznova sve ponovo u tom kratkom vremenu prisećanja (to mi se često zna dogoditi u snovima). A kako svi imamo predosećaje i mentalne slike onoga što će se desiti - to možemo zaključiti i da je budućnost podjednako određena kao i prošlost, tj. da ono što mi doživljavamo kao prošlost i budućnost uopšte ne mora zaista 'teći' kroz 'vreme'. Recimo, može se sve istovremeno dešavati, ali nama ne izgleda tako.
Enchantress is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.02.2008., 19:49   #8
Nitko i ništa wrote:

Quote:
Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.

Njegova shema je otprilike ovakva:

Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost
.


Nije loša ta metafizika vremena koja vrijeme promatra kroz tri ekstaze koje zapravo ne postoje nego su samo još jedna od naših konstrukcija. Prošla budućnost, buduća prošlost, sadašnjost prošlosti i sadašnjost budućnosti, sadašnjost sadašnjosti, sve to ima smisla, ali nije uputno zaboraviti povijesno vrijeme.

Postoje dani, tjedni , mjeseci ili godine koje su toliko ispunjene i zgusnute događanjima da se u njima događa više nego u nekom cijelom stoljeću. Postoje razdoblja koja su jednostvano, kako bi to Hegel nazvao, prazne stranice u povijesti jer se u njima ne događa ništa supstancijalno. I nama se događaju takva razdoblja - ništa se ne zbiva, sve stoji, kao da je vrijeme zaleđeno, svi dani su isti, očajno isti, a onda se odjednom zbude puno toga pa nam proteklo vrijeme izleda kao praznina bez smisla. Monotonija razdoblja bez zbivanja može biti neka nezamjetljiva, nesvjesna priprema, ali i ne mora: slučajan susret nam može preokrenuti život iz osnova.

Povijesno vrijeme
zgusnuto zbivanjima i prazni hod se smjenjuju bez nekog ritma ili zakonitosti.
paklenikraj is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.02.2008., 23:35   #9
Evo najavljenog Schellinga, u interpretaciji D. Barbarića, K budućem mišljenju, str. 140. i d.

...
Izvorište ili početak vremena nije nikako u nekoj prošlosti, iz koje bi vrijeme kretalo prema onom sadašnjem. Naprotiv, početak je vremena u sadašnjosti. Trenutak sadašnjosti, kao središte i izvorište cjelokupnog vremena, sam opet nije ništa mirujuće, gotovo i cijelo. Baš suprotno, njegova je bit u jednom razdvajanju, od-lučenju, odluci i lučbi. Živo i zbiljsko, to znači istinsko vrijeme moguće je samo kao stalno započinjanje sveukupne cjeline vremena, i to takvo započinjanje u kojem se iz izvorišta vremena i njegova središta u sadašnjosti razdvajaju dvije različite i međusobno oprečne mase vremena, prošla i buduća. Vrijeme, dakle, ne protječe mirno iz jednoga u drugi postojeći trenutak:

prošlost → sadašnjost → budućnost

nego kao cijelo, a u sebi oprečno i suprotstavljeno vrijeme, uvijek izvire i nastaje iz trenutka sadašnjosti, kao čina započinjanja, što ujedno znači i razdvajanja vremena:

prošlost ← sadašnjost/početak → budućnost

Dakako, taj početak vremena nije neki takav početak koji bi vrijeme naprosto otpustio iz sebe, a pritom sam ostao u prošlosti. Jer prošlost je moguća samo u vremenu, a početak u cijelome vremenu jest tu. Početak je vječni početak, ili bolje rečno vječno započinjanje.
U svakom se trenutku zbiva predvremenski čin rađanja cjeline vremena. Mišlju dokučiti taj predvremenski čin započinjanja svijeta i vremena misliti se čini nemogućim. Unutar vidokruga logike, odnosno dijalektike, koju oznaku Schelling češće koristi, uvijek je nužno već pretpostavljena činjenica postojanja nekog nešto, prije svega jedne čvrste i jednotne i sa samom sobom iste točke vremena. Logici i dijalektici ostaje nepoznato da to nije drugo do tek pretpostavka koja i sama ima dublji temelj te, dakle, treba obrazloženje, kao što im ostaje zapriječen svaki uvid u zbiljski proces nastajanja, u geneza te pretpostavke.
No prema Schellingovu iskustvu vječnome početku vremena ipak se može približiti stanovitim vidom mišljenja, bolje rečeno jednostavnog kazivanja, govora poteklog iz neposrednog iskustva tog početka u nama samima. Jer mi u sebi samima imamo i taj nikad ne sustajući početak svijeta i vremena, u našoj bezdanoj dubini ima „nešto” što je od obojeg dublje i izvornije, „nešto” što pripada predsvjetskom i, tako reći, predvremenskom vremenu, neka prošlost koja za misao zauvijek ostaje bezdanom .
Vječni početak vremena ne pripada dakle sadašnjosti na taj način da bi mogao uzmaknuti u prošlost ili se kretati naprijed prema budućnosti. U dnu prividno protječuće sadašnjosti, početak kao izvor neprestano pretječe i sama sebe nadilazi, upravo time lučeći i razdvajajući prošlost od budućnosti:

