Tema potpore za žrtve seksualnog zlostavljanja

[buddha-tree]

molim vas za savjet ako netko ima iskustva

jako mi je teško govoriti jer je riječ o dijetetu, mojoj kćerki koja ima samo 5 god

stvar je da sam se razišla sa izvanbračnim partnerom i da ona viđa tatu vikendima

par dana nakon provedenog vikenda sa tatom, mi je rekla da ju buba pipi, ja sam išla pogledati i nikada ga još takvim nisam vidjela

isključila sam spolne bolesti i pelenski osip i slično...i zaključila da mora biti mehanički jer je himen razmaknut i ima ranice

upitala sam je jel joj netko gurao prst u pipi čisto da odmah se riješim najgoreg mogučeg scenarija...

na moj šok...ona je rekla svojim riječima da joj je tata gurnuo prst u pipi dok je ležala na krevetu kod njega, da joj je kruzio prstom i da ju nije bubalo...da je ona žmirila dok joj je to radio...

odmah sam zvala njenog tatu da mu kažem što je naša kćer rekla...on je rekao da ne bi, da ju je škaljao ( a zasto je ona žmirila ?) po pipiju i da joj je crveno od igre u pješaniku...

ja mu nisam povjerovala jer mi se priče nisu poklapale, pa sam nazvala socijalnu radnicu i ona me uputila ginekologu na pregled....pregledani smo i rekli su da bi to moglo biti od seksulanog nasilja....prijavili smo policiji

dalje je to...da on braneći se govori da sam ja to izmislila iz osvete i ljubomore, vještaci su zbog nedovoljno podataka presudili da ginekološki pregled ne ukazuje na seks.nasilje

ja sam još u stanju šoka...sve ovo prolazimo bez odvjetnice, neznam što smo propustili još napraviti da uvijerimo sud u istinu...

nevažno za ishod...želim da mi je dijete na sigurnom,

i neznam hoće li nakon svega socijalni rad inzistirat na viđanjima s ocem...kako će ona njega viđati nakon što joj je stavljao prst u pipi, ona njega voli, jer ga pozna od rođenja, kupuje joj igračke i vodi je u igraonice...ona nezna da joj je nešto loše radio...napose jer još nije u pubertetu i jer se tih događaja ne bude tako jasno sijećala jer je mala....

ali neka trauma se može razviti...u budućnosti se može manifestrati, kako da ona nakon toga mora viđati oca, ja kao njena majka plaćem svaku noć...ne mogu joj pomoći i zaštiti je od njega jer zakon takav, da će ga morati viđati nakon svega

što ako joj nastavi to raditi kasnije...i natjera ju da to bude njihova tajna....što ako mi neće se htjeti povjeriti i ako mi sve prešuti...

biti ću promatrač tragedije vlastite kćeri, srce me boli, kao žena, majka i nekada djevojčica ovo je noćna mora a ja sam bez ikakvog utjecaja

zar zakon ne štiti djecu ?

koja su vaša iskustva? jeste l se morali družiti i dalje sa svojim zlostavljačem ? kako ste to preživjele ?

[Hostija]

Nastavite biti hrabri za svoju kcer, zbog nje potrazite pravnu pomoc, na pdf-u pravo morate postaviti pitanje, tamo ce vas uputiti sto dalje poduzeti.

[cinderella92]

Užas, to nije otac već sotona. Bori se za nju svim snagama, traži pomoć od stručnjaka, idi od vrata do vrata samo da je makneš od tog monstruma. Ne znam kako djeca doživljavaju taj stres, no možda ne bi bilo loše posjetit psihologa. Sretno.

[randomcakezZ]

Slučajno sam vidjela temu i voljela bi sad reći nešto, žrtvama prvenstveno, a onda i okolini koja nema pojma što se dešava.

S 12 godina sam silovana od obiteljskog prijatelja mojih roditelja i to pod utjecajem neke injekcije iz veterinarske stanice (radio je tamo). Uvijek je bio dobar, drag, svima najbolji i najdraži čovjek ikad. Zvali su ga dobrica.

