Teška obiteljska situacija

[anil]

Pozdrav,

registrirala sam se u nadi da ću ovdje pronaći slična iskustva ili barem dobiti drugačiji uvid u situaciju koja mi se trenutačno čini bezizlazna.

Već dugo patim od anksioznosti prouzrokovanom teškom obiteljskom situacijom, a u zadnje vrijeme mi se čini da me hvata i depresija, pojačana osjećajem teške bespomoćnosti. S ocem koji je bivši alkoholičar i zlostavljač nemam gotovo nikakve odnose, majka je u inozemstvu a živim sa sestrom koja je, uz to što ima bipolarni poremećaj i agresivna, tako da na svako moje pitanje ili obraćanje njoj, reagira iznimno nasilno ili se jednostavno pravi da me ne čuje, što suživot s njom čini praktički nemogućim. Prije smo, koliko god to čudno i smiješno zvučalo, komunicirale preko majke koja nas uzdržava, ali u zadnje vrijeme mi se ni ona ne javlja, tako da sam prepuštena sama sebi. Sestri šalje velike količine novce (koje ona potroši na cigarete, alkohol, partije i kupovinu), čime samo potiče njezinu obijesnost, a na razgovor o problemima se oglušuje. Inače sam pri kraju studija i iako bih trebala davati sve od sebe da ga završim, nađem posao i odselim se, imam osjećaj kao da sam zapela u cementu i sve mi je teže naći motivaciju za budućnost. S druge strane, dečko s kojim sam u vezi i do kojeg mi je stalo će još koju godinu studirati u drugoj državi i mada činim sve što je u mojoj moći da ili nastavim studij tamo ili se zaposlim u njegovom gradu, to ne ide nimalo glatko...

Unatoč svemu što me izdogađalo, uvijek sam bila optimistična i društvena, no sad mi ni druženja više ne pričinjavaju zadovoljstvo, maltene kao da sam otupjela. Prije mi je čitava situacija davala snagu da se izdignem iznad svega i krenem dalje, barem sam imala neku nadu, a danas ni to...
Što je najbolje, sve me više tišti i pomisao na to da sam ja ona koja se mora iseliti, ja sam ona koja mora tražiti izlaz, ja sam ona koja će prisilno ostati sama... Da sutradan, recimo, odem u inozemstvo na studij, pitanje je da li bih se imala gdje vratiti
U zadnje vrijeme sve češće razmišljam o samoubojstvu i ne znam kako da izbacim te misli iz glave. Trudim se da dajem ispite i normalno funkcioniram, ali postaje mi sve teže, a što je najbolje, znam da mi terapija ne bi pomogla jer sam svega sama svjesna, samo što mi je sve teže pronaći izlaz.

[mario889]

terapija moze pomoci... ne pomaze uvijek, ali ionako nemas puno za izgubiti.

[RayBan]

Razgovor sa psihijatrom, za nekoliko seansi ces se puno bolje osjecat.

[zoki89]

Idi korak po korak. Prvo si riješi faks, a zatim razmišljaj o poslu i vlastitom stanu. Za inozemstvo ima vremena i biti će prilika, ako se odlučiš na taj potez.

Tvoja obitelj je kakva jest. Ne možeš mijenjati majku i sestru. Budi uz sestru kad to možeš, a makni se kad vidiš da ti je previše. Najvažnije je da pronađeš neke aktivnosti koje će te opet pokrenuti i razveseliti.

Poslao sam ti i neke savjete privatnom porukom, pa pogledaj ako poželiš.

