Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[vantajm]

imam problem. dijete mi je nedavno završilo u bolnici. dijagnoza dosta teška, sve se rješilo na kraju i dijete srećom ozdravilo nakon par mjeseci smrtnog straha. dijagnoza je takva da se može vratiti bilo kad. rečeno je da ne možemo ništa utjecati, osim redovne kontrole i nadati se da će biti sve u redu. ono što me muči je da sam na tome odjelu vidjela stvarno sve najgore moguće oblike bolesti djece, skoro pa svakodnevna umiranja djece, svakodnevni dolasci novooboljelih... uglavnom prestrašno nešto. ono što me muči je pritisak u glavi i svakodnevna razmišljanja o tome što će biti. crni scenariji i sama razmišljanja o bolesti kako ovoj, tako i svima drugima su postali svakodnevnica. noćima ne spavam dobro, budim se u strahovima. prestala sam funkcionirati kao normalna osoba. mislim, radim, brinem o obitelji ali iznutra se rušim. em od umora, em od brige. imam osjećaj da se radi o nekom obliku PTSP-a, jer je sada sve u redu a strah ne prestaje. što napraviti, kamo krenuti jer me ovo stanje polako ubija?

[Kymatica]

vantajm kaže:

imam problem. dijete mi je nedavno završilo u bolnici. dijagnoza dosta teška, sve se rješilo na kraju i dijete srećom ozdravilo nakon par mjeseci smrtnog straha. dijagnoza je takva da se može vratiti bilo kad. rečeno je da ne možemo ništa utjecati, osim redovne kontrole i nadati se da će biti sve u redu. ono što me muči je da sam na tome odjelu vidjela stvarno sve najgore moguće oblike bolesti djece, skoro pa svakodnevna umiranja djece, svakodnevni dolasci novooboljelih... uglavnom prestrašno nešto. ono što me muči je pritisak u glavi i svakodnevna razmišljanja o tome što će biti. crni scenariji i sama razmišljanja o bolesti kako ovoj, tako i svima drugima su postali svakodnevnica. noćima ne spavam dobro, budim se u strahovima. prestala sam funkcionirati kao normalna osoba. mislim, radim, brinem o obitelji ali iznutra se rušim. em od umora, em od brige. imam osjećaj da se radi o nekom obliku PTSP-a, jer je sada sve u redu a strah ne prestaje. što napraviti, kamo krenuti jer me ovo stanje polako ubija?

Definitivno na razgovor kod psihijatra, ljudi i zbog manjih stvari odu, i netrrba se bojati ad, ukoliko se pokaze potreba, ustabiliti ce vas, i smiriti a da pocnete normalno spavati, funkcionirati.

[addx]

vantajm kaže:

imam problem. dijete mi je nedavno završilo u bolnici. dijagnoza dosta teška, sve se rješilo na kraju i dijete srećom ozdravilo nakon par mjeseci smrtnog straha. dijagnoza je takva da se može vratiti bilo kad. rečeno je da ne možemo ništa utjecati, osim redovne kontrole i nadati se da će biti sve u redu. ono što me muči je da sam na tome odjelu vidjela stvarno sve najgore moguće oblike bolesti djece, skoro pa svakodnevna umiranja djece, svakodnevni dolasci novooboljelih... uglavnom prestrašno nešto. ono što me muči je pritisak u glavi i svakodnevna razmišljanja o tome što će biti. crni scenariji i sama razmišljanja o bolesti kako ovoj, tako i svima drugima su postali svakodnevnica. noćima ne spavam dobro, budim se u strahovima. prestala sam funkcionirati kao normalna osoba. mislim, radim, brinem o obitelji ali iznutra se rušim. em od umora, em od brige. imam osjećaj da se radi o nekom obliku PTSP-a, jer je sada sve u redu a strah ne prestaje. što napraviti, kamo krenuti jer me ovo stanje polako ubija?

