Postporođajna anksioznost

[Lindelia]

Nisam htjela ovu temu otvoriti na Psihologiji jer je ovdje veća koncentracija mama... Priča se puno o postporođajnoj depresiji, no postoji - saznala sam jučer googlajući - i postporođajna anksioznost i čini mi se da je to ono što mene muči.

Sada kada gledam unazad, čini mi se da me to muči otkako sam rodila, no fokus mojih strahova se mijenjao (strahovi za bebu, da li dobro napreduje, itd.)... Sada je postalo jako mučno i teško jer sam se fokusirala na svoje zdravlje i svaki simptom je bolest (madež je melanom, grebanje u plućima je rak pluća, bol u glavi je tumor na mozgu, bol u kostima je rak kostiju itd.), i to naravno neizlječiva. Razmišljam stalno o tome što ako umrem ili ozbiljno obolim, što će biti s mojom bebom... I sva se zapletem u te strahove i onda bude jako veselo.

Naravno, iako sam ja svjesna toga, ne mogu to sama riješiti i sve mi se više čini da ću morati potražiti pomoć.

Ali zanima me ima li još žena koje prolaze ili su prolazile kroz ovo.

Inače, imam sklonost prema anksioznosti i već sam imala problema s tim (počelo je netom prije očeve smrti), no tijekom trudnoće sam bila super po tom pitanju. Sada je situacija jako loša pogotovo što imam i neke čudne simptome (bolove u abdomenu ispod rebara koja se širi u leđa). I, da stvar bude gora, bojim se otići doktoru jer - naravno - bojim se najgoreg.

I vrtim se u krug.

Ali odlučila sam idući tjedan konačno otići kod doktora...

[pink5]

odi doktoru, ne mora značiti da ti je nešto. Može biti da si umislila, želim reći, psiha radi čuda. Ne znam od čega ti je otac umro, ali često nakon gubitka bliske osobe dolazi strah za najmilije. Crni scenariji, bojiš se za bebu i sebe.
Za sebe se bojiš prvenstveno zbog bebe.

Potraži što prije psihološku pomoć da se pokušaš izvući iz tog delirija jer tako sam štetiš sebi, a beba sve osjeća.
Sretno

[klarah]

Ja sam skužila da mi se u obje trudnoće pojavio strah od visine!? Kad rodim smanji se, ali ostaje nelagoda, ne mogu u staklene liftove, pokretne stepenice u shopping centru. Vjerojatno bi mi Freud objasnio o čem se tu radi :-).
Zapravo nije smiješno i planiram se pozabavit s time, želim se oslobodit tih strahova. Možda ima veze s odgovornošću i pritiskom, nemam pojma. Čini mi se da neispavanost i stalno bit doma pogoduje razvoju anksioznosti.

[aloa vera]

klarah kaže:

Ja sam skužila da mi se u obje trudnoće pojavio strah od visine!? Kad rodim smanji se, ali ostaje nelagoda, ne mogu u staklene liftove, pokretne stepenice u shopping centru. Vjerojatno bi mi Freud objasnio o čem se tu radi :-).
Zapravo nije smiješno i planiram se pozabavit s time, želim se oslobodit tih strahova. Možda ima veze s odgovornošću i pritiskom, nemam pojma. Čini mi se da neispavanost i stalno bit doma pogoduje razvoju anksioznosti.

Hahahah!A ja mislila da sam jedina luđakinja s ovim problemom.Uvijek sam obožavala visine (npr. bavila se planinarenjem i kratko alpinizmom).Nakon prvog poroda pojavio se strah od visine.Balkon na prvom katu - užas!!!Ne mogu ni izać na njega.Liftovi mi nisu problem ni pokretne ali balkoni,terase...jednostavno odmah krene vrtoglavica,nesvjestica...

