Lječilište kod Dr. Agon Fly

[Dragonfly]

Vlak bez snijega

Auto je «otpao» - ne valja guma, a kad se sve zbroji, više me koštaju cestarine i benzin od avionske karte Easyjeta. Autobus je, istina, brži, ali nema intime. I ne možeš pišat kad ti hoćeš, nego kad on stane.
Danas ujutro su podivljali bankomati i više nisam sigurna jesam li bogata ili siromašna. Kažu mi da sam imala sreće šta mi je uopće pljunuo novce. Ujna panično trči po peronu jer na vlaku piše Dugo Selo, a tamo ne idem. Stari ima onaj brižan izraz lica pa ga ja podsjećam da sama putujem već nekoliko godina i to frekventno i na puno dalje destinacije od Otoka.
Zamrznuta rosa u zimi izgleda prilično zanimljivo tijekom ovakvog sunčanog dana. No, mene više brine nesnosna toplina ispod stražnjice koja me nagoni da se dignem sa sjedišta – pa nisu normalni koliko su odvrnuli to grijanje ! Prozori se otvaraju spontano u zavojima, ali čangrizava baba straga koja kašlje kao da je u zadnjem stadiju TBCa, uporno ustaje i zatvara svaki prozor - da ne bi slučajno ušlo malo svježeg zraka u ovaj pakao..
Zapravo sam zaboravila kako je lijepo putovati vlakom – u ovo užurbano vrijeme zanimljivo je vidjeti kako sati i minute teku sporije dok ljudi bezbrižno vade špek i luk i «meze». S obzirom da je vlak lokalni, staje na svakoj stanici. U čudu gledam neobične krajolike i ljude koji kao da su iz nekog drugog filma. I ja vadim sendvič – i, ne mogu vjerovati da umjesto njega u ruci držim tost ! Vrućina ispod sjedala je bila dovoljno jaka da otopi sir u torbi.
Sad smo u Lokvama. Ima snijega, a na satu stoji 17.45 h(iako jedva da je podne). Presjeli smo pa u ovom vlaku ne griju pretjerano – ravnoteza univerzuma i na tracnicama.
Drivanik. Ne vjerujem svojim očima: samo dva objekta i to željeznička stanica i pokraj nje galge uredno omeđene malom ogradicom. Za koga je kuka ? Medvjeda ? Vuka ? Čovjeka ?
Na jednom kamenu piše onom crvenom temeljnom bojom "pazi pas". Čudno. A gdje je nestao oštar ? Ili su tamo svi oštri pa je dovoljno da samo piše "pazi pas".
Iza mene hrče neki starac. Ima noćne more jer se trza i pomalo urliče. Hm, tko zna što nosi na savjesti.
Konačno more! Po sto i tko zna koji puta, ali uvijek isto uzbuđenje kao i onda sa pet godina. Neke stvari u nama uvijek ostaju djeca. Kao i mala Mateja koja se bezazleno igra prljavim poklopcem i lijepi nos na zamazano staklo dok «odrasli» otac urla: «Mateja ! Prestani ! Priljepit ću ti šamarčinu ! «
Ja u tom trenutku odlučujem da će moje djete spavati s nama u bračnom krevetu dok ne odluči drugačije. Izvlačim torbu, oblačim kaput i lagano olabavim šal. Mateja protrči pored mene vragolasto se smješeći dok stiže prva do izlaznih vrata. Starci urlaju za njom. Iako se more već navelike osjeti u zraku, neočekivano je hladno. Karta za katamaran je kod Sandre pa mogu polako s noge na nogu do luke.

[Sudden Sid]

Doktorice, bilo je i vrijeme da opet pocnete pisati

[Dragonfly]

ne znam, ne znam
malo sam zahrđala, a i odlučila sam se za totalno drugačiji stil od Gandi in d ivning..bumo vidjeli na kaj bu sve to ispalo

No, treba eksperimentirat malo..

svidja

[Dragonfly]

Na ulazu kao i obično ogromna gužva. Fascinira me žamor u predvorju – kao grgljanje vode u grlu prilikom pranja zubi. Zatvorim na čas oči i slušam tisuće ljudi kako grgljaju vodu u grlu. Stop. Nisam se nešto posebno pripremala – jedino sam bacila pogled na stranicu da vidim koja je poruka za danas; Do not look at my out ward shape, but take what is in my hand.

