Natrag   Forum.hr > Društvo > Povijest

Povijest Politička, društvena, kulturna, univerzalna povijest.
Podforumi: Vojna povijest i tehnologija, Domovinski rat

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 22.01.2005., 19:20   #1
Question Kad je slavenski preovladao romanskim

jezikom u Dubrovniku? I kako to znamo?

Mislim na sluzbenom jeziku.
virgils is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.01.2005., 22:30   #2
Nisam točno siguran, negdje u 19. stoljeću kao službeni jezik. Ranije je postojao i tzv. raguzejski što je zapravo iskvarena inačica latinskog kakav se u to doba govorio/pisao u Italiji.

U razgovornom jeziku hrvatski se javlja puno ranije.
__________________
...YOU'RE TOO LATE, WE'RE EVERYWHERE...

First they ignore you, then they laugh at you, then they fight you, then you win.
gabal is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.01.2005., 23:30   #3
Quote:
gabal kaže:
Nisam točno siguran, negdje u 19. stoljeću kao službeni jezik. Ranije je postojao i tzv. raguzejski što je zapravo iskvarena inačica latinskog kakav se u to doba govorio/pisao u Italiji.

U razgovornom jeziku hrvatski se javlja puno ranije.
Stulli je napisao rječnik hrvatskog za Francuza
a ne znam kada se počeo upotrebljavati hrvatski
mislim ipak prije
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 00:09   #4
Dubrovački romanski jezik dio je dalmatskoga (dalmatinskog) jezika, a zove se još iz raguški i trajao je do 15/16. st. Ne znam kad je točno u Dubrovniku slavenski pretegnuo nad romanskim. Vjerojatno negdje početkom 14. st jer Dubrovčane još u 13. st okolni Slaveni nazivaju Vlasima što je tada bio sinonim za Latina. Recimo usporedo Split Tome Arciđakona u 13. st. još je većinski romanski grad, dok je Zadar već u 12. st bio u hrvatski kad dočekuju papu pjevajući pjesme na slavenskom jeziku.

http://www.mzos.hr/svibor/6/03/228/proj_h.htm


iz knjige Grge Novaka:


U XIII stoljeću (oko god. 1215—1219) srpski veliki župan Stjepan u ugovoru koji sklapa sa dubrovačkim knezom Ivanom Dandolom i dubrovačkom komunom Dubrovčane naziva »Vlasima« 1.
Isto tako naziva Dubrovčane Vlasima i bosanski ban Matija Ninoslav u svojoj potvrdi povelje bana Kulina Dubrovčanima, godina 1234 2. Isti Matija Ninoslav naziva istim imenom Dubrovčane 22. ožujka 1240 godine u povelji, kojom obećava Dubrovčanima mir i prijateljstvo 3. On to čini i u svojoj povelji izdanoj mjeseca ožujka 1249. 4
Nema sumnje da je u ovo vrijeme za pisare u bosanskoj i srpskoj dvorskoj kancelariji »Vlah« bio isto što i »Latin«. Sačuvao nam se i latinski prijevod prve isprave, i to iz XIII vijeka, i u prijevodu se na mjestu »Vlah« kaže »Raguseus«.



1 Codex Diplomaticus — Diplomatički Zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sabrao i uredio Tade Smičiklas, JAZU, sv. III, Zagreb 1905, 140.
2 God. Dipl. III, 1905. 427.
3 God. Dipl., IV, 1906. 107 i 108.
4 Codex Diplomaticus, IV, 1906, 386 i 387.
s Listine o odnošajih Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, JAZU, Zagreb, III, 1872, 237.
c »Item Vlahi, vel Villani in districtu ipsius Civitatis absque licentia, et voluntate Civium pascua ipsorum, seu gramina depascere non possint«. Lucius. loannis Luciii Dalmatini De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodarrd 1668, 234.
Zavelim is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 02:36   #5
enciklopedija SHS