[Lindelia]

zanimljivo je da se tako malo o tome govori... o postporođajnoj depresiji ima puno informacija, ali postporođajna anksioznost je jednako česta i do nje dolazi također zbog hormonalnog kuršlusa koji nastane zbog trudnoće i poroda.

da, morat ću otići kod psihijatra... no sad me muči hoću li moći nastaviti dojiti ako me stavi na antidepresive. jer ne želim prestati dojiti. jako sam se oko dojenja namučila i ponosna sam što dojim i beba je pravi mali sisavac i ne želim joj to uskratiti.

a ne vidim što drugo može psihić napraviti nego me staviti na antidepresive.

koliko čitam, vani kažu da se smije dojiti uz neke AD, npr zoloft... no kod nas, čini se, ima doktora koji kažu da se smije i onih koji kažu da se ne smije.

[mandy]

Ja sam imala par sličnih perioda i prije djece, potaknute nekim lošim događajima, ali nisu dugo trajali i nekako bi to prošlo brzo samo od sebe. Nisu se ponavljali dosta dugo, do 7 mj nakon 2. poroda.
Tada mi se spojilo par neprospavanih noći, bila sama doma sa bolesnim klincima i jedan dan sam jedva funkcionirala koliko mi se vrtilo, bila sam malakasala.
Ugl otišla doktoru, KS super, neki neurološki testovi ok, srce u redu. Rekli mi da je zamor u pitanju.
Malo više sna drugi dan i to je se prošlo al mene je uplašila ta nemoć jer sam bila sama sa djecom i stalno sam vrtila u glavi scenarije što bi bilo da se meni nešto desi.
Moja doktorica nije za ljekove niti za slanje dalje doktorima u tom trenu bila. Malo razgovarale i rekla mi da probam sa kamilicom, Valeral tabletama jer mogu uz dojenje i da nađem nešto što će me opustiti, ne zatvarat se u kuću, biti sa ljudima što više...(a moji su imali kozice i mjesec dana sam bila u kući, ne baš stalno al većinu vremena).
Pričaj i ovdje ako nemaš nikoga oko sebe kome se možeš izjadati.
Mene sad uhvati nekad nervoza ali počnem raditi nešto da ne mislim o tome ili uzmem djecu i odem van pa zaustavim to u začetku....

Neznam kako funkcioniraju stvari kod psihijatra, mislim da ne daju odma tablete, možda ti samo razgovor pomogne.

[Lindelia]

mandy, kupila sam si danas valeral tablete, ali u uputama piše da se ne preporuča dojiljama... hm...
jel sigurno smiju dojilje?
koliko tableta se smije popiti? piše 1-3 tijekom dana.

inače sam ja znala popiti apaurin od 2 mg par puta kad mi je baš bila frka... više od 2 mg se, naravno, ne usudim. nisam primijetila da se bebi više spavalo ili da je bila mirnija ili išta takvo.

prije trudnoće sam znala popiti helex/misar kad sam imala aksiozne epizode i nekad mi je 0,5 mg bilo malo... tako da sumnjam da mi ova najmanja doza apaurina išta stvarno pomaže, ali nekako se jesam smirila... vjerojatno placebo. a možda mi se povećala osjetljivost organizma na ta sredstva jer ih nisam jako dugo uzimala pa mi stvarno tako mala doza pomogne.

inače, bila sam danas kod dr. dobila uputnicu za psihijatra i za uzv abdomena (zbog tih nekih bolova). doktorica misli da mi je to s bolovima u gornjem dijelu trbuha (želudac?) povezano sa psihom... odnosno da je to psiho-somatski i da kad se smirim psihički će i to prestati.

[mandy]

meni je rekla da smijem prema uputama popiti, ja popijem jednu prije spavanja, al dosad u godini dana popila možda 5 tableta.

Moguće da su bolovi psihosomatski, ja kad sam nervozna prvo proradi želudac , dok MMa počne boljeti glava.

Javi kako je prošao razgovor i UZV

[tin@]

Evo da se i ja nadovežem,dobro da sam naletila na ovu temu jer sam vec pocela mislit da sam luda.Prije poroda sam obozavala bit sama doma a od kad sam rodila,kao da me strah te samoce,jedva cekam da mi muz dode s posla.

