Gornja dobna granica za treniranje borilackih vjestina

[soylent]

ako trenirate neku vjestinu, jeste kad razmisljali do kada biste ju mogli trenirati, organizirano u klubu ili za svoju dusu?

u mome slucaju (kuk sul do, plavi pojas, 9 geup) sa 42 godine, nakon jedne malo vece pauze, poceo sam ponovo raditi forme, stavove, bacanja, udarce rukama, nogama, planiram nabaviti vrecu... solo-trening u dvorani. tisina. sam sa sobom. genijalno.

elem, prvi tjedan-dva krvario sam iz duse, ali i iznenadio sam se kak mi je dosta toga "ostalo" u glavi i u dusi... nakon par dana povratnickog treninga izveo sam vrlo solidni straznji kruzni. i to "slabijom" nogom!
prepone su izdrzale. koljeno takodjer, iako sam ga prije 8 mjeseci iskrenuo na nogacu, ali ono ISKRENUO! ukopao se kopackam u travu i htio promijeniti smjer. vecina tijela je otisla na jednu stranu, ali desno koljeno je ostalo "iza"... kao da mi je nozem nego krenuo po kicmi! jos uvijek osjecam koljeno, ali idem dalje, pa kaj bude bude!

dakle, kaj vi mislite do kad bi bilo razumo ocekekivati da se moze trenirati?

QYUNG NEH!

[JKD01]

Nema određene granice; dokle god te tijelo služi i postoji volja-treniraj, guštaj.
Kad tijelo zakaže ili nestane žara onda je vrijeme objesiti rukavice/kimono o klin.

[Edgarka]

Ne vjerujem u neke granice I kad tijelo ne dopušta, um je slobodan. Na treninzima sam naučila mnogo više od samog fizičkog kretanja. Ako se ranije treniralo kako treba, skoro sve ostaje u mišićnoj memoriji kao i svijest o tijelu u prostoru, otprilike kako se i plesači sjećaju koreografija godinama nakon što su ih uvježbali. Eventualno nam nakon pauze zakaže doživljaj sebe u kontekstu usklađenosti raznih dijelova tijela, čitaj, kad nakupiš kile pa ti je noga malo veća i mlohavija nego što je bila Pa se spotičeš sam na sebe mrvec, ali se i to brzo sredi. A malo boli je poželjno, podsjeti ljude da su živi

Upoznala sam jednu Francuskinju karatisticu od nekih pedesetak godina koja je klince mogla prestić i razbacat snagatore uokolo, u karate se vratila na pragu 48. godine. Nakon 10 godina pauze, kad je zaključila da se mora nekak riješiti frustracije. Pa je zaključila da je konstruktivnije tako na treningu nego na poslu Kaže i da su joj djeca zahvalna...

Najzanimljiviji mi je bio i ostao jedan bivši vozač taksija, sada poljoprivrednik, koji se dugi niz godina aktivno bavio taekwondo-om. Fascinira me kao čovjek, slučajno sam ga upoznala i puno naučila. Trenirao je do trideset i pete, susjedi mu bili Koreanci. Sad ima sedamdeset i koju na leđima, treningu se vratio u 60. godini života, a prestao trenirati u klubu 8 godina kasnije. Sad sve radi solo, svako jutro u dvorištu prođe sve forme, od prve do majstorskih, sklekove radi na šakama, a u garaži vreća i ogledala. To je neka njegova meditacija. Kaže da bez toga ne bi funkcionirao, zdrav kao dren i ništa ga ne boli. Reći ću ovoliko, fokusere i jastuke sam držala i mlađima, stokilašima bez da su me uspjeli pomaknuti s mjesta. Njegov kružni mi je prvo izbio fokuser iz ruke, pa smo uzeli jastuk. Odletila sam do zida.

[so.creator.est]

.

[so.creator.est]

ovu tvoju spiku stara moja ne bi pas s maslom pojeo.

kojim si ti to stokilašima u najboljim godinama držala fokusere a da te nisu ni zaljuljali? a starac te zaljepi u zid iz šuba?!?

i ona ti je žešća: neka mediokritetska karatistica koja u životu najvjerojatnije nije nikad vidjela smotru najboljih, a još se manje okitila nekom od medalja (što barem u karateu nije problem zbog broja federacija, silnih stilova, formi, kata pojedinačno ekipno, borbi, itd) "razbacuje (na treningu?) snagatore (početnike? majstore?) kao da su lutke na napuhavanje. čovjek bi mislio da je žena od 5 banki u najmanju ruku križanac koge i yamashite iz najboljih dana.

yeah right.

znam što pričam, pratim starke koje se bave borilačkim sportovima i pod satre dane i sve do jedne smiješno izgledaju. kao usporeni film.

[Ronand]

NE ZEZAJ SE SA KOLJENOM-DAJ MU TRI MJESECA ODMORA ILI TE ĆEKA OPERACIJA LIGAMENATA KO MENE
sorry caps lock ali za čovjekovo dobro..