Sramežljivost, introvertiranost..

[Possibility]

Eh, ti bi sad sa svakim htjela bit dobra pa ujutro ideš na Facebook i gledaš kako su oni sretni, a sebe sažaljevaš, u podne ideš na kavu pa slušaš kako su drugi sretni, a sebe sažaljevaš, navečer ideš u ludi provod, promatraš treće kako plešu, zabavljaju se, a ti stojiš u kutu i sažaljevaš se... Daj shvati kaj hoćeš, u čemu uživaš i nađi si frendove. Poznanici nisu frendovi, a ono kak se pred tobom ponašaju često može biti samo liječenje vlastitih kompleksa. Ipak, prije neg kaj se kreneš s nekim bolje upoznati, bolje upoznaj samu sebe.

[TheNYCityBabe]

ja ti mogu reći da ekstrovernost isto može biti loša, npr. ja sam izarazito extrovertna osoba i često me uhvati depresija čim dođem kući s faxa/kave i sjednem za kompjuter...nekakav grozan osjećaj usamljenosti me obuzme i najradije bi samo sjedila, blejala u monitor i plakala!! a do prije 5 minuta, kad sam bila s prijateljicama bila sam odlično raspoložena!!
čitala sam negdje da se to može dogoditi kod extrovertnih osoba, znači da se osjećaju loše kad su sami, bez ikoga kraj sebe...i baš se zadnjih nekoliko tjedana borim s tim, iz dana u dan se to ponavlja..i onda tako satima sjedim za kompjuterom, pišem po forumu umjesto da radim nešto važno za fax ili makar pospremim stan...totalno sam u banani, ludim, IZLUĐUJE me to!!!
tako da možda se i nekome čini da sam ja presretna soba, sve 5, woohooo, pff sve je to relativno, ja mislim da sam ja čak i depresivnija osoba od ostalih... eto jedino kad sam u društvu, većinom sam dobro raspoložena...ali kad dođem kući....

[Clint Eastwood]

ok je bit ekstrovertiran i introvertiran.
Ja sam zadovoljan svojom introvertiranošću.
Vidim da nekome i jedno i drugo može bit problem.
Stvar je u tome da prevladava neki stav da je ekstovertiranost normalna, a introvertiranost nije.
Glasni pobijede šutljive uvijek

[Pedro Emanuel]

Mislim da takve osobe kao što je pokretačica teme imaju visoku emocijanalnu inteligenciju i nemogu se zadovoljiti s niski strastima, koje su potrebne tijelu već teži za višim.

Ja bi takve osobe nazvao duhovnim osobama, ja sam jedna od takvim i super se nosim s tim, to je dar....

[neko tamo]

all_together znam kako ti je... i ja sam isto introvertan i sve to....
probaj si naci neki hobi, pocni trenirati nesto da upoznas neke nove ljude(ja jesam i to mi je dosta pomoglo)... sport ce ti pomoci da bar na određeno vrijeme ne mislis na probleme, a i osjecat ces se odlicno poslije treninga(opustit ces se i sve negativne emocije ces izbaciti iz sebe)...

evo tu je jedan link... daje opis introvertne i ekstrovertne osobe te jedan primjer kako se oba tipa osoba ponasaju i osjecaju u određenoj situaciji...
http://www.budi.in/6422-clanak-ekstr...-na-poslu.aspx

[neko tamo]

e ljudi jel moze jedno pitanje... mislite li da je introvertnim ljudima teze pronaci partnera/partnericu i zasto?

[Pedro Emanuel]

neko tamo kaže:

e ljudi jel moze jedno pitanje... mislite li da je introvertnim ljudima teze pronaci partnera/partnericu i zasto?

Mislim da je lakše a ne teže.... A zašto? Nemam pojma.... Jer nisu kao svi ostali...

[Graham]

neko tamo kaže:

e ljudi jel moze jedno pitanje... mislite li da je introvertnim ljudima teze pronaci partnera/partnericu i zasto?

