Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest

Povijest Politička, društvena, kulturna, univerzalna povijest.
Podforumi: Vojna povijest i tehnologija, Domovinski rat

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.10.2004., 07:29   #41
I sta biva?

Spanski poluotok se oslobadja od Arapa i vrace se u katolicke ruke. Spanska kraljica trazi da sve ubice Krista napuste poluotok, inkvizicija u punoj snazi.

I gdje odlaze jevreji sa Iberijskog poluotoka?
__________________

There is no devil it is only god when he is drunk
ADEX is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:31   #42
Quote:
hobbit kaže:
I gdje odlaze jevreji sa Iberijskog poluotoka?
1. APENNSKI POLUOTOK

Za bolje razumijevanje situacije, koju ćemo promatrati na početku XVI. stoljeća, potrebno je vratiti se u XV. stoljeće. To je vrijeme kada se u državama na Apeninskom poluotoku pojavljuje nova vladajuća skupina. Njena pojava donosi drugačije odnose između grada i njegove okoline te, s tim u vezi, novu stratifikaciju društva; ono se postupno izgrađuje prema regionalnom društvu, sa svojim birokratskim i fiskalnim aparatom. Interesi nove dominantne skupine u gradovima razlikovali su se od interesa onih koji su te gradove vodili u srednjem vijeku; pripadnicima nove vlasti nije bio potreban izvor novca u klasičnoj formi posuđivanja novca uz kamate – moneylending - budući da su već posjedovali svoj vlastiti kapital, a željeli su oblikovati lokalnu situaciju koja bi odgovarala novom odnosu snaga. Za to im je upravo poslužila institucija monte di pietà koju su franjevci opservanti počeli osnivati u drugoj polovini XV. stoljeća u gradovima na Poluotoku. Ove gradske zalagaonice imale su ispuniti dvostruku ulogu: kako piše u statutu jedne od njih, bile su osnivane u čast Boga, da bi zaštitile kršćane od lihve te radi očiglednog dobra i koristi za čitav grad; također i kao potpora onima kojima je bio potreban kapital za razne privredne aktivnosti. Međutim, Renata Segre primjećuje da monti di pietà nisu mogle u potpunosti zamijeniti židovske banke jer su židovski bankari – zajmodavci djelovali u manjim mjestima i ruralnim centrima te su novac posuđivali bez jamstava dok statuti monti di pietà traže polog – zalog. Na taj način, budući da su uz to monti di pietà koncentrirane u gradovima, one su sužavale svoju potencijalnu klijentelu (u obzir za zajam dolazili su samo građani i to oni koji su se, pa makar i za kratko vrijeme, mogli odreći založenog predmeta). Uz to, monti di pietà nikad nisu ni namjeravale davati zajam seljacima; seljaci su bili posebno izloženi riziku, a bilo im je nemoguće založiti svoj alat. Monti di pietà nisu predviđale niti srednjoročne i dugoročne zajmove, koji su bili potrebni za pokretanje proizvodnje ili trgovine na daleko. Posljedice nisu bile zanemarive – ovo se razdoblje nastavlja na produženu recesiju, koja se nastavila na krizu XIV. stoljeća. Na određeni način, monti di pietà su predvidjele podjelu siromaha u dvije kategorije; ta podjela će kasnije, od gradskih vlasti, dobiti pravnu regulativu. Prvu skupinu sačinjavaju oni koji su bili u mogućnosti dati nešto u zalog da bi se kratkoročnim zajmom izvukli iz krize, dok drugoj skupini pripadaju oni koji su bili beznadni slučajevi, a pomagalo im se milostinjom (u vremenima kriza često su bili protjeravani). Mogli bismo reći da osnivanje monti di pietà nije bilo uzrok nego logičan slijed nastalih promjena u novoj ekonomskoj klimi, koja nastaje u XV. stoljeću. Gledajući u cjelini, vidimo transformaciju talijanskog društva; dok su monti di pietà nastojale obeshrabriti bilo koju inicijativu onih koji osim svojih vještina ne posjeduju ništa, favorizirale su hegemoniju nedavno uspostavljenih slojeva patricijata i trgovaca-industrijalaca, koji istovremeno posjeduju sirovine i kapital. Novoj vladajućoj skupini, štoviše, odgovara prestanak davanja seljačkih zajmova – to je vrijeme njihove gladi za nekretninama; prekid davanja takvih zajmova prisiljava mnoge seljake da napuste zemlju i krenu ka gradovima – pridružuju se rastućem broju skitnica protiv kojih se, na početku XVI. stoljeća, povećava broj Odluka o zatvaranju ili izgonu. Iako Luzzati i Toaf smatraju da borba između monti di pietà i židovskih banaka ne može biti objašnjena čisto političkim razlozima, Segre inzistira na ocjeni da temeljan i dugotrajan savez između gradskih vijeća i franjevaca promovira (manje ili više oprezno) monti di pietà i suzbija židovske banke. Monti di pietà nisu mogle obogatiti one koji ih vode, ali uprava nekretnina i depozita, koju su ove institucije držale, postala je novi centar moći u gradovima na Poluotoku. U ovom kontekstu mogu se promatrati i franjevačke antižidovske propovijedi kao mehanizam kojim se ulazilo u urbane ekonomije. Oni su, na neki način, bili glasnogovornici i prethodnica nove klase u usponu.

Apeninski poluotok u XVI. stoljeću složeni je sklop različitih država. Politički događaji u različitim državama utjecali su na život Židova na više načina, ali židovska prisutnost, sama po sebi, zasigurno nije utjecala na političke događaje u tim državama. U granicama povijesti Židova na Poluotoku talijanski politički događaji u potpunosti su vanjski čimbenik i u njima Židovi ne igraju nikakvu aktivnu ulogu. Suprotno tome, na sociokulturnoj razini, bilo kao instrumenti moći, bilo kao branitelji pojedinih dodijeljenim im interesa aktivno sudjeluju. Ne smijemo zaboraviti – XVI. stoljeće na Zapadu vrijeme je prijelaza iz gradskih u teritorijalne države. Proces prati višestruko isključenje institucija: država-grad više ne postoji, a teritorijalna država još je nije zamijenila.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:34   #43
Apeninski poluotok - 2. dio

Početak Novog vijeka na Apeninskom poluotoku obilježava progon iz zemalja španjolske krune, Sardinije i Sicilije (već krajem XV. stoljeća), a zatim i iz Napuljskog kraljevstva (1541. godine); to su bila najstarija i najbrojnija židovska naselja na Apeninskom poluotoku , također i ekonomski i intelektualni centri. Progon sa Sicilije obuhvatio je više od 40 tisuća osoba, i to većinom sitnih obrtnika, čiji će odlazak otok teško podnijeti; u Napulju pak (koji tek početkom XVI. stoljeća potpada pod vlast Katoličkog kralja) Židovi su bili malobrojni, ali bogati i aktivni.

