Asocijalnost

[amarena_1]

ali kako, to još moram otkriti...

[Dijaa]

Saškica kaže:

nisam ni ja oduvijek bila takva, također je sve to počelo oko 18-te
nikad nisam imala pravu frendicu recimo...uvijek sam bila ko jedanaesto prase...bila sam ja u njihovom društvu ali se ni po čemu nisam isticala i polako sam se još više povlačila jer zapravo nitko na mene nije obraćao previše pažnju...
onda dok smo bili u braku se to nekako kompenziralo...ali sad sam sama i nikako da se uklopim nekamo... bilo kamo...bilo kome...

imaš kakvih, bilo kakvih, poznanstava? npr. nekoga s kim si išla u osnovnu, srednju, fax, da mu se javiš i odete na piće, nekoga s foruma možda?
ima nas tako puno, a velika većina se osjeća usamljeno, kakvo je ovo vrijeme došlo

[Cats]

tina88 kaže:

Ali čim smo vani u društvu njegovih prijatelja, zašutim kao riba i molim Boga da što prije odemo doma, što od dosade, što od srama.

tina88 kaže:

Nije da ne volim ljude ali nakon izvjesnog vremena u njihovom društvu postane mi neugodno, iritantno, dosadno.

tina88 kaže:

iziritirana većinom njegovih prenapuhanih prijatelja,

Samo tri detaljčića izvučena iz postova autorice topica. Ljudi kojima je sa svima dosadno i svakome nađu manu ne pate baš od kompleksa manje vrijednosti; dapače, trebali bi malo razmisliti jesu li njihovo uvjerenje da su zaista toliko bolji od svih drugih, pa da se ne mogu i ne trebaju niti malo prilagoditi okolini, realno

[amarena_1]

gle cats, dosadno joj je jer šuti...

[Cats]

Šuti, da - samo tvrdim da razlog zašto šuti nije kompleks manje vrijednosti.

U cijelom svom izlaganju problema naglasak nije tome da se ne osjeća doraslom sugovornicima, da joj teme razgovora ulijevaju nesigurnost jer o tome ne zna dovoljno... Ne, sve je glupo i dosadno, to se provlači kroz svaki post.

Tvrdim to i zato jer poznajem osobu, čije asocijalno ponašanje skoro identično opisanom mi jako dugo diže živac. I svatko bi rekao, a jaaadnaaa, ne snađe se, prepovučena je - a zapravo je umišljena do besvijesti, nitko i ništa joj nije dovoljno dobro, i očekuje da cijeli svijet nju zabavlja bez da ona uloži i najmanji napor, jer u protivnom, sve je dosadno i rade se scene. O dugom i otrovnom jeziku ne bih gubila riječi.

[Dijaa]

da, dosadno joj je jer šuti i iziritirana je njegovim frendovima jer se vjerojatno nije uklopila. nećemo sad sve gledat crno evo primjera radi, ja sam prije tvrdila da ne volim ljude jer mi je bilo teško priznat da imam problema... tako da je to možda neka vrsta kamuflaže, prikrivanja...

[amarena_1]

Cats kaže:

Šuti, da - samo tvrdim da razlog zašto šuti nije kompleks manje vrijednosti.

U cijelom svom izlaganju problema naglasak nije tome da se ne osjeća doraslom sugovornicima, da joj teme razgovora ulijevaju nesigurnost jer o tome ne zna dovoljno... Ne, sve je glupo i dosadno, to se provlači kroz svaki post.

Tvrdim to i zato jer poznajem osobu, čije asocijalno ponašanje skoro identično opisanom mi jako dugo diže živac. I svatko bi rekao, a jaaadnaaa, ne snađe se, prepovučena je - a zapravo je umišljena do besvijesti, nitko i ništa joj nije dovoljno dobro, i očekuje da cijeli svijet nju zabavlja bez da ona uloži i najmanji napor, jer u protivnom, sve je dosadno i rade se scene. O dugom i otrovnom jeziku ne bih gubila riječi.

a ne znam, možda ta tvoja osoba i je umišljena, ali ako ona ima dug jezik, radi scene, pa znači da ne šuti
i ja isto puno šutim, i naravno da mi bude dosadno, pa šta ću, samo gledam ko tele...
da nešto pričam, raspravljam, šta ti ja znam, ne bi bilo dosadno..
mislim da ti nisi baš shvatila dobor ovaj problem...

