Zbor podrugljivaca

[F. Chief]

Nea-- kaže:

Suština je da si Hrvat a "jedino pravo trebanje" je ljubiti svoju domovinu
Zna se

Hoćeš reći da je jedini pravi čovjek Hrvat? Nije li to pomalo šovinistički?

Nisam znao da si šovinist...

[Nea--]

Eto, sad znaš.

[F. Chief]

Nea-- kaže:

Eto, sad znaš.

Nije ti to lijepo, znaš, i drugi su ljudi a ne samo Hrvati...

[Nea--]

F. Chief kaže:

Nije ti to lijepo, znaš, i drugi su ljudi a ne samo Hrvati...

Ah.... kako velikodušno od tebe

[nitko drugi]

Nea-- kaže:

Vjerujem da se reinkarniramo, ali u posljednje vrijeme mi je oduševljenje teorijom reinkarnacije splasnulo.
Jer, dok sam razmišljala o sebi kao o nekakvom biću koje je daleko šire i veće () od ovoga što trenutno izgleda, desilo mi se da sam izgubila fokus na "sada i ovdje".
Pokušavam se "spustiti na zemlju", dobiti osjećaj da je ovo jedini život kojeg imam, da je svaki trenutak važan, i bla bla.... no, nisam sigurna da mi baš najbolje ide

A ti?

Zgodno je to što uz pretpostavku reinkarnacije otpadaju razni prigovori vezani uz kontingentnost sudbine - ono što ti se događa je posljedica tvojih odluka. Time tvoja sudbina postaje doista tvoja, ti si joj uzrok (u puno većoj mjeri nego što to inače vrijedi). Tako da to omogućuje nešto kao moralni univerzum. A i inače ne vjerujem da je memorija pohranjena u mozgovima, tako da mi je lakše povjerovati u tu priču.

[Bijeli-Druid]

nitko drugi kaže:

Zgodno je to što uz pretpostavku reinkarnacije otpadaju razni prigovori vezani uz kontingentnost sudbine - ono što ti se događa je posljedica tvojih odluka. Time tvoja sudbina postaje doista tvoja, ti si joj uzrok (u puno većoj mjeri nego što to inače vrijedi). Tako da to omogućuje nešto kao moralni univerzum. A i inače ne vjerujem da je memorija pohranjena u mozgovima, tako da mi je lakše povjerovati u tu priču.

Ovo je sve dosta važno. Slažem se s većinom toga, ako ne i svime. Osim što za ovo zadnje doslovce nisam siguran. Postavlja se pitanje, gdje se onda "memorija" pohranjuje? Tvoj odgovor bi mogao biti na tragu - "u morfogenetskim poljima", ali to nije baš najjasnije, iako daje trag. Ali to nije dosta. Mozak bi naravno u tom slučaju bio receiver i artikulator memorije, i još nešto drugo, ali sama memorija, tko zna... Postoje i različite moguće vrste memorije ovdje. Već više od deset godina imam neke zamisli o tome koje sam s godinama malo nadograđivao, ali ne znam zapravo koje bi bile jako pouzdane metode i instrumenti da se tako nešto dozna. Stvar ostaje još uvijek samo na području hipoteze i onoga što nam ima smisla zbog više razloga.

Ti zapravo doista jesi uzrok svojoj "sudbini", pitanje je samo što je sve uzrok "tebi" koji uzrokuješ tu sudbinu.

A odgovor je - puno toga. I onda je to opet neki dvosmjerni odnos s nebrojeno puno varijabli.

[Bijeli-Druid]

Znam da ćeš sada uputiti na onaj tekstić "mozak kao prijemnik".

[addx]

Bijeli-Druid kaže:

Ti zapravo doista jesi uzrok svojoj "sudbini", pitanje je samo što je sve uzrok "tebi" koji uzrokuješ tu sudbinu.

Valjda u onoj mjeri u kojoj si uzrok svoje sudbine, u toj mjeri i postojis, ni manje ni vise.

Kako u tom smislu shvatiti budistisku logiku? Ako si ti/self iluzija, onda je iluzija i to da si uzrok svoje sudbine pa je samim time i reinkarnacija (kao sudbina kojoj si uzrok) iluzija.

[Jednostavko]

Kad sam došao na forum započeo sam pisati na temi "Slobodna volja - iluzija". Odonda pa nadalje gotovo na svim temama nailazim na taj pojam - "iluzija", koji ovdje vjerojatno spada među najfrekventnije riječi. Ipak, pitam se, zašto smo tako često uvjereni da je nešto iluzija, a rijetko kad pomislimo da bi i sama iluzija mogla biti iluzija.