Svojevrsni sefardski centar na Poluotoku postaje Vojvodstvo Ferrara. Svojom politikom koncesija privlači židovske prognanike s Iberskog poluotoka, a 1538. godine izdaje Povelju kojom privlači Levantince – mahom iberske izbjeglice nastanjene u Osmanskom Carstvu – prednost su imali oni s poslovnim vezama u Osmanskom Carstvu.

Mletačka Republika dugo je odbijala Židovima dati službenu dozvolu za naseljavanje. Godine 1509, za vrijeme mletačko-austrijskog rata, Venecija daje Židovima, naseljenim u okolici, izvanrednu dozvolu da se sklone u grad. To su njemački Židovi – todeschi – siromašni, koji se bave staretinarenjem i posudbama uz zalog, a bit će im povjerena venecijanska zalagaonica (li banchi della povertà). U želji da sredi situaciju, Grad 1516. godine odabire kompromis između dozvole naseljavanja Židova u gradu (što im je bilo neprihvatljivo) i vraćanja na prijeratni status quo (što je bilo nepoželjno) te ustanovljava geto – sustav ograđene segregacije s noćnim stražama – to je bila četvrt na rubu grada koja je ime vjerojatno dobila po ljevaonici topova što se nekada tamo nalazila. To je postao najgušće naseljen dio grada, a zgrade su dosizale i visinu od sedam katova.

Tri su faze u procesu razvoja geta u Veneciji, koji je trajao od 1516. do 1633. godine: još iste godine kada je donesena odluka, oko 700, uglavnom Aškenaza i talijanskih Židova seli u tzv. ghetto nuovo. On je pod kontrolom Cattaverija. Godine 1541. geto se širi, i u taj se dio, nazvan ghetto vecchio, pod kontrolom Cinque Savii alla Mercanzia, naseljavaju Levantinci. Odluka mletačkog senata o širenju geta bila je izravni odgovor na tri godine staru ferrarsku povelju, a navodi da je Levantincima – pod ovim se podrazumijevaju Židovi, osmanski podanici, a većinom sa španjolskog i portugalskog govornog područja – dozvoljen privremeni boravak, u prolazu (pretpostavlja se bez obitelji) i to do male njemačke zajednice već smještene u getu. Ovakvom odlukom Mletački senat pravi veliki zaokret u dotadašnjoj višestoljetnoj politici, koja je Židove striktno isključivala iz mletačke trgovine.

Papinstvo je, do sredine stoljeća, uz njemačko-rimskog cara, bilo svojevrsna zaštita židovske prisutnosti na Zapadu. Pape nisu bili skloni prisilnim pokrštavanjima te su se distancirali od antižidovskih agitacija. Primili su i velik broj židovskih izbjeglica s Iberskog poluotoka, sa Sicilije i iz Provençe. Početkom XVI. stoljeća oko polovine rimske židovske populacije činili su Židovi iberskog ili sicilskog podrijetla. Odvojeno su egzistirale kastiljske i katalonske sinagoge. Papa Pio III. smatrao je prisilna krštenja na Iberskom poluotoku nevaljalima. Pavao III. (1534-1549) pozvao je Židove, koje je Karlo (V) izbacio iz Napulja, da se nasele u Anconi. Godine 1547. izdao je bulu kojom je pozvao Levantince španjolskog govora te conversose iz Portugala, koji su se vratili na judaizam, da se u toj luci nasele kako bi pomogli razvoju trgovine s Balkanom. Do 1552. godine u gradu je, uz levantinske i talijanske Židove bilo preko 100 obtelji portugalskih Židova (Universitas hebraeorum portugallensium). Podaci govore o 1770 glava obitelji koji neometano kupuju nekretnine kuće i vinograde i ne nose nikakav znak kojim bi se razlikovali od kršćana. Pozivi papa Židovima da se nasele u Anconu (u dva navrata, 1547. za Pavla III. i 1553. godine, drugi put, za vrijeme pape Julija III) mogu se protumačiti i kao odgovor Rima na ferrarsku i mletačku židovsku politiku.

Veliki toscanski vojvoda 1551. godine izdaje Židovima povelju s izuzetno povoljnim uvjetima. Ona privlači skupinu sefardskih trgovaca s Balkanskog poluotoka u Pisu; odatle su trgovali s dalmatinskim trgovinskim postajama i to preko Jadrana do Ancone ili Pesara pa kopnom do Pise. Pokušajima Medicija da, pomoću židovskih bankara - zajmodavaca, ožive toscansko gospodarstvo pobliže se bavio Michele Luzzati Oni su reaktivirali mrežu banaka u malim i srednjim toscanskim gradovima, ali te banke ipak se bave svojim tradicionalnim djelatnostima, radije odabirući one sigurnije i profitnije od ulaska u nove pothvate. Ovi bankari - zajmodavci ostaju gluhi na molbe vlasti da se presele u područja koja bi tako donosila veću korist životu države, a izbjegavali su i prihvaćanje zahtjevnijih uloga na mjestima gdje su one bile potrebne. Rasplet će se dogoditi po isteku njihovog ugovora s državom, kada će im biti uskraćeno pruduljenje dozvole za obavljanje bankarskih aktivnosti, te će biti prisiljeni napustiti veći dio Vojvodstva. I Vojvodstvo Urbino poziva balkanske Židove. Genova pak, suočavajući se u to vrijeme s velikim porastom trgovine sa Španjolskom i Zapadom, a ne odričući se ni svojih težnji na Levantu, 1550. godine prognala je sve Židove iz grada (17 godina kasnije prognat će ih i iz ostatka države).

Pokazatelji promjene odnosa prema Židovima svakako su Libellus ad Leonem X. i papinske bule. Libellus ad Leonem X. dokument je koji su skicirala dva redovnika iz Venecije, a povodom nastavka V. Lateranskog koncila. Glavna tema spisa su prijedlozi crkvenih reformi, koji bi prvenstveno trebali dolaziti od pape. Dokument sadrži i oštar napad na Židove. Naime, nakon otkrića Novog svijeta, s njegovim narodima koje Evanđelje još nije dotaklo, redovnici su smatrali da dolazi Novo doba te da je potrebna duboka preobrazba kršćanstva. U tom kontekstu bilo se neophodno riješiti anomalije unutar kršćasnkog svijeta – Židova – anomalije koja je često bila poticana upravo pogrešnim papinskim politikama. Zato predlažu mjere koje bi eliminirale ovu anomaliju te prisilile Židove na obraćenje, a to su nagrade za one koji prihvate krštenje, kazne za one koji uporno ostanu pri svojoj vjeri te konačna vremenska odrednica do koje će se Židovi ili pokrstiti ili napustiti kršćanske zemlje.