Zapravo, nisam znala što očekivati, a već sada sam sa blagom grižnjom savjesti promatrala krajičkom oka dvije pratilje koje sam na blef odvukla u Lisinski. No dobro, da vidimo što ima okolo. Standardna mješavina dekadencije, krznenih bundi, parfema, lica na kojima se lako može pročitati «ja sam netko, zar me ne prepoznaješ?» i zalutalih studenata sa palestinskim maramama oko vrata koji izdaleka mirišu na esencije mirisnih štapića. I haš. Dosadno mi je i jedva čekam da uđemo u dvoranu. Veličanstven je to prostor i uvijek me nekako ispunja strahopoštovanjem veličina zagrebačke koncertne prijestolnice – za razliku profila ljudi koji ju polako, ali sigurno pune.

Sjedam i ponavljam sebi: Do not look at my out ward shape, but take what is in my hand istovremeno gledajući u mix tonski pult koji prijeti narušiti kontemplativni zatamnjeni ugođaj svojim svjetlećim iritantnim lampicama. Nevjerojatno – još sam pažljivo birala sjedišta s obzirom na visinu cijene ulaznice. No dobro, nije bitno – «Čovjek ne zna cijeniti vrijednost onoga što ne plati», tvrdoglavo su me uvjeravali raznorazni duhovni «terapeuti» na mojem konstantno inzistiranju da se «Božji dar» ne smije naplaćivati materijalnim novcem.

Početak je instrumentalan – doduše nešto tiši od očekivanog. Zatim orkestar izlazi van, da bi ponovo preobučen ušao unutra. Zajedno sa dervišima.
Počinje obred. Gledam ih ispod tih crnih pelerina i pokušavam odgonetnuti starost; spol znam. Tj. mislila sam da znam. Vrtnja počinje i na moje iznenađenje među njima ima i žena ! Gledam i čekam. Ništa.
Nakon izostanka uvijek pouzdanih trnaca duž kičme koji mi signaliziraju početak puta, mozak počinje resetirati – možda su lampice ? Možda iritantne bljeskalice digitalnih fotoaparata neodgojenih primjeraka homo sapiensa u publici ? Možda me izbacila iz takta Mirna Berend, koju definitivno nisam očekivala ovdje otkako sam je zadnji puta vidjela da se preznojava u krznenoj bundi na vatrepolo utakmici bazena Mladosti, a mi udisali toplu vodenu paru bazena skinuvši se u kratke rukave.
Ili je u pitanju uzastopna harmonična eksapada kašljeva raznih tonaliteta, ovisno o stadiju prehlade ? Ne znam.
No, činjenica je da je jedino preostala fascinacija sposobnošću tzv. derviša da nakon 40 minuta vrtnje oko svoje osi ne padnu sa pozornice. I dalekovidnošću inače zombične publike koja se suzdržala od pljeskanja. Svaka čast ekipo ! Do not look at my out ward shape, but take what is in my hand

Ostali smo sjediti : ja od šoka da je već gotovo, a nije niti počelo, a one zato jer nisu bile sigurne da li je stvarno gotovo. Ubrzo je svaku nedoumicu otklonilo osoblje koje je počelo raspremati stvari sa pozornice. Dobacila sam im da se uvijek možemo furati na to kako smo pametno propustile krdo da prvi pokupe svoje kapute. A mene je pokupila na izlazu RTL televizija. I postavljala mi glupa pitanja u stilu: «Kako vam se svidjelo?» «Znate li tko su derviši?» «Pričajte nam malo o islamskom misticizmu.» Htjela sam ih uputiti na Mirnu Berend – ispalo je na kraju da ja ne znam što sam gledala, dok ona vjerojatno zna: zanimljiv kulturni događaj koji će biti popraćen svim medijima. Pa se trebalo pojavit.

