Kalamski kozmološki argument

[Chomsky2093]

Kalamski kozmološki argument

Kozmološki argument za postojanje Boga započeo je sa Platonom i otada je bio branjen i napadnut od mnogih velikih filozofa. Većina ljudi znaju argument u tomističkom ili lebnizovom obliku, ali manje poznata arapska verzija je dobila nedavnu pozornost od učenjaka sa izdanom knjigom iz 1979. The Kalam Cosmological Argument [Kalamski kozmološki argument] filozofa Willaima Lainea Craiga.

Kalamski argument ima svoje korijene u srednjovjekovnoj arapskoj filozofiji i teologiji. Arapska riječ kalam znači «govor» ali općenitije znači «prirodna teologija» ili «filozofski teizam». Karakteristična osobina kozmologije kalam stila je njen naglasak na nemogućnosti stvarne beskonačnosti. Jednostavno rečeno, kalam argumenti pokušavaju pokazati da (1) postojanje stvarne beskonačnosti (koncept iz moderne teorije skupova) je nemoguće i (2) da ako i je moguća svemir sam nije stvarno beskonačan i stoga mora imati početak.

Glavne crte argumenta:

1.Svemir je (a) imao početak ili (b) nije imao početak.
2.Ako je imao početak, početak je bio (a) uzrokovan ili (b) neuzrokovan.
3.Ako je imao uzrok, uzrok je bio (a) personalan ili (b) nepersonalan.

KKA radi sa podržavanjem (a) mogućnosti svake premise i njenim korištenjem u slijedećoj premisi. Stoga je KKA zapravo serija povezanih argumenata. Da bude uspješan svaki od tih argumenata mora biti logičko valjan i imati istinite premise. Budući da je KKA serija argumenata koji imaju oblik valjanog argumenta znan kao disjunktivni silogizam, KKA-ova formalna valjanost je iznad osporavanja. Da bude ispravan argument KKA mora imati istinite premise.

Započnimo s (1): svemir je imao početak ili nije imao početak. Craig nudi tri argumenta u potporu za svemir sa početkom. Dva su filozofska, jedan je znanstveni. Evo prvog filozofskog argumenta:

1.Stvarna beskonačnost ne može postojati.
2.Niz događaja u vremenu bez početka je stvarna beskonačnost.
3.Stoga, niz događaja u vremenu bez početka ne može postojati.

Prva premisa

U suvremenoj teoriji skupova stvarna beskonačnost je skup sa beskonačnim brojem članova npr. knjižnica sa beskonačnim brojem knjiga ili muzej sa beskonačnim brojem slika. Jedan od jedinstvenih značajki stvarne beskonačnosti je da dio stvarnog beskonačnog skupa je sam jedan skup. Npr. u stvarno beskonačnom skupu brojeva, broj svih parnih brojeva u skupu je jednak svim brojevima u skupu. Ovo slijedi jer beskonačni skup brojeva sadrži beskonačni broj parnih brojeva kao i beskonačni broj svih brojeva; stoga je dio skupa jednak cijelom skupu. Druga značajka stvarne beskonačnosti je da ništa joj se ne može dodati. Nijedna knjiga ne može biti dodana stvarno beskonačnoj knjižnici ili jedna slika stvarno beskonačnom muzeju.

U kontrastu, potencijalna beskonačnost je skup stvari kojem se može nešto dodati. Zbirka slika u stvarnom muzej je potencijalno beskonačan skup. Uvijek se može dodati još jedna slika u zbirku, ali uvijek će biti konačan broj slika u muzeju. Drugi način objašnjavanja razlike između stvarno beskonačnog skupa i potencijalno beskonačnog skupa ja da ovaj drugi ima identične ordinalne i kardinalne brojeve, ali prvi ima kardinalne brojeve znane kao aleph nula i ordinalni broj koji određuje cijelu seriju prirodnih brojeva.