Imam jednog kolegu s tesko bolesnim djetetom(urodjena bolest, dijete je nesposobno za samostalan zivot). Taj ne zna sta je stres na poslu. Na jednoj od dvije apsolutno najteze poziije je (zamjenik direktorice ITa u financijskoj ustanovi gdje IT drzi sve konce a nula autoriteta) i taj ne trza na nista. Situacija kuci ga ocito uzemljuje u realnosti zivota bolje nego bilo koga od nas drugih koji pucamo po savovima zbog, realno, pizdarija. Njegova direktorica je vec obolila na sve zive bolesti i bila na svim zivim operacijama, moglo bi se lako reci od stresa s obzirom da su to bile uglavnom autoimune bolesti. Njeno dijete je zdravo, ali ona ga slabo vidja, iako je jednako opterecena, ostatak vremena joj potrosi ambicija...kako rekoh, nije uzemljena.

Pa eto, probaj naci snagu u tome. Stvoriti, omoguciti i podrzati zivot, pogotovo kad je to najteze je jedino sto zbilja donosi pravu srecu, doslovno i neuroloski. Mozes shvatiti to kao svoj kriz, a mozes shvatiti to kao blagoslov. Ljudi kojima se sve idealno desava ionako to ne znaju cijeniti, nemaju nista od toga i to ne napravi nikakve ljude od njih.

[zoki89]

vantajm kaže:

imam problem. dijete mi je nedavno završilo u bolnici. dijagnoza dosta teška, sve se rješilo na kraju i dijete srećom ozdravilo nakon par mjeseci smrtnog straha. dijagnoza je takva da se može vratiti bilo kad. rečeno je da ne možemo ništa utjecati, osim redovne kontrole i nadati se da će biti sve u redu. ono što me muči je da sam na tome odjelu vidjela stvarno sve najgore moguće oblike bolesti djece, skoro pa svakodnevna umiranja djece, svakodnevni dolasci novooboljelih... uglavnom prestrašno nešto. ono što me muči je pritisak u glavi i svakodnevna razmišljanja o tome što će biti. crni scenariji i sama razmišljanja o bolesti kako ovoj, tako i svima drugima su postali svakodnevnica. noćima ne spavam dobro, budim se u strahovima. prestala sam funkcionirati kao normalna osoba. mislim, radim, brinem o obitelji ali iznutra se rušim. em od umora, em od brige. imam osjećaj da se radi o nekom obliku PTSP-a, jer je sada sve u redu a strah ne prestaje. što napraviti, kamo krenuti jer me ovo stanje polako ubija?

Definitivno popričaj sa psihijatrom i slobodno se otvori nekoj bližnjoj osobi kojoj vjeruješ. Dobro će ti doći nečija podrška.

Situacija te opravdano pogodila, jer svakome je teško gledati vlastito dijete kako se suočava s ozbiljnom bolešću. Al tvoje dijete je ozdravilo, i nema smisla previše brinuti o budućnosti. Svaka osoba je u opasnosti iz dana u dan, jer ovaj svijet je opasan. Dovoljno je izaći na cestu i auto nas može pogoditi. Al ne brinemo previše o tome, iako je veoma moguće, zar ne?

Najbolje što možeš učiniti za svoje dijete i sebe jest da se posvetiš sadašnjosti. Družite se, zabavljajte, razgovarajte, budi podrška svom djetetu. To utječe na kvalitetu vaših života, ali i zdravlje tvog djeteta.

Evo nečeg što ide u prilog tome. Početkom 70-tih godina 20. stoljeća započelo je jedno znanstveno istraživanje, a drugi dio obavljen je 35 godina kasnije. U njemu su ljudi govorili kako doživljavaju svoj odnos s roditeljima. Od onih koji su visoko ocijenili roditeljsku ljubav tokom tih 35 godina samo 25% je doživjelo neku ozbiljnu bolest. Od onih koji su nisko ocijenili roditeljsku ljubav u isto vrijeme ozbiljne bolesti doživjelo je čak 87% sudionika.

[marwiiz]

poslala sam vam poruku na pp vantajm.