Moj najdraži komentirao je na neviđeno cijelu stvar: «Ja mislio doći će neki anonimni derviši, a kad ono tursko kozaračko kolo.» Precizno, jasno, duhovito.

Do not look at my out ward shape, but take what is in my hand Ovaj puta dlan je ostao prazan – barem kada je u pitanju očekivani sadržaj. I da, dragi duhovni terapeuti, vrlo često čovjek plati i unatoč tome ode praznih ruku. Sva sreća pa živim po onoj staroj sufijskoj narodnoj: u svakom zlu nešto dobro jer se u žitu uvijek nađe kukolja.

[Sudden Sid]

U punom smislu rijeci - Gandi in the evening

[Dragonfly]

Trebao je biti to običan odlazak triju gracija u kino.

Iako, već se i prije samog odlaska naslućivalo da neće biti baš običan - prvo, ja sam imala spontane napade smijeha, drugo, Matilda je bila razživcirana propalim planovima za izlazak, treće, Iskra je zijevala šire od soma.

Možda hladno vrijeme djeluje(a u ovoj trivijalnoj priči odigralo je presudnu ulogu) s obzirom da unatoč kalendarskom primicanju proljeća vani imamo polarne uvjete - minus celzijevaca i pola metra snijega već treći tjedan.

Garaža krcata. Nema šanse da se uguramo. U takvim slučajevima obično meni kažu:

"Ajd, mala, navigiraj intuitivno."

"Ok," velim ja, "same ste to tražile."

Krenem navodit, te se iskobeljamo van iz gužve i dođemo do pošte. Matilda vrisne:

"Tu ćemo!"

Ja oprezno dodam:

"Si luda! Pa tu ne smiješ - ako nisi radnik pošte."

Matilda će:

"Pes kost oglabal, kaj ne bi smjela, vi'š da su još neki civilni!"

Šćućurila sam se na zadnjem sjedištu i bezpogovorno rekla:

"Ok, ali daj onda kad već kršiš zakon, barem nemoj ulaziti u parkiralište u zabranjenom smjeru.."

Obje su me u čudu pogledale, a onda sam im prstom pokazala na onaj crveni znak sa žutom crtom po sredini koji je u svoj svojoj veličini ponosno stajao na ulazu u parking.

Iskra je na izlasku iz auta bacila zabrinut pogled prema lancu sa dvije crvene zastavice koji je nonšalantno ležao na podu pokriven snijegom i nehajno priupitala:

"A kaj ak ga dignu?"

Nas dvije smo ju pogledale, slegnule ramenima i rekle da ćemo o tome kad ga dignu. Krenule smo po karte komentirajući kako su cvik cange prijatelj svake žene u nevolji i kako bi uz parfem, lak, rašpicu i uloške, svaka žena trebala imati kliješta za rezanje žice. U torbici. No dobro - u gepeku.

Meni je odjednom glavom protrčala misao:"Ne bu dobro.." Ali sam ju hladnokrvno ščepala i ubila Boga u njoj.


Smjestile smo se udobno sa 5 kg kokica, Pepsi colom, tri paketa mentos bombona i jednom bocom čiste vode - idealna prilika za american way of live. Prije toga smo provele 20 min. u obližnjoj parfumeriji gdje je svaka isprobala 4 različita mirisa na opće oduševljenje ljudi koji su sjedili s nama u redu. Ja sam Matildi stalno gurala zapešća pod nos u nemogućnosti da se odlučim između Kenza i Tresora.

I dalje me držao crni humor za gušu, pa sam na opću radost reda iza i ispred i mojih supatnica pričala gluposti i davila se od smijeha - u jednom trenutku i sa kokicama.

Bio je to jedan od onih dana kada me boli džon kako se ponašam - jedan od onih dana kada nešto u meni izaziva spontane konfliktne situacije, jedan od onih dana kada kartodrapateljici na ulazu u kino kažem:

"Ja sam punoljetna, a njih dvije zamolite da vam pokažu osobne - izvela sam ih večeras u kino."