Ovaj program papa Lav X. (1513-1521) nikad nije proveo u djelo. Promjene počinju s papom Pavlom III, istim onim koji poziva Židove da se nasele u Anconi. On izdaje dvije bule: Cupientes Iudaeos, 1542. godine i Pro dominici gregis, godinu dana kasnije, u kojima rješava pitanje obraćenika i uspostavlja Kuće katekumena. Utemeljenje ove institucije označilo je početak novog crkvenog stava prema Židovima, koji će se do kraja XVI. stoljeća razviti u jasnu politiku prema obraćenju. Valja imati na umu da su, u tom razdoblju, individualna obraćenja Židova smatrana spašavanjem pojedinačnih duša, dok je politika masovnih obraćenja već duže, radi razočaravajućih rezultata, bila napuštena.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:36   #44
Apeninski poluotok - 3. dio

Sredinom stoljeća počinje se mijenjati židovska politika Papinske države. Godine 1553, za vrijeme Julija III, glavni inkvizitor, kardinal Caraffa (a budući papa Pavao IV) ima glavni udio u papinoj odluci o proklinjanju Talmuda (i njegovih sažetaka i komentara) kao svetogrđa, zabrani njegovog posjedovanja i uporabe te odluci njegovom spaljivanju. Papa je pozvao i druge države na Poluotoku da učine isto. Kao posljedica ove odluke, spaljivane su hebrejske knjige i rukopisi u Rimu, Bologni, Firenci, Veneciji i njenim prekomorskim posjedima…

Reakcija židovske zajenice na Apeninskom poluotoku bilo je okupljanje izaslanika iz srednje i sjeverne Italije, 1554. godine na kojem se raspravljalo o tome da se Papi ponudi kompromis brisanjem spornih poglavlja iz Talmuda te je poslano izaslanstvo s peticijom prelatima u Trento na Tridentinski koncil (1545-1563) da se povuče totalna zabrana Talmuda. Papa Pavao IV. (1555-1559) okreće novi list u politici Papinske države prema Židovima, svojom bulom Cum nimis absurdum (14. srpnja 1555) u kojoj će propisati segregaciju židovskog pučanstva.

Naime, do sredine XV. stoljeća procjep između Židova i kršćanskog društva tako je širok da nitko ne govori o potrebi da se Židove otjera ili stisne unutar zidova geta; postojala je nekakva vrsta koegzistencije koja se temeljila na tome da ona kao takva nije bila prijetnja kršćanskoj kulturi i načinu razmišljanja – srednjevjekovni kršćanski znanstvenici nisu poznavali, niti pokazivali nikakvo zanimanje za hebrejski jezik i literaturu. Dogodila bi se i poneka vjerska rasprava, ali nikad nije došlo do pravog dijaloga ili kritičkog ispitivanja biblijskog teksta. No nakon 1450. godine došlo je do duboke promjene na kulturnoj sceni: raste zanimanje za grčku i rimsku kulturu, a s prvim kršćanskim hebraistima stvaraju se i začeci kršćansko-židovskog dijaloga (iako je prva generacija kršćanskim hebraista u Italiji svoje znanje promatrala kao alat za pokrštavanje, vremenom se taj cilj izgubio i hebrejski je postao sastavni dio kulture visoke renesanse). Nekoliko papa i kardinala zanimalo se za hebrejsku literaturu, osobito Kabalu.

U tom svjetlu, papinska politika druge polovine XVI. stoljeća svojevrsna je reakcija. Neophodno je potrebno ne ispustiti iz vidokruga činjenicu da od 1550-tih započinje katolička obnova odnosno protureformacija. Židovska politika od Julija III. odnosno Pavla IV. imala je dva cilja: ubrzati proces konverzije pojačavajući pritisak na Židove te zaštititi katolički svijet od židovskih utjecaja (antijudaizam katoličke obnove počivao je na Erazmovom shvaćanju da židovsko učenje nije valjan dodatak kršćanskoj vjeri, niti zamjena za neki drugi nauk, već živa sila sposobna zavesti misli kao što je od Krista i Crkve okrenula krštene conversose).

Već spomenuta bula Cum nimis absurdum kroz svojih 15 članaka propisuje da su Židovi koji su radi svoje krivnje obvezni na vječno ropstvo, pokazali svoju nezahvalnost prema kršćanima... i, s izlikom da im kršćanska pobožnost dozvoljava boravak među kršćanima, oni to vraćaju prezirom, pokušavajući vladati onima kojima bi trebali služiti... Uzimajući u obzir činjenicu da je Crkva podnosila Židove kako bi oni mogli postati svjedoci istine kršćanske vjere, do dana kada shvate grešku i prihvate svjetlo katoličke vjere, moraju se pokoriti kršćanima, koji su pravi slobodni ljudi u Isusu Kristu i Bogu. Ona propisuje oštru segregaciju u posebnim četvrtima za Židove. Židovi su obvezni živjeti u jednom dijelu grada, u jednoj ili više spojenih ulica ograđenih zidom s ulaznim i izlaznim vratima. Unutar svakog geta dozvoljena je bila samo jedna sinagoga. Židovi ne smiju posjedovati nekretnine te smjesta moraju prodati one koje posjeduju. Moraju nositi žutu oznaku (znak sramote). Moraju poštovati stare zabrane koje im onemogućavaju zapošljavanje kršćanskih dadilja i slugu. Zabranjeno im je javno raditi nedjeljom i drugim kršćanskim blagdanima. Više se ne smiju baviti trgovinom (osim arte della strazzaria – trgovinom rabljenom robom). Ne smiju pružati medicinsku njegu kršćanima, zabranjeni su im bilo kakvi odnosi s kršćanima, kockanje, jelo, konverzacija ili kupanje u prisutnosti kršćana.

Čak je i posuđivanje novca dobilo strože okvire: zajmodavci – bankari morali su svoje knjige voditi na talijanskom jeziku te računati dane po kršćanskom kalendaru. Od sredine XVI. stoljeća nadalje, većina gradova na Poluotoku dobiva geta. Renata Segre smatra da je zatvaranje Židova u geta ili proganjanje posljedica debakla politike masovnih obraćenja. Robert Bonfil izlazi s tezom da je tadašnjem uhu bula mogla zvučati sasvim prirodno . Jonathan I. Israel pak smatra da se takva politika mora promatrati, ne kao povratak na židovsku politiku predrenesansnih papa, već kao nešto temeljno novo; papina odluka može se protumačiti kao svojevrsna prekretnica u povijesti Židova na Apeninskom poluotoku.

