Da se ne zaboravi

[from_hell_to_cell]

U uzavrelom Dvoru na Uni događa se jedno od prvih vatrenih krštenja mlade policije još mlađe države, hvatanje kriminalca i ubojice jugo – tajnih službi Željka Ražnjatovića Arkana.

Nažalost, nepopravljivom greškom i stupidnošću suda, on, i kasnije uhićeni Goran Hadžić izmigoljili su se pravdi; tako da su dvojica budućih velikosrpskih zločinaca pušteni da na miru obavljaju ono za što su i rođeni. Iza njih su ostale tisuće leševa, odnosno ostataka ljudi pobijenih i potom masakriranih na najokrutnije moguće načine, nezamislive normalnom čovjeku.
Ron Haviv, ratni izvjestitelj koji je snimao četničke pokolje u Vukovaru, Bjeljini, Erdutu i još nekim poprištima ubojstava Arkanovih i ostalih srpskih postrojbi našao se na Arkanovoj "crnoj listi" nakon što je objavio fotografije jednog od njegovih "junaka" koji nogom udara ženu koju je netom ubio, ustrijelivši joj prije toga muža i još jednog člana obitelji.

Istovremeno, "inspektor" Martić i dalje javno diže na bunu sve Srbe, za televiziju izjavljujući: da sa hrvatskom vladom nema što razgovarati; te da je za njega jedina zemlja Srbija, a Srbija je "svugde gde je i jedan srpski grob"!

To mnogo govori o osjećaju nadmoći koje su pobunjeni Srbi, sad već deklarirani četnici, imali; za njihove zamućene umove "velika Srbija" bila je već "rešena stvar".
Hrvati se masovno ubijaju ili protjeruju iz svojih kuća, sela i gradova; nitko se od Srba više ne obazire na ijedan zakon osim: "Jesi Hrvat il' naš!?"
"Balvan revolucija" u Hrvatskoj je na vrhuncu, pomno praćena i koordinirana preciznim uputama iz Beograda.

[from_hell_to_cell]

Potkraj listopada osniva se prva postrojba "Temeljne policije za posebne namjene", a dana 5. studenog se njezinih dvjestotinjak pripadnika prebacuju u bazu Rakitje, nedaleko od Zagreba. Ta je postrojba zapravo potekla iz ona prva dva bataljuna koji su se već nakon izbora obučavali u Svetošimunskoj cesti.

Ubrzo se pripadnici antiterorističke postrojbe iz Lučkog sukobljavaju sa pobunjenim Srbima u Petrinji, gdje su srpski odmetnici napali policijsku postaju i iz nje razgrabili oružje; a i pripadnici novoosnovane postrojbe iz Rakitja pridružuju im se u toj akciji.

Specijalci ATP-a iz Lučkog već su i ranije postrojbu iz Rakitja nazvali imenom "Tigrovi", zbog njihovog neumornog vježbanja i predanosti kojom su se spremali za ratne operacije koje su bile pred njima; i upravo su ti ljudi bili okosnica i živa jezgra budućih TIGROVA, kasnije Garde, a na kraju današnje proslavljene Prve Gardijske brigade HV-a.

Dio sastava jednog bataljuna odmah je odaslan na položaje u borbu protiv četničke bande, dok se ostali stalno popunjavaju dragovoljcima iz Hrvatske, ali i ostalih republika bivše Jugoslavije. Zapovjedništvo i obuku postrojbe preuzima Darko Rukavina, borac koji je s činom kapetana još početkom lipnja pobjegao iz bivše "JNA"; a početkom studenoga mu za zamjenika stiže Josip Lucić, asistent s fakulteta za tjelesnu kulturu.
Dužnost zapovjednika četiriju satnija postrojbe obavljaju Marjan Mareković, Jozo Miličević, Damir Šimunić i Zdravko Andabak.

Dana 29. studenog, 1990. godine, srpski ekstremisti nasilno skidaju hrvatsku zastavu sa općine i policijske postaje u Pakracu, i iz Rakitja stižu Tigrovi. Brzo i besprijekorno izvršavaju svoju zadaću čuvanja reda i mira, pod striktnim zapovijedima da izbjegnu krvoproliće pod svaku cijenu.

U prosincu godine 1990., na Plitvicama se vrši akcija kao priprema za uspostavljanje policijske postaje. Vojnici iz Rakitja odlikuju se s dva ključna unutarnja poticaja: snažno izražen nacionalni osjećaj, i čvrsta odlučnost da štite tek proglašenu nacionalnu demokraciju.

[from_hell_to_cell]

Dana 8. prosinca stiže najava da će srboarmija izići iz kasarni i silom zaposjesti Zagreb.
Obrana glavnog grada Hrvatske grozničavo se priprema, i postrojba od oko 300 ljudi dobija podrobne upute i zapovijedi; znajući da će se možda morati boriti protiv nadmoćnog oklopa i ostale tehnike "JNA", koja se već odavno otvoreno postavila kao srpska armija i jasan neprijatelj Hrvatske.

Očekivani se napad, na sreću, nije dogodio, ali u postrojbi je proglašena borbena gotovost u svakom trenutku. U Zagrebu, kao i diljem čitave tadašnje "Jugoslavije", tisak nagađa i piše o "paravojnoj ustaškoj formaciji", ne prihvaćajući činjenicu da je Zbor Narodne Garde legalna institucija koja čuva ustavnost i poredak pravne države s legitimno izabranom demokratskom vlašću.

Istodobno, postrojba ima svoje stalne obveze; kao što su osiguranje zgrada i osoba od vitalnog značaja institucija države, skladišta opreme, oružja i ostalog materijala. Kako bi se zadovoljila službena forma i zakoni bivše Jugoslavije, vojnici novoosnovanih postrojbi užurbano se pripremaju za polaganje policijskog ispita, te naključno tome dobivaju i policijske iskaznice.

Srbija još uvijek nije ušla u otvoreni rat protiv Hrvatske, ali Miloševićeve su nakane i više negoli jasne; povijest se počela ponavljati.