Uobičajeni prigovor je da ako stvarna beskonačnost ne postoji onda i Bog je beskonačan, onda Bog ne postoji. Ovaj prigovor je temeljen na brkanju izraza «beskonačnost» i «stvarna beskonačnost». Stvarna beskonačnost je tehnički izraz u teoriji skupova koji označuje skupove i zbirke, ne stvarna bića. Tvrditi da stvarna beskonačnost ne postoji je tvrditi da knjižnica sa stvarno beskonačnim skupom knjiga ne postoji ili muzej sa stvarno beskonačnim skupom slika ne postoji. Bog na drugu ruku je biće a ne skup ili zbirka stvari i stoga Bog nije stvarna beskonačnost. Branitelji kalama ne pobijaju legitimnost stvarne beskonačnosti kao matematički koncept. Craig piše da branitelji kalama tvrde je da stvarna beskonačnost ne može postojati u stvarnom svijetu zvijezda, planeta, stijena i ljudi. Zapravo, prije radova Georga Cantora u teoriji skupova matematičari su odbijali postojanje stvarne beskonačnosti kao matematičkog koncepta. Ali Cantor sam je negirao egzistencijalnu mogućnost stvarne beskonačnosti. U korespondenciji sa Papom čak je i predložio da egzistencijalna nemogućnost postojanja stvarne beskonačnosti se može koristiti u matematičko-metafizičkom dokazu za Boga.

Drugi matematičar i stručnjak za teoriju skupova, David Hilbert piše:

… [stvarna] beskonačnost se nigdje ne može naći u stvarnosti. Ne postoji u prirodi niti daje legitimni temelj za racionalnu misao – upečatljiva harmonija između bitka i misli…

Uloga koja ostaje za [stvarnu] beskonačnost je biti samo ideja…

Ali zašto ne može stvarna beskonačnost postojati u realnom svijetu stijenja i drveća? Hilbert objašnjava zašto korištenjem argumenta poznatog kao «Hilbertov hotel»:

Zamislimo hotel sa konačnim brojem soba i pretpostavimo da su sve sobe pune. Kada novi gost dođe i zatraži sobu, vlasnik se ispričava «Oprostite, ali sve sobe su pune». Zamislimo sada hotel sa beskonačnim brojem soba i ponovno pretpostavimo da su sve sobe pune. Ali ovaj put kada dođe gost i zatraži sobu, vlasnik kaže «Naravno!» i premjesti osobu iz sobe Br. 1 u sobu Br.2, osobu iz sobe Br.2 u sobu Br.3, osobu iz sobe Br.3 u sobu Br.4, i tako dalje… Novi gost se useli u sobu Br.1 koja se sada postala slobodna kao rezultat tih seljenja. Ali sada pretpostavimo beskonačni broj novih gostiju koji traže sobu. «Naravno, naravno!» kaže vlasnik i počne premještavati osobu iz sobe Br.1 u sobu Br.2, osobu iz sobe Br.2 u sobu Br.4 , osobu iz sobe Br. 3 u sobu Br. 6, osobu iz sobe Br. 4 u sobu Br. 8 itd… Ovako, sve neparne sobe su slobodne i beskonačnost gostiju se lagano može u njih smjestiti.

U ovoj priči vlasnik misli da može proći sa tim poslom jer je zaboravio da njegov hotel ima stvarno beskonačan broj soba i sa sve sobe u pune. Vlasnikov čin može samo raditi ako je hotel potencijalno beskonačan, takav da su nove sobe stvorene da apsorbiraju unos gostiju. Jer ako hotel im stvarno beskonačnu zbirku određenih soba i sve su sobe pune tada nema više soba.

Craig koristi primjer knjižnice da pokaže istu stvar. Zamisli stvarno beskonačnu knjižnicu knjiga koje su u samo dvije boje: crvena i crna. Knjige su stavljene na police u izmjenjujućem uzorku crnog i crvenog. Očito je da je jednak broj crnih knjiga i crvenih knjiga. Ali ako knjižnica stvarno beskonačna, broj crnih knjiga je jednak broju svih knjiga tj. broj crnih knjiga je jednak broj crvenih knjiga plus broju crnih knjiga. Dok ti kontra-intuitivni paradoksi imaju smisao u matematičkoj teoriji nemaju puno smisla u stvarnom svijetu knjiga i knjižnica.