Njih dvije, svaka od 1,78m i puno preko 20g. samo su se nehajno osmjehnule iza mene od 1,50m držeći mi kutiju kokica na glavi, a kartodrapateljica je, prvo začuđeno, a zatim spontano prasnula u smijeh.
Jedan od tzv. freedom days, u kojem ciničnim komentarima istim intenzitetom pratim sve događaje oko i u sebi. Na opće veselje prisutnih. I isto toliku količinu zgražanja.

Nakon dvosatnog cirkusa, krenule smo prema autu, a ja sam im objašnjavala da na satelitu ima jedna emisija pod nazivom "Wetten dass.." u kojoj jedna kovrčava njemačka muška plavojka postavlja pitanja prominentnim personama u stilu:

"Hoće li ove 3 djevojke uspjeti izići s privatnog parkirališta u slučaju da su im digli lanac i spustili rampu?"

Kao što i priliči nepriličnom danu, lanac je bio gore, rampa spuštena, no bar je auto bio tamo gdje je i ostavljen. Matilda je u petominutnim konzultacijama s nama odlučila preko rizola, jer je to bilo jedino mjesto koje nije imalo stupiće - doduše, s tog mjesta odmah se pristupa cesti i to drito pred semafor, ali, koga briga?


Iskra i ja smo(dok sam ja proklinjala sebe jer sam zaboravila rukavice, šal i mobitel) cvokoćući predložile da ćemo izaći iz auta, jer je ispod guma led, visok rizol, snijeg i tako to, no glavna šoferka, nonšalantno je odmahnula rukom, nasmijala se šeretski i rekla u stilu Bogarta:

"This is the beginning of a beautiful friendship!" (ili ti po naški:"Ma nema problema, koke- samo vi sjedite!"

Jel' vam poznat onaj osjećaj putnika na Titanicu koji s vrha palube gleda ledenjak sekundu prije sudara?
Ili, onaj osjećaj kada trčite nizbrdo po šljunku znajući da je pad neminovan?
Ili ono, kad se vozite biciklom u klompama i naletite na oštar zavoj?

Ja sam nešt skeptično promrmljala o visini rizola, no, nitko me nije doživio pretjerano ozbiljno.

Ona je krenula naprijed i u istoj sekundi ja sam znala da bu sranje: naime, kraičkom oka sam spazila u retrovizoru kako se RAMPA NA PARKIRALIŠTU DIGLA. To je bio tako očiti znak sranja na pomolu, da je bilo neizbježno uklještenje na rizol.

Tako i bi; jedna guma je prešla, druga nije. Ostale smo visit na pola ceste, u pola noći. Ajde, bar je bilo središte grada.

Sranja su u principu samo strašna prije nego li se dogode - no kad ste u njima, onda vam je već svejedno. Šta sad? Ništa..

Iskra i ja smo izišle van i probale gurat. Naravno, nema šanse - nas dvije zajedno imamo jedva 100 kg i borimo se protiv leda, rizola i auta od 800kg(bez kilaže šoferke, koju zbog diskrecije ovdje neću spominjati).
Pripomenula sam Matildi da guranje ionako ne pomaže, nego da nam treba muška sirova snaga da digne prednji kraj.

Predložila sam da uđemo u auto da ne bismo bespotrebno privlačile pažnju sugrađana, iako je prednji kraj hrabro virio preko rizola ispred vrlo prometnog semafora. Matilda je krenula budit ljude mobitelom, a ja sam pripomenula da je netko sekundu prije našeg manevra dignuo rampu.

Složile smo se jednoglasno da je to sada nevažno tj. da je baba s kolačima prošla, jer se mi moramo prvo iskobeljat s rizola. U jednom trenutku na semaforu se pojavila murija. Iako smo već bile smrznute od hladnoće, sada smo se još i smrznule od straha i zažmirile u nadi da će možda nekim čudom proći i ne primjetiti auto koji u centru grada visi s rizola sa tri ženske iza zamagljenih stakala(što me neodoljivo podsjetilo na prekrivanje očiju raširenim prstima kod gledanja filmova strave). I - čudo se dogodilo.