[StellaBridger]

Vaše mišljenje - psihički bolesna osoba, u depresiji, možda psihopat ili jednostavno karakterno loša i odbojna osoba? Još sam u razmatranju posjetiti li ili ne posjetiti psihologa.
Stvar je sljedeća - u koju god sredinu dođem ljudi me generalno ne vole i to me navelo da se zapitam gdje se točno nalazi korijen problema. Od prijatelja imam samo dvije bliže frendice i poznanike, nit ekipu na faksu, a osim za izlaske vikendom, nisam ju imala niti u srednjoj. Ni kao dijete nisam bila rado viđena u većim društvima (to je dijelom i zato jer sam bila debela klinka, a druga djeca ne vole debelu djecu ). Prijateljstvo od 20ak godina (imam 24) prekinula sam jer mi je osoba bila naporna i razočarala me više puta, najviše zbog nedostatka poštovanja i njezine kompetitivnosti. Isto tako i blisko prijateljstvo koje se vuklo kroz cijelu osnovnu i srednju, cura mi je jednostavno počela ići na živce i na prvi događaj koji sam mogla uzeti kao povod prekinula sam odnos. Znači, ostavila sam dotad najbliže osobe bez osvrtanja i trunke osjećaja. Ne družim se sa susjedima svojih godina koji se oduvijek međusobno druže, ne uklapam se u društvo u jedinom normalnom kafiću u svom mjestu. Nemam ni potrebu, kad su me i zvali na druženja smišljala bih isprike. Što se tiče ljubavnog života, katastrofa. Privlačna sam i toga sam svjesna, i uživam u muškoj pažnji, ali sam prilično bezobrazna prema dečkima kad žele nešto više od puke zabave. Imala sam jednu ozbiljniju vezu od gotovo godine dana. Dok smo bili zajedno imala sam osjećaj da "to nije to", ali me užasno pogodio prekid (voljela sam ga najviše koliko ja mogu nekog voljeti). Ljudi su mi generalno naporni, situacije u kojima se treba "socijalizirati" kronično mi idu na živce. Draže su mi životinje (zbog zlostavljanog slona plačem danima, a zbog tri srušena aviona i stotine mrtvih ljudi ni ne trepnem). I obitelj mi je naporna, jedino sam prilično vezana za tatu kojem sam karakterno najsličnija. Konstantno sam nervozna, umorna, indolentna, užasno sebična i boli me briga za cijeli svijet. Empatija = nula bodova. Milosti nema. Svaki dan izazivam sudbinu na izrazito glupe načine dovodeći se u situacije (npr. u prometu ili ekstremnim sportovima) koje bi normalnu osobu potresle, al ja ne reagiram. Ono malo osjećaja utopim u hrani pa sljedećih tjedan dana gladujem i vježbam ko manijak zbog straha od debljanja. Svejedno mi je hoću li živjeti još sat vremena ili sto godina. Studiram faks koji me relativno zanima, ali svakih mjesec dana ja bih studirala nešto drugo. Trenutno radim super posao, al meni je i to dosadno i svejedno mi je. Atmosfera na poslu je također loša i ja sam, naravno, tome kriva. Posvađala sam se s nesnošljivo glupom kolegicom (ne može završiti Promet jer je to, citiram: "teži faks od FER-a" ) i ljudi su stali na njenu stranu jer je meni bilo ispod časti spletkariti i ulizivati se drugim kolegama, a njoj nije. Imam vrlo kratak fitilj, da imam oružje u takvim bijesnim trenucima vjerujem da bi bila sposobna na svašta i to bez najmanje grižnje savjesti što me prilično plaši. S druge strane, imam osjećaj da se pokraj tih 90% vraga ipak nalazi 10% anđela, tople osobe koja svake prijestupne godine izađe na površinu.
Jučer sam prokopala sva bespuća Interneta i rješavala psihološke testove i rezultati su bili uglavnom: panic disorder, major depressive disorder, manic episodes, bipolar disorder, social phobia, osd, anxiety disorder. Nema čega nema.
Danas analiziram obitelj i shvatim da mi je tata teška, tvrdoglava i živčana osoba (iako dobar, iskren i neiskvaren), mama je introvert koji dobro glumi ekstroverta. Baku i djeda s jedne strane ne poznajem najbolje (nije mi baš stalo), djeda s druge strane nisam vidjela već godinama, ali navodno imam mnogo njegovih osobina. On je kreten, promiskuitetan, ostavio je barem dvoje-troje djece među kojima i moju mamu, bahat je i svi kažu da je toliko nervozan cijeli život da se na tri metra od njega osjeti negativna energija.
Cijeli moj život ista priča i isti obrasci mog ponašanja. Svjesna sam svojih negativnih osobina, ali kad ih pokušam promijeniti to je neka vrsta glume. Toliko sam sva lažna da se još više zgadim ljudima jer me proglase proračunatom glumicom koja im se uvlači u guzicu. Jesu li te osobine jednostavno moje genetsko naslijeđe i moram li se pomiriti s time da nisam osoba koju je "lako voljeti" ili mogu poraditi na sebi i promijeniti ih? Imam li stvarno koji od psihičkih poremećaja ili sam samo osoba tako negativnog karaktera?