Više od 10 godina sam šutila o tome, prvih 2 tjedna jer se nisam sjećala događaja....ali nije mi bilo teško pohvatati da se nešto desilo, bol, krvarenje i modrice po tijelu. Stvarno se prva cca 2 tjedna nisam sjećala gotovo ničeg, osim da sam otišla u kratku šetnju i dalje black out. Dugo mi je trebali da pospojim slike u glavi, a tek onda lice i osobu.
Bilo me je sram, sramila sam se sebe.Nikome ništa nisam rekla. Svi su nagađali svašta, ja sam govorila sve ostalo što me muči, a ovo 10 godina preskakala. Svima, čak i psihijatru koji je znao apsolutno sve, osim toga.
Nakon 2 mjeseca sam razmišljala da kažem rodteljima, bilo kome...ali već sam pomislila kako je prekasno i nema smisla.
7 godina liječenja na psihijatriji, milijun psihofarmaka, dijagnoza... Više od 12 hospitalizacija u 5 godina (od 15.-20.) na psihijatriji. I nikad nisam rekla istinu. Sve drugo me je mučilo, a ovo ssm potisnula, previše me sram bilo.

Nakon 10 godina, rekla sam curi. Tj. shvatila je sama kroz moje noćne more i pitala me da jel tu ima nešto više od onoga o čemu ja pričam. Rekla sam joj. Nakon toga prijateljici, a onda i roditeljima.
Nitko nije naravno mogao ništa, on je već dugo mrtav, ali ja sam ozdravila psihički nakon toga. A mogla sam puno prije, ali bojala sam se, sramila, tko zna čega. Ničeg racionalnog.

Ali, tad, s 12...nitko nije primjećivao. Znam da sam htjela bar razgovarati, ali eto...moja promjena raspoloženja se pripisala ulaskom u pubertet i dalje lako. Svi znamo da djeca u pubertetu svašta doživljavaju kao smak svijeta, ali bez obzira na što god bilo (precrvene jabuke za uzinu!!), poslušajte, razgovarajte...pridobite povjerenje, a onda možda saznate da nije samo problem u crvenim ružnim jabukama.

[Andreasas]

Alexiss kaže:

Slučajno sam vidjela temu i voljela bi sad reći nešto, žrtvama prvenstveno, a onda i okolini koja nema pojma što se dešava.

S 12 godina sam silovana od obiteljskog prijatelja mojih roditelja i to pod utjecajem neke injekcije iz veterinarske stanice (radio je tamo). Uvijek je bio dobar, drag, svima najbolji i najdraži čovjek ikad. Zvali su ga dobrica.

Više od 10 godina sam šutila o tome, prvih 2 tjedna jer se nisam sjećala događaja....ali nije mi bilo teško pohvatati da se nešto desilo, bol, krvarenje i modrice po tijelu. Stvarno se prva cca 2 tjedna nisam sjećala gotovo ničeg, osim da sam otišla u kratku šetnju i dalje black out. Dugo mi je trebali da pospojim slike u glavi, a tek onda lice i osobu.
Bilo me je sram, sramila sam se sebe.Nikome ništa nisam rekla. Svi su nagađali svašta, ja sam govorila sve ostalo što me muči, a ovo 10 godina preskakala. Svima, čak i psihijatru koji je znao apsolutno sve, osim toga.
Nakon 2 mjeseca sam razmišljala da kažem rodteljima, bilo kome...ali već sam pomislila kako je prekasno i nema smisla.
7 godina liječenja na psihijatriji, milijun psihofarmaka, dijagnoza... Više od 12 hospitalizacija u 5 godina (od 15.-20.) na psihijatriji. I nikad nisam rekla istinu. Sve drugo me je mučilo, a ovo ssm potisnula, previše me sram bilo.

