Danas.....

[Elenoar]

Sve si shvatila.. Hvala, dobro je, hvala Bogu. Oporavlja se polako, svi smo uz nju, a i ona uz nas.. Zahvaljujem svaki dan sto je ostala sa nama i mislim da cu tako raditi do kraja zivota. Ustvari, sigurna sam u to.

[Tija]

svu sreću svijeta vam želim

[traxdata]

ja isto želim maloj da se što prije oporavi i svu sreću..

[baja]

Elenoar kaže:

...ujedinimo se u mislima jer zajedno smo JACI. ......

s vama u mislima

[Una67]

nemrem i nemrem prihvatiti da nije tu
neki dan se vracam s posla i gledam ljude oko sebe.....svijet se cini kao i prije, a opet ja ne vidim nista u mojoj buducnosti
bolno mi nedostaje
neprekidno mi je pred ocima
lijezem sa njenim licem ispred sebe
budim se sa njenim licem ispred sebe
psihologica mi kaze da pokusavam uspostaviti kontakt s njom
mozda i da
(znam da to nije pametno, ali bih samo voljela da mogu pricati s njom na trenutak, na sekundu, samo da joj cujem glas)
pustila sam si video koji je ona snimila u Rujnu prosle godine dok je bila na kampu
kad sam joj cula glas mislila sam da cu umrijeti
i gledam svu onu njenu skvadru
radila je interview
bas je guba ta moja mala cura
ajme Boze kako boli!!!!!!!!!

odem na website od groblja di je pokopana, ukucam njeno ime u search i iskoce njeni podaci i lokacija.....i buljim u to.....desetine minuta.......buljim
ocekujem da cu vidjeti nju

tko je uopce izmislio te uzasne teske bolesti
ovo stvarno nije vise fora i ja zelim moju mrvu natrag!!!

nikako da izidjem iz te moje rupe
a fakat se trudim
pokusavam
imam dojam da sam upala u jamu, i vidim nebo i cujem ljude, ali nemam lojtre da izidjem van

Give me strength!!!!!

[traxdata]

isuse bože... neku noć nisam mogla spavati, jer je mali imao visoku temperaturu i stalno sam ga osluškivala i sjetila sam se tebe i lee12..joj, ja fakat ne znam kako bi nastavila živjeti da se mom malom nešto dogodi..

[Lea12]

Una67 kaže:

(znam da to nije pametno, ali bih samo voljela da mogu pricati s njom na trenutak, na sekundu, samo da joj cujem glas)

samo da ga jednom pomirisem ...
... samo da osjetim njegovo tijelo uz svoje ...
onu toplinu, mekocu...
... samo jedan poljubac ...


una draga ...

[Cats]

Elenoar kaže:

Sve si shvatila.. Hvala, dobro je, hvala Bogu. Oporavlja se polako, svi smo uz nju, a i ona uz nas.. Zahvaljujem svaki dan sto je ostala sa nama i mislim da cu tako raditi do kraja zivota. Ustvari, sigurna sam u to.

Elenoar, primi moju najdublju sućut. I svako dobro ovog svijeta malenoj.

[Rita]

Joj, i mi smo bili bolesni (nis strasno) ali sam mislila na vas. Drste se zene. Citam vas i evo ko ce sad ici spavati

[shakti9]

cure, jeste li čitale "brdo iznad oblaka" od vesne krmpotić. ta je žena prošla istu situaciju kao i vi, nakon svega smogla je snage krenuti dalje. ja je smatram zmaj ženom. možda bi vam njeno razmišljanje pomoglo da sagledate sebe iz malo drugačije perspektive. recimo to ovako. "trebali" bi svi koji su izgubili nekog tko im je životu puno značio razmisliti o tome kako su u stvari sretni jer im je dano da ta bića bar kratko vrijeme budu dio vašeg života. zamislite da nije bilo ni toga kako bi vam život bio siromašan.
držite se!

[Elenoar]

Zenskice...