Pavao IV. mijenja i dotadašnju papinsku politiku prema prisilnim konvertitima s judaizma na kršćanstvo zabranjujući im vraćanje na staru vjeru objavom da je masovno krštenje, provedeno u Portugalu 1497. godine, valjano i nepovratno. U Anconu je poslan legat sa zadaćom da iskorijeni conversose koji su se vratili na judaizam; većina ih je uspjela pobjeći u vojvodstva Ferraru i Urbino, ali 51 osoba je uhvaćena i kažnjena (ispitivani su i mučeni: 25 ih je spaljeno, neki su osuđeni na galije…).

Papa svoju politiku pročišćavanja židovskih tekstova kao i onu protiv conversosa pritiscima pokušava proširiti prema sjeveru Poluotoka. Venecija tako svoje conversose protjeruje godine 1550. Međutim, ne provodi striktni pogon shvaćajući da su u židovskim rukama mletačke trgovine vunom, svilom, šećerom, mirodijama – sami Mlečani često se zadovoljavaju preprodajom njihove robe uz proviziju. Tolerantnija su bila vojvodstva Urbino, Toscana, Mantova, Ferrara. Ferrara je tada imala i jednu od najvećih židovskih zajednica u kršćanskoj Europi: računa se da je njihov broj prelazio tisuću. To vojvodstvo bilo je jedan od većih egzila za iberske Židove, a bilo je i najliberalnija talijanska država u pogledu vraćanja conversosa na judaizam. Položaj im je bio garantiran ispravom nazione hebraica lusitana et spagnola, koju je vojvoda Ercole II. D’Este izdao 1550, a bila je oblikovana na člancima papinske povelje iz 1547. godine. Papa Pio IV. u nekoliko je navrata od vojvode zahtjevao progon perfidne i mrske maranske vrste, ali je on to odbio navodeći prethodnu papinsku praksu. Urbino je naprotiv, nakon papinih pritisaka godine 1558. protjerao svoje conversose, a toscanski vojvoda Cosimo I. proveo je seriju antižidovskih mjera 60-tih godina u zamjenu za neke usluge koje je dobio od pape.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:41   #45
Apeninski poluotok - 4. dio

Genovska Republika svakako zaslužuje posebno poglavlje. Ona Židove iz Grada prvi put protjeruje 1516. godine, a 1550. slijedi novi progon. Napokon, sedamnaest godina kasnije genovski su Židovi prognani s cjelokupnog teritorija Republike. Da bi se dobila cjelovita slika svojevrsnog genovskog presedana važno je objasniti tadašnju genovsku ekonomsku situaciju; naime Genova, uspijevajući trgovački slom na Levantu nadoknaditi financijskom pobjedom na Zapadu, u drugoj polovini XVI. stoljeća od Venecije preuzima vodstvo u četverokutu gradova Apeninskog poluotoka (Genova, Firenca, Venecija, Milano). Doduše, do sedamdesetih godina vodeću poziciju dijeli s Firencom – dolazi do prisvajanja tisuće trgovina pravim rijekama novca u korist financija ta dva grada. Genova preuzima vodstvo naročito nakon osnivanja velikih sajmova mjenica u Piacenzi, 1579. godine – genovski bankari postaju gospodari međunarodnih isplata, bogatstva istodobno Europe i svijeta. To razdoblje genovske prevlasti neće se završiti prije dvadesetih odnosno tridesetih godina XVII. stoljeća, kada će se potvrditi, bogatstvom novih portugalskih kršćana, dolazak miješanog kapitala iz Amstredama.

I tako dalje...
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:43   #46
OSmansko Carstvo - dio 1.

Najveci dio izbjeglica s Pirinejskog poluotoka raznim putovima dolazi u Osmansko Carstvo, kako na Levant tako i u njegov balkanski dio. Migraciju iberskih Židova karakteriziraju valovi španjolskih conversosa, i Židova općenito, koji dolaze ili morem ili preko sjeverne Afrike. Slijede ih Židovi prognani sa Sicilije. Nakon 1497. godine dolaze Portugalci, naročito u razdoblju između 1497. i 1500. godine pa ponovno tridesetih godina XVI. stoljeća, a slijedi val osamdesetih godina istog stoljeća kao posljedica jačanja portugalske inkvizicije. Zadnji val conversosa pristiže u XVII. stoljeću (između 1609. i 1614). Oni dolaze na istok s europskog sjevera (Hamburg, Flandrija) koristeći Veneciju kao privremenu etapu.

Osmanskom Carstvu potrebni su majstori i tkalci, stručnjaci za brodogradnju, sposobni pomorci, ljevači topova, talioci za obradu kovina koji su glavna snaga jedne države. Obrti su često stvar useljenika, naime kršćanskih zarobljenika, koji u Carigradu ili drugdje, često postaju majstori i proizvode skupocjene tkanine, a još je više židovskih obrtnika koji su razvili industriju sukna u Carigradu i Solunu. Carstvo uvozi i liječnike, kartografe, slikare – u XVI. stoljeću ono se puni ljudima sa Zapada (i Židovima i kršćanima) dobivajući tako, kako primjećuje Braudel, svoj zapadni odgoj. Židovi, protjerani zbog religije, a ne bijede, odigrali su izuzetnu ulogu u prenošenju tehnika. Prognani iz Španjolske, prvo su bili trgovci na malo u Solunu i Carigradu te su, malo po malo, razvijali poslove dok nisu pobjedonosno počeli konkurirati u trgovini Dubrovčanima, Armencima, Mlečanima i Grcima. U te dvije istočne metropole donijeli su tiskarstvo, industriju vune i svile i, ako je vjerovati stanovitim glasinama, tajnu proizvodnje potpornja za poljsko topništvo.