prošlost ← sadašnjost → budućnost
.....................
..........vječni početak vremena

Promotri li se bliže sama unutrašnja narav tog vječnog početka, naći će se da je on dovršenje i ishod nekog teško dokučivog zbivanja koje u njegovu dnu ostaje ležati kao njegova vlastita potisnuta prošlost. Naime, početak nije drugo do konačno pronađeno načelo organiziranja i uređenja neorganskog, kaotičnog i divljeg vremena, koje mu „predvremenski” prethodi. Kao takav, on je zapravo proizvod duha, njegove sveupravljajuće i sveuređujuće moći.
Tek je ovim uvidom u vječni čin započinjanja vremena moguće shvatiti živo, zbiljsko vrijeme. Njegova prošlost i budućnost nisu više puko prividna prošlost i budućnost unutar sveobuhvatnog okružja beskonačne sadašnjosti mehaničkog, apstraktnog, te utoliko mrtvog vremena – nego je sad duh otvoren pogled u iskonsko lučenje i razdvajanje prave, žive prošlosti i jednake takve budućnosti u središtu same sadašnjosti, sad iskušane kao neprestano izviranje svagda novog vremena. Sam se početak vremena u sebi luči i odvaja od svoje bitne prošlosti, štoviše, on je upravo samo to lučenje. Vječno lučen od vlastite prošlosti, on je upravo time svoja budućnost, ali živa budućnost, naime takva koja vječno biva, u stalnom samoprevladavanju i neprestanom odsadašnjavanju sadašnjosti, ne dopuštajući joj da smalakše, zaustavi se i smiri u sebi , ostajući time puko postojećom sadašnjošću mehaničkog, mrtvog vremena:

............prava budućnost = sebeprevladavajuća sadašnjost
....................................
prividna budućnost → sadašnjost → prividna prošlost
....................................
................prava prošlost = prevladana sadašnjost

...
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.02.2008., 02:04   #10
uh radila sam davno seminar pod nazivom 'teorije vremena u filozofiji i znanosti', i načitala se tom prilikom svih viđenja vremena kroz povijest.

no, sva viđenja vremena u filozofiji do 20.st su potpuno irelevantna, jer ih je einstein sve srušio kao dijete lego-kockice.

jedna od posljedica teorije relativnosti je relativiziranje vremena i prostora. do tad, sadašnjost se smatrala nemjerljivo kratkim intervalom, zapravo uopće ne-vremenom, u kojem čovjek jest. sadašnjost nije vrijeme, nego mu je prigodak, kako reče aristotel. no, od postavljanja brzine svjetlosti kao gornje granice brzine kretanja sadašnjost se definira drugačije: kao interval koji je potreban svjetlosti da se odbije od gledanog predmeta i dosegne oko koje ga promatra - jer bilo koji događaj izvan toga ne može biti poznat. po tome, zvijezda koju promatramo i mi smo u istom trenutku, iako udaljeni tisuće svjetlosnih godina udaljenosti.
nakon toga, minkowsky uvodi pojam prostorvremena, logično zaključivši: ''nitko nikada nije zamijetio mjesto osim u vremenu, ili vrijeme osim na mjestu. odavde nadalje, prostoru po sebi i vremenu po sebi suđeno je da se povuku u puke sjene i samo vrst saveza između toga dvoga očuvat će nezavisnu stvarnost.''

drugi bitan element je povezanost gravitacije i prostorvremena. jedini način mjerenja vremena je (kao uostalom i bilo kog mjerenja) u odnosu na nešto. vrijeme 'teče' drugačije čak i u podnožju i na vrhu nebodera - zahvaljujući gravitaciji.
einsteinov pricip ekvivalencije, naime, govori kako su centrifugalna i gravitacijska sila ekvivalentne - što između ostalog znači da je gravitacija svojstvo praznog prostora. gravitacija je, po njemu, posljedica zakrivljenosti prostora pod utjecajem mase i energije: što veća masa, veća zakrivljenost, i brži protok vremena...što manja masa, manja zakrivljenost i sporiji protok vremena. sve je povezano. (koje li razlike u odnosu na prostor kao spremnik stvari i vrijeme kao nešto što teče jednako bez obzira na sve što se 'u njemu' događa...)
gravitacija je, međutim, još uvijek prevelik zalogaj. ovo još nije potvrđeno, i postoje brojne spekuacije i teorije o tome što je ona...iako je nesumnjivo vezana i uz vrijeme i uz prostor i uz masu.