Dok je Matilda mobilizirala svu raspoloživu mušku ekipu za spašavanje, Iskra i ja smo pregovarale o tome kako bi bilo možda uputno potražit pomoć na licu mjesta. Portir još nije dolazio u obzir, te smo u jednom trenutku ugledale tri dječaka kako prelaze semafor. Matilda se zaletila do njih, dečki su dotrčali do nas, na jen,dva, tri digli prednji kraj auta i vratili nas na zabranjeni parking.
Ja sam zapanjeno konstatirala kako jebeš feminizam i emancipaciju jer uz sve to nas dvije nikad nećemo biti u stanju učiniti ono što su pubertetlije učinile sekundu prije, iako se po ukupnoj kilaži možda razlikujemo u 20 kg.

Matilda je, naravno, u tom trenutku opozvala pomoć na cesti u vidu 4 polupijana muška prijatelja koji su već spremno krenuli izbaviti dame u nevolji.
Dečkima sa ceste smo se zahvalile, odbile njihovo nagovaranje na zajednički izlazak i krenule u suočavanje sa početnim problemom: kako van sa zabranjenog parkirališta?

Ja sam rekla da nam nema druge, nego glumit zmotane babe pa do rampe i portira sa treprajućim okicama i širokogrudnom isprikom na usnama:

"Gospon, nismo znale da se na parkiralištu koje je ograđeno lancima i rampom i ima postavljena dva znaka za zabranu parkiranja svim vozilima osim onima zaposlenika pošte, ne smijemo parkirat"

Iskra i Matilda su rekle da su ta vremena prošla, a ja sam rekla da kod mene to uvijek pali i da su ta vremena bezvremena.

Njih dvije su otišle do portira, a ja sam spremno čučala na prvoj liniji fronte kao ljetopisac na stražnjem sjedalu i razmišljala o tome kako su stvari jednostavne, ali da bi to shvatio, prvo moraš sve zakomplicirati.

Striček portir je izašao van, objašnjavajući im usput da je ovo parkiralište pošte i da se tu ne bi smjelo parkirati, al' da nema problema i da samo dođemo i drugi put i odao nam tajnu kako možemo izaći van bez da mobiliziramo dizanje rampe i skačemo preko rizola.

Nevjerojatno! Nas tri smo krepale od smijeha, zahvalile se i krenule kući.

(P.S. ovo je radna verzija za književni kutić - original je na Duhovnosti)

[Kesten]

Dakle, nisu ti se svidjeli derviši? Zašto?

[Dragonfly]

Grlica je propivala,
baš na dubu želenome..

Stojim pred prozorom i gledam veliku lijesku u vrtu. Za ovo doba godine neobično je toplo. Obzorom se ocrtavaju duguljasti ružičasti oblaci – kao da je neki zaigrani Bog uzeo kuglicu šećerne vate i razvukao ju nebom među prstima. I sad sjedi na nekoj od svojih kreacija i smijulji se. Roza i nježno plava – priroda oslikava najljepše kombinacije.

Sjetih se svoje omiljene igre s gumom za žvakanje koje se ni dan danas nisam odrekla – na kažiprst se namota bubble duble i onda razvlači među ostalim prstima. Kao dijete sam voljela raditi frizure od guma za žvakanje. One bujne, srednjovjekovne. Sa puno pletenica i uvojaka. A najdraže bi mi uvijek bilo kada nakon uloženog truda gumu za žvakanje vratim u početni oblik kuglice. I tako redom. Dok mi ne dosadi.

Moji idoli su umjetnici u pijesku. Na neki sladostrastan način uzbuđuje me ideja višednevnog rezbarenja pješčanih dina. Dane i dane radiš i rezbariš, uneseš sebe u potpunosti u zamišljenu skulpturu bez ikakvih razmišljanja o tome da tvojih ruku djelo neće potrajati duže od možda mjesec dana. Dođe val ili sunce i sve nestane. Orgazmička perfekcija. Koža mi se ježi od same pomisli na to.