Sa predstavnicima mjesnih zajednica građana dogovaraju se sve varijante borbe protiv srboarmije, a ljudstvo jačine bojne danonoćno je spremno u roku od sat vremena od primanja zapovijedi krenuti u akciju. Tigrovi imaju zadatak braniti zapadni dio Zagreba, spriječiti prodor srboarmije na mostovima, zaustaviti tenkove "JNA" iz Jastrebarskog, i sve ostale osnovne zadaće koje obavljaju u tri ili četiri smjene.

[from_hell_to_cell]

Početkom 1991. godine, napetost i nespokojstvo dobijaju nepobitnu potvrdu.

Dana 10. siječnja te godine, krnje predsjedništvo tzv. "Jugoslavije" pod vodstvom Slobodana Miloševića, ne obazirući se na legalno izabranog predsjednika predsjedništva "SFRJ" Stjepana Mesića, naređuje da se rasformiraju "nelegalni oružani sastavi" u Republici Hrvatskoj.

To naređenje ne odnosi se na brzo rastuće bande četnika koje oni sami obilato snabdijevaju oružjem iz arsenala "JNA", već jedino na legalno osnovane postrojbe ZNG-a, kojima je temeljni zadatak uspostava reda i mira, zaštite imovine i osoba, te očuvanje teritorijalne cjelovitosti hrvatske države i mir u njoj.

Sablast i strepnja vojnog udara stupila je na scenu u svoj svojoj veličini i užasu, već uzimajući svoj krvavi danak diljem čitave zemlje.
"Savezni sekretarijat za narodnu odbranu", kako se ironično još uvijek nazivala ilegalna institucija pod isključivim Miloševićevim zapovjedništvom, krajem siječnja oštro naređuje Hrvatskoj raspuštanje "nelegalnih oružanih sastava"; upozoravajući kako slijedi podizanje borbene gotovosti, iako je borbena gotovost već dignuta na razinu od koje veće nema – rat.

Tajne službe umiruće federacije svoje pipke imaju svuda, a UDB-a i KOS su i dalje najveće među njima; nebrojeni su Hrvati već označeni kao "ustaše" ili izdajnici, a samim time osuđeni na odstrel.

Operativci KOS-a su, na primjer, operacijama "Labrador" i "Opera" još početkom devedesetih godina započeli s pokušajima destabiliziranja hrvatske vlasti, namjeravajući u Međunarodnim zajednicama i u čitavom svijetu stvoriti animozitet prema novoj hrvatskoj državi. U te su operacije bile uključene intenzivna antihrvatska propaganda i terorističke akcije, te stalno isticanje hrvatske povijesti vezane uz NDH u doba Drugoga svjetskog rata. Tijekom operacije "Labrador" je u kolovozu 1991. preko KOS-ove mreže u Zagrebu izvršena akcija miniranja židovskih grobova na Mirogoju, s ciljem predstavljanja hrvatske vlasti kao profašističke, te stvaranja umjetnog animoziteta prema Židovima.

[from_hell_to_cell]

"Treba ih pustiti da se odcepe, ali po liniji koja nama odgovara… Sloveniju bih pustio da odmah ode, a ovi drugi kad se s nama razgraniče… Stvari moramo radikalizovati i ubrzati!" - ovako je tekao snimljeni razgovor Miloševića i Radovana Karadžića, održan u srpnju 1991. godine.

"On je htio Sloveniju i Hrvatsku natjerati da napuste Jugoslaviju, te da ono što ostane bude država koju je stvarao…" (zasnovano na ideji memoranduma SANU - svjedočenje Mustafe Čondića, operativca KOS-a; haag, studeni, 2002.).

Sve se to odvijalo u vrijeme kad su angažirani posrednici Europske zajednice, koja je bišoj "Jugoslaviji" dala rok od tri mjeseca za postizanje "prekida vatre i političkog dogovora", ali Srbi su, "začudo", sa svoje strane nastavili s nasiljem, provokacijama, i stvaranjem tzv. SAO krajine.
Na teritoriju Hrvatske je Milošević i dalje postavljao zapovjednike "vojske krajine", vršio militarizaciju Srba i u svakom pogledu podržavao tu instituciju; iz srpske im blagajne isplaćujući plaće, priznajući im radni staž i slično. Snage pobunjenih Srba bile su u potpunosti ovisan dio strukture jugoarmije, i njihovog je vrhovnog zapovjednika predstavljao predsjednik Srbije, Milošević. Uz njih je u Hrvatskoj djelovala i "Služba za Državnu bezbednost Srbije", a mobilizirane su čak i elitne specijalizirane jedinice iz Niša, Šapca, Kraljeva i Novog Sada.

Oklijevati se više nije smjelo ni trenutka. Bojna iz Rakitja prelazi u pravu ilegalu; satnije i vodovi stapaju se s civilnim pučanstvom i raspoređuju se po strateškim mjestima Zagreba i okolice, danonoćno stražareći na mostovima i glavnim raskrižjima. U prvim im je danima jedina zadaća braniti grad, ali svakodnevno se prilijevaju nove grupe studenata i ostalih građana koji ne žele mirno sjediti i gledati komadanje Domovine.
Većinom su naoružani samo hrabrim srcima i nacionalnom sviješću, ali već se pripremaju za napad na vojno helikoptersko pristanište u Lučkom, kao i srboarmijsku kasarnu u Jastrebarskom.
Vojnici "JNA", kao ni njihovi zapovjednici, nisu ni slutili da se svaki njihov pokret budno prati i bilježi; gradom je razapeta djelotvorna mreža građana, svugdje prisutnih taksista, Tigrova i svih ostalih kojima je u srcu obitavala Domovina Hrvatska.

Istovremeno se na vojnom sudu u Gajevoj ulici vodi montirani proces protiv uhićenih Hrvata iz Virovitice, i građani se u većem broju okupljaju na demonstracijama protiv te travestije zakona i sudstva. Svjesni mogućih posljedica te provokacije, a znajući da još nisu dovoljno snažni za otvoreni sukob, Tigrovi izlaze na ulice i postavljaju se između građana i srboarmije. Tim činom spriječavaju krvoproliće i uspijevaju smiriti tenzije građana, ne dopuštajući da građani nasjednu na izazivanje srpske armade, koja samo to i čeka.

[from_hell_to_cell]

U veljači 1991. godine zapovjednik Tigrova postaje Josip Lucić, a bojna iz Rakitja 2. ožujka u Pakracu doživljava i prvi veći oružani obračun sa srpskim ekstremistima. To više nije narušavanje reda i mira, vježbovna provjera ili provokacija; Srbi su se već odavno transformirali u četnike i poveli otvoreni rat.