Druga premisa

Niz događaja u vremenu bez početka je stvarna beskonačnost. Drugim riječima, ako niz prijašnjih događaja nije imao početka onda je stvarno beskonačan. Ali, ako je prva premisa točna slijedi da niz događaja u vremenu bez početka ne može postojati. Primjer: Bitka na Krbavskom polju se dogodila 1493. Drugi svjetski rat je počeo 1939. 446 godina nakon bitke na Krbavskom polju. Ako niz prijašnjih događaja u svemiru je stvarno beskonačna, možemo reći da je bitci na Krbavskom polju prethodilo beskonačni broj događaja. Možemo reći isto i za Drugi svjetski rat. Zapravo, možemo reći da skup prošlih događaja prije bitke na Krbavskom polju je jednak skupu prošlih događaja prije Drugog svjetskog rata jer dio stvarno beskonačnog skupa je jednak cijelom skupu kao što je već rečeno. Ali kako to može biti? 446 godina odvajaju ta dva događaja tj. 446 godina se dodalo skupu prošlih događaja prije bitke na Krbavskom polju da se dođe do Drugog svjetskog rata. Ali po definiciji nište se ne može dodati stvarnoj beskonačnosti. Stoga niz prošlih događaja prije bitke na Krbavskom polju ne može biti stvarno beskonačan. Craig stoga izvlači zaključak prema prvom filozofskom argumentu: «dakle niz svih prijašnjih događaja mora biti konačan i imati početak. Ali svemir je serija svih događaja, stoga svemir je morao imati početak.»

[Chomsky2093]

Drugi filozofski argument za početak svemira ne osporava postojanje stvarne beskonačnosti, ali pokazuje da se stvarna beskonačnost ne dobiva dodavanjem novih članova potencijalnoj beskonačnosti:

1.Niz događaja u vremenu je zbirka dobivena dodavanjem jednog člana nakon drugoga.
2.Zbirka dobivena dodavanjem jednog člana nakon drugoga ne može biti stvarna beskonačnost.
3.Stoga, niz događaja u vremenu ne može biti stvarna beskonačnost.

Prva Premisa

Vračajući se na primjer bitke na Krbavskom polju i Drugog svjetskog rata očito je da 446 godina između njih došlo dodavanjem jedne godine nakon druge. Povijest je kontinuirana dodavanje novih događaja, jedan događaj dodan nakon drugoga.

Druga premisa

Sjeti se da ništa se ne može dodati beskonačnom skupu. Svaki skup kojemu se može dodati član nije beskonačan jednostavno jer se drugi član može dodati. Beskonačnost se nikada ne može dobiti dodavanjem. To se zove nemogućnost prelaska beskonačnosti. Craig nam kaže da «zamislimo čovjeka kako trči stepenicama prema gore i svaki put kada mu stopalo stane na zadnju stepenicu nova stepenica mu se stvori. Očito je da bi čovjek mogao trčati zauvijek, ali nikad ne bi prešao sve stepenice jer bi uvijek mogao dodati novu stepenicu».

Iz toga slijedi da niz događaja u vremenu ne mogu biti stvarno beskonačni. 2008. se ne bi nikad dogodila kada bi joj prethodilo beskonačni broj godina jer ne mogu se prijeći beskonačni broj godina da se dođe do 2008. ništa više nego čovjek može priječi beskonačni broj stepenica. Stoga broj godina prije 2008. mora biti konačan i potencijalno beskonačan ali ne stvarno beskonačan.

Znanstveni argument za konačni svemir je najkontroverzniji. Kozmolozi konstantno sakupljaju nove dokaze i prema tome ugađaju teorije. Skeptici često prigovaraju da kozmologija je previše pokusna disciplina iz koje se mogu izvesti apsolutni zaključci i stoga ne daje dobre dokaze za teističke argumente te dalje prigovaraju da podržavanje teističkih argumenata pokusnim znanstvenim argumentima znači da su ta vjerovanja u riziku da budu falsificirana. Ti prigovori neuspjevaju shvatiti tri važne točke: Prvo, znanstveni argumenti za teizam ne namjeravaju izvući apsolutan zaključak, već uspostaviti moguću vjerojatnost da Bog postoji. Drugo, isti rizik u koji teizam ulazi korištenjem pokusnih znanstvenih argumenata je isti u koji i ateizam ulazi. Treće, svemir sa apsolutnim početkom je dobro podržan znanstvenim pronalascima i klasična teorija velikog praska je dosad najbolja kozmološka teorija.