Ne volim perfekciju u onom bolesnom smislu – ljudi koji peru auto s takvom predanošću da se nakon govna goluba na svježe opranoj i ulaštenoj haubi dovedu do ruba infarkta. U kreaciji je promjena, ali i statičnost istovremeno. Spiralnog tipa. Padaju mi na pamet žongleri koji na lancu vrte plamteću kuglu. Mirna ruka koja daje početni zamah da bi pokrenula lanac s kuglom djeluje statično, ali ipak vibrira. Tijelo je mirno ili u pokretu, ali vibracija ne prestaje. Ona je vječna. Ommmmmmmmmmmm….Statika u pokretu. Vječnost u promjeni.

Kaže mi dragi prijatelj neki dan da je usnuo grozan san. Tijekom cijelog sna natjeravala su ga čudovišta i htjela ga ubit. U jednom trenutku mislio je da je gotovo i onda sam sebe začuo kako izvikuje Ommmmmmmmmmmmmm.. Čudovišta su ustuknula, ali su nastavila dalje u svom naumu proždiranja. Kaže mi:“Nisam isprva pogodio frekvenciju.“
Pokušao je ponovo i čudovišta su se rasplinula.
Pita me:"Kako i otkuda OM?!"

Grlica je propivala…

[Sudden Sid]

Ma to je toplo zbog globalnog zatopljenja

Nego, sad se ja kurčim i glumim da sam pametan i informiran, ali znaš da su sad prije par tjedana u Zagrebu bili neki budisti koji su imali baš tu šemu - od raznobojnog pijeska su tjednima radili savršenu sliku da bi ju po njenom završetku bacili u Savu. To je bilo u Džamiji. Moguće da si ovo napisala inspirirana njima, a ja upadam ko svemirac, ali ajde

I da, lijepo šta opet pišeš

[Dragonfly]

Sudden Sid kaže:

Ma to je toplo zbog globalnog zatopljenja

Nego, sad se ja kurčim i glumim da sam pametan i informiran, ali znaš da su sad prije par tjedana u Zagrebu bili neki budisti koji su imali baš tu šemu - od raznobojnog pijeska su tjednima radili savršenu sliku da bi ju po njenom završetku bacili u Savu. To je bilo u Džamiji. Moguće da si ovo napisala inspirirana njima, a ja upadam ko svemirac, ali ajde

I da, lijepo šta opet pišeš

Ne znam jel se kurčiš i jel ispadaš pametan, Svemirko, , ali nisam pojma imala da su budisti bili u ZG?! Bemti, sad mi žao..

[annerri]

Dragonfly kaže:

Ne znam jel se kurčiš i jel ispadaš pametan, Svemirko, , ali nisam pojma imala da su budisti bili u ZG?! Bemti, sad mi žao..

Moj duboki naklon

[Dragonfly]

Jedan dio moje obitelj su Zagorci. Nikad baš s tim nisam u potpunosti izišla na kraj i uvijek sam se osjećala k'o vanzemaljac među njima. Danas sam zaključila da je možda ipak Zagorje galaksija za sebe i da su možda oni vanzemaljci, a ne ja.

Tradicionalno se svake godine u ovo vrijeme ide kod Franca po vino. Kako to biva u Zagorju, nije on običan Franc:
on je Franc ti vraga.

Ja uvijek ispadnem kolateralna žrtva jer netko mora vozit. Isto tako, tradicionalno u mojoj familiji muški su suvozači. Osim tetka. Al on je uganuo nogu prije par tjedana pa je ispalo da ipak moram ja vozit na sveopće veselje stare koja je barem tako osigurala lavoru da ostane gdje mu je mjesto - u špajzi.

Nakon burne subotnje noći izvukli su me brutalno iz kreveta i rekli:

"Čuj, idemo Francu po vino."

Odigrala sam taktički i pozvala ujaka da mi pravi društvo, jer odlazak Francu po vino znači i degustacija istog, što se zna prilično odužit, a onda osim gepeka punog flaša imam i dosadne vanzemaljce koje moram transportirat kući u matični Sunčev sustav.

