"Izlazak iz zatvora..."

[Flissiicoo]

Došlo mi malo da pišem. Navodnici su tu iz logičnog razloga jer ne radi se o Remetincu, Guantanamu, Ozu ili nekom četvrtom zloglasnom zatvoru, već o vlastitom zatvorskom labirintu iz kojeg još ne vidiš izlaz.

Zašto je tako težak, taj put? Ili je to samo percepcija takva?

Ne znam ni sam, čini mi se da oko 2 godine idem na individualnu psihoterapiju. Danas sam otvoreno rekao psihijatrici da ne osjećam nekakav veći pomak u svom životu. Ona me usprkos tome i dalje hrabri. Maksimalno sam odgađao odlazak na grupnu pt, ali ovaj tjedan to rješavam sistemom glavom kroz zid.
Donio sam i odluku da se odričem lijekova, osim onih po potrebi.
Bojim se početi raditi. Razočaran sam cijelim školskim sustavom jer kroz njega nisam dobio potrebne kvalifikacije, ali najviše krivim sebe što sam izgubio bilo kakve konce ako sam ih uopće ikada imao.

Nisam borac. Moja energija kopni. Sjećam se kako je počeo moj prvi odlazak na trening prije 10-ak godina. Došao sam tamo kao mali preplašeni dječačić u novu okolinu. Sav zbunjen i nikakav počeo sam s treninzima.
Od tada imam otpor prema promjenama. Možda sam danas mogao biti bar poluuspješan sportaš, ali očito je bilo da sam u glavi običan slabić.

Iako sam bio uporan odlazeći na treninge, na kraju sam pukao i ostavio se svega. Pa ti reci, upornost se isplati. Da, ali u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Ideja o tome čime se želim baviti u životu i dalje ne postoji. Životarim.
Vrijeme me uporno gazi. Za niti jedan period u životu nisam se uspio pripremiti.
Sve mi je prošlo kao ništa. Sve sam ljude odbio od sebe, želim biti s nekim, ali želim biti i sam. Iako bih rekao da više nisam tako depresivan, sada je moj glavni teret frustracija koja kuha u meni.

Prvenstveno, kako sada početi raditi? U trenutcima kad je na tisuće ljudi pasivizirano treba ustati i dokazati poslodavcu da baš ti onaj ratnik kojega traže. A u okolnostima kad bi najrađe potrgao srednjoškolsku diplomu.

Trudio sam se zadnjih par mjeseci smiriti i usmjeriti prema naprijed, ali i dalje sam tu, u okovima vlastitog ništavila. Ne trebam rješenje, samo neku iskru objektivnosti, dodatni impuls u uspavanim žilama svog života.

F

[Ne Hun kao Tarr]

Ako ti kažem da nisi jedini,hoče li to išta značiti..
Ako kažem da sam u potrazi,značit će još manje..
Rođen si kao slobodan čovjek.Pokušaj tako i živjeti..
Nisam ti ništa rekao pametno,ali ako hočeš razumjeti,shvatit ćeš..

[Flissiicoo]

Ne želim život pretvoriti u filozofiju, ali jednostavno moram razmišljati. Ako kao slobodan čovjek odlučim opljačkati banku, čisto da iskusim tu slobodu čina, više neću biti slobodan. Tada će me strpati u stvarni, fizički zatvor.
Sloboda je prefilozofski pojam.
Ako si osuđen na zatvor, slobodu možeš stvoriti samo kao iluziju.

Slobodan sam ovdje pisati, slobodan sam nastaviti živjeti, slobodan sam ustati ujutro, jesti, buljiti u kompjuter, razmišljati. Sve to slobodno radim, a osjećam se zarobljeno.

Evo ti primjer profesionalnog sportaša čiji je život prepun odricanja i onda te još u ugovoru ograniči klub koji te zauzvrat hrani. Sve se sastoji od kompromisa.

A ja ne vidim način kako postići kompromis u svoju korist.

