Dobra hrvatska poezija

[SCOLA]

RIJEKA LJUBAVI
Predajem ti noćas dušu
kroz visine nebeskog beskraja
da je osjetiš,
osudiš,
da je odbaciš
ako si i ti jedna od mnogih
daleko... od toka rijeke ljubavi
što tiho teće
između usnulih ljudi....
Darujem ti
sva svoja sveta vjerovanja,
svo veselje svojega bića,
svu raskoš svoje običnosti
probuđene u sjaju sunca,
rođene u letu ptica......
Predajem ti noćas svoju ljubav,
jer svaki njen duboki uzdah,
svaki pogled je tvoj.....
Svaki drhtaj moga srca
odjek tvoga imena je
što odzvanja crkvenim zvonima
kroz magičnu tišinu noći
dok ti mirno sanjaš.....

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

RASTANAK
Slavonka bajna bila je,
zalaskom sunca
oči
sklopljene....
Nestvaran sjaj
ostao
živi....
Daleka je bila
ništavilu kojim ljudi se kite,
tek nejasnim sumracima... poput srne pitomo hrlila....
Mi,
nedovršena žetva,
kao žar Slavonske ravnice !
Mi,
kao bol
u usamljenim zimskim noćima.....
Nikad više,
bljesak pogleda njenog,
kao latica cvijeta u daljini nestala je......
Probude me teške noći,
ne umiru snovi -
mi smo nekada ovdje bili.....

Darko Petar Štivičević

[gajto gazdanov]

ne znam jel netko već stavljao.



U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog
i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak
odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama
čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega
nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim
mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u
krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,
kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

danijel dragojević

[SCOLA]

ROSULJA KIŠA IZMAGLICOM SREBRNOM BLISTA
Rosulja kiša izmaglicom srebrnom blista,
uspomena drače,
uporno u tugu tka....
Ispred mača
kao vitez u stolici sjedim,
s osmijehom se sjećajući djevojčeta plavokosog,
njenih maznih nogu
kako žustro dodiruju moje
s veseljem, čežnjom, strašću....
Rosuljo kišo na izmaglici srebrnoj što blještiš,
i titraš,
lijepo te je vidjet',
al' vitražne slike života
što na viteškom srcu nosim,
previše su za tebe....

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

TIJELO ŽENE KOJU VOLIM
Tijelo žene koju volim
kao nepregledno tajnovito blago
uvijek novo veselje,
užitak pruža....
Požudnim pogledom,
uzavrelo joj srce kuca,
duša zaigrana..... strastvenim,
mističnim spokojem,
dok se svlači
mjesecom blista....
Moje misli, okupane nasladom žudnje
strastveno se sele
usnama ljupkim,
podatnim obrisima tijela,
čulnosti njenog duha,
u ljubavi,
dok volimo
i nestajemo.... u vrtlogu ljubavnog slapa
užitka....

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

MOLITVA NA PUTU
Bože koji si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja.

Ne ostavi me umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi i moje misli nemoćno
ko moje ruke vise.

Bože daj da novo plavo jutro iz umora
digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi.
Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda

Antun Branko Šimić

[SCOLA]

NEŠTO I ZA ME
Radost ću svoju saopćiti svijetu,
ali bol moj neka ostane za me.

Neka se braća ogriju na mome žaru,
no tajnih suza ne povjeravam nikomu.

Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću,
ja ti je neću kratiti.

Ali na stravičnom drumu što vodi u ponore
ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

[SCOLA]

SAMOTNA LJUBAV
Ponoć već je prošla, svijetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć:
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć ?

Otišla si. Gdje si ? Ko da mrtva si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća ! Znaš li kad mi reče ?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško, teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

Antun Gustav Matoš

[malavida19]

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

[SCOLA]

malavida19 kaže:

Moj križ svejedno gori

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

''Hrvatska princezo, anđelice'', il' što ste već ''malavida19'', moj duboki naklon......

[SCOLA]

VITEZOVI SVJETLOSTI
U stihiji žudnje za ljepotom,
zaslijepljeni svojim egom,
ljudi se s ljepotom mimoilaze
i gaze........
Jedan sam od mnogih
vitezova svjetlosti,
kojem ..... slomljena su krila....
I, kako da plačem
kad ukradene su mi i suze !
Što da kažem,
odbrojane su mi riječi !
Kako da letim !
Slomljena su mi krila, a poklonjena
prostranstva neba
da letim !

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

TIHA SEOBA
Ja nisam blato
i nisam prah.
Svaki moj atom
Božji je dah.