[Bluzara stari]

StellaBridger kaže:

Vaše mišljenje - psihički bolesna osoba, u depresiji, možda psihopat ili jednostavno karakterno loša i odbojna osoba?

moram li se pomiriti s time da nisam osoba koju je "lako voljeti" ili mogu poraditi na sebi i promijeniti ih? Imam li stvarno koji od psihičkih poremećaja ili sam samo osoba tako negativnog karaktera?

Imaš negativan stav o sebi i to je ''odličan '' okidač da tako misle i drugi, pretpostavljam da u razgovoru pokušavaš naglasiti da nisi nizašta.
Naravno, griješiš.
Nisi psihički bolesna ali usputni odlazak kod psihijatra (ne kod psihologa..) i razgovor o svemu bi ti otvorio neke prozore koji su čvrsto zatvoreni pred tvojim očima.

A kako znaš da si u depresiji ?
Ja to naime, ne vidim.
Postoje neki elementi koji govore tome u prilog ali to je su ''tvoje'' riječi, dok s druge strane opisuješ neke dijelove svoje svakodnevnice koji govore potpuno obrnuto.
Odnosi sa muškarcima, sa tzv.prijateljima ili poznanicima pa i sasvim nepoznatim ljudima ne opisuje tebe kakva zaista jesi nego opisuje trenutne okolnosti, doduše - podvlače ti se takvi osjećaji pod kožu pa na nih gledaš kao na probleme - koji to definitivno nisu.

Ostavila si frendicu nakon XY godina i nije ti žao. Normalno, to bih i ja napravio kada ta osoba ne bi vrijedila 5%, što je kod tebe izgleda tako - tvoja frendica je škart i ti si je ocijenila kao takvu.
OK, to je jedan od načina kako riješiti nešto što meni govori da si ispod te maske osamljenosti i jada ipak osoba s čvrstim gledištem na neke stvari, imaš veliki komad samopouzdanja što je super osnova kako izgraditi sebe, to i radimo cijeli život.

U konačnici, bipolar je uvijek negdje dobro skriven poremećaj koji zna buknuti povremeno ali to treba dobro provjeriti sa liječnikom.
Neke riječi me navode na takvo mišljenje ali pošto nisi opisivala svoja euforična stanja, jednostavno - nisam siguran.

[Vesper Arlene]

StellaBridger,
Nisi psihopat, a ne bih rekla ni da je bipolarni. Mislim da je kod tebe pomješana depresija s anksioznosti. S tračkom mazohizma. Bar sam to iščitala iz tvog teksta.

StellaBridger kaže:

Još sam u razmatranju posjetiti li ili ne posjetiti psihologa.

Štetiti neće Rekla bih ti da svakako odeš zato da kvaliteta tvog života bude bolja, da se ti osjećaš bolje.

- Mislim da dečka nisi stvarno voljela te da je dosta rano za donositi zaključke o tome koliki ti je kapacitet ljubavi. Odnos prema muškarcima ti je konfliktan - istodobno privlačenje i odbijanje.
- Po mom mišljenju je tebe jako strah i taj strah nekako želiš ubiti. Strah te straha i nemoći. Strah te same sebe pa se onda ljutiš na samu sebe.
Retorički: Koristiš li adrenalin kako bi zamaskirala anksioznost?
Da se ne ispucaš u izazivanju sudbine, da li bi ti živci radili non stop?

Strah je prirodna emocija, ne znači da si žrtva. Zatomljeni strah i tuga postaju bijes i frustracija -> negativa. Automatski preslikaš te stvari na vanjski svijet te ispališ na krivi način i kada ne treba. Možda osjetiš krivnju koju zatomiš i ne priznaš zbog ponosa. I tako u krug.

- Možda si jednostavno prerasla te prijateljice stoga te nije ništa ni vezalo za njih. Možda si se s njima više družila iz navike nego što su te prijateljstva ispunjavala? Također je moguće da ti društvo iz kafića i susjedi jednostavno ne pašu u ovom trenutku. Sama kažeš da ti nije do socijalizacije te se to vjerojatno osjeti.