U te pronalaske spada slijedeće. Prvo, ranije u ovom stoljeću Edwin Hubble je otkrio da je svjetlost iz udaljenih galaksija u crvenom pomaku, implicirajući da se svemir širi iz početne eksplozije koja se dogodila prije konačnog vremena. Iako je par znanstvenika kritizirala tu interpretaciju crvenog pomaka, podržana je promatranjem, uspješnim predviđanjem i ima moć objašnjavanja nepariranu od ostalih teorija. Drugo, teorija velikog praska je predvidjela otkriće treće stupanjskog zračenje crnog tijela, otkriće koje je iznenadilo ostale kozmološke teorije. Treće, astrofizičar Robert C. Newman piše «Ako bi postojao proces koji uzrokuje da svemir gubi energiju brzinom nejednakoj nuli, tada bi oscilirajući svemir ostao bez energije (i prestao oscilirati) već odavno.» To znači da je nevjerojatno da je naš svemir jedan u beskonačnom nizu svemira koji se šire i stežu. Četvrto, nema objašnjenja zašto bi stežući svemir «odskočio» i počeo se ponovno širiti. Noviji dokazi potvrđuju da se galaksije prebrzo kreću jedne od drugih da ih gravitacija natrag povuće u kompresiranu točku. Peto, u travnju 1992. američki znanstvenici su otkrili mreškanje materije na rubu svemira. Ta mreškanja su dokaz da je svemir dobio svoju strukturu vrlo ranu u njegovoj povijesti i dalje potvrđuje da da je svemir imao definitivan početak.

Nakon što su dani tri argumenta da je svemir imao početak, možemo ići na drugu dilemu postavljenu od KKA: Ako je svemir imao početak, početak je bio (a) uzrokovan ili (b) neuzrokovan. Prije raspravljanja o mogućnosti (a), trebali bi se posvetiti nečemu što postaje uobičajeni odgovor ovoj dilemi od strane kritičnih prema kalamskom kozmološkom argumentu. Neki teoretičar spekuliraju da prije Planckova vremena (10 -49 sekunda nakon velikog praska) svemir je prešao u postojanje iz kvantnih mehaničkih fluktuacija. Stoga neki tvrde da je svemir nastao i ničega. Moreland točno pokazuje da identificiranje ništavila sa nečim, u ovom slučaju mehaničke fluktuacije, je pogreška; ništavilo ne uzrokuje ništa, kamoli fluktuira ili stvara svemir. Astronom Hugh Ross kaže da jedan od tih teoretičara, Alan Guth je rekao da «takve ideje su spekulacija na kvadrat». Konkretnije, postoje tri problema sa spekulacijom kvantne fluktuacije: temeljena je na (1) ne postojećoj teoriji kvantne gravitacije, (2) uporabi imaginarnih brojeva i (3) pretpostavci da je svemir bio u kvantnom stanju u svom ranom početku i stoga imao nedeterminirani početak.

Problem (1) bi mogao biti riješen otkrićem kvantne teorije gravitacije ali takvo otkriće nije nadolazeće i ne bi moralo smatrati danim. (2) stavlja argument da je svemir potekao iz kvantnih fluktuacija na nerealno tlo. Poznati fizičar Stephen Hawking piše:

Ako je svemir stvarno u takvom kvantnom stanju, tada ne bi bilo singularnosti u povijesti svemira u imaginarnom vremenu…Svemir bi mogao biti konačan u imaginarnom vremenu ali bez granica ili singularnosti. Ali, kada se netko vrati u realno vrijeme u kojem živimo singularnosti će ostati…U realnom vremenu svemir ima početak i kraj u singularnostima koje oblikuju granicu vrijeme-prostoru i pri kojima se zakoni znanosti slamaju.

Uoči posebno frazu «kada se netko vrati u realno vrijeme u kojem živimo». To je značajna znanstvena potvrda onoga što su kalamski filozofi tvrdili već duže vrijeme i što matematičari kao Caintor i Hilbert potvrđuju: stvarna beskonačnost ne postoji. Kada se imaginarna transfinitna matematika stvarne beskonačnosti prevede u realne konačne izraze rezultati su besmisleni.