Na putu prema Zlataru prvo što upadne u oči, osim fenomenalnih vozačkih akrobacija matičnog stanovništva, su golfovi dvojke. Naime, uz traktor, golf je nacionalno prijevozno sredstvo zagorske galaksije, jer na što ide traktor, na to može i golf.

Stigli smo do Franca ti vraga, a prvo što je izustio bilo je:

"Joj seka, naj se prepast, zgledim kaj onaj Kojak."

Fascinantno je da je to jedino mjesto na svijetu gdje me zovu seka iako sam prevalila 30. Franc stvarno zgleda ko Kojak što je posljedica kemoterapija kojima se trenutno podvrgava.

Zagorci su prosvijetljena galaktička bića, jer to je jedino što može objasniti humorističan pristup svim životnim nedaćama. Pa sam tako ostala fascinirana kako se Franc sprijateljil sa svojim tumorom od tri kile koji mu je netom izvađen i kako je uz rebrica iz paca i demižon vina pričao o toj mrcini koja ga je tak pritiskala dok je pilil bukvu da nije mogel vjerovat kad je vidil kaj su z njega zvadili van. Čovjek dobije dojam da mu je čak i žal pajdaša.

Nakon šestog rebra iz paca i druge čaše vina, objasnil nam je kak mu se sad stanice regeneriraju i da ima takav apetit i da mu je tak slatko jesti da nam to ne mre opisat. Naravno, ima i doktorov blagoslov jer ovaj mu je rekel da može po malo i jest i pit, ali više put kroz dan. Pa sad on rasporedi 2 litre vina i 4 kg mesa po malo na više put.

Neopisiva je i Francova ljubav prema životinjama:

"Tak je bila lepa krtica da sam joj mam zabil štihaču vu glavu i onda sam gledil kak ju purani po dvorišću navlačiju. A tak je lepa bila."

Ili:

"Već tri dana snimam četri jelena v šumi. Postavil sam zamku, ali ju moram maknuti prek vikenda kad lovci loviju da me ne skuže. A prošle godine mi se vlovil jedan, tak lepi, na zadnje noge i još me je gledil dok sam mu grkljana rezal. A gulaš je bil tak fini posle.."

Moram priznati da u tim pitoresknim iskazima ljubavi spram životinja ima neke nevjerojatne djetinje nevinosti da se Francu stvarno ne može ništ za zlo vzeti.

Nakon objeda krenuli smo do kleti. Zagorske kleti inače su umjetnost usred prirode. Naoko iste, svaka se detaljima razlikuje od one druge.
Puhao je hladni sjeverac i parkirali smo aute do ceste. Meni su savjetovali da ih ipak pričekam u autu, jer je put do kleti strm, što je dobro dok se ide prema njoj s praznim kanistrima, ali prokleto kad se vraća natrag s punim.

Zapalila sam cigaretu i odlučila malo razgledati okolicu. Prvo što me fasciniralo je bila jedna klet na kojoj je ponosno bila prišarafljena ploča za nazive ulica i trgova. Ona plava. Bijelim slovima je pisalo:

TRG STARIH DEČKOV.

Umrla sam od smijeha. Odmah do, raspelo s ružićastim Kristom. K'o razapetom Barbikom. Još jedan izraz zdravog seljačkog humora koji jako dobro percipira dvoličnost društva i tradicije iako je bez pogovora slijedi.

Vratih se natrag do auta i odlučih potražiti neki grm da se olakšam. Taman sam zauzela poziciju kad iz okuke iskoči grdosija sa šmajserom u ruci i zaurliče:

"Kaj pa ti tu delaš?"

"Pišam", odgovorih prestravljeno.

"A čija si ti?", zagrmi i dalje ne skidajući šmajser s mene u čučećem položaju.

"Francova", propiskutah.

"A dobro onda! Pa kaj odmah nisi rekla? Ajde, samo pišaj dalje", reče buntovnik bez razloga i nestane s vidika skupa sa šmajserom.