[NerMiNal]

Dušice, samo ti želim reći da svatko u životu ima sličnu fazu zbog raznih uzroka. Mlada si, po godinama ti mogu biti mama. Znam da je nekom drugom lako ti reći glavu gore. Točno znam kako se osjećaš u situaciji u kojoj si se našla. Trenutno nemaš motivaciju, zato ti želim nešto predložiti. Budi kritična prema svojoj obitelji. Takvi kakvi jesu ne daj da budu uzrok crnim mislima o tome da si oduzmeš život. Vidiš i sama da sve pogrešno rade. Ne moraš ih niti osuđivati zbog toga, svatko od njih ima svoju istinu i opravdanje. Probaj si postaviti kratkoročne ciljeve i bez obzira na njih, dečka ili bilo što kad ti život zada udarac drži se svog plana. Danas je sve crno i ne vidiš zašto dalje. Za dan, dva ili neko drugo kratko vrijeme, dogodit će se nešto što će te dignuti. Znam da je teško uz anksioznost funkcionirati, ali i to gledaj kao nešto što ćeš ostaviti iza sebe. I sama sam bila anksiozna, može se to prevazići. Meni su trebale godine, ne ide preko noći, ali danas znam da je moguće. Teško je otići u inozemstvo, zato probaj lakšim putem. Završi fakultet, za to vrijeme vidjet ćeš jasnije i svoj odnos sa dečkom. Ako je to osoba s kojom ćeš dijeliti život ok. Ako nije, opet nije kraj svijeta. Neka ti glavni cilj bude da se osamostališ, da možeš izgraditi život kakav želiš. U njega puštaj samo one koji te ne opterećuju, koje voliš i koji te vole. Tu sam mislila na tvoje blisko okruženje. Uključi se u nešto što će ti skrenuti misli sada kad ti je teško. Ja te vidim u budućnosti kao ženu koja je uspjela. Zamisli se samo sa svim svojim iskustvima uz dječicu koja će te obožavati, što ćeš im sve moći pružiti.
Ali od danas polako, korak po korak. Svaki neka bude s ciljem da si urediš život po svojim mjerilima. Dovoljno si mlada, možeš ti to.
Ako želiš, možeš me pitati bilo što. Javi se samo da znam kako si. Od srca ti želim svu sreću.

[jumelle]

Dobro ti je rekao Zoki89, idi korak po korak. Trenutno se samo fokusiraj na sebe i na polaganje ispita jer to ti je jedini način da se osamostališ i započneš novi, sretniji život. Imaš li neki hobi? Svi u životu ponekad imamo faze kada nam se čini da sve ide nizbrdo ali uvijek postoji izlaz na kraju tunela a to NIJE samoubojstvo nego pokušaj se zaokupirati nekim drugim stvarima, npr. upiši neki tečaj stranog jezika ili odi na fitness ili yogu, tamo se možeš okružiti drugim ljudima. Mislim da bi ti yoga puno pomogla da napuniš baterije. Radi ono što te čini sretnom. Znam dosta osoba koje su anksiozne, bitno je da se ne prepustiš depresiji i ne dopustiš da negativne misli ovladaju tobom. Za vrijeme rata kad smo bili u izbjeglištvu kao malo dijete sam bila tjeskobna često me zagušivalo, imala sam nesanicu to je dosta dugo trajalo, ali moji su me kasnije upisali na borilački sport i to mi je dalo vjetar u leđa tako je tjeskoba sama od sebe nestala i nisam joj dozvolila da me više ikad posjeti. Jednostavno nisam o tome više razmišljala. Što se tiče tvog odnosa s majkom, možda slanjem novca tvojoj sestri želi nadomjestiti nešto što je propustila u samom odgoju tvoje sestre, možda i sebe krivi za njezino psihičko stanje (bipolarni poremećaj ostaje doživotno) i to što je ona nasilna to je zbog te psihoze gdje se depresivna stanja izmjenjuju sa manijom. Tvoja majka ima vjere u tebe. Mislim da tebe čeka svjetlija budućnost, uvijek ćeš se bolje snaći u životu nego sestra. Završit ćeš faks, jednog dana ćeš imati svoju vlastitu obitelj. Samim tim što je ona bipolarna to će joj stvarati problema na mnogim područjima života (posao, ljubav). Roditelj je uvijek osjetljiviji na jedno dijete i to ono koje je slabije ali to ne znači da tebe manje voli. I u mojoj obitelji roditelji više pažnje poklanjaju i više su osjetljivi na moju sestru jer je ona krhkija u svakom pogledu od mene, oni smatraju da ću ja uvijek pronaći izlaz iz situacije. Ali ja svoje roditelje shvaćam ne krivim ih zbog toga, sestra i ja imamo super odnos. Znaj da ni ta situacija nje vječna i da je to samo privremeno. Poslije kiše uvijek dolazi sunce. Ako poželiš razgovarati javi se na pp, rado ću ti pomoći :-)