[Cats]

Pročitaj ovaj post, kao i opis događanja na rođendanu njenog dečka pa ćeš vidjeti što mislim kad kažem "dug jezik i scene".

[Dijaa]

neki ljudi ne kuže da je ta bahatost i agresivnost samo neka vrsta štita koju čovjek niskog samopouzdanja podigne jer se osjeća ugroženo.

[tina88]

Ja, autorica posta, sam jučer shvatila neke stvari.

Jesam, brate, asocijalna sam. Ako sam ikad u to sumnjala i pitala se što je, od jučer je sigurno. Crno na bijelo. Ne želim upoznavati nove ljude, ne želim nove ljude u svojoj blizini, ne želim na ljetovanje s njima, ne želim na kafe, pizze, kolače etc. s njima, ne želim od njih apsolutno ništa. Dapače, želim zaboraviti da sam ih ikad i upoznala.

Eto, pa sad vi o meni i mom karakteru piskarajte što god želite. Takva sam kakva sam, tko me zna i poštuje kakva sam super, tko ne, f*** off!

[Mantis Religiosa]

tina88 kaže:

Ja, autorica posta, sam jučer shvatila neke stvari.

Jesam, brate, asocijalna sam. Ako sam ikad u to sumnjala i pitala se što je, od jučer je sigurno. Crno na bijelo. Ne želim upoznavati nove ljude, ne želim nove ljude u svojoj blizini, ne želim na ljetovanje s njima, ne želim na kafe, pizze, kolače etc. s njima, ne želim od njih apsolutno ništa. Dapače, želim zaboraviti da sam ih ikad i upoznala.

Eto, pa sad vi o meni i mom karakteru piskarajte što god želite. Takva sam kakva sam, tko me zna i poštuje kakva sam super, tko ne, f*** off!

mislim da ti u biti i nemas problema Dakle, tebi to tvoje stanje ne smeta ili mozda jednostavno preferiras drugacije tipove zabave, drugacije ljude, razgovore
Problem je kada ti netko/ nesto smeta i narusava ti kvalitetu zivota Meni je glupo inzistirati stalno na nekoj "socijalizaciji" i "super drustvenosti", kada ti neki ljudi jednostavno ne legnu niti njihovo ponasanje ni razgovori Jos mi je gluplje kada se svi pokusavaju ponasati suprotno od svojih zelja, stavova, ocekivanja, samo da bi se uklopili i sada tko je tu lud

[golblog]

Evo, ovako: ja sn ovdje novi. I nije mi se dalo čitat sve postove. Nešto malo san pogleda, i kontan da tu nije riječ samo o pojedincu, nego opčenita društvena struktura je ta koja, potpomognuta medijima u kojim nam se sugerira da svi trebamo bit ili Barbie ili Ken. Asocijalnost je širok pojam. Mogli bi zako reć i da je vlast asocijalna prema narodu koji ju je izabrao.
Sad bi ja iša malo filozofirat, ali, recite mi: dali se mi na ovom forumu socijaliziramo, ili se antisocijaliziramo? Jel ima koga da tipka sam u sobi dok mu mater sprema večeru, a otac igra plejstejšn? Meni ovi forumi dođu da se malo ispušen. Evo, ja: uša san u tridesetu godinu, i neman ni curu, ni posal, sa ekipon iz osnovne i srednje san skroz raskrstija. I ono dva prava prijatelja šta iman, to mi je sve. Ali znaš kako ide, ono, jedan oženjen, drugi živi s curon, tako da se rijetko vidimo. Neću se sad žalit, ali šta se ja iman gurat u neko društvo di mi nije misto. Nebi o sebi, opet pomavljan, ali moran iznit svoje mišljenje:-ljudi su otuđeni ka šta nisu bili nikad prije. I za kraj jedan citat u kojem če se, uvjeren sam nać' puno ljudi:
"...ma sve je bio samo fol
i neki sasvim jeftin trik
a sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik..."

[amarena_1]

tina88 kaže:

Ja, autorica posta, sam jučer shvatila neke stvari.

Jesam, brate, asocijalna sam. Ako sam ikad u to sumnjala i pitala se što je, od jučer je sigurno. Crno na bijelo. Ne želim upoznavati nove ljude, ne želim nove ljude u svojoj blizini, ne želim na ljetovanje s njima, ne želim na kafe, pizze, kolače etc. s njima, ne želim od njih apsolutno ništa. Dapače, želim zaboraviti da sam ih ikad i upoznala.