Tijelo je moje
moj djelić svemira.
Isti nam bend
u vječnosti svira.

S majmunom katkad
zamijenim stablo
kad me umori zemlja.

Pute sam njene
othodala davno.
Sad zvjezdama sam prelja.

Vesna Parun

[SCOLA]

[SCOLA]

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE
Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Ali ono nigdje nije moje.
Ne živim u njemu, već sa strane.
I kud mi noga krene
Na svim je putevima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca !
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić

[SCOLA]

ŠKRTOST LJEPOTE
Miris vlage,
letargija,
hodnici dugi,
opustošeni....
Potpetice visoke.... oglasiše se
zanosno,
zavodljivo....
Mirisom opijen gledam
korak, elegantan,
kao vječnost dug....
Prigušene lampe naokolo zure,
nabore haljine,
cvijeće
sanjam....
Škrta svjetlost, ushićeno zatreptala....

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

SPODOBE
Iz kojeg duhovnog utočišta
danas zboriš, ti, vrli umjetniče ?
Ti, spodobo bez doma
kojeg po svijetu ne vidiš,
a svemir
dom nije !
Kojeg asa iz rukava izvlačiš
ne vidjevši leptira,
pčelu na cvijetu,
lastavicu koja se vraća
u tvoj dom, kojeg nemaš,
jer tvoje je bogatstvo
izgubljenost
i nered....

Darko Petar Štivičević

[SCOLA]

NAĐENI BOG
Ne traži Boga mišlju : u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.

Branko Antun Šimić

[comewithme1717]

Legenda o djevi

Tamo,gledaj. iza planina
od tamo dopire ta glazba
cuje se muzika iz davnina
kroz krosnje staroga hrasta

Mudri majstori starog zanata
napusteni od ostatka svijeta
stvaraoci zlatnih nota
dolaze pred kraj puta

Posljednji stih je narucen
obistinila se legenda
pojavio se covjek napacen
daleko ispred svoga vremena

najljepse stihe medju inima
platio je po najvisoj cijeni
danak je dao u kapima
sto covjeka od djavla dijeli

jednoj djevojci zlatne kose
nosi najljepse poklone
andjeli ga nebesima nose
da joj se s njime naklone

djevi vatrenih usana
i oci boje najdubljeg mora
predaje pjesmu iz srca mu dubina
skladanu u visini dalekih gora

nista ne zeli zauzvrat
jer ljepota je njena jedinstvena
samo da osjeti njen dah
na trenutak na svojim usnama

ah, koliki li je samo put prosao
kolika zla od sebe odbio
samo da bi se u njenim rukama nasao
da bi je na trenutak samo vidio

a onda zamre i ptica pjev
tmina zagrli i gorje i dol
djeva u sebi osjeti strasan gnjev
cije mjesto zamjeni tuga i bol

dugo ga je u narucju drzala
i ponekad se cuje njen glas
kako bi do rane zore saptala
da od voljenog dusa nadje spas

pogledaj nekad iza planina
u daljini se mozda i vidi slika
kako negdje na djevinim grudima
pociva tijelo posljednjeg romantika

(podatci o autoru su mi poznati, autor zasada jos zeli ostati anoniman, nadam se da razumijete)

[SCOLA]

SVE DOK DIŠEŠ
Budi zahvalan za život
zemljom dok hodiš,
dok Bog te daruje
slikama, zvukom svijetu da se diviš !
Otrgni se užurbanosti sumanutoj,
poput poezije diši
najzanosnije zvuke ptica da čuješ !
Daleko od svih sumnji
budi si lijek za dušu
kad se zatekne osamljena !
Budi si hrabrost za srce
kad ga dotakne životni nemir !
Budi si snaga za um
kad upoznaš jade ljubavi,
kad zatekneš porušene snove !
Raduj se bez sladunjavih stvari
koje
um opsjedaju....
Ugledaj ljepotu iznad toga,
progledaj nebom kroz patnju,
poput cvijeta na lahoru
blago lelujaj, zapleši
spokojno u zagrljaju svemira,
daleko od osamljenosti,
u ime ljubavi Božje
koju nosiš u sebi
na putu života
dok oplemenjuješ vrijeme....

Darko Petar Štivičević

[annekke]

Dragi moji, jedino ovdje mogu postaviti ovo pitanje...

Je li itko gledao dokumentarac o Tadijanoviću u kojem govori o porijeklu imena Goran i navodi kako je Ivan Goran Kovačić upravo prva osoba koja se tako zvala i kako je to ime dodao sam kao znak pripadnosti zavičaju?
Hvala