Naravno da je teže, ako si muškarac ti si lovac ona lovina i to je zakon za inteligentne, neiteligentne, introvertirene, ekstrovertirane žene.
Introvertirane žene se netrebaju brinuti ako su lijepe...

[mixamhouse]

na mojim gazama sam upozno puno dj.a koje su introvertne osobe..i bilo mi je jako tesko sa njim uspostavit kmounikaciju ali ja sam eto suprotno od njih i upornosti malo i nekako sam se skompo sa tim ljudima..ali me iznenadila da decki ili cure koje rade taj poso i jos imaju tkai problem cudno mi je kako uspjevaju se suosjecat sa ljudima jer to su ipak ljudi koji odredjuju atmosferu u jednom nocnom klubu partiu itd itd...cura moja nevoli nova drustva nevoli se upoznavat nevoli nista poveznao sa ljudima osim ako nije njezino drustvo onda moze i zezancija i sve ali to jako kratko traje i isto voli samo neke ozbiljnije teme i ako se zna smijat na skoro sve moje fore pa mi je to malo nju cudno za skuzit sta je u biti ona (mozda luda ) ali eto.

[kikakm]

Mene isto smeta sto se introvertirane osobe smatraju malo cudnima ili cak psihicki poremecenima. Dogada se da kod nekih psihickih bolesti povucenost jest jedan od cimbenika (depresija...), ali je glupo da se sve generalizira.
Mozda kako odrastamo postajemo introvertiraniji jer zrelije sagledavamo neke stvari i time automatski nas ne privlace neke isprazne price, zabave i sl.
Npr. u adolescenciji mi je bilo super izlaziti, pricati o svakakvim nebitnim stvarima, plesati, zabavljati se, ali danas trazim ozbiljnije i smislenije razgovore. To je slicno kao kad si klinac pa ti se svijet okrece oko igracaka, fantazija...
Najbolja je ravnoteza ovih osobina.

[Clint Eastwood]

neko tamo kaže:

e ljudi jel moze jedno pitanje... mislite li da je introvertnim ljudima teze pronaci partnera/partnericu i zasto?

zato što su introvertni.

[patak]

Ja vidim neku razliku između introvertiranosti i društvenosti. Ja sam društvena i trebaju mi ljudi. Oni me čak naoko smatraju ekstrovertiranom. Ali ja se osjećam introvertirano. Jednostavno odmalena mi nedostaje interes za druge ljude, najviše kvalitetne komunikacije provodim sama sa sobom, u sebi. U smisu da mi trebaju ljudi kao društvo za određene radnje i situacije, ali na psihičkoj/emocionalnoj razini funkcioniram sama. Nemam potrebu dijeliti stvari s drugima, identificirati se s drugima, povezivati na nekim razinama interesa ili sličnog. U biti sam užasno zatvorena osoba, i ne na razini da sam sramežljiva nego ne znam što i kako dati. Nekad se u tom smislu osjećam isprazno. Ono, kao kad se u psihologiji neki tipovi ljudi opisuju kao ljušture, bez duše i sl.
Što je najgore postoji nekakv nesrazmjer toga kako me vide drugi i kako se vidim sama. Netko će reći da sam ekstrovertirana i zanimljiva osoba, ali to je samo zato jer sam naučila komunicirati i učiniti drugome komunikaciju sa mnom ugodnom. Ali kad dođe do toga da bi s nekim doista trebala podijeliti nešto iz sebe, kad osjetim da to netko traži jednostavno sam ko retardirana, nemam što za reć, što za dat.

Iako zapravo ne mislim da sam isprazna osoba, jednostavno socijalno nesposobna, a glumim sposobnost. UZ to ide taj problem da sam preopsjednuta sama sa sobom i opet sam možda provalila neku samoanalizu koja nema veze s vezom, a ponajviše je beskorisna i nepraktična, ali ni to ne mogu prestati raditi. Najgore mi je kad vidim poremećene, tj. neprilagođene, ljudi i skužim koliko su odbojni i teški u svojoj bolesti, i koliko ih ne bih htjela u svojoj blizini, a svjesna sam da elemente toga imam i sama. To mi je totalno.