Eto, pa sad vi o meni i mom karakteru piskarajte što god želite. Takva sam kakva sam, tko me zna i poštuje kakva sam super, tko ne, f*** off!

a gle tina, mozda ti samo ne pasu ti ljudi s kojima si se upoznala...
mozda ti neki drugi bi pasali, a mozda i ne bi
uglavnom, ne treba forsirati nešto što očigledno ne ide...
ako se netko ne osjeća ugodno u nekom društvu, ni ne treba biti s njima..
imaš ljudi koji si mogu biti dobri sa većinom, mogu si popričati sa svima...
ima i onih koji to ne mogu, i medu njih spadam i ja primjerice...
mala šutljiva smotača...
ali da cu odustat sad, i reći a jebiga ja sam asocijalna i tu ništa ne mogu, e pa neću...
trudit ću se, a opet neću se prisiljavat na nešto šta mi ne odgovara...
primjećujem da ima ljudi koji nemaju društva, nemaju sa kime otići na kavu ili negdje...
da li je to i prije bilo tako ili ja to možda nisam primjećivala, ne znam...
i žao mi je šta je tako...
toliko ljudi ima na ovom svijetu, a da su neki od njih sami...
imala sam jednog profesora, srednje 40-te, živio je sam, nije imao ni ženu ni djecu, čak ni mačku, imao je samo svoj posao i svoju mamicu
uvijek sam se pitala pa kako netko može tako živjeti, šta ga drži...
meni se život bez prijatelja čini tako prazan...
ali opet, možda i da imam hrpu prijatelja, osjećala bih se usamljeno...
možda je to stanje uma, možda vanjski utjecaj nema neki utjecaj
uh...
život je lijep!
ma tko je to rekao da mi je znati...

[RadioBaccano]

golblog kaže:

"...ma sve je bio samo fol
i neki sasvim jeftin trik
a sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik..."

Balašević

e točno to...

[Dijaa]

slažem se s nekim ovdje tko je rekao da je svijet otuđen kao nikad prije...
meni se čini da su u zadnje vrijeme izlasci i druženja postala rutina, neka obaveza, prisila, nešto što se MORA. nema ni bliskosti više, sve neka glumatanja, povrijeđena ega, sve neka površna komunikacija (valjda shvaćate šta želim reć). i onda se tu nađe neki pojedinac koji razmišlja malo drugačije, koji se ne vidi u svoj toj vrevi, koji biva otuđen, povrijeđen, a nema zašto jer su zapravo svi otuđeni...
znam da ima još ljudi koji ovako razmišljaju, jednog sam takvog i osobno poznavala, ali ni njega više nema...

[tomasini]

tina88 kaže:

Bok svima.
Prije svega, ispričavam se ako otvaram već postojeću ili njoj sličnu temu, nakon dosta dugo vremena i razmišljanja odlučih izložiti svoj 'problem' te potražiti virtualan savjet.

Kao što sam naziv teme govori, moj 'problem' je poprilična asocijalnost. Imam 23 godine, mnogo usputnih poznanika s kojima sam isključivo na 'bok' i niti jednog prijatelja. Nije stvar u tome da ne volim ljude i biti okružena njima nego se jednostavno ne znam snaći, ophoditi s ljudima, pogotovo na velikim društvenim okupljanjima. Tad uglavnom stojim sa strane, sitna sam i tiha 'ko bubica'. Slušam pozorno razgovor prisutnih ali bojim se, ustručavam izreći bilo kakav komentar da ne ostavim loš ili čudan dojam, a zapravo ga svojim aktualnim ponašanjem ostavljam. Koliko je sve otišlo daleko, došla sam do toga da sam i aktualnog momka pronašla prek neta ( molim vas, poštedite me otrovnih komentara i pošalica). Doduše, to me još više začudilo jer kad sam s njim ful sam otvorena, komunikativna, sve ok, sve super. Ali čim smo vani u društvu njegovih prijatelja, zašutim kao riba i molim Boga da što prije odemo doma, što od dosade, što od srama. Zapravo sam skužila da se jednostavno najbolje osjećam sama u svojoj podstanarskoj sobici s mp3 iz kojeg trešti glazba. U klubove u koje mladi zalaze najčešće petkom i subotom ne idem, mora da su prošle godine od zadnjeg takvog pohoda. Jednostavno se ne osjećam ugodno.