[medonaodmoru]

Ja sam največi dio svog života već zaboravio. Ne potisnuo nego je nestalo bez traga. Papala maca.

[Sigmund]

addx kaže:

Kako u tom smislu shvatiti budistisku logiku? Ako si ti/self iluzija, onda je iluzija i to da si uzrok svoje sudbine pa je samim time i reinkarnacija (kao sudbina kojoj si uzrok) iluzija.

Ne razumiješ. Reinkarnacija je metafora moralnog determinizma/kauzalnosti.

[Sigmund]

S tim da nam priroda ukazuje (ako ne i dokazuje) da je duh nužno utjelovljen. Tako da je moja memorija nužno u mom mozgu, što ne znači da njeni tragovi ne mogu biti i negdje drugdje.

[wand_1]

Bijeli-Druid kaže:

Znam da ćeš sada uputiti na onaj tekstić "mozak kao prijemnik".

Vjerojatno najgluplja teza svih vremena. Ljudi mogu uvidjeti koliko je glupa tek ako istu metodologiju primjene na rješenja drugih problema.

[Nea--]

nitko drugi kaže:

Zgodno je to što uz pretpostavku reinkarnacije otpadaju razni prigovori vezani uz kontingentnost sudbine - ono što ti se događa je posljedica tvojih odluka. Time tvoja sudbina postaje doista tvoja, ti si joj uzrok (u puno većoj mjeri nego što to inače vrijedi). Tako da to omogućuje nešto kao moralni univerzum. A i inače ne vjerujem da je memorija pohranjena u mozgovima, tako da mi je lakše povjerovati u tu priču.

Istina za moralni univerzum kao i za samoodgovornost ...
Ima još: Skida hitnju, žurbu i paniku zbog pomanjkanja vremena da se u jednom jedinom životu ostvari sve što se mora i želi

Bijeli-Druid kaže:

Postavlja se pitanje, gdje se onda "memorija" pohranjuje?

Sorry šta se ubacujem ali ovo bi moglo biti zanimljivo za sve koji čitaju i prate pdf, te za buduće generacije *

Steiner smatra da je naša memorija zapisana u tzv eteričnom/životnom tijelu i to bi bila čuvena aura-naš eterični dvojnik. U mnogim svojim djelima opisao je kako u procesu fizičke smrti jedino umire fizičko tijelo, dok se ostala tri tijela - životno, astralno i jezgra Ja - odvajaju i još neko vrijeme traju; nakon nekog vremena (40 dana?) raspada se i eterično tijelo te odlazi u eter - to je smrt svih sjećanja i uspomena preminuloga; nakon još nekog vremena se raspada i astralno tijelo, i vraća se u sastav velikog astralnog područja (područje emocija, žudnji, sklonosti, antipatija, strahova, itd) i ostaje jezgra Ja - ona ne umire Meni je to bilo zanimljivo čitati, a pogotovo zamišljati kakvo je to Ja koje je lišeno svakog identiteta, svih uspomena, bilo čega po čemu bi moglo prepoznati sebe... ? (ovo me najviše odvelo u spekulacije i odvuklo od moga trenutnog ja )

Martinus se nadovezuje na Steinera i piše čitavu kozmologiju prema kojoj postoji samo DVOJE (čak ne ni sveto trojstvo! ) - Bog i Sin Božji. To bi bili Hegelovi Duh i Priroda. I sada to dvoje igra igru skrivača kroz eone - ultimate love story - Sin se inkarnira, postaje sve živo što postoji, počevši od minerala preko biljke i životinje do zemaljskog čovjeka (mi!!) pa dalje do tzv pravog čovjeka, nakon čega se njegov razvoj tj doživljavanje nastavlja u nefizičkim sferama Inteligencije, Svijeta Božjega i konačno najvrhunskijeg od svih svjetova - Svijeta Pamćenja .... Ovaj šesti svijet je često opisivani Raj, a posljednji sedmi je Odmor od postojanja: tu biće više nije djelatno, ono se povlači u sebe i uživa iznova doživljavajući kao promatrač sva svoja protekla postojanja u spirali od 6 svjetova - jer sve uspomene i sve što je biće doživjelo u svim tim raznim tijelima na putu od nežive tvari do Boga Oca zapisano je sada u tzv zlatnim spiralama ... To je kao kada čovjek u jednom zemaljskom tijelu ostari i mirno čekajući smrt sjedne pored kamina listajući album sa fotografijama čitavog svog života, na sve se blagonaklono smiješeći pošto tek sada vidi da je i najgora stvar ili nečemu služila ili nije bila tako grozna kao što se njemu činilo dok je trajala ....