zašto je ovo bitno? iz istog razloga zbog kojeg je bitno to da promatrač utječe na valno-čestičnu prirodu materijalnih čestica: ovisno o tome koliko pažljivo promatra, promatrač vidi val ili česticu - iako je riječ o istim kvantima energije. tako i vrijeme i prostor ovise o masi koju 'sadrže': kretanje mase i djelovanje sile određuju svojstva prostorvremena. drugim riječima, sve što činimo mijenja sve oko nas. nismo sadržani ni u čemu, nismo zrnca pijeska u čaši vode koja ne utječu ni na vodu ni na posudu, već smo nerazdvojni dio cjeline čiji svaki čin ili misao doslovce mijenjaju stvarnost. sinergija - misterij odnosa dijela i cjeline.

kvatna mehanika donijela je još neke ljepote: heisenbergovo načelo neodređenosti potvrdilo je da u tumačenju 'stvarnosti' nema mjesta za isključivost: prava priroda stvari jest dualna, valno-čestična. nadalje, nemoguće je izmjeriti istovremeno i brzinu i položaj čestice; ako želimo izmjeriti položaj, moramo je obsjati barem jednim kvantom svjetlosti, a tada joj mijenjamo brzinu; ako joj znamo brzinu, ne znamo joj položaj.
tako rezultat ekperimenta postaje spoj objektivnosti i subjektivnosti: objetivna je vjerojatnost potencija u pokusu, a subjetkivan je sam rezultat. on je stvaran - vjerojatnost je samo vjerojatnost.

poznat primjer schroedingerove mačke govori upravo o tome: dok ne otvorimo kutiju u kojoj je mačka zatvorena, ne možemo znati je li ona živa ili mrtva. zapravo nije niti jedno od toga, već je u tzv kvantnom stanju, ni živa ni mrtva, i tek otvaranjem kutije ona prelazi u jedno od dva stanja. taj se trenutak 'spoznaje' naziva kvantni skok, i zapravo je savršeni ekvivalent aristotelovom prelasku iz mogućnosti u zbiljnost. i to je sadašnjost, u biti: ne spekulacija, već znanje, ne potencija, već stvarnost. a kako ni prošlost ni budućnost nisu djelotvorno stvarne, onda nam govore nešto i o prirodi vremena.

vrijeme je svojstvo psihe - ne samog zbivanja. zbivanje teče u konstantnoj sadašnjosti, iz jednog kvantnog skoka u drugi, a naša kognitivna svijest koja percipira vlastite radnje i događaje paralelne s njima - koja ih pamti - stvara iz njih linearni grafikon koji nazivamo vrijeme.

pogledaj malo što je 20.st učinilo spoznaji vremensko prostornih pojmova:
čestica nije više komadić čvrste materije, već funkcija vjerojatnosti. čestica je dakle mogućnost bitka ili težnja k bitku. kod grka ona je statički geometrijski oblik, prostor, a sada se sva materija definira jednadžbama gibanja.

ovo je vrlo skraćeni prikaz čitave priče, možda i preskraćen da bi bio razumljiv. u tom slučaju očekujem pitanja.
a što se tiče daljnjih implikacija, onih psiholoških, to sutra, sad se lagano rušim...
__________________
pravilne odluke ne podvrgavaju se situaciji - one stvaraju situaciju
nuala is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.02.2008., 03:34   #11
postoji dosta ozbiljna teza o gravitaciji, a dotiče se i vremena. No pošto to ne spada ni u ovu temu ni u filozofiju pustit ću samo link na video predavanje tipa koi se zove Stan Deyo pa koga zanima neka pogleda:
http://video.google.com/videoplay?do...79614108378695
far out story, ali ima poprilično smisla
__________________
Mind Over Matter WikiLeaks Operation Payback
If being sarcastic means you're rude .. does being obvious mean you're stupid?
shamantrixx is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.02.2008., 09:54   #12
Quote:
nuala kaže: Pogledaj post
no, sva viđenja vremena u filozofiji do 20.st su potpuno irelevantna, jer ih je einstein sve srušio kao dijete lego-kockice.