Kako se nositi s ovom situacijom, kako dalje? Kljukati ljekovima se ne želim, studentica sam pa mi bistar i čist razum treba (da, znam, ), za traženje nekakve stručne pomoći vremena nemam, a iskreno, mislim da mi i ne treba.
Kojim bih postupcima mogla sebi olakšati ovakvu situaciju?

Hvala

probaj kvalitetnije disati da, tako je jednostavno.

[smedjišećer]

RadioBaccano kaže:

Evo čitam temu, i zahvaljujem Bogu što sam došla na forum
imam 17 godina. problem 'asocijalnosti' me muči odkad znam za sebe. inače, život mi nije nešto predivan (od prvog dana) pa ni sad nije bajno... ugl, nikad ali baš nikad nisam znala što reći u društvu. Kad sam bila manja, ajde ljudi mi to nisu uzimali 'za zlo' jer sam prvih 6 godina života provela u dječjem domu u kojem sam svaki dan bila zlostavljana, ni s kim nisam pričala itd. I eto, ja sam narasla već u djevojku, a problem nije nestao... Mama bi me uvijek kritizirala zašto uvijek šutim kad idemo negdje ili kad nam dođu gosti (znate ono tipa 'mutava', 'pariš duh', 'ljudi misle da si luda'...) i to me jako boli. Trudim se što više mogu, ali jednostavno nema pomoći. I danas su nam u goste došli teta, tetak i 3 rođaka. I svi sjedimo za stolom, oni pričaju, a ja ih slušam i... nemam što reći. Ubacila sam se možda s 2-3 rečenice u cijeli razgovor, i to je sve. Znam da to ne izgleda lijepo kad ih ja sve lijepo promatram, smješkam se, i ŠUTIM. Inače kad sam u školi, u nekom svom društvu od 3-4 cure sve je ok, a čim nas je više, ja kao da nisam tu... Pomoć molim

Vidim da tražiš pomoć. Evo i ja sam po prirodi dosta povučena osoba, malo pričam i kod mene je slična situacija bila nekada. Da budem iskrena, često i šutim, ako mi društvo "ne paše".
Na poslu sam okružena ljudima ( radim kao tur. vodič) i tamo je već druga situacija. Ne znam kako objasniti, ali ako se potrudim, znam sada "staviti se u tudju kožu"). Za početak, pokušaj se zainteresirati za osobu, postavljajući joj nenametljiva, prijateljska pitanja..uz smiješak naravno.
Sljedeći put, kad sretneš susjedu, pohvali njezin vrt npr., komentiraj vrijeme, nasmiješi se...Bitno je biti ljubazna. Ponudi ljudima svoju pomoć, kad vidiš da su u nevolji..
Teško je to objasniti ovako preko foruma.
Bitno je vježbati komunikaciju, a priliku imaš svakodnevno. Ne odgovaraj samo s "DA", "NE", već dodaj priču. Nećeš preko noći postati komunikativna, već s vremenom, to može potrajati i više mjeseci-bitan je trud i briga za druge ljude.

Dobro, ja imam takav posao, da sam kroz godine ipak uspjela razviti te vještine, a bilo mi je prije kao i tebi. Danas, kad čim vidim čovjeka, znam ga procijeniti i zanimljivo- nikad ne fulam. Što si više s ljudima, intuicija raste. Tebi fale iskustva, zato ih ne izbjegavaj.
Uvjerena sam, da se to može izvježbati, naučiti. Vidim po sebi.
Nekada sam stajala po strani. Danas mi ljudi mašu i pozivaju k sebi (ne samo na poslu i u svakodnevnom životu, kad sretnem poznanike..)

[lamija]

ja zelim bit drustvena,zabavna,i bas zato sto se toliko forsiram ,sam u k...jer ne mogu me svi voljet....a vazno je da prvo sebe zavolim,a to je najteze!!!

[Suzzy]

Meni je moj dečko rekao da sam asocijalna cry: i već 2 dana ne prićam s njim zbog toga.

[tina88]

Suzzy kaže:

Meni je moj dečko rekao da sam asocijalna cry: i već 2 dana ne prićam s njim zbog toga.

I meni je to moj reko u više navrata ali opet smo zajedno i lolimo se jer se prihvaćamo ovakvi kakvi smo i to mi je awsome