Unutarnje ustrojstvo Osmanskog Carstva počiva na učenju islama; ono daje pečat svemu. Prema njemu, samo je islamska vlast zakonıta. Stoga se Zemlja dijeli nadvoje: na područje pod vlašću islama (dar al-islam, kuća islama) i područje kojim vladaju nemuslimani (dar al-harb, kuća rata). Stoga su muslimani - kolektivno, a ne kao pojedinci – obvezni, u slučaju potrebe, oružanom silom pridonijeti da se "područje rata" preobrazi u islamsko. To je obveza vođenja ğihada - vjerskog rata (u praksi opasniji po vjerske sektaše nego po nevjernike). Osmansko društvo dijeli se u dva osnovna staleža: asker (vojnički stalež) u koji ulaze svi pripadnici feudalnog staleža (vojnici, državni funkcionari, muslimanski duhovni oci - uleme) te rayu koju sačinjavaju pretežno zemljoradnici opterećeni obvezama u korist feudalne gospode i države te obrtnici i trgovci, također porezni obveznici i to bez obzira na vjeroispovjed.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 20:47   #47
Nastavak...

Uz tu osnovnu podjelu u Osmanskom Carstvu postoje i razni društveni međuslojevi. Njihov specifičan položaj određen je šerijatskim pravom. Jedan takav specifičan sloj čine i Židovi i to kao vjerska zajednica - millet. Židove su Osmanlije po šerijatskom pravu kao ahl al-kitab (ljude knjige) ipak tolerirali i kad se nisu htjeli obratiti na islam (izbjegavali su nasilnu islamizaciju; ona se primjenjivala jedino kod pripadnika mnogobožačkih kultova). I oni su, poput muslimana, bili pod zaštitom sultana nerijetko se uspinjući i do najviših položaja. S druge strane po tzv. Omarovom zakonu koji sadrži relativno restriktivne propise za Židove i kršćane, povlasticu po kojoj i dalje mogu živjeti prema svojoj vjeri, moraju plaćati dodatnim porezima (zakon u oporezivanju razlikuje Židove i kršćane). Naime, islamska je država imala pravo na posebni osobni porez - haraç od nemuslimanskih podanika, tzv. štićenika (zimmi), a taj je porez u Osmanskom Carstvu zamijenjen ubiranjem glavarine - cızye - od radno sposobnih muškaraca nemuslimana. Porez je zapravo nadomjestak za vojnu službu, koja je na području islama obvezna samo za muslimanske muškarce. Osim toga nije im bilo omogućeno da pod jednakim mogućnostima kao muslimani svjedoče pred kadijom (u određenim slučajevima oni su se ipak mogli pojaviti pred kadijom čak kao svjedoci sudske parnice - šuhudul-hal, što ima značaj porote u islamskom pravu, a što je, u pravilu, privilegija muslimana). Također su se, od muslimana, razlikovali po nošnji te nisu smjeli jahati kroz grad. Unatoč tome što je osmansko gospodstvo ponekad bilo ograničeno u toleranciji prema nemuslimanima, područja pod osmanskom vlašću postala su utočište gotovo svih vjeroispovijedi; tim više što su odredbe Kurana omogućavale sigurnu egzistenciju svakom obrtu dok su, s druge strane, trgovina i industrija većinom prepuštene strancima.

Židovi su se u Osmanskom Carstvu bavili čitavom lepezom zanimanja. Bili su liječnici, prevoditelji, otvarali su tiskare, koje su dotad bile nepoznate u Osmanskom Carstvu; već 1494. godine u Carigradu otvaraju tiskaru (s hebrejskim pismom). Prema nekim teorijama ustanovili su modernu industriju oružja i ratne opreme, naročito teške artiljerije. Tako židovski kroničar navodi riječi mletačkog diplomatskog predstavnika u Osmanskom carstvu, sedamdesetih godina XVI. stoljeća (nakon Ciparskog rata) pred Vijećem desetorice:
Quote:
Kakvu ste kobnu stvar učinili protjeravši Židove! Zar ne znate koliko će vas to kasnije stajati? Tko je Turčina učinio tako snažnim, i gdje je on našao tako vješte radnika za izradu topova, lukova, tanadi, mačeva i štitova, koji mu omogućuju da se mjeri s drugim narodima, ako ne među Židovima koje su protjerali španjolski kraljevi!
Židovi se u Carstvu bave i nizom obrta (tkalci, zlatari, obućari, kožari, tesari, metalci) te brodovlasništvom i trgovinom, napose međunarodnom. U XV. i XVI. stoljeću glavnina trgovine na Sredozemlju odvija se u Sjevernoj Africi i na Levantu. Veliki trgovački putovi, koji prolaze Osmanskim carstvom su ili kopneni – kroz jugoistočne dijelove Kraljevine Poljske prema srednjoj i zapadnoj Europi – ili pomorski; trgujući po Sredozemlju i na europskim obalama Atlantika povezuju se sa sjeverozapadnim krilom sefardske dijaspore u Nizozemskoj i sjeverozapadnoj Njemačkoj, a prema kraju ovog razdoblja i sa Židovima u Engleskoj.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 21:10   #48
I tako dalje... sad idu podaci o tome koliko kada Zidova dolazi i koliko conversosa (pokrstenih Zidova) i zasto ti ne ostaju u krscanskoj Europi pa onda s kojim se zanimanjima bave, kad im je relativno dobro, kad nije itd.

A onda mozemo nastaviti sa Zidovima koji odlaze u Amsterdam... pa sjevernu Afriku...

Dakle, nema jednostavnog odgovora i nema nekog ideoloskog objasnjenja za to zasto Zidovi odlaze u ovom, ili onom pravcu. Radi se o spletu okolnosti. I, te se okolnosti mijenjaju, negdje brze, negdje sporije. Na samom Apeninskom poluotoku, okolnosti su razlicite od mjesta do mjesta, a na istom mjestu od vremena do vremena.


Za one koji zele znati vise o sefardskoj povijest na Sredozemlju u 16. stoljecu:

