akrostih plavih prozora (theatrum mundi)

[n0mad]

bit ce jos ljepote....
zivot dovlaci nanose njene
kao ladju trosnu sto jos se ne da
i sanja slana svako jutro kad se skupljaju ptice
taj okus me vodi ceznjama
i s njim bih zaplakala
jer se u meni gasi i pali ljubav
a ja bi da potraje vjecno
i tu svi eoni meni struje donose
i tu svi svemiri padaju suze
koje unda ubiru andjeli
i dijele ih ubogima
jednu po jednu
pred vratima
nekog zamka
sto krije tajne vjekova
nekog grada
ispod kojeg buja hiljade usnulih zvukova
koji sume da mi mozemo strepiti
i vjetar se zacudjeno plesti
u breze, u smreke
i tu ne ponestaje rijeke
i tu se desavaju cuda
i tu je dobrodosla glava luda
a prijateljstvo je zakon napisan na pergament
i od njega ce ostati najljepsi fragment
bas kao kristal
koji se razlijeva u komadice svjetla
tako se i dusa moja u sve te nijanse i nizove zapetlja
gdje planovi se redaju i vole
a mase cudesnih bica zvone
samo za nas
hvatajmo taj trenutak sto ne poznaje drugo
nego sada i ovdje
nego budi i bivaj
i s njim tako i ti plivaj
dokle? sve dok imas strasti
zasto? ne pitaj jer ces pasti
tko? pa ti covjece
sav se u cula pretvori
i izvore izvori
duboke, hladne
dok ta glava stoji
prije nego padne!

[n0mad]

neke rijeci
neka lica
dovucena iz proslosti
gode mom nemiru
i sute samnnom
kao da smo drugovi

i sve tajne sto smo voljeli
opet vuku neprozirne sjene
a svijet je odraz pjesme
koja se u bicu nastanjuje

mozda rastem
mozda tako mirujem
dok vjetar nosi me
u slikovite prostore

i mozda patim
na krizu visim
ali to je bol
koja ne odzvanja
nema uha da je cuje
niti ruke da joj oprosti

tako zivjeti sam u gomili
kao cvjetic kojeg su ubrali
a opet biti tu
kao u zagonetnom snu

ja sam svjedok svojih grijeha
i umirem sa njima
dok svaki dan je otvorena knjiga
po kojoj se pise drhtavom odlukom

[n0mad]

prijetnja tisine
platforme nicega
sunce se iskrada
zeleno i masno kao flasa piva
nema nikoga
da zahvati preostalo
osjecaj tuge je velik sada ko ostrvo

opet onaj nanos divlje prasine
vjetar nas ostavlja goloruke
puca vrucina kao suhe pete
nestalo je mjesta za nas

prijetnja tisine
osvajac samoca se smije
sad vec i prejako
u usima mi bubnja ples smrti

na crti je crta koja vuce crtu
sunce je sada pri padu
jednako zeleno i masno
vjerujem da se nista nije pomaklo
samo platforme nicega

[n0mad]

u sebi sutim
u meni tajne velike
kao oblaci
kad se razilaze

...

[n0mad]

kuda putuju svemiri?
kuda nestaju oceani?
oni s naslovne strane nude mi reklame
u kojima ne nalazim srecu
zasto je sunce ovakvo?
kada osjecam polako sporu kisu
a na velikom ekranu lica se njisu
lica, s kojima ne zelim dalje

kuda putuju galaksije?
kuda nestaju zvijezde?
i dal se njima pouzdani trijezne?
i dal je plitko ovo vrijeme ko najplici potok?
ili mi je pravi cas da skoknem kod prikana na otok?
ne nalazim zadovoljstvo u hrani koju mi serviraju
ne nalazim zadovoljstvo u rukama koje me diraju
mozda ipak nije najbolje za sanjare nalik meni
sve to pisem dok mi se noga nakon setnje drveni

i uskoro ce mali crvi i ljute pcele nestati s planete
ali tko za to brine? kad na zidovima pise da vlada smrdi jer je smece
tako i mene ponekad nista nece
ali opet stojim na neki nacin, i masa se oko mene krece
sve neki ugledni frikovi sto nose skupe marke
i klinci od 12 godina i njihove starke
bit ce da nisam nasla tajnu kako da budem dio svijeta
a sve mi pak je nacrtano na internetu; i dijeta i pijeta

mozda mi sutra svane ljepsi dan
ovaj sada bas je nekako nesiguran
pa otvaram knjigu i gubim se u rijekama slova
pronalazim se u njima i postajem ona nova
mirisem po pokosenoj travi i zelenom liscu
spavam sa knjigom u parkovima gdje pupoljci disu
odlazim sa strujama kao i zelja za pravdom
prolazi vojska sa svojom salvom
ne gledam vise na ljude jer se bavim onim sto volim
ljudi mi idu na zivce i njihovo soljenje pameti