Tri tjedna kasnije, 70 specijalaca iz Rakitja, Lučkog i s Tuškanca na Plitvice dolaze uspostaviti policijsku postaju. U četničkom obruču, pod pritiskom ucjene trojicom zarobljenih momaka s Tuškanca, gardisti se povlače. Četnici i srboarmija zauzimaju Plitvice.

Tada, poslije ponoći 1. travnja, iz Zagreba kreću Tigrovi.
Magla, studen, mokri snijeg i zlokobna noć. Upadaju u četničku zasjedu i uslijeđuje ogorčena borba, čišćenje šume i hvatanje terorističko-četničkih odmetnika najgore vrste. Lov na krvoločnu bandu trajao je do ranih jutarnjih sati, a gonjenje sve do hotela Plitvice. Kratko iza 8 ujutro, nad jezerima se još uvijek razliježe jeka pucnjave, a snajperskim zrnom je u leđa pogođen JOSIP JOVIĆ. Bio je prva žrtva iz redova Tigrova u borbi protiv nadolazeće sveobuhvatne velikosrpske agresije i povampirenog, točnije rečeno, – NIKAD ZATRTOG ČETNIŠTVA.

Postrojba na Plitvicama ostaje dva dana, a tada im stiže smjena temeljne policijske posade, dok njih stotinjak drži prijevoj Ljubovo na cesti Korenica – Gospić, spriječavajući prodor tenkovske kolone "JNA".

Taj primjer ugrubo uokviruje i prirodu zadaća Prve brigade tijekom čitavog Domovinskog rata. "Prva je uvijek prva", još je od početka bio moto Tigrova.
Sa Plitvica se Tigrovi u Zagreb vraćaju sa jednim poginulim i 15 ranjenih ljudi, ali zadaća je obavljena, i to je ono najvažnije.
Ipak, žalosna je činjenica da je tijekom čitavog Domovinskog rata malo tko od njih bio prisutan sprovodu i posljednjem pozdravu prijatelja i suborca.

Nad razbijenom, i skoro u cijelosti pohvatanoj četničkoj bandi sa Plitvica odgovornoj za ubojstvo Josipa i ranjavanje ostalih boraca, njih 29-oricom, nije izvršena nikakva odmazda, strijeljanje ili osveta bilo koje vrste; iako su u toj akciji uhvaćeni i zloglasni četnički voždovi i glavešine SDS-a Goran Hadžić i Borivoje Savić.

Srboarmija se za čitavo to vrijeme mučki, temeljito i organizirano razmješta na strateškim točkama hrvatskog teritorija, slijedeći ucrtanu liniju bolesne srbofašističke zamisli: Virovitica – Karlovac – Karlobag, ucrtanu u beogradskim planovima mnogo starijim od komunističke tvorevine po imenu "Jugoslavija".

U suradnji s domaćim četnicima, posve blokiraju Plitvice i odsijecaju tek uspostavljenu policijsku postaju, istovremeno podržavajući i osiguravajući organizaciju "spontanog" događaja na kojem oko 3.000 lokalnih Srba iz sveg glasa urla četničko-fašističke pjesme i parole.
U srcu hrvatske države se pod zaštitom srboarmijskih tenkova ponovno čuje klicanje: - "Ovo je Srbija! Ovo je Srbija!"
Četnički vojvoda Vojislav Šešelj pred okupljenim Srbima otvoreno prijeti kako će: "vlastoručno poklati opkoljene hrvatske redarstvenike".

Tigrovi reagiraju, i 1. svibnja 1991. na Plitvice kreću po treći put. Josip Lucić vodi postrojbu od 150 vojnika koji se naoružani skoro isključivo pješačkim naoružanjem sukobljavaju sa oklopnom četničkom jedinicom, ulaze u "Korana kamp" i prodiru kroz blokadu opkoljenih policajaca.

U međuvremenu, Hrvatska je dobila zakonsku osnovu za službeno osnivanje Zbora Narodne Garde, koja se po ukazu predsjednika Tuđmana od 22. travnja vodi kao profesionalna, uniformirana oružana formacija uobličena prema načelima i pravilima vojnog ustroja. Njene zadaće počivaju na obvezama obrambeno – redarstvenih dužnosti prema novoustrojenoj državi, a kao osnovna zadaća navedena je zaštita ustavnog poretka i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske; što je predmet međusobnog usklađivanja djelatnosti MUP-a i obrane.

Ali ipak, nakon Domovinskog su rata neki hrvatski političari našli za shodno ustvrditi da početkom 1991. godine u Hrvatskoj nije bilo organiziranog oružanog otpora velikosrpskoj agresiji.

[from_hell_to_cell]

Do sredine svibnja se od specijalaca iz Rakitja, Dubrave, Tomislavovog doma, Kumrovca i Tuškanca stvaraju bojne koje se 15. svibnja 1991. godine stapaju u Prvu brigadu ZBORA NARODNE GARDE – "TIGROVE". Zapovjednik im je već prokušani ratnik Josip Lucić, a zamjenik Marjan Mareković, uz pomoćnika Zdravka Andabaka.

Tada dolazi dan koji izaziva buru u bivšoj "Jugoslaviji", a živo zanimanje u inozemstvu: Svečana smotra ZNG-a u Zagrebu.

Uz prvu brigadu, pred uzbuđenom i ponosnom hrvatskom javnošću pojavile su se i druga, treća i četvrta brigada Zbora Narodne Garde. Predsjedniku Hrvatske, doktoru Franji Tuđmanu prijavak je podnio Neven Martić, a predajući ratne zastave borbenim postrojbama predsjednik je između ostalog rekao i ovo:

- "Vi ste izašli iz krila hrvatskog naroda! Vi ste izdanak hrvatske demokracije! Vaša je zadaća da uspostavite ustavno pravni poredak u našoj Republici, da štitite mir sviju građana! Vi ste pod vojnom komandom, u vojnom ustroju! Vi ste začetak buduće vojske!"