"Tudum je opaka stvar", zaključih u sebi. Nije ni čudo kaj Zagorci imaju tako bogatu usmenu predaju punu duhova, vila, babaroga i sličnih fantazmagoričnih likova. Spoji li se vino s uistinu zanimljivim bajkovitim bregima, jasno je odakle je sve poteklo.

Uspjela sam se pridignuti i skopčati iako su mi još 10 minuta nakon toga noge fajn klecale. Potražila sam i drugu cigaretu, a ni čaša vinčeka ne bi bila na odmet da se našla tu.

Pajdaši su se ukazali na obzorju - crvena lica i u asfiksiji s punim rukama zagorskoga vina. Dok smo tovarili kanistre u gepek, ispričala sam ukratko svoj fascinantan susret na što su svi prasnuli u grohotan smijeh i objasnili mi da sam upoznala Silveka.
Silvek je sused koji voli zaskakati nepoznate mu ljude sa šmajserom dok pišaju. Zaboravili su me upozoriti.

Francu Kojaku smo zahvalili na gostoprimstvu i odbili još jednu seriju jela i pila na koja nas je zdušno nagovarao zadnjih pet minuta.
Sjeli smo u auto ispunjen alkoholnim parama i češnjakom, ubacili u warp 3 i zaputili se prema matičnom Sunčevom sustavu. Do iduće godine u isto vrijeme.. Ak Francu bog da zdravlja i veselja, a mrcina odluči ne rasti dalje..

[Dragonfly]

annerri kaže:

Moj duboki naklon

Neki dan sam imala i stih za tebe u glavi, ali mi je ishlapio..
Išlo je: anneri, anneri, mjesec ti se ceri ili tak nekak

[annerri]

[QUOTE=Dragonfly]Neki dan sam imala i stih za tebe u glavi, ali mi je ishlapio..
Išlo je: anneri, anneri, mjesec ti se ceri ili tak nekak [/QUOTE


"Sjaj mjeseče, evo pada veče?" Z.Čolić, kraj 70-ih

Ili jedna još više etno ( suprotnosti se privlače) :
" Sunce sija k'o tepsija, a oblaci piče li ga piče " ?

[Wall]

[QUOTE=annerri]

Dragonfly kaže:

Neki dan sam imala i stih za tebe u glavi, ali mi je ishlapio..
Išlo je: anneri, anneri, mjesec ti se ceri ili tak nekak [/QUOTE


"Sjaj mjeseče, evo pada veče?" Z.Čolić, kraj 70-ih

Ili jedna još više etno ( suprotnosti se privlače) :
" Sunce sija k'o tepsija, a oblaci piče li ga piče " ?

moram te ispravit, citat ide ovako:
"Sunce sija k'o tepsija, tvoje sise- k'o bundeve rane! A sad dosta poezije, skidaj gaće!"

[annerri]

[QUOTE=Wall]

annerri kaže:

moram te ispravit, citat ide ovako:
"Sunce sija k'o tepsija, tvoje sise- k'o bundeve rane! A sad dosta poezije, skidaj gaće!"

Još jedna ovakva i dobiješ treće oko u glavi ( Kiklop će za tebe biti diletant).
A ono lijevo i desno ću ti navući roletne / a zubi, još su na broju?).

[Wall]

evo ti (mi) još jedna narodna za kraj:tko s djecom liježe, popišan se budi over & out

[annerri]

Wall kaže:

evo ti (mi) još jedna narodna za kraj:tko s djecom liježe, popišan se budi over & out

Dojdi ,dojdi, čekala sam te čitav život( oj živote,što me snađe, sve su moje potonule lađe???), a išla ja jednom od M .Bistice (ovo je moju dr. Zmajicu dira,),rano jutro,pola pet,niti pijanca na cesti,a ja : 3 km do 1. birtije. Kad je osvanulo jutro rano, meni se već smračilo. Duge kose,noge bose, ništa od toga,davno provaljeno. Od tada me više nema po svetištima, opet ću ja svrnut' kad me spopadne..

[Dragonfly]