Ljudi su mi generalno naporni, situacije u kojima se treba "socijalizirati" kronično mi idu na živce.

- Jednom mi je psih. rekla da je ovo obrnuta socijalna fobija kod osoba koje su u djetinjstvu bile izložene nekoj vrsti zlostavljanja i odbacivanja.

Draže su mi životinje (zbog zlostavljanog slona plačem danima, a zbog tri srušena aviona i stotine mrtvih ljudi ni ne trepnem).

-Većina ljudi ne trepne na stotine mrtvih jer su oni tamo daleko, nestvarni. I previše bi se emotivno potrošili tako.Ti biraš zatomljene emocije izraziti kroz tugu za zlostavljanim slonom. Ok.
- Mislim da si neke obrambene mehanizme jednostavno poistovjetila sa slikom o sebi. Otud taj nemir - nisi usklađena.

Svjesna sam svojih negativnih osobina, ali kad ih pokušam promijeniti to je neka vrsta glume.

- 'Gluma' je stoga što nije iskreno. Još nisi istražila zašto si uopće usvojila te obrasce ponašanja, kako se ti osjećaš te otkud ti toliko obrambenih mehanizama. Emocije nisu slabost.
- Ti nisi svoj tata, svoj djed ni svoja mama već sve pomalo + ništa od navedenog. Sve su nas roditelji uništili i digli istovremeno. Ti si ti.

[Ibtihal]

pitanje. kako se zove poremećaj slušanja muzike(satima) i sanjarenja slušajući ju?
ujutro se probudim, slušalice na uši.. i ovisno o situaciji i kako mi okolnosti dopuste, ali stalno imam slušalice na ušima. kada sam tužna, tražim još tužnije pjesme, kada sam sretna tražim još veselije.
Ja ne govorim o sat-dva dnevno, o tome kako upališ radio, playlistu, ja govorim o slušanju muzike da se udubiš u nju, sanjareći i ispunjavajući se u tim snovima, satima. Počelo mi se događati da zaboravim nešto napraviti ili ako me netko zamoli i prekine u tome, postanem jako živčana i razdražljiva i smatram taj poziv kao kaznom.
Počela sam se buditi po noći, to jedva dočekam i onda ležim u krevetu i sanjarim. Što sam sve mogla napraviti, što bi sve mogla samo da mi okolnosti dopuste.
Ima li itko sličan problem?

[Kymatica]

Ibtihal kaže:

pitanje. kako se zove poremećaj slušanja muzike(satima) i sanjarenja slušajući ju?
ujutro se probudim, slušalice na uši.. i ovisno o situaciji i kako mi okolnosti dopuste, ali stalno imam slušalice na ušima. kada sam tužna, tražim još tužnije pjesme, kada sam sretna tražim još veselije.
Ja ne govorim o sat-dva dnevno, o tome kako upališ radio, playlistu, ja govorim o slušanju muzike da se udubiš u nju, sanjareći i ispunjavajući se u tim snovima, satima. Počelo mi se događati da zaboravim nešto napraviti ili ako me netko zamoli i prekine u tome, postanem jako živčana i razdražljiva i smatram taj poziv kao kaznom.
Počela sam se buditi po noći, to jedva dočekam i onda ležim u krevetu i sanjarim. Što sam sve mogla napraviti, što bi sve mogla samo da mi okolnosti dopuste.
Ima li itko sličan problem?

Pubertet? zekam se, pa mislim da jako puno ljudi to radi, ja sam prije to puno vise, jer sam bjezala od realnosti, razocarenja nad svojim zivotom, nad samom sobom, kakva sam osoba a kakva sam zeljala postati ali nisam znala kako, da ne moram nesto raditi cega me strah, sram i sl..lakse je sanjariti..samo vrijeme ide, znas onu ne sanjaj zivot, vec zivi svoj san

[Alexa]

volimpivu kaže:

....

Za svaki slučaj, malo proguglaj adult adhd.

[chokopralina]

@StellaBridger - više od pola ovih osobina i ja imam.

Dosad sam mislila da sam samo živčana i nemam strpljenja i tolerancije za glupe ljude, ili ljude općenito. I planem ko šibica.