Izrastajući tako od prvog skromnog naoružanja u dobro opremljenu vojnu silu, od posebne policijske u veliku vojnu postrojbu, učeći na svojim uspjesima i greškama; oskudijevajući u svemu osim u snažnom borbenom moralu, jakom nacionalnom osjećaju i ponosu, Prva brigada ZNG-a kreće na svoj krvavi ratnički put.

Skoro da nema ni kilometra bojišnice na kojoj tijekom obrambenog Domovinskog rata njeni vojnici nisu jurišali, ginuli, krvarili, ponekad odstupali pa kretali u protuudare, izdržavali i preživljavali.

[from_hell_to_cell]

U lipnju 1991. godine, oko 550 gardista Tigrova zauzima položaje i kote u trokutu Vinkovci – Vukovar – Ilok, nastojeći zaustaviti razvoj četništva na tim područjima. U tome bi bez sumnje i uspjeli da na scenu ne stupa "JNA", uspostavivši mostobran na Dunavu kod Krvačke Palanke.

Armijski oklop slijeva se u Hrvatsku, i tu se događa prvi napad na ophodnju Tigrova. U Vršadinu i zrakoplovi srboarmije raketiraju gardijsku bazu u Principovcu pokraj Iloka, i jedan gardist pogiba. Četničke bande nakon toga uništavaju policijsko vozilo, ubijajući još jednog, a ranjavajući trojicu iločkih policajaca.
Tigrovi zaustavljaju oklopnu kolonu i uništavaju prvi srboarmijski tenk na nesrušenom mostu preko Dunava.

Dana 15. srpnja, "JNA" raketnim bacačima napada položaje gardista u Erdutu, a tjedan dana kasnije je u zrakoplovnim napadima na Nove Čakovce ubijeno 11 pripadnika Prve brigade.
Broj ranjenih, zarobljenih, pogubljenih i masakriranih civila na tim krvlju natopljenim područjima nitko ne zna. Masovne grobnice otkrivaju se još i danas.
Znakovita je, ipak, izjava jednog od generala srboarmije nakon tih napada: "Ovo smatramo samo kao opomenu, a u sledjetjem susretu bitjemo jos zestji"!

Agresija Srbije neskriveno jača, a Hrvatska se pod licemjernim embargom Međunarodne zajednice brani kako zna i umije.

Dijelovi Prve brigade odlaze u Osijek, Novo Tenje, Borovo naselje; na Banijskom bojištu nižu se borbe Tigrova za Kraljevčane, Negotince, Petrinju… Dijelovi brigade mjesecima drže prijevoj Jugovo u Lici, a uza sve terene neprekidno obnašaju i onu stalnu dužnost: obranu Zagreba.

Istovremeno, teške borbe na sebe preuzimaju i ostali dijelovi brigade. Nakon prodora Banjalučkog korpusa preko Save i presijecanja autoceste i željezničke pruge kraj Okučana, dijelovi brigade hvataju se u koštac sa neprijateljem. Sumnje nije bilo: srboarmija ušla je u otvoreni rat protiv Hrvatske. Plan ostaje isti: raspoloviti Hrvatsku duž zamišljene memorandumske crte velike Srbije, od Virovitice preko Karlovca, pa do Karlobaga.

Ne obazirući se na gubitke, Tigrovi su samo pješačkim naoružanjem (uz rijetke iznimke protuoklopnih sredstava) zaustavili širenje ratišta i daljnje prodiranje Banjalučkog korpusa sveli na područje srednje Slavonije. Sa 400 svojih pripadnika sa područja Novske i 600 gardista iz smjera Nove Gradiške, prepriječili su napredovanje neprijatelja koji se, nadmoćan u oklopu, topništvu i pješaštvu nadao da će bez većih problema zauzeti čitavu Slavoniju.
Gardisti Prve brigade zaustavili su tada i kolonu kamiona koja se krcata svježim četničkim snagama kretala iz Šida prema Vukovaru.

U kolovozu su ušli i u Hrvatsku Kostajnicu, prihvativši njenu obranu pred srboarmijom i četnicima iz Bosne; a u Petrinji, Novoj Tenji i Vukovaru drže povjerene im položaje pod svakodnevnom vatrom i iscrpljujućim napadima.
Padom Hrvatske Kostajnice, pripadnici ZNG-a padaju u srpsko zarobljeništvo, i bivaju osuđeni na nezamislive muke smišljene od strane četničkih krvoloka.

Tigrovi su i ponovo prvi, ovaj put u scenografiji nacističkih stalaga na četnički način; prošli i izdržali poniženja, beton, glad, hladnoću i torture srpskog logora Manjača. Usprkos četničkoj neljudskoj domišljatosti u mučenjima, brojni su se gardisti čak i nakon patnji i muka proživljenih u logoru vratili svojim dužnostima, još uvjereniji da se zlo mora iskorijeniti do kraja.

[from_hell_to_cell]

Rujan je donio goleme količine oružja, streljiva i opreme oduzete četnicima osvajanjem skladišta i kasarni Prečko, Gliboki jarak, Črnomerec, Prečec, te Velika buna u Zagrebu i okolici; pa i konačnom predajom Bjelovarskog i Varaždinskog korpusa.
Osvajanje Varaždinskog korpusa bilo je od izvanredne važnosti, jer je zarobljavanje velike količine tenkova i ostalog oklopa Tigrovima napokon omogućilo osnivanje oklopne bojne.
Osnaženi nakon tih akcija, nove postrojbe Tigrova odlaze na Novljansko bojište.

Prve listopadske magle i studen zatiču ih i na bojištu Pokuplja, gdje brane položaje od četničkih formacija koje su se utvrdile na desnoj obali Kupe.

Dana 15. listopada, Prva brigada na Novljanskoj bojišnici uvodi u svoj bojni raspored tek osnovanu 1. oklopnu bojnu.

Drugi dio Tigrova, poslije Tovarnika i žestokih bitaka u Srijemu (posebice Ilači) odbija položiti oružje; i dok srboarmija silom iseljava Hrvate iz Iloka, 50-ak gardista Prve brigade probija se preko Bapske, Šida i srpskih sela do gardijskih položaja kod Županje.

Već i ranije, 12. i 13. listopada, ostali dio brigade s dragovoljačkim postrojbama kreće u proboj prema opkoljenom Vukovaru. Usred žestoke bitke, pokušaj proboja se zaustavlja na izričito traženje i prijetnje misije Međunarodne zajednice!