Dubrovnik je izašao najviše na glas zbog svoga živoga i uspješnoga rada na polju književnosti i nauke, i ako je specijalno njegova literatura samo odražaj savremene talijanske literature, iz koje je mnogo prevođeno, prerađivano i imitirano. Velikoj književnoj proizvodnji D. najviše je doprinijela turska zaštita, pod kojom je mogao, od druge polovine 15 vijeka, mirno živjeti, dok su svi ostali krajevi ili bili pod Turcima, ili ti neprestanoj borbi s njima.
Dubrovačka književnost može se podijeliti u tri dijela: od početka do Gundulića (do početka 17 vijeka), od Gundulića do Đurđevića (do početka 18 vijeka), i od Đurđevića do kraja republike (do početka 19 vijeka).

Ne zna se, da li su se Dubrovčani bavili književnošću još prije druge polovine 15 vijeka. U početku toga vijeka ima traga, da je bilo stihova na narodnom jeziku, valjada prema nekakvim narodnim pjesmama, i da je bio u upotrebi u crkvama lekcionar (zbirka, komada iz Sv. Pisma), koji je valjada došao u D. iz (čakavsko-ikavske) Dalmacije, odakle su možda došle i najstarije crkvene pjesme i molitve. U drugoj polovini 15 vijeka pojavljuju se u D. pjesnici i na narodnom i na latinskom jeziku. Možda je prvi Divo Gučetić (1451—1502), koji je pjevao na oba jezika i još na grčkom, ali od toga nije ništa ostalo.

Tako se dubrovačka književnost počinje sa Šiškom Menčetićem (1457 do 1527) i Đorom Držićem (1461—1501), koji su joj odmah i dali karakter, što ga je zadržala do kraja, t. j. pretežno lirske poezije i male originalnosti. Oni su odista dali gotovo samo ljubavne pjesme, kao slabi imitatori slabih Petrarkista, ali imaju i ponešto pobožnih i didaktičkih pjesama, a i nekoliko satiričnih, tako da su već kod njih zastupane sve važnije grane lirske poezije. Oni su joj dali i spoljašnji oblik, stih od 12 slogova, po dva sastavljena rimom, u sredini i na kraju u distih, i jezik sa nekim čakavskim osobinama, i jekavski izgovor, jako pomiješan s ikavskim. Protiv te njihove, riječima bogate, a mislima i osjećajima (osobito kod Menčetića) siromašne, ljubavne lirike, ustao je Dinko Ranjina (1536—1607), koji je htio da je svede na prirodnost starih klasičkih pjesnika, iz kojih je i mnoge pjesme prevodio. Ranjina je pokušavao da obnovi i metriku, uvodeći nove vrste stiha. Za njim se povodio i Savko Bobaljević (1530—1585), koji je. uz Ranjinu, najbolji predstavnik ljubavne poezije u 16 vijeku. Njegove su pjesme najviše na talijanskom jeziku.

— Pjesnik pobožnih i moralno-didaktičkih pjesama je Mavar Vetranović (iza 1482—1576). Dobru zbirku moralnih sentencija dao je Nikola Dimitrović (oko 1510—1553?). Satirične pjesme pjevali su Š. Menčetić i M. Vetranović; šaljivu pjesmu uveo je A. Čubranović svojom Jeđupkom. 12 ponajviše vrlo bezobraznih šaljivih pjesama ispjevao je N. Nalješković (oko 1520—1587), nekoliko bezazlenih Vetranović i A. Sasin oko 1524—1595. Nalješković je uveo i »poslanice« (pjesnička pisma jednog pjesnika drugome).