Ne treba mi na ovo nitko otvarati polemiku ili iznositi kritike i blabla, jer ovo nije tema "Teorija reinkarnacije" (šteta!... ) nego tek obično četanje... da ne kažem spekuliranje... da ne kažem "pričanje priča"


*

[Nea--]

Jednostavko kaže:

Kad sam došao na forum započeo sam pisati na temi "Slobodna volja - iluzija". Odonda pa nadalje gotovo na svim temama nailazim na taj pojam - "iluzija", koji ovdje vjerojatno spada među najfrekventnije riječi. Ipak, pitam se, zašto smo tako često uvjereni da je nešto iluzija, a rijetko kad pomislimo da bi i sama iluzija mogla biti iluzija.

Ovo sam ja pokušala objasniti jednom forumašu na temi Martinusa: On je svisoka sve proglašavao iluzijom, pa i samoga sebe tj čovjekova umovanja, a nije znao odgovoriti na pitanje TKO to sve proglašava iluzijom, odnosno tko je taj jedini koji je stvaran - jer gdje postoji iluzija, tu mora neminovno postojati i suprotnost iluzije tj stvarnost, zar ne?

(Ovu su dilemu najjednostavnije riješili oni za koje je "stvarnost" sve što možemo registrirati putem 5 čula a "iluzija" je sve ono što ne možemo simple as that)

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Steiner smatra da je naša memorija zapisana u tzv eteričnom/životnom tijelu i to bi bila čuvena aura-naš eterični dvojnik. U mnogim svojim djelima opisao je kako u procesu fizičke smrti jedino umire fizičko tijelo, dok se ostala tri tijela - životno, astralno i jezgra Ja - odvajaju i još neko vrijeme traju; nakon nekog vremena (40 dana?) raspada se i eterično tijelo te odlazi u eter -

I čime to potkrepljuje? Na temelju čega bismo trebali vjerovati u to, smatrati to plauzibilnim, indikativnim, vrijednim razmatranja, ili slično? Kritično mišljenje? nula bodova. A najviše me zanima ovo: zašto pobogu, baš 40 dana?

[Nea--]

Čime to potkrepljuje?
Ako misliš na znanstvene dokaze - njih za takvo što, naravno, nema.

Mislim da se ova njegova teorija bazira na sljedećem: vlastitim uvidima, eventualno starim spisima u kojima je više manje opisivano nešto slično (npr Tibetanci - ono što ja znam ..) zatim - postoje brojna zabilježena neobjašnjena iskustva i doživljaji koji se odnose na "poslije smrti" ili "vantjelesno" i naposljetku: teorija uopće nije nelogična.
Za spekulativni um je to dovoljno.

Mislim da će nešto slično smatrati "vrijednim razmatranja" samo oni kojima zatitra sjećanje, da se tako izrazim, na čitanje sličnih stvari (to ti je slično onome "Follow your bliss" ... odnosno nešto u tebi "rezonira" s primljenom informacijom; čak joj se raduje - ili ne) kao i oni koji su doživjeli u životu stvari koje nisu znali sebi objasniti tzv kritičkim mišljenjem, ili njime nisu bili zadovoljni ako ga je i bilo.
(Recimo, striktno "kritičko mišljenje" će nenadani medicinski recovery kojega nitko ne može objasniti unutar poznatih parametara rastumačiti kao "spontanu remisiju" - čime se apsolutno ništa nije objasnilo ... )

Što se tiče 40 dana, nisam sigurna je li to stajalo uz ovo što sam navela ili se tih 40 dana sjećam iz nečega drugog.
No, što se tiče samih brojki, mislim da svim razmatranjima onoga što ionako već izmiče "kritičkom mišljenju" samo šteti takav pokušaj "prizemljavanja" tj konkretizacije - premda razumijem da se to radi više kako bi se nečemu dalo okvir nego matematičku egzaktnost

[F. Chief]

Sigmund kaže:

I čime to potkrepljuje? Na temelju čega bismo trebali vjerovati u to, smatrati to plauzibilnim, indikativnim, vrijednim razmatranja, ili slično? Kritično mišljenje? nula bodova. A najviše me zanima ovo: zašto pobogu, baš 40 dana?

Zato jer mu se tako ćefnulo...

[Bijeli-Druid]

wand_1 kaže:

Vjerojatno najgluplja teza svih vremena. Ljudi mogu uvidjeti koliko je glupa tek ako istu metodologiju primjene na rješenja drugih problema.

"It is the mark of an educated mind to be able to entertain a thought without accepting it."