1. ENCYCLOPAEDIA JUDAICA (HISTORY, VENICE)
2. NICHOLAS DE LANGE, ATLAS OF THE JEWISH WORLD, New York, 1992.
3. DAN COHN-SHERBOK, ATLAS OF JEWISH HISTORY, Routledge, London-New York
4. SIMON DUBNOV, KRATKA ISTORIJA JEVREJSKOG NARODA, SJOJ, Beograd, 1985.
5. WERNER KELLER, POVIJEST ŽIDOVA OD BIBLIJSKIH VREMENA DO STVARANJA IZRAELA, Naprijed, Zagreb, 1992.
6. MILOVAN BALETIĆ, POVRATAK ŽIDOVA U ZEMLJU IZRAELOVU, Globus, Zagreb, 1988.
7. MAX DIAMONT, JEWS, GOD AND HISTORY, New York
8. JONATHAN I. ISRAEL, EUROPEAN JEWRY IN THE AGE OF MERCANTILISM, Clarendon Press-Oxford
9. JANE S. GERBER, THE JEWS OF SPAIN – A History of the Sephardic Experience, The Free Press (Maxwell Macmillan International), New York
10. CORRADO VIVANTI, THE HISTORY OF THE JEWS IN ITALY AND THE HISTORY OF ITALY, The Journal of Modern History, Volume 67, No. 2, June 1995
11. ROBERT BONFIL, JEWISH LIFE IN RENAISSANCE ITALY, University of California Press, Berkley-Los Angeles-London, 1994.
12. CECIL ROTH, GLI EBREI IN VENEZIA, Rim, 1933.
13. VENICE – A DOCUMENTARY HISTORY, 1450-1630 ed. by D. Chambers and B. Pullan, with J. Fletcher, Blackwell (Oxford UK and Cambridge USA)
14. DUŠKO KEČKEMET, ŽIDOVI U POVIJESTI SPLITA, Židovska općina, Split 1971.
15. BERNARD STULLI, ŽIDOVI U DUBROVNIKU, Zagreb, 1989.
16. AVRAM PINTO, JEVREJI SARAJEVA I BOSNE I HERCEGOVINE, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
17. ŽIDOVI NA TLU JUGOSLAVIJE, katalog izložbe, Zagreb, 1988.
18. KALMI BARUH, IZABRANA DJELA, Svjetlost, Sarajevo, 1972.
19. FERNAD BRAUDEL, SREDOZEMLJE I SREDOZEMNI SVIJET U DOBA FILIPA II, Zagreb 1997.
20. ATLANTE STORICO GARZANTI, Milano 1966.
21. CAMBRIDGE ECONOMIC HISTORY OF EUROPE
22. CHRISTOPHER R. FRIEDRICH, THE EARLY MODERN CITY, 1450-1750, Longman, London and New York, 1995
23. AUGUST FRANZEN, PREGLED POVIJESTI CRKVE, Kršćanska sadašnjost, Zgb 1983.
24. KUR'AN ČASNI, Stvarnost, Zagreb, 1989.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2004., 21:49   #49

super ti to
baš me to zanimalo, uvijek se Židovi spominju kad im se dogodilo kakvo sranje, to manje viže nađeš u općoj povijesti, ali ono kad su i kako živjeli u vremenima kad se ne spominju to je zanimljivo
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.10.2004., 02:54   #50
Quote:
Ber kaže:
Zašto bi lagao. Vjerojatno je to sve što je napisao istina. To su bila vrlo teška vremena u kojima se lako gubila glava.
Interesantno za pročitati.
Problem je što začetnik teme nije svjestan istih takvih zvjerstava, masovnih i pojedinačnih, koje su radila njegova braća po vjeri.
hm, evo ovako, da se vratimo na uvodni post, posto se rambi raspisala kao dobra ucenica kad je pitas sto se to zbilo godine 600... "bila je tristo godina prije devetstote a devetstote, drage kolege to i to, pa u 12 stoljecu to i to...."

a umpa umpa, prije neg "sto te onaj pomadjari" zbog tumacenja naziva jerusalem,da odemo malo od turistickih vodica, evo na engleskom ovo iz uvodnog posta pa vidi di je alahov rob, musliman lagao! a gdje ti! a i rambi ce pomoci!

_______________________________

Jewish-Pagan Alliance Yet Again


Karen writes:

"In 610 A.D., King Khosrow II of Persia judged the time ripe to
invade Byzantine territory and began to dismember the empire. Antioch fell in 611, Damascus two years later, and in the spring of 614, the Persian general Shahrbaraz invaded Palestine, pillaging the countryside and burning its churches.

The Jews of Palestine who had happier memories of Persian than Roman rule, came to their aid.

On 16 April 614, the Persians arrived outside the walls of Jerusalem. Patriarch Zacharias was ready to surrender the city, but a group of young Christians refuse to allow this, convinced that God would save them by a miracle. The siege lasted for nearly three weeks during which the Persians systematically destoyed all the churches outside the city, including St.Stephen's Church, the Eleona Basillica, and the Ascension Church. At the end of May, Jerusalem fell amid scenes of horrific slaughter.

The Persians rushed into the city like wild boars, hissing, roaring and cursing and killing everything in sight: not even women and babies were spared. About 66,555 people were slaughtered and the city was vandalized, its churches, including the Martyrium, were set ablaze".

After that carnage, the remaining Christians were rounded up and those who were skilled or of high rank were sent into exile along with their Patriarch Zacharias.

The Persians gave the Jews control of Jerusalem and Palestine.



[u] Pagan-Christian Alliance[/b]

The Persians came back and took back control of Palestine from the Jews and decided to make peace with the Christian majority in the countryside.

Also, the Byzantine Emperor, Heraklius, resumed an offesive against Persia. He continued his campaign for six years deep into Persian territory until he arrived in Cresiphon where the King Khusrow was assasinated in a palace coup.

Persia and the Byzantine Christians finally made peace and each
evacuated the other's territory.





Where did that leave the Jews? Fortunately, Heraclius was a benevolent emperor. Writes Karen:

"Heraclius issued an official pardon to Jews for their collaboration
with Persia but found that he had to make some gestures to appease the Christians. So he banned the Jews yet again from Jerusalem; some Jews accused of killing Christians or burning churches during Persian rule were executed while others fled to Persia, Egypt or the desert....

In 634 A.D., Heraclius commanded all the Jews of his empire to be baptized".


Karen Armstrong


p.s.

za nas je ovaj period bitan zbog heraklija i hrvata a sama bitka heraklija protiv perzije, zbog povratka relikvije kriza !

14.09 je blagdan uzvisenja svetoga kriza!

"Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. "
__________________
Rad
Obitelj
Dom
without me is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.10.2004., 23:06   #51
What is your point?
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.10.2004., 23:16   #52
Quote:
go2slep kaže:

super ti to
baš me to zanimalo, uvijek se Židovi spominju kad im se dogodilo kakvo sranje, to manje viže nađeš u općoj povijesti, ali ono kad su i kako živjeli u vremenima kad se ne spominju to je zanimljivo
Slazem se. Inace, jako dobar izvor za zodivsku povijest u Osmanskom Carstvu je Braudelova Povijest Mediteranskog svojeta u doba Filipa II. Izasla je u dva toma na hrvatskom negdje 1998. ili 1999., nisam sigurna.

Inace je genijalna knjiga, pocinje s opisom mediteranske geografije i klime, naroda, obicaja, nosnji, kulinarstva (pokusava dokazatgi slicnosti, vece izmedju mediteranskih gorstaka recimo Korzike i Balkana, nego izmedju balkanskog gorstaka i dalmatinskog grada. Onda krece povijest, ali vise socijalna, kulturna... politicki su dogadjaji na rubu paznje autora.