[Una67]

shakti9 kaže:

cure, jeste li čitale "brdo iznad oblaka" od vesne krmpotić.

imam je doma
strina mi poslala

pocela sam je citati i stala
ne mogu jos

i ja pisem knjigu.....o cijelom dogadjaju, emocije izmijesane sa cinjenicama, birokratija, bespomocnost, .....
i placem....puno, puno placem
znam da ne bih trebala plakati
moja Najmlija je uvijek bila jako nesretna kad sam ja tuzna, ali si jednostavno ne mogu pomoci

ajme Boze kako mi nedostaje!
kad intenzivno razmisljam o njoj osjecam da se sve oko mene pocinje okretati
ne mogu vam opisati koja nam praznina vlada doma

braco je danas uzeo njenu sliku i gledao je...desetine minuta...samo gledao u sliku
kaze da mu je glupo jer ne cuje njen glas po kuci
neki dan je zaboravio kljuceve i nazvao me na posao i rekao kako da je sestra tu, on bi sad moga u kucu...
mislim da sto vise odmice vrijeme, sve vise tone u nas cinjenica da je nema i kao da nas gusi

od sestricne malena, 3 godine, kaze da bas ne voli niti groblje niti smrt jer Najmilija vise ne dolazi kod njih, nema im tko nokte lakirati i frizure praviti....druga kcerkica, 6 godina, kaze da ona svaki dan razgovara s Najmilijom i da je Najmilija u njenom srcu

ni mene nitko vise onako toplo i njezno ne mazi
i nitko me ne zove "poopsy"
i nitko mi ne prica skolske traceve

i tako mi je jako ruzno bez moje malene mrvice
i zivot je bas bezvezan

[Una67]

Lea12 kaže:

samo da ga jednom pomirisem ...
... samo da osjetim njegovo tijelo uz svoje ...
onu toplinu, mekocu...
... samo jedan poljubac ...


una draga ...

e Lea

osjecam nekada kao da ce mi srce iskociti....osjecam ga kako se propinje
i samo ce ostati rupa u grudima

[bibobu]

Una67 kaže:

e Lea

osjecam nekada kao da ce mi srce iskociti....osjecam ga kako se propinje
i samo ce ostati rupa u grudima

Nece Una, znam da boli, ali probaj tu bol usmjeriti u drugom pravcu.
Zamisli da je stvarno istina da je tu negdje pored tebe (ja osobno vjerujem u takve stvari), a ti zbog tuge samo joj otezavas umjesto da je pustis da joj bude lijepo? Moguce da ti i nesto govori, na nesto ukazuje, a ti bas zbog te tuge to nemozes vidjeti i osjetiti!
Probaj u svom srcu napraviti jedan prostor, tu pospremi sva sjecanja i nek zivi tu unutra s tobom. Vratiti ju nemozes u tjelesnom obliku, ali dopusti joj da duhovno bude pokraj tebe, ali tebe sretne. Moras prihvatiti cinjenicu da nije vise tu u onom smislu na koji si naucila, smiri se i probaj prihvatiti jedno novo stanje, naci jedan novi nacin komuncije.
Vjeruj mi bit ce lakse, ali jedan dugi put je ispred tebe. Nedaj da tones, drzi se, radi na sebi, pricaj, pisi...sta god zelis...samo se ne kopaj u crne misli!

[baja]

draga Una,
pokušaj pronaći ovu knjižicu
Charles W. Leadberater - Invisible Helpers: A Story of Helping at Night the So-called "Dead" by Those Who Are Still in the Land of the "Living."

meni je pomogla uvidjeti da ne smijem prevelikom tugom vezivati svog oca za ovaj svijet, moramo ih pustiti onom Drugom svijetu.... oni su naši nevidljivi pomagači

[shakti9]

sve je to lipo i krasno ali ljudi moji kad je vrijeme plača i tuge onda plačimo i tugujmo.

[putnica]

Una67 kaže:

i ja pisem knjigu.....o cijelom dogadjaju, emocije izmijesane sa cinjenicama, birokratija, bespomocnost, .....
i placem....puno, puno placem
znam da ne bih trebala plakati
moja Najmlija je uvijek bila jako nesretna kad sam ja tuzna, ali si jednostavno ne mogu pomoci

dva i pol mjeseca je tek proslo, jos se nije sleglo, nije sjelo, Una.

ovo je samo jedan stih iz pjesme s prethodne stranice koji me se najvise dojmio:

I watch from here, in Heaven.
Her distress disturbs my peace.
Will someone please take care of her,
And thus take care of me?

naravno da trebas plakati, trebas raditi sve ono sto osjecas, ali kao sto gore kazu dolazi vrijeme da pocnes pustati Najmiliju.

i braco...
tuzan je, a opet moras mu pomoci da se ponovno otvori. tvoja ga tuga mozda koci, mozda misli kako bi vas povrijedio svojim veseljem?

sve je to tako tesko, jedan mali korak svaki dan.

[Magg]

Elenoar kaže:

Sve si shvatila.. Hvala, dobro je, hvala Bogu. Oporavlja se polako, svi smo uz nju, a i ona uz nas.. Zahvaljujem svaki dan sto je ostala sa nama i mislim da cu tako raditi do kraja zivota. Ustvari, sigurna sam u to.