Uz lirsku poeziju u ovo doba jako se gajila i dramska. Po svoj prilici otpočelo se, kao i u Italiji, »crkvenim prikazivanjima«, kojih ima nekoliko od Vetranovića i Marina Držića (oko 1510—1567). a od kojih je najbolja Vetranovićeva Suzana čista. Možda samo nešto mlađa bila je svjetovna drama, što se predstavljala u doba poklada, najviše na trgu pred kne-ževskim dvorom, rjeđe u gradskoj vijećnici, ili u privatnim kućama, prilikom svadba. Prve su pastirske drame (pastorale), i to originalne, od Vetranovića, Nalješkovića. M. Držića i Sasina, među kojima se ističe Držićeva Tirena, zatim prijevodi dvaju najljepših talijanskih pastorala, Ta-sova Aminta (Ljubmir od D. Zlatarića), i Gvarinova II pastor fido (Vjerni pastijer od Fr. Lukarevića). Treća vrsta drama, koje su se sigurno predstavljale, jesu komedije iz građanskoga dubrovačkoga života; nekoje slabije i grublje od Nalješkovića, i, najbolje u staroj našoj literaturi, od M. Držića, a onda jedna, opet slabija, od Sasina.

Slabije se njegovala tragedija, i iz ovoga vremena imamo samo nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji Zlatarićev prijevod Sofoklove Hekube s grčkoga originala, a donekle je originalna još samo Dalide Savka Gučetića. Te su se tragedije izgleda samo čitale, bar nema dokaza da su i predstavljane. — 16 vijek najmanje je imao čisto mitoloških drama: jedna mala »farsa« za svadbenu svečanost, prijevod nepoznatog Dubrovčanina, možda još iz početka 16 vijeka (izdana pod imenom Đ. Držića), i jedna, po svoj prilici od VetnKttovića, nepotpuna drama Orfeo. Sve su te drame u stihovima, a samo komedije M. Držića i njegove dvije pastorale su u prozi. — Na j-slabije je u 16 vijeku zastupana epska poezija: ima nekoliko pjesama Ve-tranovićevih i Sasinovih o savremenim ratovima kršćana s Turcima i (nedovršen) Vetranovićev Piligrin (Putnik), jedna vrlo zamršena i često nerazumljiva imitacija Danteove komedije. — Proza je zastupana, osim drama M. Držića, još nekim pobožnim knjižicama, od kojih su osobito važni lekcionar Nikole Ranjine i dva »Libarca« Basila Gradića. Oni nam dokazuju, da se u D. u 16 vijeku donekle govorilo drukčijim jezikom, nego što je bio onaj. kojim su pjesnici pisali, bez specijalno čakavskih osobina, a gotovo čisto jekavski.


U početku 17 vijeka Đivo Gundulić (1589—1638) dao je dubrovačkoj književnosti nov oblik, nov sadržaj i novu tendenciju. Gundulić je uveo nov oblik, jer se on i u poeziji odrekao zastarjelih oblika (nekih čakavskih i starijih oblika, i jakog miješanja s ikavskim izgovorom), a kao najglavniji metar uveo je osmerac, sastavljen u strofe po 4 stiha, mjesto dvanaesteračkog distiha, koji je prevlađivao do njegova vremena. Sadržina je u njega utoliko nova, što se odrekao ljubavne lirike, i u drami dao prednost mitološkoj i romantičkoj drami. Svojim Osmanom uveo je Gundulić u našu književnost pravu epsku pjesmu. Gundulić je uveo i izrazitu nacionalnu tendenciju, koja je bila vrlo slaba kod starijih dubrovačkih pjesnika. U tome pravcu je njegova drama Dubravka, himna slobodnome i slovenskome D. a Osman (u mnogo manjoj mjeri i njegova pjesma Ferdinandu II.) apoteoza kršćanskoga slovenstva.

U svim tim pravcima pjesnici 17 vijeka povodili su se za Gundulićem. osim u ljubavnoj poeziji. — Najbolje dubrovačke ljubavne pjesme. Plandovanja, dao je Đivo Bunić (1549—1658), uz koga su i drugi pristajali, naročito Vladislav Minčetić (umro 1666) sa svojim Cviljenjem Radmila pastira. Za pobožnu poeziju, kojom su se također i ostali pjesnici ovoga vijeka bavili, dao je uzor Gundulić, svojim Suzama sina razmetnoga. — Iz područja ozbiljne lirike isticale su se dvije pjesme pohvalnice (U smrt Marije Kalandrice Diva Gundulića, i Trublja Slovinska Vladislava Minčetića u hvalu Petra Zrinskoga). Šaljiva je poezija bila vrlo dobro zastupana Dervišem Stijepa Gučetića i Rado-njom VI. Minčetića. Paše Primović uvede u svojim grubim satirama protiv Kotorana i Korčulana »makaronsku« poeziju (s miješanim jezikom).