[Rafael fon]

misli na sebe i nedaj se i nama je na psiho kauču teško al ima i gori situacija drži se vjera u BOga to spašava

[alohae]

jedini izlaz je da počneš misliti na sebe..
svi mi želimo živjeti u filskim obiteljima u kojem svojeg oca možemo zagrliti...
dok sam bio kući, i dok nisam kupio auto na kredit, jer ono ušteđevinu jeli ko gremlini, nije me ni pozdravio na cesti..

mislim ono ide ti otac, i za njega si tursko groblje..

jednom tome sranje treba stati na kraj.

i onda kupiš auto na kredit ono jer ono požderal mi ušteđevinu i sad sam ono netko za pozdraviti..

mislim kako preko toga preći, ajde tursko groblje šetaj.

[alohae]

i kad mi kažu da previše očekujem od ljudi..
nisam očekivao da me netko svijesno ide uništavati..

i moji prijatelji mi kažu pa jal ne razumijem koja patnja mora biti tako odgojati sam.
zašto me netko uništavao.....

[buditedobro]

anil kaže:

Pozdrav,

registrirala sam se u nadi da ću ovdje pronaći slična iskustva ili barem dobiti drugačiji uvid u situaciju koja mi se trenutačno čini bezizlazna.

Već dugo patim od anksioznosti prouzrokovanom teškom obiteljskom situacijom, a u zadnje vrijeme mi se čini da me hvata i depresija, pojačana osjećajem teške bespomoćnosti. S ocem koji je bivši alkoholičar i zlostavljač nemam gotovo nikakve odnose, majka je u inozemstvu a živim sa sestrom koja je, uz to što ima bipolarni poremećaj i agresivna, tako da na svako moje pitanje ili obraćanje njoj, reagira iznimno nasilno ili se jednostavno pravi da me ne čuje, što suživot s njom čini praktički nemogućim. Prije smo, koliko god to čudno i smiješno zvučalo, komunicirale preko majke koja nas uzdržava, ali u zadnje vrijeme mi se ni ona ne javlja, tako da sam prepuštena sama sebi. Sestri šalje velike količine novce (koje ona potroši na cigarete, alkohol, partije i kupovinu), čime samo potiče njezinu obijesnost, a na razgovor o problemima se oglušuje. Inače sam pri kraju studija i iako bih trebala davati sve od sebe da ga završim, nađem posao i odselim se, imam osjećaj kao da sam zapela u cementu i sve mi je teže naći motivaciju za budućnost. S druge strane, dečko s kojim sam u vezi i do kojeg mi je stalo će još koju godinu studirati u drugoj državi i mada činim sve što je u mojoj moći da ili nastavim studij tamo ili se zaposlim u njegovom gradu, to ne ide nimalo glatko...

Unatoč svemu što me izdogađalo, uvijek sam bila optimistična i društvena, no sad mi ni druženja više ne pričinjavaju zadovoljstvo, maltene kao da sam otupjela. Prije mi je čitava situacija davala snagu da se izdignem iznad svega i krenem dalje, barem sam imala neku nadu, a danas ni to...
Što je najbolje, sve me više tišti i pomisao na to da sam ja ona koja se mora iseliti, ja sam ona koja mora tražiti izlaz, ja sam ona koja će prisilno ostati sama... Da sutradan, recimo, odem u inozemstvo na studij, pitanje je da li bih se imala gdje vratiti
U zadnje vrijeme sve češće razmišljam o samoubojstvu i ne znam kako da izbacim te misli iz glave. Trudim se da dajem ispite i normalno funkcioniram, ali postaje mi sve teže, a što je najbolje, znam da mi terapija ne bi pomogla jer sam svega sama svjesna, samo što mi je sve teže pronaći izlaz.

Dobro je da si na kraju faksa. Iza tebe je oko 16 godina !!! uspjeha u školovanju. Možeš još jednu godinu, sigurno. Sve snage usmjeri na to.

