Miller i ja, prijatelja dva.
Opet san ga uzela u ruke. Rakovu obratnica. Uvik kad me pitaju ko mi je najdraži pisac, kažen da je to H. Miller. Naravno, uz prethodno razmišljanje. Zašto? Miller nije najbolji pisac kojeg san čitala. Možda nije ni među 10 najboljih. Garant nije. Nije ni među zanimljivim. Ma lako ga se ispušta iz ruku.. al ruke ga traže. Miller je ka cigaret. Kad zapališ kažeš sam sebi kako je gadan dim i šta ti je to tribalo al ubrzo uvućeš drugi, treći...
Miller mi je najdraži zato šta smo mi mi. Mi smo jedna boja u spektru. Pretenciozno, umišljeno, egotrip..sve stoji. Ali jesmo. Zapravo, mislin da mi to nije ni kompliment. Samoj sebi. Komplimentirala bi sebe kad bi se usporedila s Dostojevskim, ili ona glupost kako upravo ja najbolje kužin Ujevića, ili da san jednostavna ko Fante ili Hemingway.
Oću reć, pišemo i razmišljamo nekako slično. Naravno, ja ipak nisan toliko vulgarna (iako, brat bratu, svi kad pričaju o Milleru prvo to spomenu. Meni njegova vulgarnost nije nešto po čemu formiran njegov lik u svojoj glavi). No, ni on ni ja nemamo priču. Klasičnu priču. Nemamo uvod, zaplet, rasplet. Naši likovi ulijeću i izlijeću. Naše misli su sirove, mi govorimo kroz slike. I on i ja smo – iskreni. I njegovi i moji doživljaji su nešto stvarno i opipljivo, naši likovi nisu izmišljeni, naše riči nisu fikcija. Mi smo dva lica jedne kovanice, mi smo..
Znan da je sve skupa to nekako isklišeizirano, sebe uspoređivat s njim..al najbolje san se našla u njemu.
Dobro, ja i stari H dilimo isti astrološki znak, ima i tu nešto.
Ma on je puno više nego šta izgleda.
"Kao i uvijek kad na trenutak mogu ostati sam sa svojim mislima, dolazim do istih zaključaka. Ili moram odmah poći kući i početi pisati ili moram nekamo uteći i početi posve novi život."
|