[zoki89]

Ako nisi borac, tada kreni od toga da se motiviraš i inspiriraš. Dobar prvi korak je da ispuniš svakodnevnicu malim stvarima koje te vesele. Ako ih ne znaš, pokušaj se sjetiti nečeg iz djetinjstva ili pronaći nove. Ako ne možeš ništa smisliti, jednostavno isprobaj različite stvari, dok ne vidiš što te veseli.

[Ne Hun kao Tarr]

Kako život ne pretvoriti u filozofiju,kada je on sam po svom sastojku čista filozofija..

[Flissiicoo]

Koja je vaša inspiracija u životu?
Znači, u poslu, vježbanju, druženju, itd.

Ok, čitanje knjiga, slušanje glazbe, podrška ili razgovori s bližnjima su motivacija već stoput prožvakana.

Prvi otkucaj sata nakon što se sve kazaljke savršeno poklope označuje početak novog dana. Svaki novi dan je prilika za novi početak, bla.
Kako vi osobno doživljavate taj "novi dan"? Od danas krećem vježbati, como ke no.
Čitam već pola godine motivacijsku knjigu o vježbanju. Tamo kaže kako je potrebno izolirati sve što je u sukobu s tvojim ciljem nakon što taj jasno i konkretno postaviš.

Shvatio sam da to nije jednostavno. Biti sam sa sobom je uvijek korisno, ali gotovo uvijek mi treba neki poticaj iz okoline da sam i nastavim. A prečesto to doživljavam kao pritisak.

Što vas potiče na životne izazove iz dana u dan?? Mene još uvijek potiče znatiželja. Vaša iskustva?

[zoki89]

Ne Hun kao Tarr kaže:

Kako život ne pretvoriti u filozofiju,kada je on sam po svom sastojku čista filozofija..

Neka "jednostavnost" bude temelj tvoje filozofije. Naposlijetku, život na površini ima mnogo različitih nijansi, ali u pozadini su uvijek slični temelji.

Kada bih znala odgovor na tvoje pitanje, bilo bi i meni lakše u životu. Zanimaju te kakva su naša iskustva. Pa eto, jednostavno je sasvim. Kada se zaljubim, imam motivaciju za sve, nekako mi sve lakše ide. Probudim se sa osmehom na licu. Da li si se zaljubio nekad?

[Flissiicoo]

gagicka kaže:

Kada bih znala odgovor na tvoje pitanje, bilo bi i meni lakše u životu. Zanimaju te kakva su naša iskustva. Pa eto, jednostavno je sasvim. Kada se zaljubim, imam motivaciju za sve, nekako mi sve lakše ide. Probudim se sa osmehom na licu. Da li si se zaljubio nekad?

Kako ne.

Ali ja mislim da ću biti vječno depresivan jer skoro ništa me ne može trajno razveseliti. Stalno sam u nekom grču, osjećaju beznađa, defanzivan.

Ma što ću vas više zamarati...

mene ne zamaraš. samo imam želju da te šutnem u guzicu da se malo probudiš

i daj, zaljubi se u tu malu što te stalno gleda razveseliće te sigurno

[Flissiicoo]

Jedno zaljubljivanje neće riješiti moje depresivne epizode, praćene anksioznošću i nelagodom što rezultira nezadovoljstvom. Neće riješiti moju nedruštvenost i promijeniti pogled na život iz kompleksnog u jednostavan. Ali ok, prihvaćam što sam neshvaćen.

Ja sam zarobljenik svog uma. Neprimjetan sam. Nikakvo šutanje u guzicu. To me samo tjera na kontraefekt.

Glup sam, depresivan i mrtav. I ništa mi više ne treba.......

Kad promijenim naočale, javim što vidim. Sada ih tek izrađujem jer želim savršene naočale koje će samo meni pristajati, i nikome drugome.