Einstein je ''srušio'' jedino i isključivo viđenje vremena njutnovske fizike - a ne ''sva viđenja vremena u filozofiji do 20 st.''. Kao da ti znaš ''sva viđenja vremena u filozofiji do 20. stoljeća'' pa da možeš to procijeniti.

Što se tiče Aristotela i kvantne fizike, o tome nešto ovdje. Sasvim je jasno da je za kvantnu fiziku razlika između ostvarenog i potencijalnog ključna (vezano za različit status sustava koji je izmjeren i koji nije, te za slavni ''kolaps valne funkcije'') - a to onda znači i razliku između prošlog i budućeg (što kod Einsteina, kao i kod Newtona ne igra nikakvu ulogu). Uz kvantnu fiziku, ta razlika u fizici još igra ulogu jedino u drugom zakonu termodinamike - Weizsäcker je objašnjavao kako je to zapravo posljedica primjene vjerojatnosti u oba slučaja. O tome nešto ovog vikenda.
__________________

Zadnje uređivanje nitko i ništa : 14.02.2008. at 10:36.
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.02.2008., 10:11   #13
Talking Znam sve o vremenu - dok me nitko ne pita

Zar je vrijeme ono što se mjeri ?
__________________
All you have is what you are
and what you give.
adriatic is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.02.2008., 10:28   #14
Quote:
nuala kaže: Pogledaj post
... čestica je dakle mogućnost bitka ili težnja k bitku. kod grka ona je statički geometrijski oblik, prostor, a sada se sva materija definira jednadžbama gibanja...
Molim te preskoči te komentare o Grcima, i o ''čitavoj dosadašnjoj filozofiji'' kad već ne znaš o tome dovoljno. Svaka čast na postu, zanimljiv je i dobar, osim ovih dviju doista... a bolje da ne kažem kakvih primjedbi.

Uopće je govor o ''mogućnosti bitka'' posve aristotelovski, i to nije odmak od Grka nego povratak Grcima nakon par stoljeće anitaristotelizma.

Što se tiče ''statičkog geometrijskog oblika stvari'' evo nešto iz Platonovog Kratila (jučer sam ga opet čitao pa mi je svjež, a mogu navesti stranice i stranice toga):

''...onakvi kakva je većina (!) naših suvremenih mudraca: ...istražujući prirodu bića, hvata ih vrtoglavica, a zatim im se čini da i stvari kruže ponesene kovitlacem. Odgovornim ne prave svoj unutrašnji nemir, kao da bi on bio kriv za takvo gledanje na stvari, nego smatraju da su same po prirodi takve, naime, da u njima nema ništa postojano ni nepokretno. One teku i bivaju nošene i ispunjene su trajnim kretanjem i nastajanjem. ... Pojmovanje u sebi jest kret prema novome, a novost bića jest u tom da su u vječnom nastajanju.''
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.02.2008., 02:17   #15
Quote:
nitko i ništa kaže: Pogledaj post
Molim te preskoči te komentare o Grcima, i o ''čitavoj dosadašnjoj filozofiji'' kad već ne znaš o tome dovoljno. Svaka čast na postu, zanimljiv je i dobar, osim ovih dviju doista... a bolje da ne kažem kakvih primjedbi.

Uopće je govor o ''mogućnosti bitka'' posve aristotelovski, i to nije odmak od Grka nego povratak Grcima nakon par stoljeće anitaristotelizma.

Što se tiče ''statičkog geometrijskog oblika stvari'' evo nešto iz Platonovog Kratila (jučer sam ga opet čitao pa mi je svjež, a mogu navesti stranice i stranice toga):

''...onakvi kakva je većina (!) naših suvremenih mudraca: ...istražujući prirodu bića, hvata ih vrtoglavica, a zatim im se čini da i stvari kruže ponesene kovitlacem. Odgovornim ne prave svoj unutrašnji nemir, kao da bi on bio kriv za takvo gledanje na stvari, nego smatraju da su same po prirodi takve, naime, da u njima nema ništa postojano ni nepokretno. One teku i bivaju nošene i ispunjene su trajnim kretanjem i nastajanjem. ... Pojmovanje u sebi jest kret prema novome, a novost bića jest u tom da su u vječnom nastajanju.''
komentari o grcima su heisenbergovi, koji je jedini (koliko mi je poznato, no možda griješim) u jednakoj mjeri bio i filozof i fizičar. tiču se poimanja čestice (atoma) specifično, kao prvog poimanja specifične građe materije.
priznajem, međutim, da sam se malo prenaglila u izrazu 'sva viđenja'. ne sva. u žurbi da dođem do određenog poglavlja neka sam sasvim preskočila, i to nezasluženo. isprike na tome...