[n0mad]

ne pristaju mi godine
lice govori da jos mlado je
i ljute se kosti kad ih zaboli bol
tijelo je ovo bilo nekad gozba za tvoj stol

ne pristaju mi godine
oci jos smijese se
nestasne su kao i misli neodgovorne
ljubav ce traziti ako vrijeme dopusti ciljeve

cesto u krug vrte se
sve moje mane tako prgave
ko karavane s kraja svijeta sto nestaje
negdje nestaje, a jutrom budi se

i onda svaka nova bora sjeti me
da rane ove nitko ne voli i zavolio nije
pa sto onda prolaznici u mom zivotu traze
kad strepe od patnje koju im nudim

ne pristaju mi godine
i kao sidro su me za veliko nista vezale
i jos bi me stezale
da nije ove radoznale ideje

i tako prolaze godine
i opet mi ne pristaju
jer htjele bi da blistaju
kao osuncani cisti prozori

i to sidro ne pusta me
ja iz revolta sve vise putujem
stazama kojima nitko prije mene krocio nije
jednostavno, ne pristaju mi godine

[n0mad]

bogatstvo duha
u ova slijepa vremena
....

[n0mad]

vapaj
bijeli krec
graffiti duse
pusemo

vjetar zaostaje
lisce igra se
i pravi sjene
za nas

pisem ti pjesmu
i ne znam kuda cu
kao ptice sto odlijecu
svake srijede

mozda one imaju dom
isto kao sto ga imas i ti
previse je sada pitati
gdje smo se ono izgubili

svatko ide svojom stazom
i nekad se susrecemo
u mirisu jorgovana
ispod cvjetova

boje saraju svoju pricu
nekim cudom stvorene
dok s nase strane obale
jos samo stoje tudji mostovi

[n0mad]

veliko nista
u prici u kojoj sam ja
kao vatreni prozori
kad sunce zalazi

hoce li ipak ostati
sve te zore, sva ta mora
negdje zabiljezeni
negdje gdje je dom

ili cu zivotom i dalje lutati
kao ptica grane traziti
i ne znati kako je to
kad jedra se spuste

mozda cu plakati
dozivati izgubljeno
a mozda voljeti
pronadjeno svjetlo

mrska mi je misao
sto se spusta na celo
a vena tutnji
kao da ce puci

i svi nesto govore
a jezici im pobrkani
pokusavajuci dokazati
znam, moram se skrivati

kazu da nada umire zadnja
sjecam se izmedju redova
piskutali su tornjevi
prigusenih gradova

[n0mad]

ponekad je tisina
glasnija od tuge
i drug je dobar
dok se lome neba

da mogu, ja bi odabrala rijeci
ali pustam tek dah
s kojim cu poteci
pa tako prestaje strah

ostajes sa mnom
i korak mi krades
tu cu svoje naci
i sve sto pitanje znade

mogu poletjeti kao ptica
mogu zaplakati da se cuju lica
ali sve je samo davna slika
uvijek istog i moga lika

nekad se tisinom pobjedjuje
nekad se papirom iznenadjuje
ja cu poci s oblacima
ja cu poci s njima

jer tragovi su moji svetkovanja
i oni su lijepa stanja
dok se zivot mazi
dok se zivotom plazi

na domak istine i puta
vec grije se stvarnost kruta
i sve sto pjesma ne dovrsi
...

[n0mad]

zaledjeni osjecaji
ka horizontu otvoreni prozori
dimom obavijeni mirisi
cvijet i proljetni kesteni

oplakani trofeji
leze sada u staroj, prasnoj fotelji
i neki izvori ispod zemljane kore
ulaze tiho u plavo more

nebo poznaje dan bez mraka
igra je sada bitna svaka
teski veo pada protivniku na oci
i ostavlja ga da jeca u samoci