Samo mislim kako ce mi bit slabo,sta bi bilo da se onesvjestim,sta bi mi onda dijete....i normalno od toga razmisljanja mi i bude lose,nonstop mi neka nervoza i slabina u zelucu........Ima ko kakav savjet??

[Lindelia]

tin@, i ja isto ne volim biti sama s bebom doma.
lakše mi je kad znam da je netko s nama... muž ili moja mama... jer se bojim što ako me uhvati bol u trbuhu kao što je (doduše nikad nisam bila sama), kako ću onda s bebom... i tako, nekad i bez razloga. jednostavno se bojim. mislim da je i to povezano s anksioznošću. bojim se nekad i ići van s njom sama (iako je to manje izraženo, ali većinom se bolje osjećam ako nismo same.) a užasno mi je zbog toga jer bih htjela da mogu ići svugdje okolo s bebom i biti doma i otići u grad itd itd itd. sve je drugačije nego kako sam zamišljala da će mi biti s bebom. a najgore od svega je to što je moja beba prilično nezahtjevno i dobro stvorenje i mogla bih ići s njom okolo i biti sama s njom doma itd.
a savjet nemam osim da i ti potražiš pomoć stručne osobe, makar samo za razgovor. ili možda ako imaš nekoga kome se možeš povjeriti, prijateljicu?

ja sam danas zvala psihijatra da se naručim i dobila termin za mjesec i pol

kako preživjeti mjesec i pol ovako?

[tin@]

Lindelia kaže:

tin@, i ja isto ne volim biti sama s bebom doma.
lakše mi je kad znam da je netko s nama... muž ili moja mama... jer se bojim što ako me uhvati bol u trbuhu kao što je (doduše nikad nisam bila sama), kako ću onda s bebom... i tako, nekad i bez razloga. jednostavno se bojim. mislim da je i to povezano s anksioznošću. bojim se nekad i ići van s njom sama (iako je to manje izraženo, ali većinom se bolje osjećam ako nismo same.) a užasno mi je zbog toga jer bih htjela da mogu ići svugdje okolo s bebom i biti doma i otići u grad itd itd itd. sve je drugačije nego kako sam zamišljala da će mi biti s bebom. a najgore od svega je to što je moja beba prilično nezahtjevno i dobro stvorenje i mogla bih ići s njom okolo i biti sama s njom doma itd.
a savjet nemam osim da i ti potražiš pomoć stručne osobe, makar samo za razgovor. ili možda ako imaš nekoga kome se možeš povjeriti, prijateljicu?

ja sam danas zvala psihijatra da se naručim i dobila termin za mjesec i pol

kako preživjeti mjesec i pol ovako?

Joj,tocno tako je i meni,uopce ne idem van iako bi htjela ic svaki dan.Grozno mi je vise tako,samo u kuci.
Morat cu i ja ic snekim popricat,neznam od kud taj strah odjednom.
Sta mjesec i pol se ceka,uzas.Nadan se da cemo to rijesit i da ce bit sve ok.

[Lindelia]

nakon par dobrih dana, evo opet loš dan danas
čitam malo po stranim forumima i fakat ova pojava nije rijedak slučaj. dosta se često događa, ali izgleda da žene nerado pričaju o tome (kao i o postporođajnoj depresiji)

[Azul27]

Bok svima,nova sam na forumu,prijavila sam se da podjelim s nekim ovo sto mi se desava,i odmah sam naisla na ovu temu i potpuno se pronasla u njoj,rodila sam predivnu curicu prije 4mj,jako je vesela i dpobra beba,obozavam je,imam predivnog muza,sretan brak,ali poslije poroda 6 dana nakon sto sam izasla iz bolnice dobila sam gadnu upalu,temparaturu 40,tri puta bila u bolnici po 4dana,malo je falilo da dobijem sepsu,uzasno sam se bojala,poslije sam strepila za bebino zdravlje,imala je problem s kukicima,sto se na srecu ispravilo,sad opet strepim za svoje zdravlje,sta god me zaboli najcrnje misli mi dolaze u glavu,svega se bojim,zvona na vratima,svakog zvuka,bojim se ako mi se nesto desi,sta ce biti sa mojom bebom,bojim se smrti,prije 2mj baka mi je umrla pd mozdanog,to me jako potreslo,