Na dramskom polju nastavili su stare pravce Đivo Gundulić sa svojom Dubravkom, koja je posljednja originalna pastirska igra dubrovačke književnosti, i Petar Kanavelović (1627—1719), sa crkvenim prikazanjem Muka Isukrstova. Inače imamo sasvim nove vrste: Đ. Gundulić napisao je nekoliko mitoloških drama, koje su od česti prevedene s talijanskoga, kao što je njegova Arijadna i Koraljka od Šira, ali se većinom nisu sačuvale, a u jednoj maloj dramskoj sceni, Armidi. dramatizirao je jedan prizor iz Tasova Oslobođenog Jerusalima. Gotovo same takve mitološke i romantične predmete uzeo je za svoje mnogobrojne, ali slabe, drame i Đono Palmotić (1606—1657). koji je za njih donekle upotrebljavao i gotova djela latinske i talijanske književnosti. Još su slabiji imitatori Điva Gundulića njegov sin Šiško i unuk Divo Šiškov. Slovenski duh, što ga je u Dubrovniku pobudio Mavro Orbini, sa svojim djelom II Regno degli Slavi (1601). stvorio je u njemu i nacionalnu dramu, koja je već u Gundulićevoj Dubravci našla dobru predstavnicu, a poslije se nastavila Palmotićevim Pavlimirom, gdje je dramatizirana legenda o postanku D., te Captislavom i Bisernicom s romantičkim zgodama nekih članova kraljevske kuće u Epidauru, kolijevci grada D.
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 02:41   #6
— Potkraj ovoga vijeka vraća se i građanska komedija u prozi, koja bi htjela da bude nasljednica dubrovačke komedije 16 vijeka, ali daleko za njom zaostaje; sačuvano je više komada, koji su ponajviše puni vrlo krupne, a malo duhovite šale, a od kojih će ih nekoliko biti, kao što je sigurno Andro Stitikeca, djelo Petra Kanavelovića. K njima se pridružuje Vučistrah ili Krunoslava, jedina, inače vrlo slaba, dubrovačka tragikomedija, t. j, ozbiljna drama s veselim svršetkom, koja je napisana u prozi.

Mnogo se je u ovom vijeku pisalo na polju epske poezije. Đivo Bunić ostavio nam je Mandalijenu pokornicu, omanju i dosta slabu epsku pjesmu o lijepoj grješnici. koja je prala Isusove noge, a Nikolica Bunić opjevao je glavosječenje Ivana Krstitelja. Paše Primović i Đono Palmotić preveli su sasvim slobodno dvije latinske epske pjesme, prvi je u svojemu Upućenju riječi Božje ponašio Sanazarevu pjesmu De partu Virginis. a drugi sa svojom Kristijadom veliku i lijepu pjesmu biskupa Vide Christias, t. j. život Isusov. Nešto je po srijedi među pobožnim i svjetskim epskim pjesmama Kanavelovićev Sveti Ivan, biskup trogirski, gdje pjesnik spaja s opisom života ovog sveca iz 12 vijeka i opis pohoda ugarskoga kralja Kolomana na Zadar i ostale dalmatinske gradove, a osim toga još i svakojake, vrlo romantične, epizode.

Vrlo je interesantna pjesma Jakete Palmotića D. ponovljen, gdje je vrlo živo i lijepo opisan dubrovački zemljotres 1667, kako se D. opet podigao, i kako je pjesnik, kao dubrovački poklisar, putovao u Carigrad, i iz njega se vraćao. Omanju epsku pjesmu, Mačuš i Čavalica. imamo od Vlaha Skvadri, koji je na dosta naivan način u njoj ispripovijedao, kako su od to dvoje ljubavnika dobili svoje ime jedno selo i jedna gora na otoku Koločenu.

