Ranije sam znala dolaziti ovdje po neke odgovore koji bi me malo ohrabrili ili mi dali uvid u sliku o sebi. Zapravo, kako vrijeme ide, ta slika sve više blijedi.
Odlučila sam nešto poduzeti što se tiče mojim problema ali tu sam doživjela velik šok.
Pošto sam protiv medikamenata, izbjegavala sam posjete psihijatrima i psiholozima (ruku na srce, znam da mi trebaju) i nedavno sam odlučila pokušati sa KBT. Bila sam uzbuđena prije prve terapije i sretna što ću učiniti nešto korisno, za sebe.
Terapeutkinja je bila jako ugodna i drago mi je što smo se srele ali...kaže da mi ne može pomoći. Da mi trebaju tablete i osoba koja ima iskustva sa oboljelima od ptsp-a i teškim depresivnim stanjima. Ona se ipak bavi lakšim poremećajima. Riješila sam nekoliko testova kod nje, proanalizirala je manji dio i vidjela da me muči anksioznost, teži oblik depresije i kriza identiteta. Ispričala sam joj i nešto događaja iz života ali ne sve. Ostala je šokirana mojom svjesnošću situacije...ali i mog stanja. Ostatak testova nismo analizirale i znam da rezultati ne bi bili najdivniji. Sve to me rastužilo i još gore djelovalo na mene. Sve što sam mislila je zapravo istina.
Kroz život sam prošla nekoliko traumatskih iskustava i živjela sam u veoma nezdravom okruženju. Od strane okoline bi bila konstantno potlačena, gdje god da sam se preselila i gdje god da sam išla. Moja neodlučnost, manjak samopouzdanja i osjećaj nepripadanja rasli su iz dana u dan. Sada imam 24 godine, radim i imam dečka sa kojim živim. On mi je zapravo jedina svjetla točka u cijeloj slici. Jedino kraj njega osjećam mir. Sa obitelji imam nezdrav odnos, majka sam vlastitoj majci, majka sam i sestrama. I to nakon što ih nisam vidjela godinama. Bolje reći, zauzela sam taj stav jer ne mogu gledati kako mi obitelj propada.Na poslu,ulici,u komunikaciji sa drugima doživljavam užasne strahove i preplavljuje me nepovjerenje prema njima. Zbog prijašnjih iskustava bježim od stranaca kada me pitaju da im kažem gdje je neka ulica jer mislim da će me odvući negdje i učiniti mi nešto nažao. Kada sam sama, cijela sam na iglama bez nekih očtih uznemirujućih misli. Kada su tu, situacija je još gora. Često odlutam ni sama ne znam gdje. Mogu sjediti sat vremena buljeći u zid bez ijedne misli...i osjećati se dobro.
Na žalost, nisam u stanju pričati sa dečkom o svemu tome. Zna da sam išla na psihoterapiju ali mu ne mogu reći što sam tamo sve shvatila. On me ne vidi kao takvu jer uz njega sam slobodna i osjećam se dobro. Osjećam se voljeno i maženo. Koči me što sam prijašnjem partneru rekla neke bolne situacije i nakon prekida me popljuvao pred svima koje poznajem. Naravno, prikazao me kao krivca za sve što mi se dogodilo, a ja nisam za to bila kriva jer mala djeca nisu kriva za nepravdu što im se nanese. Jednostavno, strah me da mu kažem da mi se ne dogodi isto. Iako imam povjerenja u njega, postoji ta iglica koja me bocka da ne kažem, da budem na oprezu i da se čuvam. To mi stvara dodatnu tjeskobu jer osjećam da je to užasan potez od moje strane.
Pred nekih 8 godina sam posjećivala psihijatra koji mi je prepisao poveću dozu lijekova. Kako sam bila školarka, odlučila sam ih prestati konzumirati jer nisam mogla biti fokusirana tijekom predavanja, a željela sam da budem.
Već tada je bilo mnogo problema ali sam to potisnula....i radim to još uvijek.
Prijateljici sam rekla kako se osjećam i nije mogla vjerovati. Doživljava me kao osobu koja stoji uspravno, koja je sa osmijehom i koja drugima pomaže objektivnim savjetima (zaista ljudi to cijene). Začudila se da imam probleme. Ljudi koji me poznaju drugima me opisuju ako suosjećajnu, voljnu pomoći, vedru i realnu. Sigurna sam da je to istina ali imam i tu drugu stranu.
Navikla sam sve trpati pod tepih i misliti kako je sve uredu samnom. Naučila sam čak i živjeti tako ali zadnjih par mjeseci je to nemoguće za mene. Iz pukotina izviru napadaji plača, gladovanja, nezadovoljstva, želim otiči od dečka jer mislim da zaslužuje normalnu osobu, mislim da štetim okolini i sebi. Ne spavam normalno i često se budim u suzama.
Primjetila sam ponašanja koja vode drugim poremećajima ali mislim da sam i ovime dosta rekla. Tijekom ovih godina bilo je tu i trganja kože, jedenja folikula kose, stvaranja svojih malih svjetova dok je samnom netko radio što je želio... srećom, sa vremenom je to nestalo. Ali, mislila sam da će i ostalo nestati.
Ne znam reći ne i često popuštam zbog stvari kojima bi to moglo koristiti. Ali ne koristi meni već vuče me na dno. Bojim se sljedećeg posjeta psihijatru jer znam da će lijekovi biti obavezni... strah me toga, a jedini način koji mi je mogao pomoći sada je zatvoren.
Svjesna sam da sam odgađanjem samo nakupila gomilu negative u sebe ali se iskreno nadam da ću to nekako moći riješiti.
Što da činim, ne znam. I ne znam zašto ovo pišem ali voljela bih izači iz tog kruga pakla koji je ovdje godinama. Osjećam se kao zvijer. Kao da živim 2 života...i želim da to stane, na vrijeme.
Zanima me dali je tko imao sličnih iskustava, tj. dali itko ima saznanja kojem bi se psihijatru mogla obratiti.
I ispričavam se ako je tema neprimjerena ali ovo mi je streslo malo treta sa leđa.
Zatvor
Linearni mod