[kij]

Azul27 kaže:

Bok svima,nova sam na forumu,prijavila sam se da podjelim s nekim ovo sto mi se desava,i odmah sam naisla na ovu temu i potpuno se pronasla u njoj,rodila sam predivnu curicu prije 4mj,jako je vesela i dpobra beba,obozavam je,imam predivnog muza,sretan brak,ali poslije poroda 6 dana nakon sto sam izasla iz bolnice dobila sam gadnu upalu,temparaturu 40,tri puta bila u bolnici po 4dana,malo je falilo da dobijem sepsu,uzasno sam se bojala,poslije sam strepila za bebino zdravlje,imala je problem s kukicima,sto se na srecu ispravilo,sad opet strepim za svoje zdravlje,sta god me zaboli najcrnje misli mi dolaze u glavu,svega se bojim,zvona na vratima,svakog zvuka,bojim se ako mi se nesto desi,sta ce biti sa mojom bebom,bojim se smrti,prije 2mj baka mi je umrla pd mozdanog,to me jako potreslo,

Moja su djeca danas stara 11 i 9 godina i u potpunosti te razumijem. Kada sam rodila prvo dijete nisam znala što je to postporođajna depresija ali kada sam rodila drugo djete skroz sam poludila i umislila si da sam bolesna. Mjesecima sam obilazila liječnike (što privatno što preko socijalnog) i naravno da nisu ništa pronašli. Ako imaš dobrog liječnika opče prakse može ti puno pomoči. Meni je moj odmah rekao da mi nije ništa te da je to sve samo u glavi i da će proči ali nisam mu vjerovala. Uživaj uz bebu i ne misli na ništa loše...proči će...

[duca64]

Drage majke, vidim da ste azurne na forumu pa se usudih postaviti link http://form.jotformeu.com/form/21074567580355 koji vodi do upitnika koji sam kreirala za izradu master-teze iz razvojne psihologije. Nisam sigurna da mi je mjesto ovdje, ali treba mi sto veci broj ispitanika pa se nadam da ce te naci koji minut vremena da popunite upitnik...
Radi se o istrazivanju koje je na neki nacin povezano sa temom...se bavi majcinim osjecanjima nakon poroda i neposredno poslije tog velikog događaja (nekako mi se cini da je tema dosta zanemarena) Upitnik, naravno, popunjavate anonimno... Zahvaljujem se na vasem vremenu

[BlondMom]

Lindelia kaže:

Nisam htjela ovu temu otvoriti na Psihologiji jer je ovdje veća koncentracija mama... Priča se puno o postporođajnoj depresiji, no postoji - saznala sam jučer googlajući - i postporođajna anksioznost i čini mi se da je to ono što mene muči.

Sada kada gledam unazad, čini mi se da me to muči otkako sam rodila, no fokus mojih strahova se mijenjao (strahovi za bebu, da li dobro napreduje, itd.)... Sada je postalo jako mučno i teško jer sam se fokusirala na svoje zdravlje i svaki simptom je bolest (madež je melanom, grebanje u plućima je rak pluća, bol u glavi je tumor na mozgu, bol u kostima je rak kostiju itd.), i to naravno neizlječiva. Razmišljam stalno o tome što ako umrem ili ozbiljno obolim, što će biti s mojom bebom... I sva se zapletem u te strahove i onda bude jako veselo.

Naravno, iako sam ja svjesna toga, ne mogu to sama riješiti i sve mi se više čini da ću morati potražiti pomoć.