Slučaj je dao da je prva polovica 17 vijeka, kada je već od duže vremena D. stao ekonomski propadati i politički nazadovati, iznijela trojicu od najboljih dubrovačkih pjesnika, Gundulića, Bunića i Palmotića, od kojih se prvi najviše proslavio kao epičar, drugi kao liričar. a treći kao dramatičar, tako da se njihovo doba zove zlatnim vijekom dubrovačke književnosti. Ali poslije velikog zemljotresa 1667, koji je D. nanio u svakom pogledu tako grdne štete, i književni je rad smalaksao, i uopće počeo se gubiti interes za narodnu literaturu, jer su već nastajala pokoljenja, što prođoše kroz anacionalnu latinsku školu talijanskih isusovaca, koji su u mladih Dubrovčana budili i gojili samo interes za latinski i talijanski jezik i njihove literature. Zato u drugoj polovini 17 vijeka, poslije 1667, nalazimo samo jednog pjesnika, koji je obilnije i uspješnije radio na polju narodne literature, Petra Kanavelovića, a i taj nije bio rođeni Dubrovčanin, nego Korčulanin. koji je samo stupio u kolo dubrovačkih književnika.

— S početkom 18 vijeka oživljava se za kratko vrijeme literarni rad u D. Tu je Divo Šiškov Gundulić, unuk velikoga pjesnika, ali i njegova najbolja stvar, pastirska igra Eadmio, posljednja u dubrovačkoj literaturi, nije ništa drugo nego nova prerada Zlatarićeva Ljubmira, prijevoda Tasova Aminte. Uza nj ide i Antun Gleđević (1659—1728), koji se je do nedavno smatrao jednim od boljih dubrovačkih dramatičara, jer se mislilo, da su njegove mitološke i romantične drame njegovi originalni radovi. Tu je napokon Ignjat Đurđević (Dorđić), posljednji među većim dubrovačkim književnicima, sa svojim sitnim elegantnim lirskim pjesmama sa Saltijerom slovinskim, u kojem je dao vrlo uspjeli prijevod cijelog psaltira u ritmičkim pjesmama raznog metra.

Što je za ovom trojicom rađeno, nema uopće velike vrijednosti, osim dosta lijepe epske pjesme Život i pokora Sv. Marije Eđipkinje od Nikole Marči i nekoliko dobrih prerada Molierovih komedija od raznih prevodilaca Dubrovčana, koji su ne dirajući u kompoziciju originala, prenosili stvar u D. i udešavali je prema dubrovačkim prilikama. Inače se štošta prevodilo iz raznih evropskih literatura, čak iz njemačke i španjolske, ali to će biti preko talijanskih prijevoda.

— Osamnaesti je vijek u Đurđevićevu Životu Sv. Benedikta donio i prvi i posljednji pokušaj književne literarne proze u narodnome jeziku, koji ide dalje od jednostavnih pobožnih knjiga i knjižica, ali je on donio i nešto još više, prve zapise narodnih pjesama i poslovica, koji za nas imaju veliku vrijednost, i ako nisu imali nikakva utjecaja na razvitak dubrovačke književnosti

Inače 18 vijek ističe se još u dva pogleda: to je vijek dubrovačkih latinista i doba živog zanimanja za historiju i arheologiju. I s te strane ističe se Ignjat Đurđević, koji je savjesno proučavao i pisao o starijoj povijesti Ilirije i prvi počeo sakupljati materijal za literarnu historiju D. Za njim sli išli Serafin Crijević, Sebastijan Slade, Đuro Matijašević i napokon Fr. M. Appendini, koji se koristio trudom sve četvorice za svoja djela i svoju slavu.