Nakon 10 godina, rekla sam curi. Tj. shvatila je sama kroz moje noćne more i pitala me da jel tu ima nešto više od onoga o čemu ja pričam. Rekla sam joj. Nakon toga prijateljici, a onda i roditeljima.
Nitko nije naravno mogao ništa, on je već dugo mrtav, ali ja sam ozdravila psihički nakon toga. A mogla sam puno prije, ali bojala sam se, sramila, tko zna čega. Ničeg racionalnog.

Ali, tad, s 12...nitko nije primjećivao. Znam da sam htjela bar razgovarati, ali eto...moja promjena raspoloženja se pripisala ulaskom u pubertet i dalje lako. Svi znamo da djeca u pubertetu svašta doživljavaju kao smak svijeta, ali bez obzira na što god bilo (precrvene jabuke za uzinu!!), poslušajte, razgovarajte...pridobite povjerenje, a onda možda saznate da nije samo problem u crvenim ružnim jabukama.

Lexi

[radical change]

buddha-tree kaže:

što ako joj nastavi to raditi kasnije...i natjera ju da to bude njihova tajna....što ako mi neće se htjeti povjeriti i ako mi sve prešuti...

biti ću promatrač tragedije vlastite kćeri, srce me boli, kao žena, majka i nekada djevojčica ovo je noćna mora a ja sam bez ikakvog utjecaja

zar zakon ne štiti djecu ?

koja su vaša iskustva? jeste l se morali družiti i dalje sa svojim zlostavljačem ? kako ste to preživjele ?

Bojim se da u pravnom segmentu ne možeš mnogo toga napraviti da muža proglasiš opasnim za svoju kćer. Na žalost pravo i pravda su dva različita pojma, u pravu se služimo čvrstim dokazima, a ti ih na žalost nemaš, a o pravdi samo dragi Bog odlučuje. Moj je savjet da sama urediš odnose sa ocem, da razgovaraš sa psihologom i odlučiš što poduzeti kako bi zaštitila kćer od sexualnog zlostavljanja. Ja ti ne mogu dati pametan savjet jer je tema koju si postavila jako jako delikatna. Moraš znati da i u slučaju dokaza pravda je spora i često nedostižna, a mnoge žrtve sexualnog nasilja bivaju ponižene u postupku osude zlostavljača.
Jako mnogo djece u obiteljima trpi zlostavljanje svake vrste, naročito sexualno. Sex je tabu tema, obavijen jakim osjećajem srama i mnogi mladi ljudi trpe grozne psihičke posljedice zbog toga. Pobrini se na bilo koji način da dijete izoliraš od oca.

Alexiss kaže:

Slučajno sam vidjela temu i voljela bi sad reći nešto, žrtvama prvenstveno, a onda i okolini koja nema pojma što se dešava.

S 12 godina sam silovana od obiteljskog prijatelja mojih roditelja i to pod utjecajem neke injekcije iz veterinarske stanice (radio je tamo). Uvijek je bio dobar, drag, svima najbolji i najdraži čovjek ikad. Zvali su ga dobrica.

Više od 10 godina sam šutila o tome, prvih 2 tjedna jer se nisam sjećala događaja....ali nije mi bilo teško pohvatati da se nešto desilo, bol, krvarenje i modrice po tijelu. Stvarno se prva cca 2 tjedna nisam sjećala gotovo ničeg, osim da sam otišla u kratku šetnju i dalje black out. Dugo mi je trebali da pospojim slike u glavi, a tek onda lice i osobu.
Bilo me je sram, sramila sam se sebe.Nikome ništa nisam rekla. Svi su nagađali svašta, ja sam govorila sve ostalo što me muči, a ovo 10 godina preskakala. Svima, čak i psihijatru koji je znao apsolutno sve, osim toga.
Nakon 2 mjeseca sam razmišljala da kažem rodteljima, bilo kome...ali već sam pomislila kako je prekasno i nema smisla.
7 godina liječenja na psihijatriji, milijun psihofarmaka, dijagnoza... Više od 12 hospitalizacija u 5 godina (od 15.-20.) na psihijatriji. I nikad nisam rekla istinu. Sve drugo me je mučilo, a ovo ssm potisnula, previše me sram bilo.