Autor razlikuje i povijest dugog trajanja, kratkog trajanja (zaboravila sam kako ih tocno naziva, knjigu sam davno procitala).

Preporuka
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.10.2004., 23:21   #53
Jos malo o Zidovima u Osmanskom Carstvu

Ubrzo nakon doseljenja, Sefardi postaju dominantni židovski element u Osmanskom Carstvu brojčano nadjačavši Levantince. Širom Osmanskog Carstva nastaju nove i povećavaju se stare zajednice, od Balkana preko Sirije, Libanona do novostečenog Egipta i sjeverne Afrike. Po nekim podacima u Carigradu i Solunu oko 1550. godine živi oko 20 tisuća Židova. Drugi veći centri na Balkanu dosta zaostaju (slijedeća po veličini je zajednica u Sofiji koja broji oko 800 obitelji, po oko 300 obitelju u Kavalli, Trikkali, Plovdivu, Bitoli, Jedrenu, Galipolju). Za Carigrad, uz Napulj najnapučeniji sredozemni grad, Braudel iznosi podatak da u XVI. i XVII. stoljeću bijeli turbani (Turci) čine 58% od ukupnog stanovništva grada dok ostatak otpada na plave turbane (Grke), žute turbane (Židove), Armence i Cigane.

U Solunu su Židovi do 1532. godine bili organizirani u odvojene sinagoge, ovisno o području odakle su potjecali (grčka sinagoga, španjolske, talijanska, sicilska, portugalske, vjerne svojim starim domovinama pa se zovu Messina, Sicilija, Puglia, Kalabrija...), ali do kraja stoljeća Španjolci su asimilirali sve Grke, Talijane i neke Portugalce. Međutim, od 1564. godine poznat nam je pad suknarske krivulje u ovom gradu. S tim u vezi su i višestruke mjere koje poduzimaju solunski rabiji ne bi li zaustavili taj nagli pad: zabrana slobodne kupovine vune, obveza nošenja odjeće proizvedene u samom gradu.

Valonu, osmansku trgovačku ispostavu naseljavaju, između ostalih, i izbjeglice iz Ancone, koji bježe pred progonima pape Pavla IV. Ona je jedan od najvažnijih židovskih centara u Osmanskom Carstvu. Procjene broja židovskog stanovništva za ovaj grad vrlo su različite; kreću se od oko 2500 ljudi do jedva 160 njihovih obitelji . Oko 1518. godine židovski trgovac iz Valone pregovara o papinsko-osmanskom sporazumu, koji se bavi carinskim statusom robe koja pripada osmanskim podanicima, kada ulazi na teritorij Papinske države ili ga napušta.

Na Levantu su veliki centri Aleksandrija i Kairo. Jedan dio Sefarda ponovno naseljava i historijski Erec Izrael koji upravo u to vrijeme, kao dio pokorene Mamelučke države dolazi pod osmansku vlast. Sredinom XVI. stoljeća galilejski grad Cfat (Safed) na sjevernoj obali Genezaretskog jezera postaje vjerski i intelektualni centar židovskog svijeta. Između 1520-tih i 1560-tih – 1580-tih on, zahvaljujući židovskim useljenicima i njihovim obrtima, doživljava brzi razvoj u industriji vune. I osmanski porezni sustav potvrđuje razvitak tog malog grada: 1525/26. pristojba koju plaćaju bojadisari tkanina iznosi 300 aspri; oko 1533. godine 1000 aspri, a 1555/56. godine 2236 aspri za samo 8 bojadisaonica. Grad tada doživljava i demografsku ekspanziju: također prema osmanskim poreznim podacima 1567. godine tamo živi oko 300 španjolskih, 143 portugalske, 80 talijanskih te nešto manje od 50 njemačkih i mađarskih židovskih obitelji. Od oko 10 tisuća stanovnika grada, polovinu čine Židovi. Međutim, počevši od 1555/56, paralelno s istom situacijom u Solunu, počinje se zaustavljati rast industrije, a godine 1584. Židovi napuštaju Cfat i pad se ubrzava; 1587. godine zatvara se tiskara (osnovana dvadesetak godina ranije), a 1602. godine u gradu se više ne proizvodi niti jedna tkanina.

I u Jeruzalemu, Hebronu, Gazi i Tiberiasu također su se naselile židovske zajednice iz Španjolske i Portugala te manje skupine onih s Apeninskog poluotoka i njemačkih zemalja pa je Erec Izrael na kratko vrijeme opet postao centar židovstva (neki su rabiji pomišljali i na obnovu Sanhedrina koji bi redigirao vjerske propise za sve Židove u galutu).

Na Levantu se, prema kraju stoljeća, odvija istovjetan proces asimilacije starosjedilaca kao na Zapadu: Talijana, Provençalaca i ostalih od strane Španjolaca.

Židovi se u Carstvu bave i nizom obrta (tkalci, zlatari, obućari, kožari, tesari, metalci) te brodovlasništvom i trgovinom, napose međunarodnom. U XV. i XVI. stoljeću glavnina trgovine na Sredozemlju odvija se u Sjevernoj Africi i na Levantu. Veliki trgovački putovi, koji prolaze Osmanskim carstvom su ili kopneni – kroz jugoistočne dijelove Kraljevine Poljske prema srednjoj i zapadnoj Europi – ili pomorski; trgujući po Sredozemlju i na europskim obalama Atlantika povezuju se sa sjeverozapadnim krilom sefardske dijaspore u Nizozemskoj i sjeverozapadnoj Njemačkoj, a prema kraju ovog razdoblja i sa Židovima u Engleskoj.

U tom pogledu ekonomska aktivnost donosi i dodire i suradnju tri velika dinamična centra židovskog socijalnog i ekonomskog života: Osmanskog Carstva, Poljske i sjeverozapadne Europe. Prircnomorje i Balkan područja su dodira Sefarda i Aškenaza; tako npr. velik dio uvozno-izvozne trgovine istočne Europe s Osmanskim Carstvom (osobito na Pricrnomorju i Balkanu) drže Židovi iz Poljske – Aškenazi. S druge strane i osmanski Sefardi se, uslijed procvata levantinske trgovine, naseljavaju u Poljskoj. Tako je poljski kancelar Jan Zamojski (osim što je mjesne Židove smjestio na svojim domenama), 1580. godine, preko svojih veza s osmanskim dvorom sredio da se grupa španjolskih i portugalskih Židova smjesti u njegovom glavnom gradu Zamosću. Njegov je cilj bio (osim proizvodnje i trgovine na njegovim zemljama) u taj dio Poljske privući tada cvatuću trgovinu s Levantom Via Lavov ili preko Crnog mora ili kopnenog preko Rumunjske.