[grifone]

patak kaže:

Ja vidim neku razliku između introvertiranosti i društvenosti. Ja sam društvena i trebaju mi ljudi. Oni me čak naoko smatraju ekstrovertiranom. Ali ja se osjećam introvertirano. Jednostavno odmalena mi nedostaje interes za druge ljude, najviše kvalitetne komunikacije provodim sama sa sobom, u sebi. U smisu da mi trebaju ljudi kao društvo za određene radnje i situacije, ali na psihičkoj/emocionalnoj razini funkcioniram sama. Nemam potrebu dijeliti stvari s drugima, identificirati se s drugima, povezivati na nekim razinama interesa ili sličnog. U biti sam užasno zatvorena osoba, i ne na razini da sam sramežljiva nego ne znam što i kako dati. Nekad se u tom smislu osjećam isprazno. Ono, kao kad se u psihologiji neki tipovi ljudi opisuju kao ljušture, bez duše i sl.
Što je najgore postoji nekakv nesrazmjer toga kako me vide drugi i kako se vidim sama. Netko će reći da sam ekstrovertirana i zanimljiva osoba, ali to je samo zato jer sam naučila komunicirati i učiniti drugome komunikaciju sa mnom ugodnom. Ali kad dođe do toga da bi s nekim doista trebala podijeliti nešto iz sebe, kad osjetim da to netko traži jednostavno sam ko retardirana, nemam što za reć, što za dat.

Iako zapravo ne mislim da sam isprazna osoba, jednostavno socijalno nesposobna, a glumim sposobnost. UZ to ide taj problem da sam preopsjednuta sama sa sobom i opet sam možda provalila neku samoanalizu koja nema veze s vezom, a ponajviše je beskorisna i nepraktična, ali ni to ne mogu prestati raditi. Najgore mi je kad vidim poremećene, tj. neprilagođene, ljudi i skužim koliko su odbojni i teški u svojoj bolesti, i koliko ih ne bih htjela u svojoj blizini, a svjesna sam da elemente toga imam i sama. To mi je totalno.

Kako dobar opis, same here. Volim društvo a tlaka mi je pričati, ubija me samoća a uživam u tišini. I tako začarani krug...

[lamija]

Zlo_i_Naopako kaže:

ovo mi je itekako poznato.

[Ms.Zetsubou]

grifone kaže:

Kako dobar opis, same here. Volim društvo a tlaka mi je pričati, ubija me samoća a uživam u tišini. I tako začarani krug...

Baš to. Ili situacija kad bih pričala, a ne znam o čemu.
Isto tako prezirem small talk. Da ne spominjem upoznavanje novih ljudi koje je jednako noćnoj mori.

Situacija tipična za mene: manja skupina (~4, mogla bih ih nazvati "svojom ekipom") dogovori se za izlazak u klub. Što se više bliži dan izlaska, oni su veseliji, a ja sve živčanija-užasavam se prostora s puno ljudi. :<

[cft]

Ne znam odakle pocet al pokusat cu.
Oduvijek sam bila drukcija, iliti 'cudna' kako to drugi vole reci. U vrticu, dok su se druga djeca igrala jedna s drugom ja sam uvijek stajala po strani, s nikim se nisam druzila, u osnovnoj skoli se nije puno toga promijenilo, nisam se ni micala iz klupe jer bi me uhvatila nekakva psiholoska paraliza, bila sam sutljiva. Kad sam krenula u srednju vjerovala sam da moram ulozit truda da se promijenim, i u pocetku me drzao elan, ali ta energija je brzo iscurila iz mene i sve je bilo po starome. Nisam nikad bila zlostavljana nego jednostavno - duh.