Potkraj 18 vijeka dubrovačka je inteligencija bila u literarnom pogledu postala gotovo sasvim talijanska, pa kad su još Francuzi 1808 ukinuli staru republiku, onda se literarni život još javljao ponajviše samo u svakojakim, redovno latinskim ili talijanskim pjesmama i pjesmicama, što su ispjevane u raznim privatnim ili javnim lokalnim prilikama. Nešto originalnijeg rada nalazi se samo kod Marka Bruerovića. Đure Ferića i Petra Sorkočevića. Taj posljednji, specijalno dubrovački literarni rad provlačio se je do ilirizma, do 1835 i do političkog pokreta 1848. kada su se i Dubrovčani uhvatili u kolo svojih sunarodnjaka.



Literatura:
S. Razzi, La storia di Raugia (1595);
Giac. Luccari. Co-pioso ristretto degli Annali di Ragusa (1605—1790);
Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina (Monum. Slavor. Merid., 14, 1883);
Chronica Ragusina Junii Resti item Joannis Gundulae (Monum. SI. M., 25,1893);
Fr. M. Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de' Ragusei (I—II, 1802/03);
J. Engel, Geschichte des Freistaates Ragusa (1807, u prijevodu i s dodatcima Iv. Stojanovića, Povjest dubrovačke republike. 1903);
A. Majkov, Istorija srpskoga jezika (1857, 59—170: »Dubrovnik«; ruski; odatle u prijevodu Đ. Daničića, Istorija srpskoga naroda, 1857, 1876);
V. Makušev, Ispitivanje o istorijskim spomenicima i istoricima Dubrovnika (1867; ruski);
Š.Ljubić, Ob odnošajih dubrovačke sa mletačkom republikom (Rad Jugoslav. Akad., 5,17, 53 i 54);
P. Matković, Prilozi k trgovačko-političkoj historiji republike dubrovačke (Rad. 7, 15);
J. Modestin, Kritička potraživanja i pokušaj pragmatizovanja u području povjesti dubrovačke od 1205 do 1331 (1891);
L. Vojnovič, Pad Dubrovnika (1808);
K. Jireček. Dubrovnik (Ćeški Naučni Slovnik, 8);
K. Jireček, Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschiehte des Mittelalters
go2slep is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 03:41   #7
Mavro Vetranić :


Tko je blažen.

Vrh stvora svakoga blažen se nahodi,
Bez grieha smrtnoga tko život provodi;
I blažen i čestit može se reći taj,
Tko bude predobit i sebe i sviet saj;
I duha zlobnoga, ki je s nami u rati,
Poplati od noga tko bude plesati.
Nu vajmeh, tko je taj, ki u tielu pribiva.
Da sebe i sviet saj i djavla dobiva?
Zač rietci i mali sada se nahode,
U takoj pohvali ki život provode.






Nikola Nalješković::


Kosti od mrca govore putniku.

Putniče, ustavi jedan čas stupaj tvoj,
Tu pamet postavi na pismo na ovoj:
Što si ti, to ja bjeh; što sam sad, bit ćeš ti.
Ja veću ne vidjeh istinu na svieti,
Tiem smišljaj dobro ti i u dan i u noć,
Kad budeš umrieti, gdje ti će duša poć!






Dinko Zlatarin.:


Sve na svietu za kratko.

Ove na svit prihodi, sve trpi do mala,
Na svrhu dohodi svaka čas i hvala.
Ne može dugo stat ni lipos ni mlados,
Ima se poharat i zdravlje i rados.
Stvar kripka ovdi ni, tašta su sva dila
I brži naši dni od vjetra i strila!
Sve će nas ostavit: prijatelji, imanja.
Da je naš vas saj svit, gospodstva, vladanja.
Život se sve krade i prije ga zgubimo,
I prije ga dopade skončanje, neg mnimo.
Tad nam sva poginu mišljenja i sprave
I kažu taštinu svjetovne zabave.

Blažen, ki na vrime stavlja se od tega,
Ter srcem čistime slidi put Višnjega.
On tužna ovoga bitja se izbavlja,
A blaga dičnoga na nebu dobavlja.