Nakon 10 godina, rekla sam curi. Tj. shvatila je sama kroz moje noćne more i pitala me da jel tu ima nešto više od onoga o čemu ja pričam. Rekla sam joj. Nakon toga prijateljici, a onda i roditeljima.
Nitko nije naravno mogao ništa, on je već dugo mrtav, ali ja sam ozdravila psihički nakon toga. A mogla sam puno prije, ali bojala sam se, sramila, tko zna čega. Ničeg racionalnog.

Ali, tad, s 12...nitko nije primjećivao. Znam da sam htjela bar razgovarati, ali eto...moja promjena raspoloženja se pripisala ulaskom u pubertet i dalje lako. Svi znamo da djeca u pubertetu svašta doživljavaju kao smak svijeta, ali bez obzira na što god bilo (precrvene jabuke za uzinu!!), poslušajte, razgovarajte...pridobite povjerenje, a onda možda saznate da nije samo problem u crvenim ružnim jabukama.

Da, hvala ti što si podjelila svoje grozno iskustvo s nama. Ovo je dokaz koliko traume koje većina nas nosi duboko zakopane u sebi mogu biti uzrok ogromne patnje i psihičkih problema koje nosimo duboko u sebi. Na žalost svaki put kada svojim postupcima povrijedimo dijete, riječima, djelima, mi nismo svjesni da traume ostanu kao rane u djetetovoj duši i te rane strašno teško zacijeljuju.

[Leteća]

Buddha, ovo je jednostavno grozno - uvijek se razbjesnio kad vidim kako sustav ide na ruku zlostavljačima, a od tog prisilnog druženja djece s očevima koji su se pokazali gnjusnima hvata me jeza. Ma fuj.

Predložila bih da malu počneš voditi dječjoj psihologiji (namjerno velim psihologiji jer muški su terapeuti nerijetko slijepi za takve traume i pokušavaju im umanjiti važnost). Potraži nekoga tko ima iskustva sa takvim slučajevima. Koliko god teško bilo, mislim da je bolje to rješavati sada nego za dvadeset godina - kao što Alexis kaže, takve se stvari mogu potisnuti, no nikad ih nije moguće u potpunosti zaboraviti.

[Crnjača]

buddha-tree kaže:

molim vas za savjet ako netko ima iskustva

jako mi je teško govoriti jer je riječ o dijetetu, mojoj kćerki koja ima samo 5 god

stvar je da sam se razišla sa izvanbračnim partnerom i da ona viđa tatu vikendima

par dana nakon provedenog vikenda sa tatom, mi je rekla da ju buba pipi, ja sam išla pogledati i nikada ga još takvim nisam vidjela

isključila sam spolne bolesti i pelenski osip i slično...i zaključila da mora biti mehanički jer je himen razmaknut i ima ranice

upitala sam je jel joj netko gurao prst u pipi čisto da odmah se riješim najgoreg mogučeg scenarija...

na moj šok...ona je rekla svojim riječima da joj je tata gurnuo prst u pipi dok je ležala na krevetu kod njega, da joj je kruzio prstom i da ju nije bubalo...da je ona žmirila dok joj je to radio...

odmah sam zvala njenog tatu da mu kažem što je naša kćer rekla...on je rekao da ne bi, da ju je škaljao ( a zasto je ona žmirila ?) po pipiju i da joj je crveno od igre u pješaniku...

ja mu nisam povjerovala jer mi se priče nisu poklapale, pa sam nazvala socijalnu radnicu i ona me uputila ginekologu na pregled....pregledani smo i rekli su da bi to moglo biti od seksulanog nasilja....prijavili smo policiji

dalje je to...da on braneći se govori da sam ja to izmislila iz osvete i ljubomore, vještaci su zbog nedovoljno podataka presudili da ginekološki pregled ne ukazuje na seks.nasilje

ja sam još u stanju šoka...sve ovo prolazimo bez odvjetnice, neznam što smo propustili još napraviti da uvijerimo sud u istinu...