Sve je to prethodilo depresiji, a i socijalnoj fobiji, koja me kasnije uhvatila (a skuzila sam da je depresija gubitak onog posljednjeg sto covjek ima u sebi - nade tj. vjere da ce bit bolje i vjere u vlastite snage).

Imam neki suludi sklop u glavi da se imam potrebu uoblicit okvirima u koje me drugi stave (imam konfliktnu psihu jer sam unutar sebe buntovna/protivna kojecemu ali to nikako da izadje van). Npr. kad me ljudi percipiraju kao povucenu ja imam potrebu i dalje bit takva, i ne ucinit ili reci nista sto bi bilo izlazak iz tog okvira, a opet s druge strane ne volim bit takva (mozda je to nekakva pasivna-agresija prema samoj sebi u pitanju?).
Npr. nekome cu presutit da sam pusila cigare u osnovnoj skoli jer me to ne stavlja u okvir povucenosti pa imam osjecaj da ce svi mislit da lazem. Cini se da vecu vaznost dajem tudjem misljenju nego vlastitom.

Sve me to ucinilo pomalo mizantropom (ne mrzim ljude vise je to strah), ljudi mi izgledaju nelogicno i stosta ne razumijem u ljudskom ponasanju, npr. kad jedna osoba govori vrlo negativno o drugoj, o njenom fizickom izgledu, postupcima, karakteru, a onda sretne tu istu osobu i ponasa se prema njoj kao da su najbolji prijatelji na svijetu. Doista neshvatljivo, a prilicno uobicajeno ponasanje.
Ili npr. derealizacija, hodam kroz guzvu, osjecam se totalno otudjeno i distancirano, a sav taj govor, sum ljudskih glasova mi odjekuje u usima, svi se krecu i suste kao mravi a ja kao da sam s marsa pala medju njih. Tad se cak i ugodno osjecam (mada ima i neugodnih derealizacija).

Ne volim sto sam sramezljiva. U kontaktu s ljudima prvi impuls mi je smjesak, ljubaznost i udovoljavanje drugima, obzirnost, ali nije to ona zdrava potreba za udovoljavanjem nego na ustrb sebe. Zbog cega uopce nastaje sramezljivost? To je totalno neprirodna stvar, smatram je ubojicom istinskog karaktera.

Iduci problem - pri nekom ponasanju, postupku, uvijek prvo pomislim, kako bi trebalo, sto je ispravno, kako ce drugi ljudi gledat na to, a ne ono sto i kako ja zelim.

Povucenost, sramezljivost su moj zatvor, zatvor koji porobljava moju pravu osobnost i koji me sprijecava da zivim sebe, a u tome me sprecava i strah, ustvari bojim se biti drukcija i razlicita iako to jesam. Moja prava priroda jest introvertiranost, ali ne i sramezljivost, strah od ljudi, to drzim devijacijom.

Ponekad se pitam sta je realnost, ono unutar covjeka, ili covjek percipiran kroz druge ljude. Zapravo sve to izgleda kao isprepletenost percepcija gdje je svatko jednako u krivu i u pravu.

Ja sam usmjerenija na svoju unutrasnjost a ne toliko na ono sto se vani dogadja, ali opet osjecam da nije dobro da se toliko izoliram, htjela bi naci nekakav balans, a nalazim samo extreme.
Previse sam kriticna prema sebi, a premalo prema drugim ljudima.

Htjela bi se priblizit ljudima, a ne znam kako kad me u ljudskom prisustvu uhvati tjeskoba, nervoza, ne znam gdje bi s rukama, ne mogu se opustit, mislim sto trebam reci, napraviti, opterecujem se svojim fizickim manama, opterecujem se sta taj netko misli, i onda naravno ispadnem upravo ono cega se bojim - cudakinja.