znam da je povratak aristotelu - sasvim sam svjesna štp piše i čije je, i htjela sam u uvodu dodati da će se aristotelu na kraju vratiti, ali nisam, em zato jer je bilo kasno, em zato jer aristotel nije pritom mislio na vrijeme. njegovo viđenje vremena ne uklapa se u ono što govori kvantna mehanika, jer je ono 'broj kretanja naprama prije i poslije'. iako ga čovjek doživljava različito, po njemu vrijeme teče isto - što je suprotno od onoga što je pokazala fizika.
drugim riječima, iako mu je predodžba vremena bila loša, metafizički postav je dobar.

čitanje o vremenu kroz povijest filozofije je pokazalo ovo: ideje samog vremena bile su često pogrešne - dok su stvari vezane uz vrijeme, kao što je kretanje, nastajanje, mogućnost i zbiljnost (kao samo neke od njih) - bile daleko zdravije postavljene nego što ih danas većina ljudi poima. i to je posljedica znanosti, iako ne ove o kojoj sam jučer pisala...kao i sve stvari, i ona je imala pozitivne i negativne posljedice.

da skratim, meni se jednostavno čini besmislenim raspravljati o vremenu bez rasprave o prostoru, gravitaciji, sili, materiji i energiji. prilaziti svakoj od tih tema zasebno nema smisla jer je bjelodano da jedna utječe na drugu, i da se definiraju međusobno - što znači da isključiti jednu znači unaprijed si oduzeti shvaćanje svih ostalih.
__________________
pravilne odluke ne podvrgavaju se situaciji - one stvaraju situaciju
nuala is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.02.2008., 04:28   #16
Vrijeme je fenomen kojeg čovjek osjeća. Izvor mu je savršeno precizan uzročno-posljedični slijed duhovnih uticaja. Taj slijed mi percipiramo ovdje dolje kao "vrijeme". Ne znamo što će se dogoditi slijedećeg trenutka jer nemamo spoznajni aparatus za uzročne dimenzije stvarnosti. Unutar naših 5 čula, osuđeni smo na percipiranje isključivo posljedica. Akumulacija iskustava kalkulacija stvara veću vjerojatnost preciznog predviđanja "budućnosti". Ipak, razine kalkulacija prosječnog ljudskog bića o "budućnosti" se svode samo na materijalne zakone, zakone posljedica. Uzročna razina nam je nedostupna i stoga "nepredvidiva". Samo onaj tko ima uvide u uzroke, izvore, jasno vidi i prošlost i sadašnjost i budućnost kao Jedno.
Harmonije is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.02.2008., 11:20   #17
Vrijeme je da se misli o vremenu ...

Quote:
Zar je vrijeme ono što se mjeri ?
Pitao mlad čovjek jednog jako starog: Koliko godina imate ?
Bojim se sinko, više ni jednu.
Koliko godina "imaš" ? Brojiš li one iza sebe ili one ispred sebe ?
__________________
All you have is what you are
and what you give.
adriatic is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.02.2008., 13:03   #18
Quote:
nuala kaže: Pogledaj post
...
da skratim, meni se jednostavno čini besmislenim raspravljati o vremenu bez rasprave o prostoru, gravitaciji, sili, materiji i energiji. prilaziti svakoj od tih tema zasebno nema smisla jer je bjelodano da jedna utječe na drugu, i da se definiraju međusobno - što znači da isključiti jednu znači unaprijed si oduzeti shvaćanje svih ostalih.
Naravno da je filosofija nastojanje oko cjeline i cjelovitosti. Ali, isto tako, tko hoće istodobno raspravljati o svemu, ne raspravlja zapravo ni o čemu. A posebno ako odluči jednim potezom odbaciti sve ono što su drugi prije njega pisali.

Weizsäcker je bio vrhunski fizičar, cjeloživotni učenik i prijatelj Heisenbergov. Evo kako on - kao puno upućeniji i neposredniji svjedok - opisuje isto što si ti opisala kao ''srušio kao dijete lego-kockice'':

iz Jedinstvo prirode, str. 316. i d

Ko je, kao ja, počeo studirati fiziku prije okruglo 35 godina [tekst je iz 1965. op. nitko] taj je lakše shvatio ove povezanosti nego današnji student. Einsteinove teorije relativnosti i dovršenje kvantne teorije, za koje je Bohrova škola učinila najvše, bile su još nove. Ono što je refleksija o temeljnim pitanjima dosegla ležalo je svježe pred očima i, ako niste bili samo fizičar, mogli ste imati osjećaj da ste postali očevidac filozofski značajnog događaja. Moj učitelj Heisenberg odveo me svom učitelju Bohru da kod njega naučim šta se filozofski dogodilo u novoj fizici. Bohr, međutim, nije pripadao nikakvoj filozofskoj školi.