nevažno za ishod...želim da mi je dijete na sigurnom,

i neznam hoće li nakon svega socijalni rad inzistirat na viđanjima s ocem...kako će ona njega viđati nakon što joj je stavljao prst u pipi, ona njega voli, jer ga pozna od rođenja, kupuje joj igračke i vodi je u igraonice...ona nezna da joj je nešto loše radio...napose jer još nije u pubertetu i jer se tih događaja ne bude tako jasno sijećala jer je mala....

ali neka trauma se može razviti...u budućnosti se može manifestrati, kako da ona nakon toga mora viđati oca, ja kao njena majka plaćem svaku noć...ne mogu joj pomoći i zaštiti je od njega jer zakon takav, da će ga morati viđati nakon svega

što ako joj nastavi to raditi kasnije...i natjera ju da to bude njihova tajna....što ako mi neće se htjeti povjeriti i ako mi sve prešuti...

biti ću promatrač tragedije vlastite kćeri, srce me boli, kao žena, majka i nekada djevojčica ovo je noćna mora a ja sam bez ikakvog utjecaja

zar zakon ne štiti djecu ?

koja su vaša iskustva? jeste l se morali družiti i dalje sa svojim zlostavljačem ? kako ste to preživjele ?

Ako si u Zagrebu, možeš se osobno obratiti poliklinici za zaštitu djece i mladeži ili u Klaićevu. Sad i malenoj i tebi treba psihološka pomoć, a na CZSS-u traži savjet pravnika i inzistiraj da malena s njim više nikad ne bude nasamo.

Žao mi je

[Kleopatre]

Znam kako je biti žrtva nasilja. Kao studentica sam doživjela na tulumu da me napiju, inače ne pijem i dečko u kojeg sam bila zaljubljena me seksualno iskoristio. To nisam bila ja. Nakon toga mi je tzv kolegica rekla da je sve bilo smišljeno i izplanirano tj režirano. Nakon 6 mjeseci sam zapala u psihozu i nekoliko puta završila na psihijatriji. I dan danas sam na tabletama. Nisam imala nikakvu podršku, sestra je rekla da sam sama kriva a roditelji su saznali tek prije neku godinu. Ni psihijatrima nisam rekla što se dogodilo. Tek sad nakon više od 20 godina mogu to izreći. Žrtva sam . Nitko nije kažnjen jer sam bila u psihozi i borila sam se s drugim problemima nakon toga. Što sam sve čula i doživjela nakon toga je još veća trauma nego i sam čin koji se dogodio. Pokušala sam i suicid. Ja sad više nisam normalna jer sam bila na psihijatriji i to je dodatni teret koji nosim. Prijavite nasilnike.

[Leteća]

Kleopatre kaže:

Znam kako je biti žrtva nasilja. Kao studentica sam doživjela na tulumu da me napiju, inače ne pijem i dečko u kojeg sam bila zaljubljena me seksualno iskoristio. To nisam bila ja. Nakon toga mi je tzv kolegica rekla da je sve bilo smišljeno i izplanirano tj režirano. Nakon 6 mjeseci sam zapala u psihozu i nekoliko puta završila na psihijatriji. I dan danas sam na tabletama. Nisam imala nikakvu podršku, sestra je rekla da sam sama kriva a roditelji su saznali tek prije neku godinu. Ni psihijatrima nisam rekla što se dogodilo. Tek sad nakon više od 20 godina mogu to izreći. Žrtva sam . Nitko nije kažnjen jer sam bila u psihozi i borila sam se s drugim problemima nakon toga. Što sam sve čula i doživjela nakon toga je još veća trauma nego i sam čin koji se dogodio. Pokušala sam i suicid. Ja sad više nisam normalna jer sam bila na psihijatriji i to je dodatni teret koji nosim. Prijavite nasilnike.

Ne kužim. Što se događalo između te večeri na tulumu i tvog padanja u psihozu? Za podnošenje prijave dovoljan je jedan dan, a ne šest mjeseci. Na drugoj temi pak pišeš kako 'nisi luda nego funkcioniraš super'. Meni tu više ništa nije jasno.

