čudi me da veće netko nije otvorio temu. dakle, dojmovi?
kao studenta kroatistike i ljubitelja tekstova o našoj političkoj i književnoj mikrosceni, odmah su me privukli tekstovi ovog autora. doduše, nije mi bio odličan ni neko ekstra otkriće kao što su to prije mnogo godina bili jergović ili j. pavičić, kasnije malo vuk perišić i denis kuljiš, ali mi se činio ok. odlučio sam stoga posegnuti za knjigom. nisam ju još pročitao cijelu, ali to je ionako niz crtica, dakle neki diskurzivni obrazac koji se ponavlja kroz cijelu knjigu pa nije vjerojatno pretjerani grijeh iznijeti sud nakon pročitanih 60ak stranica.
kako dalje čitam, knjiga mi se sve manje sviđa. tekst se bazira na 2, 3 psovke ili svakodnevna kolokvijalna vulgarizma koji se ponavljaju unedogled. ono kurac, pička, govno, sisa. nikad mi to nije bilo ni smiješno ni zanimljivo, zapravo sve te jezične finte postanu zamorne ako se s njima pretjeruje. pavle nas tako u svakoj petoj rečenici informira da ždere čvarke i pije jeftino vino "simfonija" (to je ona voda što ostane kad se isperu burad - eto, pavle svirče, to ti je jedna standardna fora o vinima brljotinama, mogao si i to ubaciti). fabulacija također nije bog zna kakava, situacije se nižu bez neke uvjerljive motivacije, imaš dojam da svi ti likovi na koje pavle nailazi padaju s neba, na potezu od njegove sobe do navodno kultnog kafića "limb". kažem navodno jer sam skeptičan prema tom prdjevu "kultno", uvijek se uspostavi da je riječ o nekim pričicama iz škrinje urbanih legendi (mislim naravno na kafić iz stvarnosti, ne iz knjige). situacije i metafore su isto tako često isforisirane, ne baš smiješne. to je ono kad jedan član poredbe i nema neke naročite veze s drugim članom. no dobro.
sve u svemu nekakav humor za mlađu ekipu, srednjoškolce ili možda malo starije. sadašnjim brucošima, pogotovo filozofskog, a pogotovo kroatistima bi se možda i dopala. pogotovo što se u knjizi spominju neka naša opća mjesta, neme i matanovićka, dalmošice s predavanja, menze i sl. moram priznati, dobrim dijelom autor me dobio i zbog nostalgije. čitajući knjigu ponovo sam prolazio kroz sc, nacionalnu, hodnike filozofskog, škicao neke cure iz 2 klupe na bitijevim predavanjima, pio vino (samo ja nisam ipak bio brlju kao što to pavle sugerira nego iz rinfuze "iločkih podruma", dakle sasvim solidna vina za ok cijenu)... /uzdah/
sviđa mi se taj pseudodokumentaristički stil, to što ne znaš da li je pavle stvarno pohađao dopisnu školu s mineom, da li je stvarno prihvatio julijanu matanović kad se spotakla na predavanju itd. to naravno na kraju krajeva nije ni bitno, bitno je da iz toga proizađe nešto komično i da se kaže nešto bitno o dotičnoj poznatoj osobi. to pavlu uspije puno češće u nekim kasnijim kolumnama koje sam čitao, dok u knjizi te situacije često nemaju neki strukturni smisao, tj. ubacuju se više iz neke manire.
znači te neke kasnije kolumne su mu mnogo bolje. možda je s vremenom "uhvatio" liniju, malo dotjerao stil pa su mu i ti kasniji tekstovi bolji i zaista su smiješni. recimo onaj o razgovoru s kuljišem u "esplanadi" u vezi hudelistove knjige o gedži ćosiću je baš zanimljiv.
pavle svirac dakle ne spada u moje omiljene kolumniste, ali čitam ga povremeno. pročitat ću i knjigu do kraja, određena nostalgija me vuče
spisateljskog i stairičkog dara ima, to je nedvojbeno. vjerujem da će s vremenom biti sve bolji.
Linearni mod