Najbliža školska filozofija za mladog fizičara tada je bila pozitivistička škola Bečkog kruga. Izgledalo je da se o starijoj filozofiji raspravlja tako što se smatra da su njeni zastupnici držali za a priori izvjesno sve ono što je trebalo da napusti veliko postignuće nove fizike: euklidsku geometriju fizikalnog prostora, deterministički shvaćen zakon kauzalnosti. [Dakle, i oni su smatrali da je starija filosofija ''srušena kao lego kockice'', op. nitko] U Bečkom krugu fizičar barem nije naišao na otpor. Pripadnici Bečkog kruga sami su se pozivali na nauku. Ali onaj ko je učio kod Bohra uskoro je uvidio koliko je malo ovo odobravanje doprinijelo razjašnjenju vlastitih problema. Nedavno me jedan stari prijatelj podsjetio na jednu Bohrovu izjavu koju je on dao grupi pozitivističkih filozofa: ''Kome se ne zavrti u glavi kad sluša o Planckovom kvantu djelovanja, taj nije shvatio o čemu je riječ''. Pozitivisti su priznavali kvantnu teoriju jer ona nastupa kao iskustvo i jer je njihov svjetonazor upravo u tome da priznaju iskustvo; Bohrov problem je, međutim, bio u tome kako je uopće moguće nešto takvo kao iskustvo.

Bohrov centralni problem je bio ovaj: svi mi stičemo iskustvo u prostoru i vremenu a nikakav eksperiment ne dopušta povratni zaključak na mjerni objekt ako aparat ne funkcionira kauzalno. U klasičnoj fizici su opisi prostora i vremena i zahtjev za kauzalnošću neprotivrječno sjedinjeni. Kvant djelovanja simbolizira raskid ovog jedinstva, simbolizira njegov raspad u komplementarne slike.

Komplementarnost, ovaj temeljni pojam Bohrove filozofije, nije moja današnja tema. Bohrove premise, međutim, dovoljne su da se pokaže šta me je kao mladog fizičara prisililo da razmišljam o Kantu. Opis prostora i vremena, to su Kantove forme opažaja. Zahtjev za kauzalnošću je ključni stav iz načela čćistog uma. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije polazi od ovih premia i bez njih se ne može razumjeti; a ono je danas jedino konzekventno provedeno tumačenje [danas više nije, i druga su dosljedno sprovedena, npr. Bohmovo, ali je kopenhagenško još uvijek vladajuće, op. nitko], i ja želim da vjerujem da je jedino tumačenje koje se može konzekventno sprovesti. Izgleda, dakle, da kvantnu teoriju, to znači današnju fiziku, sa filozofskom strogošću ne može razumjeti niko ko prethodno nije razumio Kantovu teoriju prirodne nauke. Ako neko želi kritizirati Kanta mora najprije shvatiti o čemu Kant govori.



str. 30.

U akademskoj nastavi filozofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant nisu više savremeni - ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinom mjestu na kojem su kritikovali neke od ovih filozofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni filozofski rad.

Eto, tako W. na temu ''moderna fizika srušila svu dotadašnju filozofiju''. A kasnije ću o tome što je imao za reći na naslovnu temu.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.02.2008., 14:13   #19
i još ovo, str. 290 i d.