Ja ne "zastupam" tu tezu. Ono što je činjenica je da mi nemamo pojmovni aparat da uopće moćemo pojmiti neke stvari. Pazi, krajem 2016. godine otkrivamo cijeli novi organ u svojem tijelu, LOL. Zato neću a priori odbijati neke hipoteze jer postoji rizik da se s prljavom vodom baci i dijete. Mozak definitivno nije samo "prijemnik" (ako to uopće jest). Ali memorija bi komotno mogla biti pohranjena na potpuno drugačiji način od onoga što sada smatramo.

Ne smatram tu hipotezu najboljom, ali ima dijelova za koje mislim da je vrijedno razmotriti.

[Bijeli-Druid]

Sigmund kaže:

S tim da nam priroda ukazuje (ako ne i dokazuje) da je duh nužno utjelovljen.

Ne bih išao nešto previše kontra ove tvrdnje (niti bih je ovdje naročito potvrđivao). Međutim, fenomen "utjelovljenosti" je filozofski također nevjerojatno zanimljiv. Ne mislim da se o tome treba uvijek "filozofirati", ali baš se zanimljivo poklopilo noćaš da sam nešto na tu "temu" sanjao (OK, vrlo vjerojatno sam sanjao jer sam pročitao tvoj post, ali i generalno to je jedna od "tema" koja mi je zanimljiva, iako ne mislim da je ona samo "filozofska"). Snovi su mi uvijek "višeslojni", pa ću pokušati prepričati što je jednostavnije i izuzeti neke stvari, ostaviti one koji se tiču navedene teme. Ne prepričavam baš snove, ali ajde:

Dakle, nalazim se negdje u nekom "mom privatnom Sarajevu", Sarajevu koje zapravo ne postoji kao takvo, ali ja u snu "znam" da je to Sarajevo, naravno. Idem posjetiti prijatelja koji tamo živi (a uopće tamo ne živi u stvarnosti) i nalazim se u nekoj lijepoj uličici koja je kao skup neki fancy apartmana i koja se naziva Paris (kao Pariz). I na svakom apartmanu piše "Paris" i neki broj (znam točno zašto sam sanjao baš označitelj "Paris" i Sarajevo pa i zašto je bio baš taj frend kojeg nisam relativno dugo ni vidio - i nije ništa "mistično", ali nevažno je za ovaj topic).

Okrećem se oko sebe i gledam kako je lijepa uličica, stvarno predivna. Odjednom shvatim da se ta "uličica" nalazi na visokoj platformi. Možda čak i na nekoj zgradi s jako velikom površinom na čijem vrhu se nalazi "plato" (ili je to čak skup apartmana koji imaju vlastite "uličice" u sklopu zgrade, vrlo arhitekturalno zanimljivo). Ja stojim i počinjem se kretati prema naprijed po toj uličici i vidim neke tipove. I kao krenem prema njima, ali hodam po rubu jer sada ta "uličica" ima i dimenziju "ispod", tj. može se doslovce pasti s nje nekud dolje jer je ona zapravo na visini, u sklopu te "zgrade" ili skupa "apartmana". Ja "hodam" prema tim ljudima koji stoje ispred (pretpostavlja se) jednakog takvog apartmana ispred kojeg sam "stajao". I pritom pazim da ne padnem, nešto vrlo okvirno "na daljinu" komuniciram s tim ljudima, oni me osvještavaju "pazi da ne padneš" ili tako nešto, nevažno. Ali ja stvarno pazim da ne padnem, to je poanta.

Ovime ne želim baš ništa "dokazivati" i jasni su mi svi mogući odgovori (njihova suština, da tako kažem) koje bih mogao dobiti ovdje u ovom trenutku. Ne zanimaju me ni mistifikacije različitih "tumača snova" ni neke "scijentifikacije" jer znam i za filozofske i znanstvene modele koji to objašnjavaju. Poanta je da je to različita vrsta "utjelovljenosti", ali je opet nekakva "utjelovljenost". Je li to bilo stvarno? Pa "objektivno" nije, ali za mene je bilo poprilično stvarno u tom trenutku. Jesam li tada bio "utjelovljen"? Jesam, samo na jedan sasvim osebujan i poprilično drugačiji način. I uopće me tu ne zanimaju nekakve priče o "eteričkim tijelima" koje su dodatno banalizirane kada se na njih gleda kroz neku tipičnu njutnovsko-kartezijansku epistemologiju. Zapravo me praktički ne zanima ni jedan mogući odgovor forumaša ili bilo koga drugog. Zanima me samo možda malo odgovor na ono pitanje koje sam gore postavio forumašu s nickom Nitko drugi (takvi bi se nickovi trebali zabranjivati zbog mogućih konfuzija koje izazivaju u komunikaciji ).