Jako me je rastužilo ovo što si napisao. Nisam nikakav stručnjak, nemam pojma o psihologiji i ne znam kako treba odgovoriti nekome ko se oseća tako kao ti sada. Mislila sam da bi te malo humora oraspoložilo. Ako je to proizvelo suprotan efekat, stvarno mi je žao. Ostaje mi samo da se nadam da ćeš prevazići te svoje probleme i da ćeš vrlo brzo biti vedar, nasmejan i zadovoljan i sobom i ljudima oko sebe.
Nisam najbolje razumela to sa naočalima, ali ti želim neke kroz koje se lepo gleda

[Flissiicoo]

Ma možemo se šaliti, nije u pitanju. I ja se šalim samo da nastavim duboko disati. Humor je moj kontrolni vodič kroz neizražene emocije.
Nema te što rastužiti, samo želim reći da se osjećam kompleksnije nego što to možda dojam prikazuje.

Naočale u mom postu su neshvaćen pojam kao i sve ostalo što proizlazi iz mene, ali to je već old story. Kako kome.

Imam problema sam sa sobom, eto što je, i sad mi je krivo što druge opterećujem. Neću više.
Hvala ti na pažnji.

[zagrebačka cura]

i ja sam išla na psihoterapiju ali sam odustala, očito ta famozna psihoterapija pomaže svima samo ne meni (a očito ni tebi)

Flissiicoo kaže:

Imam problema sam sa sobom, eto što je, i sad mi je krivo što druge opterećujem. Neću više.
Hvala ti na pažnji.

samo piši kaj te muči, ima ljudi tu koji čitaju i pokušavaju pomoć


drži se

[Daracpoparac]

Flissiicoo kaže:

Došlo mi malo da pišem. Navodnici su tu iz logičnog razloga jer ne radi se o Remetincu, Guantanamu, Ozu ili nekom četvrtom zloglasnom zatvoru, već o vlastitom zatvorskom labirintu iz kojeg još ne vidiš izlaz.

Zašto je tako težak, taj put? Ili je to samo percepcija takva?

Ne znam ni sam, čini mi se da oko 2 godine idem na individualnu psihoterapiju. Danas sam otvoreno rekao psihijatrici da ne osjećam nekakav veći pomak u svom životu. Ona me usprkos tome i dalje hrabri. Maksimalno sam odgađao odlazak na grupnu pt, ali ovaj tjedan to rješavam sistemom glavom kroz zid.
Donio sam i odluku da se odričem lijekova, osim onih po potrebi.
Bojim se početi raditi. Razočaran sam cijelim školskim sustavom jer kroz njega nisam dobio potrebne kvalifikacije, ali najviše krivim sebe što sam izgubio bilo kakve konce ako sam ih uopće ikada imao.

Nisam borac. Moja energija kopni. Sjećam se kako je počeo moj prvi odlazak na trening prije 10-ak godina. Došao sam tamo kao mali preplašeni dječačić u novu okolinu. Sav zbunjen i nikakav počeo sam s treninzima.
Od tada imam otpor prema promjenama. Možda sam danas mogao biti bar poluuspješan sportaš, ali očito je bilo da sam u glavi običan slabić.

Iako sam bio uporan odlazeći na treninge, na kraju sam pukao i ostavio se svega. Pa ti reci, upornost se isplati. Da, ali u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Ideja o tome čime se želim baviti u životu i dalje ne postoji. Životarim.
Vrijeme me uporno gazi. Za niti jedan period u životu nisam se uspio pripremiti.
Sve mi je prošlo kao ništa. Sve sam ljude odbio od sebe, želim biti s nekim, ali želim biti i sam. Iako bih rekao da više nisam tako depresivan, sada je moj glavni teret frustracija koja kuha u meni.

Prvenstveno, kako sada početi raditi? U trenutcima kad je na tisuće ljudi pasivizirano treba ustati i dokazati poslodavcu da baš ti onaj ratnik kojega traže. A u okolnostima kad bi najrađe potrgao srednjoškolsku diplomu.