Ali zanima me ima li još žena koje prolaze ili su prolazile kroz ovo.

Inače, imam sklonost prema anksioznosti i već sam imala problema s tim (počelo je netom prije očeve smrti), no tijekom trudnoće sam bila super po tom pitanju. Sada je situacija jako loša pogotovo što imam i neke čudne simptome (bolove u abdomenu ispod rebara koja se širi u leđa). I, da stvar bude gora, bojim se otići doktoru jer - naravno - bojim se najgoreg.

I vrtim se u krug.

Ali odlučila sam idući tjedan konačno otići kod doktora...

Draga sve sam to i ja prosla. Pogotovo ovo boldano...
I po cijele dane bi razmisljala sto ce biti s mojom bebom ako mi se nesto dogodi. Bila sam svjesna da mi se to događa, imala sam panicne napadaje. Preznojila bi se i pocela se tresti, mislila bi da umirem... Bila sam nervozna i cesto mijenjala raspolozenja... Bila sam apsoluto svjesna da umisljam medutim u tom trenutku kad te panika ulovi, jednostavno se ne mozes kontrolirati koliko god se trudila...
Sama sebi sam rekla da cu to rjesit, da cu pocet razmisljat pozitivno, da cu vise setat, naci si zanimaciju, pocet se vidat s prijateljicama i da mi svakodnevica vise nece izgledati beba, muz, soba nego cu si naci zanimaciju...

Naravno, nista od toga... Ulovi te panika, ne mozes se kontrolirat ali NIKAKO koliko god pokusavas...
Palo u vodu....

Jednog dana posvadala sam se s muzem zapravo pojma nemam zbog cega, razlog.... besmislen... uzela maloga i rekla da idem ca, neznam di ali idem... Tad me uhvatio, sjeo na stolicu i reko da mu jasno glasno i otvoreno kazem u cemu je stvar. Bilo mi je to jaaaako tesko. Plakala sam tako da nisam mogla govoriti. Bojala sam se da ce me ostaviti i reci zeno ti si luda, odi se lijecit. Medutim, nakon silnih pokusaja da nesto promijenim, shvatila sam da jednostavno nemam sto izgubiti i otvoreno sam mu rekla u cemu je problem. Ostao je uz mene, tjesio me, nasmijavao, bodrio... Nagovorio da odem kod doktora, nocu bio budan uz mene dok sam se tresla i preznojavala zbog panicnih napadaja...

Nakon duuugo skupljanja hrabrosti uspjela sam otici svom doktoru. Rekla sam mu sve i rekao mi je ovim rijecima: vi uopce ne izgledate depresivno i nebi imalo smisla da vas saljem psihijatru jer izgledate sasvim normalno. Na depresivnoj osobi se vidi da je depresivna ://
Dao mi je helex da probam popit kad me uhvati panika.

Naravno, bojala sam se ovisnosti... Nisam ih htjela piti da se ne navucem... Nisam htjela psihijatru jer sam znala da bi mi dao antidepresive koji bi unistavali moje tijelo i o kojima bi postala ovisna...

Jednog sam dana srela poznanicu koja me pitala kako sam a ja sam joj rekla da nisam dobro (ni sama neznam kako sam to uspjela priznati), nakon cega mi je rekla da odem kod dipl. homeopata. Reko nema j** sanse da bacam pare na te idiotarije i gluposti!!

Nakon nekoliko mjeseci situacija se pogorsavala, helex nije pomagao, bio mi je potreban sve cesce i cesce. Nikud nisam mogla bez njega. A tad sam rekla DOSTA!!! Nemam vise sta izgubit! Idem homeopatu pa makar umrla, i tako imam sve neizljecive bolesti i umirem.