Ali, kad pomenem primjer kao što je teorija relativnosti, sjetim se velikih koraka u napredovanju nauke koji su povezani sa kritikom temelja. A napredovanje nauke uvijek je bilo povezano sa kritikom temelja. Ovdje je malo od koristi da se akumulira iskustvo. Moramo razmišljati o osnovama, moramo, prije svega, kritički posmatrati temeljne pojmove, a to su u našem vijeku učinili upravo ljudi kao što su Einstein, Bohr ili Heisenberg. Kada sam se, kao mladi fizičar i Heisenbergov učenik, susreo sa fizikom, nastojeći da je naučim, prilično sam bio svjestan da ovu nauku nisam razumio. To nije značilo da nisam integrirao diferencijalne jednačine ili da nisam mogao razgovarati sa eksperimntatorom o vjerovatnoći rezultata njegovih eksperimenata. Ali, nisam razumio pojmove u kojima se pokušavalo reći šta je smisao ovih diferencijalnih jednačina. Najprije sam bio naivan, pravovjeran, kao što to možda student i treba da bude, pa sam pretpostavljao da to moji učitelji razumiju a da samo ja još nisam dospio dotle da to razumijem. Što sam više upoznavao učitelje i kada sam ih mogao već pitati, pokazalo se da ni učitelji zapravo ne razumiju, a to su bili vrlo značajni naučnici. Oni su, doduše, bili u stanju da veoma dobro primijene nauku i da je obogate. Ali kada je bilo potrebno da polože račun o tome šta njihovi temeljni pojmovi treba da znače, dakle, u fizici: pojmovi kao što su materija, energija, kauzalnost, prognoza i tome slično, ili šta, na primjer, stvarno znači pojam iskustva, onda su oni, baš zato što su bili pametne glave, morali reći: no dobro, sa ovim pojmovima možemo dobro raditi i stoga to upravo i činimo. Položiti račun bilo je isuviše teško. Ali baš ovaj račun uvijek se traži ako istinski napredak nauke iziskuje novu kritiku temelja. Pitanje je, dakle, da li se možda može dobiti izvještaj o ovim pojmovima. Ja lično, u svakom slučaju, nisam bio zadovoljan time što su moji vlastiti učitelji ove pojmove mogli dobro upotrijebiti: jer, neko ih je morao pronaći a taj je ipak svakako morao znati zašto je koristio baš ove a ne druge pojmove.

Postavilo se, dakle, pitanje: odakle dolaze ovi pojmovi? Uskoro se pokazalo da ne dolaze specijalno iz nauke nego najčešće iz filozofije. Ali, odakle iz filozofije? Koje filozofe treba da pitamo? Ja sam tada pitao najprije one filozofe koji su se preporučivali prirodnjacima govoreći ima da oni, prirodnjaci, imaju pravo. ... Preporučivali su se, dakle, pozitivisti. Oni su govorili: vi naučnici ste u pravu. Zajedno s vama mi se borimo protiv neplodne, beskorisne tradicije školske filozofije. Kada sam zatim pokušao tačno da razumijem pozitivističku filozofiju, pokazalo se da i ona nije mogla položiti račun o svojim vlastitim temeljnim pojmovima, da je, na primjer, pojam iskustva, koji je u pozitivizmu pretpostavljen, bio pojam koji se raspao pred sve oštrijom samokritičkom analizom koju su pozitivisti, da kažemo na njihovu čast, izvršili tako da je na kraju bilo suviše teško uopšte nešto reći o tome šta se podrazumijeva pod iskustvom. U svakom slučaju, ja sam lično došao do suda da od pozitivističke filozofije ne mogu naučiti šta je moderna nauka. Tada sa se okrenuo njenim protivnicima, i to odmah najvećem od njih, Immanuelu Kantu.
Pokušao sam Kanta da shvatim i iz toga sam zaista dobio suštinska objašnjenja o osnovama svih nauka, koja ovdje ne mogu pokušavati da proširim, ali sam otkrio da mij je u osnovi dalekosežno ostao nerazumljiv, jer se u njegovoj filozofiji koriste pojmovi koji, kako mi se učinilo, nisu bili dokazani već pretpostavljeni: na primjer pojmovi kao što su supstancija ili kauzalitet ili posve fundamentalni pojmovi kao što su subjekt i objekt. Kada sam to pokušao pratiti i vidjeti šta ti pojmovi znače i odakle dolaze, historičari filozofije su me uputili na početak novovjekovne filozofije, na Descartesa. Pokušao sa, dakle, čitati Descartesa. Lektira Descartesa dala je, doduše, neka objašnjenja, ali je dala i povoda za kritiku; posebno mi se nejasnim učinio nasilni karakter Descartesovih zaključivanja, pa sam konačno otkrio da se suštinski dio njegove argumentacije služio skolastičkim metodama mišljenja, premda je on sam sebe svjesno shvatao kao protivnika skolastike, pa mi se učinilo nerazumljivim kako bi Descartes argumentirao a da ne poznaje skolastiku. Povratak skolastici me odmah uputio na grčku filozofiju jer je, naime, skolastika koju je Descartes zatekao bila bitna interpretacija Aristotela. Tako smo se vratili do Grka i Aristotela. A ako studiramo Aristotela sa izvjesnom brižljivošću, onda se otkriva u kojoj je mjeri on produktivni komentator Platona. Ja lično ostajem pri tom da sam tek kod Aristotela i Platona imao osjećaj da kažu nešto što se može razumjeti. To nije slučajno: jer, oni su pronalazači pojmova koji se koriste i u današnjoj fizici, ali koji su u njoj opterećeni tako kompliciranom poviješću da je veoma teško razumjeti zašto su obrazovani baš ovi a ne neki drugi pojmovi. Kada sam zatim čitao Platona, uspjelo mi je da postignem izvjesno razumijevanje za poznati stav matematičara i filozofa Whiteheada, koji je živio u našem vijeku a koji je rekao da je cijela povijest zapadnjačke filozofije ''a few footnotes to Plato''.