Kasnije, poslije nikad prežaljenog razaranja Vukovara, stravičnog masakra više tisuća civila, silovanja, mučenja i uništavanja, progona oko 22.000 Hrvata sa svojih ognjišta, i svih ostalih zvjerstava koje su Srbi počinili, postrojbe Prve brigade nalaze se na novoj bojišnici kraj Nuštra.

Upravo Tigrovi su, slamanjem četničkog uporišta Voćarice, započeli široku ofenzivu hrvatskih snaga na području ratišta zapadne Slavonije.
ZNG i ostale postrojbe hrvatske vojske preuzimaju inicijativu, i u mjesecima listopadu, studenom i prosincu, nakon teških borbi u sklopu operativne grupe "Posavina" donose oslobađanje tog područja. Neprijatelj, doduše, nije odbačen u Savu, (kao što se očekivalo od tog naleta), ali analize toga propusta neka rade drugi.

Uglavnom, 3. siječnja 1992. godine, četničke snage bile su prisiljene potpisati primirje. Kula od karata po imenu velika Srbija počela se urušavati.

[from_hell_to_cell]

Usporedo s tim akcijama, Tigrovi sudjeluju u blokadama i osvajanjima najvećih zagrebačkih kasarni. Na svoj način, gotovo neprimjetno ali svuda prisutno, u prosincu zauzimaju kasarnu "Maršalka"; i pukovnik Zdravko Andabak novu vojarnu predaje tadašnjem brigadiru Josipu Luciću. Potkraj prosinca Lucić odlazi na novu dužnost, a njegovu dužnost preuzima Marjan Mareković.

Dana 4. travnja 1992. godine, taktička grupa br. 1 na južnom bojištu preuzima zadatke onemogućavanja neprijateljskog prodora u dolinu Neretve, te dalje prema Neumu, Pločama, Makarskoj… Tu je bio početak. Trebalo je stati na put ogromnoj mašineriji srboarmije, a i hordama dragovoljaca iz Srbije i Crne gore.

Nakon višemjesečnih iscrpljujućih bitaka, nebrojeno puta vođenih na rubu snaga i uz nadljudske napore, ishod je poznat: oslobađanje Stona, Slanog, Konavala, deblokada i oslobađanje Dubrovnika, te desant na Cavtat i čišćenje hrvatskog teritorija sve do Prevlake.

Svaka zemlja i svaka vojska imaju jednu ili više postrojbi koje zaslužuju opće divljenje, a nadasve poštovanje i zahvalnost NACIJE. Bili su junaci kad je trebalo, u najstrašnijim trenucima i iskušenjima zaboravljali su strah i vlastite živote da bi obranili ono što nam je svima bilo, i mora biti najsvetije – naš komad kamenjara.

Srcem su išli protiv hladnog planiranja i nemjerljive prednosti u broju, sili, i tehnici. Po normalnim mjerilima, učinili su nemoguće.

Na svim su poljima pobijeđivali neprijatelja; a čak i na onom najvažnijem, ljudskom, porazili su ga do nogu. Sjetimo se slika razmjena zarobljenika u kojima su s jedne strane dobro uhranjeni četnici, a s druge… Takvim su postupcima pobjeđivali i sebe.

Ovjenčali su se neprolaznom slavom mrtvih i živih veterana. Ne umanjujući ni u jednom smislu težinu, doprinos, iskušenja i patnje ostalih postrojbi, ipak je nedvojbeno jasno da je Prva brigada dala najveći i najkrvaviji doprinos Domovinskom ratu.

[from_hell_to_cell]

Južno bojište

"Prva brigada dobila je jedan od najtežih i najosjetljivijih zadataka u tom razdoblju Domovinskog rata. Situacija na južnom bojištu bila je takva da kolebanja na tim položajima nije smjelo biti.
Trebalo je zaustaviti dobro organiziranu, smišljenu i topnički podržanu grupaciju četničkih postrojbi kojima je cilj bio izbiti na Neretvu, u potpunosti odsjeći Dubrovnik, i dovršiti posao. Čovjek niti ne mora biti general da bi shvatio što bi se dalje događalo".

Tri dana i tri noći, u stožeru smještenom u Pločama drhtali su prateći razvoj situacije na frontu. Svaku poruku ili vijest maksimalno su proučavali, izrađujući daljnje planove akcija.
Sam general Bobetko neprekidno je bio u kontaktu sa zapovjednicima jedinica na prvim linijama, četničko je topništvo tuklo položaje Prve brigade strahovitom snagom. Kao podršku pješaštvu u napadu dovukli su i bitnice za koje hrvatske snage nisu niti znale.

Uz to, postojala je određena pasivnost od strane hrvatskih jedinica s pomorskog dijela; koje su, ne poduzimajući ništa, gledale kako se nemilosrdno granatiraju položaji Tigrova. Tek su trećeg dana i te jedinice na njegovu inicijativu i osobnu odgovornost, otvorile vatru na četnike.

Tu su se vodile bitke između 12 ili 15 haubičkih bitnica koncentriranih u rajonu Slanog, kao i nebrojenih minobacača svih kalibara koji su uz njih zauvijek promijenili izgled krajolika; na skoro svim je brdima jedan dio kósa skinut.

"Slamanjem toga klina i te strahovite snage, mi smo defakto obranili Neretvu. Ta bitka je dobivena zahvaljujući hrabrosti Tigrova. Žrtve su bile velike. Danas se mogu pogledati obrisi linija na kojima se to dogodilo, i može se vidjeti što znači braniti ili osvajati jednu planinu; na primjer Lisac, koja zatvara put Slano – Dubrovnik. Sa svojih 700 – 800 metara visine, na temperaturi od 37 stupnjeva celzijusa, napadana je četiri puta i osvojena tek u zadnjem pokušaju.

Gospodo, na vama je sad sudbina Hrvatske. Da li ćemo imati Cavtat i Konavle ili ne! Pravac kretanja je Glavska prema Trebinju, odsijecanje njihovih snaga koje su blokirale masiv prema Dubrovniku. U tome moramo uspjeti!"


Hrvatski Heroj i General Janko Bobetko,
prije konačnog oslobođenja Dubrovnika.