[LoveIsAlliNeed]

Kod mene imaju dvije stvari koje me znaju dosta smetati ,i ne znam šta je to ...
Smeta mi tišina,tj ne tišina ,nego kada je sve tiho,i čujem mljackanje,kad netko jede kikiriki iz ljuske ,šuštanje sa npr omotom od čokolade,i sve takve sitnice...i mislim da normalni ljudi to baš ne primijete ?I mama ima naviku liznut prst kad dira novine isuuuuseeee,kako to mrzim ,odsjekla bih ga !

I druga stvar živciram se dosta oko svega ,totalne sitnice..zapravo sad kad gledam ovo gore me isto živcira očito ,to zapravo nisu dvije stvari nego sve povezano sa živcima
I pod stresom sam dosta ,barem mislim ..imam grčeve u trbuhu ,i nekad taj osjećaj kao da će u meni nešto ekspodirati ,kad želim nešto rješit npr to se mora odmah napravit inaće ludim ..

Je li ovo povezano sa nekom ''bolesti'' ili normalna stvar?

[Vesper Arlene]

LoveIsAlliNeed kaže:

Kod mene imaju dvije stvari koje me znaju dosta smetati ,i ne znam šta je to ...
Smeta mi tišina,tj ne tišina ,nego kada je sve tiho,i čujem mljackanje,kad netko jede kikiriki iz ljuske ,šuštanje sa npr omotom od čokolade,i sve takve sitnice...i mislim da normalni ljudi to baš ne primijete ?I mama ima naviku liznut prst kad dira novine isuuuuseeee,kako to mrzim ,odsjekla bih ga !

I druga stvar živciram se dosta oko svega ,totalne sitnice..zapravo sad kad gledam ovo gore me isto živcira očito ,to zapravo nisu dvije stvari nego sve povezano sa živcima
I pod stresom sam dosta ,barem mislim ..imam grčeve u trbuhu ,i nekad taj osjećaj kao da će u meni nešto ekspodirati ,kad želim nešto rješit npr to se mora odmah napravit inaće ludim ..

Je li ovo povezano sa nekom ''bolesti'' ili normalna stvar?

Hipersenzibilnost zbog preopterećenosti stresom. Anksioznost
Grčevi u trbuhu idu u paru, guglaj psihosomatske bolesti. Sve je to i prečesta pojava

[delmin]

Kymatica kaže:

Definitivno na razgovor kod psihijatra, ljudi i zbog manjih stvari odu, i netrrba se bojati ad, ukoliko se pokaze potreba, ustabiliti ce vas, i smiriti a da pocnete normalno spavati, funkcionirati.

Prvo se raspitati, rijetki su psihijatri koji nisu ludi za raspisivanjem medikamenata. Provjeriti a tek onda donijeti odluku. Raditi na prvu loptu će se obiti o glavu

[e_mail]