Tako je moj osjećaj bio da nisam u stanju razumjeti kvantnu teoriju ako ne razumijem Platona.
__________________
nitko i ništa is offline  
Odgovori s citatom
Old 18.02.2008., 19:31   #20
nitko i ništa,

ovo što si naveo upravo je razlog zbog kojeg sam odustala od bavljenja prirodnim znanostima: to što ne mogu položiti račune za temeljne pojmove. to mi je jasno odavno...

no pitanje je: može li itko? može li filozofija? temeljni pojam je temeljan zato jer ne spada u domenu racionalnog znanja. dolazi iz intuicije, i očit je po sebi. intuitivno znanje je jednostavno - racionalno znanje je složeno, i temelji se na relacijama između osnovnih pojmova.

svo znanje koje imamo temelji se na po-sebi-jasnom. skup, točka, ja, ideja - ništa od toga nije moguće definirati, ali je svima ipak jasno.

prvo pitanje koje se meni nameće je: je li vrijeme jednostavan ili složen pojam?

''For Leibniz, the location of an object is not a property of an independent space, but a property of the located object itself (and also of every other object relative to it). This means that an object here can indeed be different from an object located elsewhere simply by virtue of its different location, because that location is a real property of it. That is, space and time are internal or intrinsic features of the complete concepts of things, not extrinsic.
there is no absolute location in either space or time; location is always the situation of an object or event relative to other objects and events. Second, space and time are not in themselves real (that is, not substances). Space and time are, rather, ideal. Space and time are just metaphysically illegitimate ways of perceiving certain virtual relations between substances. They are phenomena or, strictly speaking, illusions (although they are illusions that are well-founded upon the internal properties of substances). Thus, illusion and science are fully compatible.
Space and time, according to Leibniz, are thus the hypostatizations of ideal relations, which are real insofar as they symbolize real differences in substances, but illusions to the extent that (i) space or time are taken as a thing in itself, or (ii) spatial/temporal relations are taken to be irreducibly exterior to substances, or (iii) extension or duration are taken to be a real or even fundamental property of substances.''

ovo viđenje gottfrieda leibnitza bilo bi današnje psihološko viđenje vremena (kao jedna od teorija, s kojom se osobno slažem). odgovara li to na pitanje složenosti pojma? osobno mi se čini da je upravo prostorvrijeme jednostavan, temeljni pojam, jer zajedno oni su samo percepcija promjene stvari. ono što je kvatna fizika pokazala je kako do promjene dolazi: uvijek u skoku, nikako linearno. linearnost jest iluzija koju stvara um koji povezuje događaje.
drugim riječima, događaj je sada, a budućnost i prošlost su svojstvo uma da pamti prethodni skok ili zamišlja idući.

um, zapravo, pamti sebe i svoje relacije sa svakim ne-ja. percepcija budućnosti i prošlosti mu je potrebna kako bi promišljao sebe kao cjelinu dijelova u tijeku, i sebe kao dio unutar cjeline u tijeku (pri čemu je tijek = promjena). ako mu je prethodni vlastiti čin nebitan, tada ne može vršiti modifikacije u idućoj sličnoj situaciji. preciznije, iako i životinja uči, paleta je njenih izbora malena u odnosu na čovjeka - zahvaljujući tome što čovjekov um pretače svijest o vlastitim postupcima i njihovoj promjeni u linearni tijek vremena.

dodatni argument tome je činjenica da čovjek pamti samo ono (zapravo pamti sve, ali dostupno mu je kao podatak koji može izvući kada mu zatreba) što sam smatra važnim. ukoliko promijeni vlastitu hijerarhiju važnosti, pamćenje prošlosti se mijenja - čitava slika postaje bitno drugačija. tada mu prethodno viđenje prošlosti, kada ga se prisjeti, izgleda 'kao da nije riječ o njemu samome'.
__________________
pravilne odluke ne podvrgavaju se situaciji - one stvaraju situaciju
nuala is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:30.