[from_hell_to_cell]

Evo, mislio sam napisat neš drugo, al sad me Brale skrenija s puta, pa eto nečega čeg će se možda prisjetit. Za klince je to možda davna povijest, al riječi se Bukalove svakoga dana obistinjuju, a mi smo ipak svakoga dana samo malo pametniji:

"Ostadoše pusta polja, pusti vinogradi
Nit' kô kopa, nit' kô žito sije
Dosad gore nigda bilo nije
Uzalud nam proliće procvati
Kada nema nama ništa dati
Nego crna naša svukud polja
Kažem pravo, došla me je volja
Lito iđe, al' ne nosi ploda
Bože, što će bit' od naroda
Pa da sasvim sve prođe u miru
Slabo ćemo zadenuti viru
Jer unaprid glad nas čeka ljuta
Slabo ćemo po stotinu puta
Četnici su zločin počinili
Armija im u pomoći bila
Istina je, draga braćo mila"

Mile Žilić - Bukalo
Crkvenar - Narodni pjesnik, izgnan iz Polače 17. rujna 1991. godine.

[from_hell_to_cell]

PRIČA BAKE MARE

Polača je mjesto na razmeđi Benkovca i Biograda, a do srbske je agresije imala oko 1.400 duša.

Prva je žrtva pala u 8. mjesecu 1990. godine kad su "ugroženi" srbi iz zasjede ustrijelili hrvatskog redarstvenika Franka Lisicu, te ranili još dvojicu njegovih kolega; ali tek je 17. rujna 1991. to mjesto svim snagama napadnuto, popljačkano i spaljeno od strane domaćih srba podržanih "JA" vojskom.

Polaču je pokušala braniti skupina naoružanih mještana, ali usprkos hrabrosti i volji, ti ljudi nisu imali nikakve šanse.
Pošto se selo nalazi u okruženju sela Kakme, Jagodnje Gornje, Raštevića i Lišanja Tinjskih; mjésta naseljenih hrvatskim srbima koji su upravo otkrivali sve "divote" četničke inačice "ugroženosti", "komšije" su ih napali sa sve četiri strane, i bijeg je bio jedino rješenje.
Preživjeli su se mještani kasnije sdružili sa muškarcima iz ostalih poharanih ravnokotarskih sela, čineći tako okosnicu 1. bojne 134. brigade ZNG-a.

Baka Mara je posljednja napustila Polaču, i tako sa svoje 83 godine života doživjela još jednu životnu golgotu. Ipak, preživjela je i ispričala svoju priču, pripomogavši time otporu prema novoj agresiji i zločinu - zaboravljanju zločina.

[from_hell_to_cell]

Radoslav Bobanović je bio zaposlen u riječkom SDK kao inspektor, i u više je navrata pokušao razgovarati sa "komšijama", na sve načine pokušavajući uspostaviti ikakav kontakt između hrvatskih vlasti s Biogradsko-Benkovačkog područja i "vojske i milicije SRAO krajine".
Nesretnik je čitavo vrijeme vjerovao kako na taj način može sačuvati Polaču od rušenja, barem do uspostave mira; jer nikako nije mogao povjerovati kako je rat neminovan.
Četiri dana nakon početka rušenja Polače ponovno pokušava pregovarati sa četnicima, ali ovi više nisu imali volje za trpljenje "takvih gluposti". Dana 21. srpnja su ga "uhapsili" i poslali na torturu po svojim "zatvorima".

Dva su ga mjeseca poslije četnici razmijenili za ratne zarobljenike, i dolazi u hrvatsku bolnicu sa nekoliko slomljenih rebara, oštećenim bubnjićem, kilom i razbijenim bubrezima.
Po otpustu iz bolnice se prijavljuje u ZNG, a nakon nekoliko dana nalazi baku Maru i još neke preživjele, te se raspituje o svome mjestu:

"- Dite moje, oni su ti traktorima odvozili sve što su stigli. vidila sam kako su krmke ubijali, ovce klali pa vozili. Namještaj kuhinjski, sudopere, freze i traktore, drva, konje, sve su to u Donju Jagodnju, Popoviće i Stabanj vozili.
Pljačkale su i žene, čitave tamo obitelji iz susjednog sela. Nisu nam ostavili ni špinu u zidu. One ženske gledaju u me i smiju mi se. Najzadnje su počeli palit već kad su pšenicu izvezli. Ja sam imala preko iljadu i po kila pšenice".

- "A zašto su bako, prvo moju kuću zapalili"?
- "Najprvu, dite, najprvu. Mene su skorom zapalili s kućom mojom. Vele mi vragovi: Ajde ti ustaškinjo u Nadin.
Kažem, što ću ja u Nadin, tamo se nisam rodila, nego u Polači.
Onda, kaže, gubi se di znaš. Nećemo te ubit da nam ne smrdiš ovdje.
- Rekli su nam da iđemo ća, da šta mi tu imamo čekat, jer da je to srbija.
A di bi bila srbija, vrag ih neće. I mi nismo tili ić, dokle god nam nisu ubili jednoga čovika, i jednom kuću zapalili. Jednome su u usta pištolj stavljali... Što imamo onda čekat, pobigli smo, prognani.
Ostavili smo kuću, vinograde, zemlju, ovce, a sve što smo imali.
- Kako su vam prijetili?
- Oni kažu vako: ako njiman ko strada, samo pitaju di ima Hrvata, uzmu nož i pušku i iđu. Ko je kriv, ko je prav.
Tako su nami ubili jednog mladog čovika, tribalo ga je tražit koliko je bija dobar - ja sam ga mrtvog našla. Jedan rafal metaka su mu u pleća sasuli, i u potiljak da mu je sav mozak iskočija.
A jili i pili u istoj kući.

[from_hell_to_cell]

Koliko god je to čudno u današnje doba e-maila, elektronike i sms-a, nedavno sam dobio pismo od prijatelja iz Vukovara.
Neki bi za njega rekli da je klinac, ali oni pametniji znaju bolje od toga.

KUCA HEROJSKO SRCA GLASNIJE I OD TOPOVA...
ZNAM, JER BIO SAM S NJIMA, HEROJIMA PONOSNIM.
VIDIO SAM I OSJETIO KAKO ŽIVI GRAD ISPOD GRADA,
RAĐANJE I UMIRANJE. VIDIO SAM SVE I NIJE MI ŽAO.