[cinderella92]

Evo mene opet na ovoj temi iako nije aktivna, ali nema veze, nek se ja ispucam. Iako je proslo 10 godina nije prosao ni dan da se ne sjetim.
Nakon dugo vremena cula sam njegovo ime, da se vratio u RH, moj grad, da izade na mjesto na koje ja izlazim i da ce biti u krugu ljudi koje povremeno vidam. Nakon sto sam to cula doslovno sam dobila proljev (znam da ste mogli i bez te informacije zivjeti) i ne mogu prestati ne misliti o njemu. Svi pricaju o karmi, da svi kad tad dobiju zasluženo, no kako vidim njemu dobro ide. Ljuta sam i razočarana jer cu morat promijenit mjesto izlaska kako bih ga izbjegla mada ja nisam nist kriva. Premda ga istovremeno i zelim vidjeti kako bi ga moja pojava podsjetila na to sto je napravio u nadi da osjeti griznju savjesti.
Mada znam da u zivotu nece osjetiti, vjerojatno je zaboravio i da postojim. Ljuti me to sto 10god razmišljam o njemu i sto me donekle promijenio kao osobu, a on eto, zivi zivot...bas sam nervozna, razočarana što sam sad majka i supruga, a opet sam nekako zaglavljena u proslost dok sam bila curetak od 18 god.

[Vanidie]

cinderella92 kaže:

Evo mene opet na ovoj temi iako nije aktivna, ali nema veze, nek se ja ispucam. Iako je proslo 10 godina nije prosao ni dan da se ne sjetim.
Nakon dugo vremena cula sam njegovo ime, da se vratio u RH, moj grad, da izade na mjesto na koje ja izlazim i da ce biti u krugu ljudi koje povremeno vidam. Nakon sto sam to cula doslovno sam dobila proljev (znam da ste mogli i bez te informacije zivjeti) i ne mogu prestati ne misliti o njemu. Svi pricaju o karmi, da svi kad tad dobiju zasluženo, no kako vidim njemu dobro ide. Ljuta sam i razočarana jer cu morat promijenit mjesto izlaska kako bih ga izbjegla mada ja nisam nist kriva. Premda ga istovremeno i zelim vidjeti kako bi ga moja pojava podsjetila na to sto je napravio u nadi da osjeti griznju savjesti.
Mada znam da u zivotu nece osjetiti, vjerojatno je zaboravio i da postojim. Ljuti me to sto 10god razmišljam o njemu i sto me donekle promijenio kao osobu, a on eto, zivi zivot...bas sam nervozna, razočarana što sam sad majka i supruga, a opet sam nekako zaglavljena u proslost dok sam bila curetak od 18 god.

Jel bio u zatvoru ili sl.?

[cinderella92]

Vanidie kaže:

Jel bio u zatvoru ili sl.?

Nije bio u zatvoru.
Kada se to dogodilo nisam nikom rekla, a kamoli prijavljivala, bilo me je sramota i osjecala sam se krivom jer sam ostala s njim pijana i dovela se u tu situaciju...

[tragačica]