To dovodi do problema (3). Ako je svemir bio u kvantnom stanju na svojem početku, tada bi se moglo spekulativno zaobići problem zamjenjivanja realnog i imaginarnog vremena, ali to stvara daljnji problem. Po Kopenhaškoj interpretaciji kvantne fizike netko treba biti da promatra kvantne fluktuacije koje su producirale svemir. Budući da naravno nijedno ljudsko biće nije bilo prisutno pri začeću svemira, očito je tko je najbolji kandidat da promatrača navodne kvantne fluktuacije koja je napravila svemir. Da se izbjegne teistička implikacija ove interpretacije, neki teoretičari tvrde da je naš svemir fluktuirao iz superprostora u kojem je neograničeni broj svemira bio fizikalno moguć. Ali, to je opet primjer «spekulacije na kvadrat». Craig o tom piše: «Ne treba se puno reći da je to dio spekulativne metafizike ništa manje prigovoriv nego teizam; stvarno, treba bih tvrditi, više prigovoriv jer realnost vremena je negirana kao što su sve dimenzije, temporalne i prostorne podkategorizirane u hiperprostor.» Štoviše, stavlja u postojanje stvarno beskonačni broj svemira – a budući da stvarna beskonačnost ne postoji, ova spekulacija je u konfliktu sa stvarnošću.

Naposlijetku, koncept kvantne nedeterminiranosti nam samo govori da mjerenja na atomskom nivou ne mogu biti uzeta sa preciznošću. Nije metafizički ili ontološki princip. Primijenjeno na početak svemira, ako je svemir bio u kvantnom stanju, kvantna nedeterminiranost samo znači da ne možemo znati sa njutnovskom preciznošću što se dogodilo prije Planckova vremena. Ne znači da je svemir jednostavno nastao neuzrokovan ili da je krajnji uzrok svemira neodrediv. Dapače, rad Hawkinga i ostalih je taj koji je utemeljio teoriju singularnosti tj. teoriju koja potvrđuje da vrijeme i prostor su imali definitivan početak – bezobzira da li znanstvenici mogu mjeriti sa sigurnošću što se dogodilo prije Planckova vremena.

Budući da poziv na kvantnu nedeterminiranost ne podržava mogućnost (b), što se može reći u korist disjunkta (a)? Stavimo u razmatranje princip dovoljnog razloga formuliran od njemačkog filozofa Leibniza: «nijedna činjenica ne može biti stvarna ili postojeća i nijedna tvrdnja istinita osim ako ima dovoljan razlog zašto bi bila takva i ne drugačija». Ovaj princip je često iskazan kao «sve što počinje da postoji ima uzrok svoga postojanja» ili «svaki događaj ima uzrok». Teško je precijeniti kako je bitan taj princip racionalnom istraživanju. Biolog koji želi objasniti porijeklo života ovise o njemu. Kao i detektivi koji rješavaju zločin, meteorolozi predviđanjem vremena i liječnici dijagnoziranjem pacijenta. U komentiranju Leibnizovog kozmološkog argumenta jedan filozof piše: «…ako bi ga netko odbijao [tj. princip dovoljnog razloga], argument bi pao. Ali to je princip za kojeg Leibniz inzistira da je apsurdno odbiti ga. Usto je i jedan od fundamentalnih principa racionalne misli»

Štoviše, princip dovoljnog razloga nikad nije bio falsificiran u povijesti racionalne misli. Stoga se princip može opširno braniti na empirijskom i filozofskom tlu. Zašto bi se onda trebala raditi zapreka principu dovoljnog razloga glede početka svemira? Zašto arbitrarno staviti postranu princip racionalne misli da se izbjegne implikacija svemira sa početkom. Stoga dok netko ne da dobar razlog zašte se odreći tog principa u ovoj tematici možemo zaključiti da svemir koji je počeo da postoji je imao uzrok svoga postojanja.

[Chomsky2093]

To nas dovodi do zadnje dileme: ako je svemir imao uzrok, uzrok je bio (a) personalan ili (b) nepersonalan. Ako bi i netko prihvatio mogućnost (a) prvih dvaju dilema zašto bi trebao vjerovati da je uzrok svemira personalno biće? Neki tvrde, na primjer, da čak i ako je svemir imao uzrok njegov uzrok je mogao biti prirodni. Po svojoj prilici to znači da je svemir mogao biti proizvod nepersonalnog fizikalnog uzroka. Problem s time je dvostruk. Prvo, što znaći kada se kaže da je uzrok svemira prirodan? Prirodni uzroci postoje unutar svemira, ne izvan njega. Ako je nešto prethodilo svemiru tada po definiciji to nije prirodni uzrok, jer su zakoni prirode počeli postojati nakon što je nešto prethodilo svemiru.