Ponosan sam što sam bio svjedok vukovarske epopeje na način na koji je to sam Bog odredio i postavio za mene.
Punih sam 100 dana opsade grada živio život kakav ne bih poželio nikome. Bez svjetla sunca i mjeseca u tami skloništa koji je doslovno postao grad ispod grada.

Skloništa za nas civile, žene, starce i djecu, kojima su srušeni domovi, bolnica za ranjene i nemoćne, crkva za svećenika kojem su srušili crkvu. Jer sve što postoji u nadzemnom gradu svelo se na nekoliko stotina četvornih metara pod zemljom. Doslovno sve: i rađaonica i mrtvačnica.

Sretan sam što sam ostao u gradu onda kada je bilo najteže. Žalim što zbog mladih godina nisam bio sposoban za borbu, ali tko zna, možda danas ne bih bio živ.
Nikad mi neće biti žao što sam se nakon svega što sam proživio vratio u svoj Vukovar, jer ipak je on moja ljubav iz najranijih dana mladosti moje.

Iako su i danas vidljivi ožiljci divljaštva na zgradama i kućama, i iako gradom još uvijek šeću oni koji su ga rušili, ali danas ne nose kokarde već izgledaju normalno, drago mi je što sam ovdje.

Volio bih kad bi svi dragi ljudi koji su se borili diljem Domovine, a koji su preživjeli rat, došli barem jednom u Vukovar; da ga vide i prođu njegovim ulicama gdje se u bitku odlazilo i umiralo s pjesmom na usnama.
Klanjam se svim žrtvama što su dali svoj život za Domovinu.

Citirat ću hrvatskog viteza radio-etera, pokojnog Sinišu Glavaševića: "Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali sa ljudima uzdignuta čela".

B. Mažar

[from_hell_to_cell]

Ne bih htio kak itko misli kako je ovo tema otvorena posebno za "From hell to cell-a".
Iako je tema za to već otvorena (Bili smo vojnici), ovdje su pozvani i oni koji su tijekom Domovinskog rata bili pripadnici bilo koje postrojbe hrvatske vojske, ali i svi hrvatski građani koji su propatili rat na svoj način, u civilu ili kako god drukčije.
Ako niste bili u vojsci, i rat ste propatili na drugi način, pokušajte svoje patnje staviti na papir barem ovako, anonimno; ne morate pričati vojničke doživljaje, možete pisati i priče, pjesme, stavljati fotografije, crteže, što god bi vam olakšalo dušu na bilo koji način.

Pretpostavljam kak će to bit nemoguće izbjeći, ali volio bih da se na temi očituju samo i jedino oni koji na Domovinski rat gledaju onako kako ga svaki pošten čovjek jedino gledati i može: kao na obranu Hrvatske od srbsko-crnogorske agresije.

Dodao bih kak mi je fakat žao kaj se više vojnika ne odlučuje za pisanje na temi "Bili smo vojnici", jer to je naša tema, i mnogima bi možda koristila za izbacivanje iz sebe onih stvari o kojima je teško razgovarati čak i sa bračnim sudrugom, kamoli ostatkom obitelji.

Ovako nam ostaju samo susreti s prijateljima i suborcima koji znaju o čemu se govori, a zna se kako se ti razgovori uvijek pretvore u prepričavanje smiješne strane rata; a svima koji znaju o čemu govorim poznati su oni trenutci u kojima u razgovor upadne netko tko više nije među nama, zbunjeni muk, i nastavak priče u stilu: "Al znaš kaj mi je još bolje? Onaj put kad se Vlado usro na K-7..."
I razgovor se i dalje nastavlja kao i dotad: S ponosom na svoje sudjelovanje u obrani Hrvatske; ogorčenošću današnjom politikom zaborava i neshvaćanjem mlade generacije; jala onih koji muda za borbu imali nisu, ali za pljuvanje po onima koji jesu imaju čak i obraza; ali i onim najbitnijim - prkosom i vjerom u hrvatskog čovjeka kao zalogom budućnosti Hrvatske.

Zato se ne dajte i pustite djecu nek pjevaju svoje - naša su, i kad bi opet došlo do najgorega, ništa drukčije ne bi bilo; stali bi na zid isto ko i mi.
Samo kaj bi se ovaj put mogli i dobro nasmijat našim škembama i tome kaj nit 200 metri ne mremo pretrčat bez da se zapušemo ko "Debeli šef" iz Alan Forda.

[from_hell_to_cell]

O čem vam ljudi govorim? Prije par čuki dobijam ovu poruku:

"Eto..
Evo čitam sad onaj Tvoj post kad ste dobili pisma od klinaca iz Rijeke, kad ste bili u Lici na bojištu..
I slučajno skužim da je jedno pismo napiso moj brat..onaj iz Kostrene..čak je i nagradu nekakvu za to dobio..i u Novom listu je izašlo to njegovo pismo..
Nije mogo vjerovat kad sam mu pokazo..stvarno je svijet malen..
Uglavnom nadam se da su Vam ta pisma bar na malo odvratila misli od rata..i da su Vam bila dokaz da ljudi misle na Vas..
Eto nadam se da nisam dosadan,al htio sam se javit u vezi toga..sorry na smetnji!
Pozdrav iz Kostrene.."

Čovjeku zahvaljujem i pitam ga smijem li staviti njegovu poruku na post, on odgovara:

"Eto,još jednom..
Ma legendo naravno da smiješ!!
A ne mogu vjerovat..evo stvarno sam sretan ko dijete što si tako reagiro i vidim da ti je drago..stvarno sam sretan zbog toga!!
A jedva sam se prisilio to poslat,pomalo mi je neugodno bilo..
Prijatelju(ako smijem) drž se i još jedan pozdrav iz sunčane Kostrene..
P.S.Ako se jedan branitelj bar na sekundu nasmije i to ga učini sretnim-NITKO sretniji od mene!"

Kaj reć?

Tko vas god uvjerava kako su nas sve zajebali; tko vam god govori kako je sve u pm; tko vam god govori kako je sve bilo nizašto; tko vas god uvjerava kako smo gubitnici: nek ide di mu je bolje, da se kulturno izrazim; a vi se prisjetite svih života koje ste spasili obranom Hrvatske, a među njima i ovog čovjeka i njegovog brata.
Po njemu se vidi kako smo mi svoji na svome, i kako ćemo jednoga dana imati Hrvatsku za koju smo se zaista borili, kaj vam god govorili.