Moja priča počinje u djetinjstvu kad sam s jedva par godina konstantno imala escerichiju koju ne znam gdje sam i kako mogla zaraditi. Djetinjstva se gotovo i ne sjećam do polaska u osnovnu školu gdje sam bila maltretirana uglavnom bez razloga i djeca su mi svašta radila, a roditelji me nisu štitili nimalo. Ne sjećam se ničega, ali sumnjam na nešto jer u dobi kad se sjećam konstantno me pekao mjehur i imala sam problema s time. Iz obitelji sam gdje su homoseksualci dolazili u kuću i vodili me u šetnju čega se sjećam kroz maglu i ne znam je li tu nešto moglo biti. Znam samo da sam u dobi od koje se sjećam bila vrlo seksualno izopačena, vodila ljubav s igračkama, napastovala životinje i igrala neke seksualne igrice s djecom svoje dobi iako to nije spolni odnos nego igra. Mrzila sam muškarce, brak i djecu, a u isto vrijeme podsvjesno željela brak, obitelj i muškarca koji će me štititi. Iz sredine sam gdje je normalno da se igraju igrice seksualnog tipa, da se primjerice u maškarama krnjo prikaže s ogromnim penisom na ulici gdje i babe i djeca to gledaju i razne druge izopačenosti (preljub na svakom koraku, dosta homoseksualizma, ima par slučajeva prostitucije i slučajeva da očevi pred djecom napastuju tv dok na tom isto tvu gledaju gole ženske, a ovo pišem da imate uvid o kakvoj se sredini radi). Poprilično sam se povlačila u sebe, nisam izlazila ni imala prijatelja. Nemam ih ni sad niti znam kako se stječu, a imam debelo preko 30. U stabilnom sam braku, ali bez djece i to mi je velika bol. Pronašla sam se u vjeri i to mi jako pomaže. Imala sam vrlo jak seksualni nagon već sa sedam godina i jako bujnu maštu o seksu s kim god i što perverznije to bolje. Dok sam se u isto vrijeme užasavala pričanja o braku, ljubavi i seksu općenito i tu sam histerizirala kad se o tome pričalo. Seks i brak smatrala sam pokvarenim i odvratnim dok sam u isto vrijeme žudila za time već sa 7 godina). S 18 godina sam prvi put izašla u noćni izlazak i neslavno je završilo kad me napastovao oženjeni stariji rođak za kojeg sam mislila da se samo šali i da ne bi ništa jer smo rođaci i to bliži. On me prvi ikad i poljubio i ja nisam znala što bih. Nekoliko dana kasnije sve sam priznala roditeljima, ali oni nisu ništa poduzeli nego su još uvijek s tim čovjekom u dobrim odnosima. Nikad me nitko nije štitio ni od koga, a kad bi se nešto dogodilo uglavnom se mene optuživalo da sam možda kriva itd. Kad sam sa 16 godina uzvratila udarac seksualnom predatoru koji me pokušao uhvatiti za grudi, napale su me prijateljice da što se tučem i jesam li normalna, a i majka je pokazala sličnu reakciju. Ja uvijek kažem, ako bi se vi pipale ja ne bih. Normalnu vezu nikad nisam ni imala, sve je to bilo nešto bezveze do ovog sad što imam i s kim sam u braku. Taj me čovjek štiti od svega i uistinu me voli. U 17. godini prvi put završavam u bolnici zbog suicidalnog ponašanja ne mogavši izdržati pritisak kod kuće i pritisak vršnjaka jer sam drukčija od njih i radije u deset navečer čitam drvo znanja dok vršnjaci idu u noćni provod. Upisala sam pod pritiskom roditelja školu koju mrzim i s kojom ili ne mogu do posla ili nalazim najgore poslove koji uz pravilu završe mojim posjetom inspektoratu nakon čega se ništa ne promijeni. Život mi je upropašten i da nisam u vjeri digla bih ruku na sebe, ali neću jer se bojim Boga i znam da postoji neka viša pravda te da će mi se stvari razjasniti makar na onom svijetu ako već neće na ovom. Zašto pišem sve ovo? Zato jer imam razloga sumnjati da sam seksualno zlostavljana prije 6. godine života čega se ne sjećam i da sam to možda potisnula. Doktori kažu da je to bolje ne dirati i ne daju da idem na psihoanalizu, a nemam ni novca da idem u Zagreb svaki tjedan na kauč. Ono što mene zanima je jesam li možda potisnula traumu iz vremena kojeg se ne sjećam, a koliko sam gledala znakove kod zlostavljane djece kod mene se skoro sve pojavljuje i k tome sam postala kronično depresivna. Niti znam kome bih se obratila.

[Azz]

Obratiti se trebaš psihoterapeutu, a jesi li doživjela vrstu traume na koju sumnjaš, to ti mogu reći jedino uz pomoć kristalne kugle. Previše bi tu moglo biti nagađanja i "možda", a to ti ništa neće pomoći, dapače. Traži pravu stručnu pomoć.