Drugo, ako je uzrok svemira dovoljan uzrok, u smislu da postojanje uzroka samog garantira postojanje svemira, svemir bi onda oduvijek postojao. Da to bude jasnije stavi u promatranje dovoljan uzrok da se zapali šibica. Kada se šibica stavi u dodir sa adekvatnom površinom zapali se i stoga je stavljanje šibice u dodir dovoljan uzrok za zapaljenu šibicu. Odmah pošto dovoljan uzrok postoji, posljedica slijedi trenutačno. Nema jaza između uzroka i posljedice. To postavlja pitanje: ako je dovoljan uzrok svemira oduvijek postojao zašto svemir nije oduvijek postojao?

Odgovor na to pitanje je da je uzrok svemira personalan činioc koji je zaželio stvaranje konačnog svemira. Da se uporabi primjer sa šibicom: kada je pokrenuta šibica posljedica trenutačno slijedi, ali ako personalni činioc ne pokrene šibicu posljedica ne mora uslijediti. Isto tako, ako je uzrok svemira personalan, svemir onda ne mora biti vječan kao njegov dovoljan uzrok. Umjesto toga svemir bi mogao biti zaželjen da postoji kao što osoba zaželi da se zapali šibica. Kada je uzrok pokrenut posljedica slijedi, ali samo ako je uzrok pokrenut a osobni činioc ima moč ne pokrenuti uzrok. Stoga možemo zaključiti da je uzrok osoban.

Zaključak

Sada kada smo podržali mogućnost (a) svake dileme može napraviti ovaj zaključak: svemir je stvoren od personalnog činioca. Ovaj zaključak može prenuti neke ljude. Mnogi od nas vjeruju da postojanje Boga ne može biti dokazano ili ne može biti dokazano sa snažnom sigurnošću. Ali ako su tri glavne premisa KKA ispravne i adekvatno podržane tada je zaključak istinit bez obzira na izvanrednu implikaciju takvog zaključka.

[satori@sanitarium]

Previse ako za koje nemas dokaze.

[Shady]

U samoj biti kelama upravo počiva tvrdnja da Bog jeste ograničen, a nikako beskonačan, jer bi stvarna beskonačnost uključila ružnoću, zloću i slična negativna obilježja. Kao jasan reprezent tog ograničenja, navešću kelamsku tvrdnju po kojoj je, navodno, ''Bog Sebi propisao da bude milostiv''. (K, 6:12, te 6:54). Obaveza predstavlja ograničenje. Osim toga, stvarna beskonačnost ne može postojati jer bi potrla samu sebe tako što bi obesmislila pojam volje.

[kokobill]

Shady kaže:

U samoj biti kelama upravo počiva tvrdnja da Bog jeste ograničen, a nikako beskonačan, jer bi stvarna beskonačnost uključila ružnoću, zloću i slična negativna obilježja. Kao jasan reprezent tog ograničenja, navešću kelamsku tvrdnju po kojoj je, navodno, ''Bog Sebi propisao da bude milostiv''. (K, 6:12, te 6:54). Obaveza predstavlja ograničenje. Osim toga, stvarna beskonačnost ne može postojati jer bi potrla samu sebe tako što bi obesmislila pojam volje.

Ako je Bog vjecan, a jeste, zar nije beskonacan? Tko je taj da mu daje limite, ogranicenja? Mi, obicni smrtnici zasigurno, NE.

[akont-ciko]

Shady kaže:

U samoj biti kelama upravo počiva tvrdnja da Bog jeste ograničen, a nikako beskonačan, jer bi stvarna beskonačnost uključila ružnoću, zloću i slična negativna obilježja. Kao jasan reprezent tog ograničenja, navešću kelamsku tvrdnju po kojoj je, navodno, ''Bog Sebi propisao da bude milostiv''. (K, 6:12, te 6:54). Obaveza predstavlja ograničenje. Osim toga, stvarna beskonačnost ne može postojati jer bi potrla samu sebe tako što bi obesmislila pojam volje.

osim ovoga kalema ima još dvije slabe točke:
vječnost nije jednostavno toliko dugo postojanje koje ne možemo izmjeriti, kao što ni beskonačnost nije prostor koji ne možemo izmjeriti, obje ove kategorije su ipak malo drugačije....