Trudio sam se zadnjih par mjeseci smiriti i usmjeriti prema naprijed, ali i dalje sam tu, u okovima vlastitog ništavila. Ne trebam rješenje, samo neku iskru objektivnosti, dodatni impuls u uspavanim žilama svog života.

F

Probao sam ti poslati privatnu poruku, ali nisam imao za to ponuđenu opciju, osjećam se isto kao i ti već stvarno predugo i nisam također borac,daleko od toga, ono što me drži živim su lijekovi koje pijem i nada da bi se jednoga dana mogao bolje osjećati , a lijekovi me ujedno i čine bezvoljonima,praznim a djelomično i bespomoćnim tak da ni nemam zapravo puni efekat od njih. Nemam s kim pričati osim s forumašima jer mi prijatelji nemaju nikakve probleme , a nisu baš da bi im se mogao žaliti. Moj savjet za anksioznost ti je charles linden, ako imaš torrent, napiši na google searchu charles linden torrent i skini si s pirate bay stranice taj torrent, to je pogram za rješavanje anksioznosti kojeg planiram primjeniti uskoro čim se skinem s tableta.
Stvarno je efikasan i već sam ga preproučio nekooliko ljudi. A za ostalo se nadam da ćeš sam pronać put, to se i za sebe nadam .

[Iskra94]

Flissiicoo kaže:

Zašto je tako težak, taj put? Ili je to samo percepcija takva?

Bojim se početi raditi. Razočaran sam cijelim školskim sustavom jer kroz njega nisam dobio potrebne kvalifikacije, ali najviše krivim sebe što sam izgubio bilo kakve konce ako sam ih uopće ikada imao.

Nisam borac. Moja energija kopni.

Ideja o tome čime se želim baviti u životu i dalje ne postoji. Životarim.
Vrijeme me uporno gazi. Za niti jedan period u životu nisam se uspio pripremiti.
Sve mi je prošlo kao ništa. Sve sam ljude odbio od sebe, želim biti s nekim, ali želim biti i sam. Iako bih rekao da više nisam tako depresivan, sada je moj glavni teret frustracija koja kuha u meni.

Prvenstveno, kako sada početi raditi? A u okolnostima kad bi najrađe potrgao srednjoškolsku diplomu.

F

Kad čovek zaviri malo dublje u sebe, na površinu isplivavaju sva ona potiskivana osećanja i razočarenja. Ni jedan put nije toliko težak koliko teškim se čini. Kad dete pravi prvi korak u svom životu čini mu se težak i kreće nesigurno. Svaki drugi korak koji načini je sigurniji.
Na ovim prostorima je obrazovanje na niskom nivou, što zbog bespotrebnih lekcija, što zbog profesora kojima su uništeni snovi pa neznaju kako motivisati učenike. Generalno, nisi dobio ni manje ni više znanja i stručnosti od ostalih.
U tvojoj situaciji sa nalaze mnogi mladi ljudi, jer je uopšteno ekonomija u Hrvatckoj, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, na niskom nivou, nema firmi pa ni posla, mladi ne vide ovde perspektivu.

[Iskra94]

Flissiicoo kaže:

Koja je vaša inspiracija u životu?
Znači, u poslu, vježbanju, druženju, itd.

Ok, čitanje knjiga, slušanje glazbe, podrška ili razgovori s bližnjima su motivacija već stoput prožvakana.

Što vas potiče na životne izazove iz dana u dan?? Mene još uvijek potiče znatiželja. Vaša iskustva?

Mene na život potstiču snovi, preživela sam period u kom sam se pitala koji je to smisao života, tih dana sam bila neraspoložena, i jedno jutro sam se probudila i shvatila da ako nemam neki cilj ka kom težim, bilo kakav, život gubi svaki smisao, sve je nebitno i nevažno.
Postavila sam sebi neke luckaste ciljeve, kažem luckaste zato što ih moja okolina tako vidi, a ja sam ih ozbiljno shvatila.
Živim da bi postala 100% biljojed, već sam izbacila meso, da bi otvorila svoju vlastitu firmu, i da bi novac koji zaradim kad se firma razvije trošila na pomaganje napuštenim životinjama i deci bez roditeljskog staranja.