Muz me ni sekunde nije zadrzavao nit ijednu rijec protiv rekao nego mi je dao novce i rekao da probam. Isla sam kod dipl. homeopata (a ne nekog samoprozvanog) i prvi dan kad sam dosla kod zene, sat vremena kod nje plakala i ispricala joj zivot od rodenja do danas... preporodila sam se. Sam razgovor mi je bio takvo olaksanje.... Nevjerojatno ali zaista... vjeruj mi...
Dobila sam lijek (naravno na biljnoj bazi, nema ovisnosti ni nuspojava), pila sam ga nekoliko mjeseci... Nakon mjesec dana, depresija je jako ublazila. Cak i ljudi koji nisu znali cijelu situaciju primjetili su da sam raspolozena. Nakon jos 2 mj depresija je nestala a panicni napadaji se znatno smanjili. Nakon jos 2 mjeseca nije vise bilo anksioznosti ni depresije ni panike....
Postala sam ona stara kakva sam nekad bila. Vedra, vesela, nasmijana, puna zivota. Sad sam opet trudna (do sad mi nisu preporucali jer su sanse za spontani bile velike u depresiji), uzivam u trudnoci i brojim dane do poroda.
Vise ne pijem nikakve lijekove ni tablete...

Sretno! Moj savjet ti je POTRAZI POMOC. To nije sramota! Sama neces uspjeti i ne vrijedi ti ono: proci ce, vrijme lijeci rane... a neeee... sve gore i gore...
SRETNO!!!!!

[gmiz]

ja pijem ljekove (antidepresive) prosla sve spomenuto (pakao) i idem na psihoterapiju (psihodrama) jednom tjedno!
dojim uz terapiju (dobila dopustenje)
sad sam dobro
drzite se...
ovo za homeopata me zaintrigiralo.

[protelos]

"Naravno, bojala sam se ovisnosti... Nisam ih htjela piti da se ne navucem... Nisam htjela psihijatru jer sam znala da bi mi dao antidepresive koji bi unistavali moje tijelo i o kojima bi postala ovisna..."

Moram reagirati, specijaliziram psihijatriju i psihoterapiju. Cesto se srecem s tim problemom, zadnji put jucer u ambulanti. Moram naglasiti, jer se s time cesto srecem, antidepresivi NE uzrokuju ovisnost. Helexi da, pa ih svejedno ljudi jedu ko bombone. Zato mi je nelogican otpor prema antidepresivima.
U vecini slucajeva nisu potrebni, razgovor i objasnjenje cuda cine.
Ja da imam taj problem, nasla bi si dobrog psihoterapeuta. Ako nista drugo, zato jer je postporodjajna anksioznost nasto sto se pojavi poslije poroda, ali je u stvarnosti podloga vec prije postojala, zato se rado ponovi.
Poz

[Azul27]

Kij hvala na razumjevanju,mislim da mi se desava sto i tebi,pocinjem mislit da ludim,umisljam sebi svakakve bolesti,a znam da nije to,vise me stid ici svojoj doktorici,za svaku sitnicu idem,cim me nesto zaboli pomislim tumor,kad sam s nekim ne razmislam o tome i super se osjecam,bila sam 10 dana kod mame,puna kuca rodbine i osjecala sam se super,al cim ostanem sama pocinju moji strahovi,navecer se bojim otici u wc,svaki zvuk me prestrasi,voljela bih biti opet ona stara ja,vesela i nasmijana,vise me nista ne veseli,ne znam kad sam se zadnji put nasmijala od srca,stalno strepim,bojim se svega i svacega,uzasan osjecaj

[Azul27]

Kij hvala na razumjevanju,mislim da mi se desava sto i tebi,pocinjem mislit da ludim,umisljam sebi svakakve bolesti,a znam da nije to,vise me stid ici svojoj doktorici,za svaku sitnicu idem,cim me nesto zaboli pomislim tumor,kad sam s nekim ne razmislam o tome i super se osjecam,bila sam 10 dana kod mame,puna kuca rodbine i osjecala sam se super,al cim ostanem sama pocinju moji strahovi,navecer se bojim otici u wc,svaki zvuk me prestrasi,voljela bih biti opet ona stara ja,vesela i nasmijana,