Evo recimo jedna stvari koja me ovih dana frustrira, obozavam prirodu, planine, a nemam s kim ici jer nemam prijatelja, a ako idem sama neugodno se osjecam i pojacava mi se i intenzivira onaj osjecaj cudastva, samoce, a ponekad imam i derealizaciju.
A inace priroda mi je ludo bitan aspekt zivota, u njoj ima 'ono nesto'. Iako sam bila i u tolikoj depri da sam se i u prirodi osjecala otupljeno, nisam je dozivljavala kao inace, jer depresija te otudji od sebe a to neminovno vodi otudjenju i od drugih stvari.

Zasto me ustvari strah ljudi? Zasto su mi ljudi nepoznanica? Zasto me uhvati nervoza kraj njih? Zasto osjecam kao da im ne pripadam i na koncu zasto o ljudima govorim kao da su vanzemaljci ?

[kangaroo0]

Ne znam koliko imaš godina, ali ja ovo smatram jednim od najčešćih problema svih mladih ljudi, naročito u pubertetu, kad osjete otuđenost od ostalog svijeta. Previše si okupirana sama sobom. Ja sam ovakva, onakva... To je po meni zapravo odlika vrlo inteligentnih ljudi i koliko sam uspjela skužit iz čitanja, tvoj mozak stvarno radi sto na sat. Ali, probaj malo više pažnje dati drugim ljudima, nego stalno razmišljati o sebi i kakva si ti. Normalno da te strah kako će te drugi prihvatiti kad si toliko izanalizirala sve svoje osobine, pogotovo mane i nedostatke, da su ti postali prepreka. Svima je teško stupiti u kontakt s nepoznatim ljudima i nitko se ne osjeća ugodno već pri prvm razgovoru ili druženju, al to sve prođe s vremenom. Ako se nastaviš toliko izolirat samo će ti rast osjećaj usamljenosti, nepripadnosti i nepovratno ćeš se otuđiti od ljudi, a bez pravog razloga. Nisi traumatizirana osoba, hvala Bogu, čak ni drukčija toliko koliko si sama sebe uvjerila, samo previše opterećena sitnicama koje ostalima nisu tako važne. Shvati da uopće nisi čudakinja, svi prolaze, pri novim susretima, iste te strahove i nervozu. Opusti se i shvati da nije neki bauk prići ljudima i zbližiti se s njima. To je sve u tvojoj glavi. I dok sama sebe malo ne pustiš na miru i ne prestaneš opterećivati nećeš bit ispunjena do kraja.

[BORO1054]

Ja sam se počeo osjećati usamljeno kad sam krenuo u srednju. Izgubio sam sve iz osnovne. Ali onda se zbila 2002 i nitko nije mario što mi se dogodilo, a ja sam ključao. Na kraju sam se nekako primirio i pomirio da me ljudi ignoriraju i ne doživljavaju kao jednakog. Izgubio sam svaku volju i želju za uspostavljanje bilokakvih kontakata. Jedino što loše je kada se nađeš u većem društvu, otprilike jednom godišnje, i očekuje se da si komunikativan, zabavan, komedijaš među djevojkama, uvaljuješ se istima, a ti to nisi, čak ne samo da nisi već jebilo trenutaka da u 15 dana nisi progovorio 20 proširenih rečenica

[milanmilan]

Vecinu tvojih problema imam i ja. Idem psihologu koji mi kaže da imam "iskrivljeni pogled na svijet" i proglasio me depresivnim

Sve je isto pocelo od vrtica,kada sam se distancirao od svake moguce grupe. Isti slucaj je bio u osnovnoj i u srednjoj školi.

[WarKO]

@cft
Svatko ko je pročito tvoj opširan post reći će ti da ti fali samopouzdanja i vjera u sebe-potrebne session-i kod psihologa i pokušat definirat se kao osoba,jer strah od ljudi kao što navodiš je ozbiljan problem koji koči u boljitku tvog života-mislim da se svatko slaže s ovim!Svako dobro!
p.s.-prouči i temu anksioznost i depresija