Bit ce malo duzi post..ovako,imam 40god,iz mladih dana poceo sam se osjecati da "nesto" nije u redu samnom,i to nakon gubitka oca,u to je dosao rat dodatno produbio moj osjecaj rekao bi depersonalizacije.
Sa nekih 17god odlucio sam se potraziti strucnu pomoc,dijagnosticiran mi je izbjegavajuci poremecaj licnosti..mislim da je pogodjena dijagnoza,jer sam bio dosta sramezljiv,nisam nesto bio drustven,stalno sam preispitivao sebe,svoje ponasanje ili ako recem koju "krivu" rijec grizo bi se zbog toga..uvijek bi me bilo malo strah jakih karakternih osoba,sa blagim melakolicnim osobama sam se osjecao opustenije,i sebe bi vise izrazavao u tom drustvu,imao sam i okp prisilne misli nasilnog sadrzaja..
Sad dolazi razdoblje u kojem upoznajem curu,buducu zenu..u tom razdoblju mi je bilo dobro,bio sam opusten sretniji nego prije,jer imao sam i kompleks da nikad necu naci curu..bilo je svega od lijepih trenutaka do malo zescih mucnih svadja,jer ja i ona smo dosta tvrdoglavi pa nitko nece da popusti i uglavnom je vrijeme rjesavalo nase svadje,znaci bilo bi dana bi se jedno drugom obracali sluzbeno,i onda neke okolnosti bi nas navele da pricamo jedno s drugim.
I sad smo u braku 5god,neke okolnosti su se promjenile na gore,ja imam autoimunu bolest zglobova,bole me ledja,koljena to je postalo kronicno da me boli doslovno svaki dan..ali povrh svega imam i neku metabolicku bolest zbog koje sam nedavno bio ponovo u bolnici..ovo nisu neke teske bolesti opasne po zivot ali kako to vec trpim nekoliko godina,ja sam postao kao sjena sto sam prije bio.
Stres je konstantan,jer osjecam bol svaki dan,cuvam malo dijete,uskoro dolazi drugo..prije sam igrao nogomet,radio svasta sad mi je sve to nemoguce,barem nogomet..odnos sa zenom nije sjajan,ne snalazi se i ona bas u ulogi roditelja pa se tu onda svadjamao,i kad god bi se mi posvadjali to bi mene psihicki slomilo..
Bio sam prije dvije godine kod psihijatra,on mi predlaze da se bavim necim drugim,kad nemogu sportom,ne misli da imam neke druge dijagnoze osim navedene,kaze mi da se tako osjecam zbog raznih promjena u zivotu.
Neznam,ja svake godine sve vise psihicki stagniram,mislio sam da je prosla godina bila losa,ali ova mi je kao da sam poso glavom,osjecam strasnu depersonalizaciju,cijeli se umirim pokusacam doc sebi,prije bi me neki podrazaj digao,kao naprimjer neka pjesma,neki izlazak..ali sad se stvarno osjecam otudjeno,sve mi je cudno,osobe dozivljavam cudno..shvacam da su to osobe koje poznam,ali imam neki cudni osjecaj..uf,mislim da me uhvatila malo jaca depresija i planiram se javiti doktoru…uf,ima toga jos ali zanima me sto vi mislite

[zoki89]

e_mail kaže:

ja imam autoimunu bolest zglobova,bole me ledja,koljena to je postalo kronicno da me boli doslovno svaki dan..ali povrh svega imam i neku metabolicku bolest zbog koje sam nedavno bio ponovo u bolnici..ovo nisu neke teske bolesti opasne po zivot ali kako to vec trpim nekoliko godina,ja sam postao kao sjena sto sam prije bio.

Stres je konstantan,jer osjecam bol svaki dan,cuvam malo dijete,uskoro dolazi drugo..prije sam igrao nogomet,radio svasta sad mi je sve to nemoguce,barem nogomet..odnos sa zenom nije sjajan,ne snalazi se i ona bas u ulogi roditelja pa se tu onda svadjamao,i kad god bi se mi posvadjali to bi mene psihicki slomilo..

Bio sam prije dvije godine kod psihijatra,on mi predlaze da se bavim necim drugim,kad nemogu sportom.

Ponovno posjeti psihijatra i razgovaraj s njime. Također poslušaj preporuku koju si dobio. Izgubio si neke mogućnosti poput igranja nogometa, ali još uvijek mnoge mogućnosti imaš. Stoga potraži nove aktivnosti.

Što se tiče tvog braka, svakodnevno razgovaraj sa ženom. Barem 10 minuta ti nju slušaj i 10 min ona tebe (bez tv-a i drugog društva u to vrijeme). To je mali ulog koji može veoma pomoći da se bolje razumijete i uskladite.

Poslao sam ti još neke savjete privatnom porukom.

[Pepelguza]