[Iskra94]

Flissiicoo kaže:

Glup sam, depresivan i mrtav. I ništa mi više ne treba.......

Kad promijenim naočale, javim što vidim. Sada ih tek izrađujem jer želim savršene naočale koje će samo meni pristajati, i nikome drugome.

Kao prvo, imaš loše mišljenje o sebi i treba da ga menjaš pod hitno, ne možeš izraditi te naočare sa takvim mišljenjem o sebi.
Nisi glup, samo si ironičan, iskreno verovatno ni sam neveruješ u to da si glup.
Depresivan jesi, ali mrtav nisi.
Čovek bez problema je mrtav čovek, jer problemi čoveka održavaju u životu. Da nemaš problem, sigurno bi izmislio neki.

[Abaddon0100]

Iskra94 kaže:

Mene na život potstiču snovi, preživela sam period u kom sam se pitala koji je to smisao života, tih dana sam bila neraspoložena, i jedno jutro sam se probudila i shvatila da ako nemam neki cilj ka kom težim, bilo kakav, život gubi svaki smisao, sve je nebitno i nevažno.
Postavila sam sebi neke luckaste ciljeve, kažem luckaste zato što ih moja okolina tako vidi, a ja sam ih ozbiljno shvatila.
Živim da bi postala 100% biljojed, već sam izbacila meso, da bi otvorila svoju vlastitu firmu, i da bi novac koji zaradim kad se firma razvije trošila na pomaganje napuštenim životinjama i deci bez roditeljskog staranja.

Ovo

Trebamo si postaviti neke ciljeve koji su nam osobno bitni, te raditi na ostvarivanju istih.
Rijesiti se posla, radeci ono sto nas zanima i sto volimo.

[Daracpoparac]

Iskra94 kaže:

Kad čovek zaviri malo dublje u sebe, na površinu isplivavaju sva ona potiskivana osećanja i razočarenja. Ni jedan put nije toliko težak koliko teškim se čini. Kad dete pravi prvi korak u svom životu čini mu se težak i kreće nesigurno. Svaki drugi korak koji načini je sigurniji.
Na ovim prostorima je obrazovanje na niskom nivou, što zbog bespotrebnih lekcija, što zbog profesora kojima su uništeni snovi pa neznaju kako motivisati učenike. Generalno, nisi dobio ni manje ni više znanja i stručnosti od ostalih.
U tvojoj situaciji sa nalaze mnogi mladi ljudi, jer je uopšteno ekonomija u Hrvatckoj, Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, na niskom nivou, nema firmi pa ni posla, mladi ne vide ovde perspektivu.

Na koji način bi čovjek trebao dublje zaviriti u samoga sebe, ja sebe ne smatram površnom osobom, ali nekako što mi vrijeme više prolazi ne usudim se ulaziti duboko u samoga sebe jel mislim da ima previše straha u meni , upravo zbog toga i živim u strahu i bojim se pokušavati, imam strah od straha kojeg većinu vremena osjećam prema životu već duže vrijeme i pitam se kako izaći na kraj s njime, jer otkad su mi se problemi počeli nagomilavati teško vjerujem da bi mi se nešto pozitivno moglo dogoditi kada me stalno odbojna energija prati koju ne znam promjeniti, kako zavriti dovljno duboko u sebe i preuzeti kontrolu nad svojih strahovima i životom? nekome je to meditacija, nekome su to halucinogene droge, nekome je to bog, čini mi se da večina ljudi ni ne razmišlja na koji način bi mogli sebe promjeniti u tom pogledu već samo životari kako postati promjena i preuzeti kontrolu nad samim sobom i naravno pritom ostati normalan i civiliziran a da odgovor nije u nekakvoj religiji ?