Levantinci su najaktivniji ipak bili na području Balkanskog poluotoka; do 1492. godine većinu trgovine od Carigrada do dalmatinske obale držali su Grci, Dubrovčani i Armenci, a dalje prema Apeninskom poluotoku roba se prevozila mletačkim brodovima. Međutim, situacija se značajno promijenila u prvoj trećini XVI. stoljeća; španjolski Židovi operirajući iz Soluna, Carigrada, ali i iz Dubrovnika, Splita i Valone (glavnih dalmatinskih ulaznih luka za iberske Židove koji su se preko Italije useljavali u Osmansko Carstvo) ubrzo preuzimaju sve unutarnje balkanske rute – do 1540. godine otkup vune, svile i pamuka u Grčkoj, Srbiji i Bosni bio je uglavnom židovska aktivnost kao i obrada tkanina, bilo uvezenih iz Mletačke Republike ili Firence bilo lokalno proizvedene, u manufakturama vunene tkanine u Solunu.

Do tridesetih godina XVI. stoljeća Sefardi su potisnuli Dubrovčane iz glavnih komercijalnih centara u unutrašnjosti Balkanskog polutoka – Sarajeva i Beograda – dok su, u suradnji s Aškenazima, ovladali kopnenim prometom između istočnog dijela Poluotoka preko Rumunjske do Poljske. Nakon što su ovladali unutrašnjošću, ojačala im je pozicija i počinju dominirati u trgovini duž dalmatinske obale te ulaze u promet između Dalmacije i Apeninskog poluotoka.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.10.2004., 23:23   #54
Židovi i vrlo brzo utvrđuju, zajedno s grčkim trgovcima, porezne prihode i čak prihode bogatih zemljoposjednika, a mreža njihovih poslova širi se po čitavom Carstvu. Suvremenik tih zbivanja, Belon du Mans, putujući Osmanskim Carstvom sredinom XVI. stoljeća navodi da su oni toliko zahvatili tursku trgovinu da je bogatstvo i prilog sultana u njihovim rukama: jer oni nameću najvišu cijenu na ubiranje poreza u pokrajinama, utvrđuju porez na sol i pristanišnu pristojbu za brodove i druge stvari Turske.

Bogati pojedinci bavili su se zakupom poreza naveliko, a javljaju se i kao zakupnici zemlje. Neki od Sefarda obavljaju i službe u samoj sultanovoj okolini. To su sultanovi liječnici (Josef i Moše Hamon, Baroda, Abraham Ibn Megas); Šlomo Aškenazi, svojevrsna kombinacija liječnika i diplomata te bankari i diplomati: Šlomo Abenaes i don Josef Nassi odnosno Juan Mingius ili Juan Micas (iz portugalske obitelji Mendes), kasniji "knez od Naxosa". Nassi je zaradio naslov stekavši povjerenje sultana Selima II. Osim naslova imao je i zakup vinske desetine s egejskih otoka. Do stanovitog je stupnja, pod svoju kontrolu, stavio dvorske financije, a isposlovao je i mogućnost iznošenja mišljenja pri donošenju političkih odluka (kao npr. savjet za pohod na Cipar 1570. godine, usprkos oklijevanju velikog vezira Mehmet-paše Sokolla / Sokolovića). Već pri kraju vladavine Süleymana Zakonodavca isposlovao je, kod Sultana, uspostavljanje poluautonomne židovske zajednice, s Tiberijadom u Galileji kao središtem, ali ona je bila kratkog vijeka.

Židovi u Carstvu često su tumači i bez njih mnogo toga ne bi bilo moguće ili lako. Već navedeni Belon du Mans to objašnjava: Oni koji su došli iz Španjolske, Njemačke, Ugarske i Češke podučili su svoju djecu jeziku (te zemlje): a njihova su djeca naučila jezik naroda na kojem moraju razgovarati, kao grčki, slavenski, turski, arapski, armenski i talijanski... Židovi koji žive Turskoj obično znaju govoriti četiri ili pet jezika: a ima ih koji znaju po deset ili dvanaest.

Nakon sredine XVI. stoljeća opće se zdravlje Osmanskog Carstva pogoršava. Usporedo s tim, i židovske zajednice na Levantu i Balkanskom poluotoku siromaše. Uzroci se nalaze u monetarnoj i ekonomskoj krizi koja će Osmansko Carstvo uvesti u poremećaje lančane inflacije. Teška kriza na čitavom Sredozemlju (1586-1591) otvara Sredozemlje lađama s europskog sjevera. Jedan od uzroka je, s tim u vezi, i teškoća u opskrbi vunom; engleska se tkanina doprema u Carstvo izravno engleskim brodovima. Krizi Carstva doprinosi i razvitak talijanske industrije. Stanje mu se i dalje pogoršava te je pred kraj stoljeća u osjetljivom položaju. Do tada mu je rat omogućio da se opskrbi potrebnim dobrima, ljudima i tehnikama li proizvodima te tehnike te da se dokopa komadića hranjivog kršćanstva na zemlji i na moru. Međutim, nakon iscrpljujućeg rata, početkom XVII. stoljeća ostvaruje se ravnoteža na ugarskom bojištu koju je otada nemoguće poremetiti; tada se očituje slabost koja će se samo povećavati. Samo europska iluzija o osmanskoj snazi (pojačana aktualnim događajima na Zapadu – podjela Europe i početak Tridesetogodišnjeg rata) spasit će to veliko Carstvo.
__________________
Islam dozvoljava da se prekine zadana riječ ako se pojavi nešto korisnije i bolje od toga. (c) Derviš aka Musliman.hr / Izrael 101
Kadija te tuži, kadija ti sudi / Case study / Legitimna kritika izraelske fiskalne politike / Izrael i UN / Arapsko-izraelski sukob
rambi is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.10.2004., 00:22   #55
http://numizmatika.pondi.hr/turski.html

gle i ja sam danas o turskim sultanima
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.10.2004., 02:10   #56
Quote:
rambi kaže:
What is your point?
pa recimo da ti pricam o uvodnom postu, tekstom SVJETSKI popularnog i poznatog autora jer se tebi nije dalo provjeravati!




kao sta sam i umpi dao recimo zidovski sajt, a njemu ni to nije odgovaralo !
__________________
Rad
Obitelj
Dom
without me is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.02.2005., 23:10   #57
gle našao sam knjigu

http://www.iis.unsa.ba/posebna/sefarad/
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:35.