Djevojka, 28 godina, u raspadu...
-vučem traume iz djetinjstva (ne kućno nasilje već nasilje vršnjaka) što i sama smatram glupim jer mi je 28 godina i trebala bi to ostaviti iza sebe, ali valjda je lakše okriviti nekog drugog
-vrlo često tjeskobna i usamljena
-osjećam se manje vrijednom od svih drugih
-za sve što radim mislim da neću uspjeti
-zakleti pesimista, jer bolje se obradovati nego razočarati
-što god da želim započeti, naučiti nešto novo mislim da neću uspjeti
-ljudima serviram laži zašto radim to kaj radim, jer me sram priznati da sam sjebana i da zbog nekog srama nisam poduzela korake za bolji život
-ne sviđam se sama sebi, pogotovo kad čujem komentare meni bliskih ljudi, mislim na fizički izgled, ima dana kada se ne mogu pogledati u ogledalo
-ne sviđam se sama sebi kao osoba, preslaba sam, previše emocionalna, slaba na riječima i rijetko se borim za sebe, ne znam se svađati i uvijek puštam da me poseru
-vrlo često na rubu suza i depresivna kada vidim da mi se kockice raspadaju
-radi svega toga, znam pucat i istresat se na meni drage ljude, ali tu ponekad nemam kontrole
-strašna želja za ljubavi suprotnog spola te osnivanja obitelji, ali ujedno i paranoik kod eventualnog upoznavanja novih osoba
-6 godina bez dečka, 2 veze, jedna neuspjela i jedna traumatična i psihološki naporna veza
-doza ljubomore na ljude koji se bore za sebe, koji iz ništa stvore nešto, a ja sam slaba suprostaviti se nekome kada mislim da nije u pravu
-doza ljubomore za one koji meni u očima izgleda da imaju bolji život nego ja, mada realno vjerojatno nije tako
-razgovor sa psihologom/psihijatrom/terapeutom, predstavlja mi problem jer me sram/strah dići slušalicu i moliti pomoć, bojim se da će me i oni sprdati (kao što i jesu državni psihijatri prije par godina)

Postoji li uopće naziv za sve ovo?

ipak svi me zovu drama queen

[miss busy bee]

e_mail kaže:

Bit ce malo duzi post..ima toga jos ali zanima me sto vi mislite

Otiđi kod doktora bar popričati ne može naškoditi

Možda si samo potišten a možda je i depresija u pitanju
ali pogotovo s obzirom da si i otac i muž nemoj da ti to stanje uznapreduje, otiđi bar po savjet..
Sritno

[Vesper Arlene]

Pepelguza kaže:

Djevojka, 28 godina, u raspadu...
-vučem traume iz djetinjstva (ne kućno nasilje već nasilje vršnjaka) što i sama smatram glupim jer mi je 28 godina i trebala bi to ostaviti iza sebe, ali valjda je lakše okriviti nekog drugog
-vrlo često tjeskobna i usamljena
-osjećam se manje vrijednom od svih drugih
-za sve što radim mislim da neću uspjeti
-zakleti pesimista, jer bolje se obradovati nego razočarati
-što god da želim započeti, naučiti nešto novo mislim da neću uspjeti
-ljudima serviram laži zašto radim to kaj radim, jer me sram priznati da sam sjebana i da zbog nekog srama nisam poduzela korake za bolji život
-ne sviđam se sama sebi, pogotovo kad čujem komentare meni bliskih ljudi, mislim na fizički izgled, ima dana kada se ne mogu pogledati u ogledalo
-ne sviđam se sama sebi kao osoba, preslaba sam, previše emocionalna, slaba na riječima i rijetko se borim za sebe, ne znam se svađati i uvijek puštam da me poseru
-vrlo često na rubu suza i depresivna kada vidim da mi se kockice raspadaju
-radi svega toga, znam pucat i istresat se na meni drage ljude, ali tu ponekad nemam kontrole
-strašna želja za ljubavi suprotnog spola te osnivanja obitelji, ali ujedno i paranoik kod eventualnog upoznavanja novih osoba
-6 godina bez dečka, 2 veze, jedna neuspjela i jedna traumatična i psihološki naporna veza
-doza ljubomore na ljude koji se bore za sebe, koji iz ništa stvore nešto, a ja sam slaba suprostaviti se nekome kada mislim da nije u pravu
-doza ljubomore za one koji meni u očima izgleda da imaju bolji život nego ja, mada realno vjerojatno nije tako
-razgovor sa psihologom/psihijatrom/terapeutom, predstavlja mi problem jer me sram/strah dići slušalicu i moliti pomoć, bojim se da će me i oni sprdati (kao što i jesu državni psihijatri prije par godina)

Postoji li uopće naziv za sve ovo?

ipak svi me zovu drama queen

Mislim da si samo naletila na krive osobe u to vrijeme, mene su neki sprdali za mnogo akutnije stvari. Ne moliš ti njih ništa - to im je posao. Raspitaj se kod koga bi otišla, nazovi i naruči se premda mislim da si ti više materijal za psihologa nego psihijatra.