Ivan Gundulić:


Ljudski život.


Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što sviet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru.
Snieg na suncu, san o zori,
Trenutje iz oka, strila iz luka,
Kiem potegne snažna ruka.


Ah nije život ljudski drugo,
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna, ku u dugo
Biju vali kako gore;
I sred ovieh netom tmina
Čoek se rodi, mriet počima.


Bježi, kud znaš, što hoć', čini,
Zapad i istok vas ophodi —
I beskrajnoj po pučini
Sviet kružeći Indije brodi;
Krij se u jame gorskieh hridi.
Smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari, koja može
Objegnuti togaj suda;
U pokoju sred raskoše
Stoj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati,
Ne ćeš joj se othrvati.


Smrt ne gleda ničije lice,
Jednako se od nje tlače
Siromaške kućarice
I kraljevske tej palače;
Ona upored meće i valja
Stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Liepos, blago, snage i hvala —
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i sliepa bez ozira,
Kud sve prohodi, satira.



Zgrade ohole, ke visješe
Njekada se do nebesa.
Sada ravno po tleli ložo.
Gnusnim stopom stado ili splosa;
A od unuk' se carskieh hrane
Kosti goro ne ukopane.


Slavno gospodje i kraljice.
Kih liposti još se hvale:
Zlatne kose, drago lice.
Ljuvon pogled ke su imale.
Ali vidj, što su u ovo doba:
Malo praha u dno groba.

Gdi su mladci prigizdavi,
Plemeniti i bogati,
Ki cienjahu njegda u slavi
Porod suncem uviek sjati ?
Ah što je od njih sad ostalo,
Neg li u zemlji zemlje malo ?

Gdi junaci, koji snagom
Lave rvaše i medvjede?
Gdi razumni s rieči blagom,
Ki daždjahu med s besjede,
Gospodeći srca umrla ?
Smrt u pepeo sve je strla,


Gdi oni, ki se od svih ljudi
Dobitnici oglasišo?
Gdi li uzmožni. kih požudi
Krug malehan vas svit biše,
I ostali nobrojini ?
Svi su u laktu zemlje zbjeni.



Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kiem svit hara.
Od bremena su uzorana;
Jes, tko njegda svietom vlada,
A ne zna mu se ime sada!

Mru kraljevstva, mru gradovi
I njih plemstvo trava krije.
A er je umrli život ovi,
Čoek u srcu miran nije;
A svaki dan vidi očito,
Da nije ništor vjekovito.

Vrieme hara stanac kami,
I žestoko gvoždje izjeda;
A hoćemo mi, da nami,
Ki smo od zemlje, svrhe ne da ?
A ako život naš je zgledan,
Vas nije drugo, neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada za čas ne će
Od prošastja ostat svoga;
Na hipu se vrieme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.

Ah da u što možeš rieti,
Da se uzdaš veće odi?
Je da u vrieme? Vrieme leti
I u dohodu svom prohodi:
Zgledaj, gdi si, svidj se, tko si,
Ufaj, kaj se, moli, prosi.


Tko se rodi, svak umri je
I bi kao ti prije tebe;
Da, kao njemu i tebi je
Mrtvu biti od potrebe,
Da za tobom rode opeta
Novi narod, nova ljeta.
gotuslip is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 04:53   #8
Hvala!

Ipak vas pitam kad je sluzebni jezik (recimo djela senata, etc) postao slavenskim.
virgils is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 09:13   #9
Baš službeno? Eno gabal ti reče gore u 19. st. Tako je bilo i u hrvatskom saboru. Ako te zanima jezik dubrovačke kancelarije recimo u 13. st to su ti knjige koje moraš pročitati.

http://161.53.55.45/HAZU-POV/lib/Listici/b000928h.htm
Zavelim is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2005., 10:18   #10
Hvala na referencama.

Da li je jezik najkasnijih djela latinski ili dalmatski (ragusanski)?
virgils is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:41.