osjetim ponekad neki stih,
uistinu,
baš tako bješe i jučer.
sumorna mi bijaše dužnost, za zadatkom i kroz sivilo gradske vreve,
a opet, osjetih ga.
a stiha svojega, isprepletenog između tuge i sreće,
njega nađoh u drhtaju slijepca.
da, i to tek potom što mu ruku pružih,
tek nakon dodirivanja,
a kad spazih da licem mu se razvukao smiješak.
sakrivalo je to ostarije ljudsko lice i koješta još,
ne usudih se pitati što sve točno.
ipak, dok sam laktom dodirivao podrhtavajuća mu rebra,
i puninu straha koju pružajući ruku neznancu na cesti osjetiti može,
i to osjetih.
kroz sasvim obično raskršće,
i gdje puti nam se tek na kratko spojiše,
sve to prođosmo relativno brzo,
uz svega par malih riječi,
a koje još titraju i zvone, u prkos svoj buci.
a osjećaj, taj drhtaj rebara, nadimanje grudiju,
osjećam, ponekad,
i kroz poneki stih.
Linearni mod