Usput stvaraj planove: kamo želiš ići, putovati, gdje želiš živjeti, maštaj o najljepšim zemljama i krajolicima, o vezama, ljudima...

Posla ima u svijetu gdje god se okreneš. Koje si struke?

Stan ti ne treba, barem ne taj. Zašto se opterećuješ time da bi se trebala moći tamo vratiti. Ako dobiješ dio, u redu, ako ne, i mnogi su drugi krenuli od financijske nule. Za 100 eura mjesečno plus režije koje su u malom stanu oko 500 kn možeš u RH živjeti gotovo bilo gdje. Gdje bi ti se sviđalo? Kopno, more, planina, selo, grad...? I po Europi postoje mnoge zemlje gdje je stanovanje jeftino. Od svake prosječne plaće u EU možeš unajmiti stan i lijepo živjeti.

Da još godinu dana trebaš provesti na robiji, nije strašno, ovako ovu svoju "robiju" shvati kao nužno zlo koje moraš pretrpjeti da dođeš do diplome i svoje samostalnosti.

Psihologu ili psihijatru obavezno se obrati. On ti ne može začarati obitelj da bude kakva nije, ali tebi može pomoći da prihvatiš neke stvari i da hrabrije gledaš naprijed.

Život je divan. To moraš otkriti. Dnevni problemi, pa i trajniji i veći, traume, stres, nezadovoljstva trebaš sagledati iz šire perspektive - nisu ništa u usporedbi sa svim lijepim što te čeka. Ali to lijepo moraš željeti, postaviti si kao cilj. Bit ćeš dobro, sigurno.

U međuvremenu dok učiš i stvaraš planove i slažeš želje, treba ti i malo brige o sebi: dobra, zdrava hrana i svakodnevna fizička aktivnost: u doba dana koje ti najbolje odgovara stvori ugodan ritual koji se tebi sviđa: npr. 20 - 20.30 h trčanje/teretana i sl., 20.30 - 21 šetnja, 21 - 22 kada puna mirisa, uz svijeće i knjigu, 22 - 22.30 dobar film, uz čaj... ili samo vikendom: subotom pogledaj nešto u kinu/kazališut/neku izložbu ili samo dotjerana prošeći negdje gdje ti se sviđa i popij kavu negdje gdje ti je lijepo, svake nedjelje otiđi na novi planinarski izlet - iznenadi samu sebe i nabavi planinarski vodič (možda se možeš učlaniti u neko planinarsko društvo)... Možda ti se to neće katkad dati, no uzmi to kao nešto što moraš, što ti je dobro i što će ti s vremenom postati protustresni ritual, nešto samo tvoje...
Osim toga, svaki dan iznenadi samu sebe nečim lijepim: to može biti sitnica koju ćeš kupiti, nešto dobro što ćeš učiniti bez razloga nekom neznancu/neznanki, napiši post nekom na forumu na temi koju inače ne posjećuješ, pogledaj što rade i nude volenterske udruge, možda možeš postati volonterka...

Kako god bilo, uvijek se u krizi možeš na pp obratiti meni ili komu s foruma. Istreniraj samu sebe: ako se u nekom trenutku osjećaš očajno, uvijek imaj u pripravi mehanizam koji ćeš dosljedno provesti: zovi telefonom prvih 4-5 osoba koje ti padnu na pamet i reci im izravno što ti je na umu, bez okolišanja, hitno dogovori sastanak s nekom od njih - nađite se u sljedećih 20 minuta, u međuvremenu piši na forumu, na ovoj temi, ali ni na drugima, obuj tenisice i trči, uhvati ritam trčanja i disanja, provjeri sve poruke, ako treba zovi neki od brojeva za psihološku pomoć - nađi ondje osobu kojoj možeš sve reći (dogovori se unaprijed o tome da možeš nazvati kad god si u krizi).

Obećaj sama sebi da s osobom koju nazoveš nećeš ni po koju cijenu prva završiti razgovor.

Ako nemaš koga nazvati u krizi, možeš nazvati mene, samo mi napiši poruku na pp da ti napišem broj i da na to računam.