I ja sam shvatila sve... kao prvo moja najiskrenija sucut!! Drago mi je cuti da je druga curica na putu oporavka, ovo cu odmah javit dragome...
Strasno.....

Tebi, Uni i Lei zelim sve NAJ i puno snage koju ce te trebati ostatak zivota...

[Vera Pavladoljska]

Iskreno, čitam ovaj topic i sve vezano za to jako dugo, no nisam imala snage ili hrabrosti uopće napisati išta....Ne znam ni sad što bih, ali jednostavno moram reći ovo: divim se ljudskom rodu, kada svu onu zloću makneš, jer je u biti toliko snažan da te snage nije niti svjestan...Što sve u životu pregrmimo, preživimo, nosimo na leđima....Čitam vas, žene, majke, osobe i duboko iz sveg srca šaljem vam dobru vibru i - hvala Vam. Što postojite tako ponosne i nesalomljive.
I vaši Vas mili čuvaju na nebu.

Imala sam prilično teških trenutaka u životu (između ostaloga, moja se mama borila za moje zdravlje dugo) - sjećam se da bih ju pitala: majko, a kako ću dalje, kako ovo, kako ono, što će biti s ovim, što s ovim....milijun pitanja...
Ona bi zastala, ozbiljno me pogledala ali blago, meko, no odlučno i kazala: K...živi dan po dan, zapamti - dan po dan.

I to imam na umu uvijek. Dan po dane cure. Dan po dan....Vi ste nadahnuće za život. Čista i nepatvorena životna inspiracija.


Svima:

[KLCCLK]

Una67 kaže:

nemrem i nemrem prihvatiti da nije tu
neki dan se vracam s posla i gledam ljude oko sebe.....svijet se cini kao i prije, a opet ja ne vidim nista u mojoj buducnosti
bolno mi nedostaje
neprekidno mi je pred ocima
lijezem sa njenim licem ispred sebe
budim se sa njenim licem ispred sebe
psihologica mi kaze da pokusavam uspostaviti kontakt s njom
mozda i da
(znam da to nije pametno, ali bih samo voljela da mogu pricati s njom na trenutak, na sekundu, samo da joj cujem glas)
pustila sam si video koji je ona snimila u Rujnu prosle godine dok je bila na kampu
kad sam joj cula glas mislila sam da cu umrijeti
i gledam svu onu njenu skvadru
radila je interview
bas je guba ta moja mala cura
ajme Boze kako boli!!!!!!!!!

odem na website od groblja di je pokopana, ukucam njeno ime u search i iskoce njeni podaci i lokacija.....i buljim u to.....desetine minuta.......buljim
ocekujem da cu vidjeti nju

tko je uopce izmislio te uzasne teske bolesti
ovo stvarno nije vise fora i ja zelim moju mrvu natrag!!!

nikako da izidjem iz te moje rupe
a fakat se trudim
pokusavam
imam dojam da sam upala u jamu, i vidim nebo i cujem ljude, ali nemam lojtre da izidjem van

Give me strength!!!!!

prije svega ti zelim izraziti sucut zbog gubitka.

nakon toga, nakon sto sam procitao sve sto si napisala mogu ti reci da si rijetko jaka i rijetko realna i inteligentna osoba i da, koliko god su mnoge drage osobe spremne da ti pomognu, tebi osim njihovog oslonca nista vise i ne treba - jaka si.

sve sto dozivljavas je normalno i prirodno, kao sto je normalno i prirodno da ce jednom biti znatno znatno ublazeno i da ces doci u fazu u kojoj ces se i smijati i biti potpuno opustena i imati trenutke potpune srece i istovremeno znati da to nije izdaja kcerke koju si izgubila, nego da bi, naprotiv, na neki nacin bila izdaja da provedes cijeli ostatak zivota u neprekidnom ocaju i boli.

ali za to treba vremena. i koliko god bilo bolno, probaj uvijek imati negdje u podsvijesti da je to prirodno i normalno i da je to nesto na sto imas pravo. imas pravo na fazu u kojoj ces plakati, imas pravo na fazu u kojoj ces biti ocajna, imas pravo na potpunu izgubljenost i neshvacanje kako ces uopce nastaviti.
kao sto ce onda doci faza u kojoj ces shvatiti kako ces nastaviti i na to ces imati jednako pravo.

i uvijek imaj na umu da njoj nije lose i da nije u patnji i bolu.