[from_hell_to_cell]

Nekoliko sam puta već naišao na pitanje koliko je zaista ljudi pobijeno ili stradalo u srbsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, ali dosad nisam imao zadnje podatke; a i u mome su umu velike žrtve i u onih koji su rat preživjeli ne kao vojnici, već kao djeca, civili ili starci.

Posljedice "komšijske" agresije ostavile su i ogroman materijalni i psihološki trag na pojedincima, ali i na ukupnoj populaciji Hrvatske, a u nekim se vidovima agresija na sve nas nastavlja i danas.

Neki sam dan došao do ovih brojki, za koje moram napomenuti kako još uvijek nisu konačni, jer "komšije" se puno toga jednostavno "ne sećaju", pa se tako i dalje neki ljudi (kao na primjer moj prijatelj Furač) - vode kao "nestali", iako mi njegovi suborci znamo kako je "nestao" u hladnoj vodi Une, na dan neuspjele oslobodilačke akcije 1. i 2. brigade, koju srbski stanovnici Dvora na Uni danas slave kao - Dan općine, datum proslave pravdajući time kaj se na taj dan slavi "Međunarodni dan mira".

Ali ovo su relevantni podaci bez ikakvog pretjerivanja ili umanjivanja, pa koga zanima:
- Prema sadašnjim procjenama koje se temelje na nepotpunim evidencijama koje su službeno vođene pri različitim institucijama, broj u ratu poginulih hrvatskih građana je približno 20.000.
- Među njima je približno 8.500 civila, a od toga 273 djece.
- Ranjeno je približno 35.000 osoba.

Službeno je pokrenuto 7.827 zahtjeva za traženje nestalih, nasilno odvedenih ili zarobljenih osoba (od toga 2.642 osobe iz Vukovara)
- Antropološki nalazi, iskazi svjedoka i dokumenti svjedoče kako je više od 1.000 hrvatskih civila masakrirano.

- Samo u UNPA sektorima Istok i Jug, nakon dolaska UNPROFOR-a je pod njihovom "zaštitom" ubijeno više od 600 civila, a približno je 7.000 protjerano.

Prema izvješćima Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, sredinom 1992. godine je u Hrvatskoj bilo registrirano 269.351 prognanika.
Tu nisu uračunate osobe koje su u vrijeme rata - kao izbjeglice iz Hrvatske - boravile u inozemstvu, a taj se broj procjenjuje na oko 250.000.
Ovome treba pribrojiti sljedeće podatke: krajem 1992. godine u Hrvatskoj je boravilo 402.000 izbjeglica iz BiH, a još približno 700.000 osoba iz BiH je prošlo kroz Hrvatsku na putu u treće zemlje.

[from_hell_to_cell]

Samo je približno 100.000 prognanika i izbjeglica bilo smješteno u 501 smještajni prostor koji je napravljen ili prilagođen za tu svrhu, a svi ostali borave u privatnom smještaju.

Kako bi se bolje uvidjela težina tih podataka, treba naglasiti kako je broj hrvatskog stanovništva na neokupiranom području bio približno 4 milijuna, a sredstva za skrb o golemom broju prognanika i izbjeglica osiguravana su 70% iz državnog proračuna i 30% iz donacija.

Prema daljnjim, nepotpuno obrađenim podacima, uništeno je približno 30% gospodarstva, uništeno ili oštećeno više od 160.000 stanova, stradalo je približno 600 naselja, bilo je okupirano 1.067 naselja i 27% obradive površine.
Među uništenim naseljima su 332 od povijesno-spomeničkog značaja (uključujući i 10 arheoloških nalazišta).

Razoreno je ili oštećeno 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada i 22 biblioteke. Sudbina sakralnih i privatnih zbirki "nije poznata".

Potpuno ili gotovo potpuno su razorene povijesne jezgre Vukovara, Lipika, Vinkovaca, Pakraca, Hrvatske Kostajnice i Petrinje.

Znatno su oštećene povijesne jezgre Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra.
Povijesne jezgre Dubrovnika i Splita nalaze se na UNESCO-voj Listi svjetske baštine.

Osim niza uništenih prirodnih okoliša, stradali su i nacionalni parkovi Plitvička jezera, Kopački rit i Krka.

U Hrvatskoj je srbijansko-crnogorska "armija" ostavila približno 2 milijuna mina koje se nalaze u minskim poljima bez sačuvanog nacrta. Tome treba pridodati i neeksplodirane granate i ostale projektile, kojih je približno 20% od ukupno ispaljenih.

Napominjem kako su ovo podaci koji su na jedvite jade sakupljeni na jednome mjestu, jer se današnja vlast svim silama trudi sve to jednostavno - pomesti pod tepih i zaboraviti, te kako su navedeni podaci objavljeni 2001. godine.

U međuvremenu su pronađene mnoge masovne grobnice, i u njima je identificiran velik broj traženih osoba.
357 osoba je pronađeno i živo, ali istovremeno je pronađeno i identificirano 1.556 mrtvih, ali neprijavljenih osoba, koje su, pošto iz njihovih obitelji nije ostao nitko živ, do tad bile neprijavljene.

Ured Vlade Republike Hrvatske je 30. rujna 2001. godine objavio popis imena, prezimena, mjesta nestanka i ostalih podataka zatočenih i nasilno odvedenih koji do danas nisu pronađeni, a u njemu je navedeno 1.426 osoba.

Kaos.

[Nikola Duspara]

Dragi moj, From_hell_to_cell!

Oprosti sto Te prekidam dok Ti inspiracija traje. Dobro je da se ne zaboravi, a jos bolje ako sjecanje ne sadrzi nesto cega bi se mogli stidjeti.
Vazno je se sjetiti, a sud ionako donosi Bog.
Pozdrav uz nekoliko rijeci umjesto "aha":

Svinjareva radost

Zima stiže,
Pada inje,
Gladan svinjar
Hrani svinje.

Rokću svinje,
Žderu žito,
Prevrnule
I korito.

Nesta hrane.
Gle radosti!
Svinjar gloda
Svinjske kosti!

Nikola Duspara