[Endimion17]

Shady kaže:

U samoj biti kelama upravo počiva tvrdnja da Bog jeste ograničen, a nikako beskonačan, jer bi stvarna beskonačnost uključila ružnoću, zloću i slična negativna obilježja. Kao jasan reprezent tog ograničenja, navešću kelamsku tvrdnju po kojoj je, navodno, ''Bog Sebi propisao da bude milostiv''. (K, 6:12, te 6:54). Obaveza predstavlja ograničenje. Osim toga, stvarna beskonačnost ne može postojati jer bi potrla samu sebe tako što bi obesmislila pojam volje.

Pa da, ukoliko bog postoji i apsolutno je biće, neograničeno, beskonačno, ono da su mu sva svojstva u nedohvatljivim ekstremima, onda bi uz to što bi satrao sam sebe, bio i nešto što zasigurno ne bi bilo dobro cijeniti.

Znači ovaj bog iz abrahamskih religija, monoteizma, zapravo je punina dobrog, a lišen zlog. Valjda. (Iako se to kosi sa svetim knjigama, ali dobro sad...)

[pećina]

KCA je argument baziran na mnogim pretpostavkama koje naprosto ne drže vodu. Počnimo redom

1. Svemir je (a) imao početak ili (b) nije imao početak.

Ovdje se sve vrti oko teze da se početak svemira aka. veliki prasak prikaže kao događaj koji mora imati uzrok. To naprosto nije istina. Veliki prasak (ne teorija, činjenica) je jedinstveni bezvremenski događaj koji nema uzrok u smislu uzroka i posljedica. Zašto? Zato što vrijeme nastaje u velikom prasku te nema smisla pitati prije, niz događaja je beskonačan ali ograničen na početku. Ograničen je vremenom t=0 ali vrijeme postoji nakon velikog praska što znači da je niz događaja beskonačan i itekako moguć.

Jedna velika mana ove manipulacije beskonačnostima je u činjenici da se svemir u svojoj ranoj fazi nije ponašao kao današnja makroskopska verzija koju mi doživljavamo svaki dan. Ipak smo evoluirali u okruženju gdje su uzrok i posljedica jasno određeni i vidljivi, u startu to nije bilo tako lijepo poput slaganja lego kocikca.

1. 2.Ako je imao početak, početak je bio (a) uzrokovan ili (b) neuzrokovan.

Što je uzrok? Uzrok je događaj čija je neposredna posljedica drugi događaj. Koji je događaj prethodio i "upalio" veliki prasak? Fizika kaže da je veliki prasak činjenica neobjašnjiva nizom događaja ne zato jer ne želi objasniti ili ne može već zato što je to u principu nemoguće. Zasad. Prije 100 godina nismo imali ideju o velikom prasku, tko kaže da nećemo za 100 godina otkriti nešto novo i postaviti veliki prasak u pravi kontekst. Filozofija trenutka je isprazna djelatnost.

1. 3.Ako je imao uzrok, uzrok je bio (a) personalan ili (b) nepersonalan.

Vjerojatno najbizarniji argument ikada, da je uzrok personalan bez ikakvog objašnjenja što bi to moglo biti ili što to uopće znači. Početna pretpostavka leži u ideji dualizma i.e. da je duh odvojiv od tijela te da svijest koju mi poznajemo može postojati neutjelovljena.

Zašto bi svijest mogla biti neutjelovljena? S obzirom da je naše razmišljanje deterministički i.e. iluzija, kako onda definirati postojanje svijesti koja nije deterministička jer onda definiraš personalni uzrok kao svjesnog agenta koji odlučuje stvoriti svemir (naravno, bez objašnjenja kako) a da samu ideju odlučivanja uzmeš zdravo za gotovo! Da li je i bog deterministički određen kao i mi? Ili je sve to definirano kistovima imaginacije i uzeto zdravo za gotovo kao afirmativan stav o istinitosti bez ikakve konkretne definicije?

Igranje riječima uvijek dokazuje da je bog nama nespoznatljiv te da je nekognitivizam jedini ispravni put.