Robert Bresson

[Andrija Darkovski]

Pickpocket (1959)

Michel je zagonetni osamljenik, koji se odlučuje džepariti umjesto raditi. Ruke su te koje će ga voditi u moralno opadanje (za razliku od Fontaineovih koji istog dovode do slobode) i u konačnici, u pritvor. Michel će u jednom trenutku svome prijatelju Jacquesu kazati kako mi ne možemo znati i pojmiti kako je to biti u zatvoru, to nam je nedokučivo. Upravo kroz tu rečenicu Bresson progovara o svome vlastitom zatočeništvu tijekom drugog svjetskog rata. Dok je Fontaineu na kraju omogućena sloboda jer je radio na tome da si ju omogući, Michelu je pritvor jednak slobodi, od njega samog, prilika za iskupljenje, a Jeannein poljubac u njegove ruke iskupiti će njegove grijehe... Stil je krajnje minuciozan i minimalističan, hladne izvedbe koje isporučuju glumci (posebice srždba Michelova na uznemiravanje policijskog inspektora u Michelovoj "jazbini") krajnje su cerebralne i ne uvijek uspješne u svome nastojanju. No to nije još onaj Bresson kojeg ja obožavam kao npr. u »Mouchette«, ali fascinantno je kako isključuje blizim i krupnim planovima pozadine, bulevare, trgove, arhitekturu uopće.

[Andrija Darkovski]

Journal d'un curé de campagne (1951)

Svećenikov dnevnik Bresson koristi kao ispovjest u njegovom najintimnijem, najosobnijem i najminucioznijem detalju i obliku. No poput prastarih relikvija koje se pretvaraju u prah onog trena kada su iskopane, tako se istina, koju krije dnevnik, pretvara u nešto nepristojno i sramotno onog trenutka kada postaje uočljiva. Objelodanjena, ona gubi značenje svete tajne, postaje profana. Svećenikova će svetost izgorjeti zajedno sa dnevnikom, jer Bressonu je to motiv kojim gradi priču, na ispovjedanju onog koji ispovijeda... Moćna i bravurozna režija, detalji govore čitav film...

[Andrija Darkovski]

L`argent (1983)

Ako je novac vidljivi, prisutni bog kao što će reći jedan zatvorenik koji s glavnim (anti)junakom Yvonom dijeli ćeliju, onda su Bressonovi protagonisti predani vjernici, koji žrtvuju sebe radi toga boga. Ponovno je motiv zatočeništva sveprisutan, kako onaj simboličan tako i doslovan, koji Yvona vodi u opetovano činjenje grijeha, samo iz jednog razloga, jer on je uvjeren od trenutka kada će mu biti podmetnut lažan bog, kako isti ne postoji, njegova nevinost bit će žrtvovana (samo ne zaboravimo koji je bog u pitanju). No sve to samo je uvertira u kraj, konac filma gdje će obitelj koja ga je "ugostila" skončati tipično Bressonovski, dakle poraz je najveća pobjeda; jer kako kaže domaćica iz iste te obitelji, kada bi ona bila bog svima bi oprostila. Vrlo zbunjujući film, ujedno i posljednji autorov...

[Andrija Darkovski]

Une femme deuce (1969)

Mlada žena, studentica, počinila je samoubojstvo bacivši se sa balkona. Njezin bijeli šal vioriti će se nad njenim mrtvim tijelom na ulici, kao simbol njezine čistoće i nevinosti. Slijedi rekonstrukcija svih događaja koji su vodili tu mladu ženu u smrt. Riječ je o svojevrsnoj nekropsiji (duše?), koju vrši njezin muž pričajući kućnoj pomoćnici. On je naime vlasnik zalagaonice u koju je jednog dana ušla ta ista mlada i nježna žena iz naslova filma. On će joj nuditi sve samo da stupi s njim u brak, a kada se to dogodi, mislit će da ju posjeduje i stvari kreću nizbrdo, jer nježna žena počinje opažati u svojoj (ne)slobodi ono što prije braka nije opažala. Njegova ljubomora i njena hirovitost, dovesti će ih do otuđenja jedno od drugo i potpunog zahlađenja odnosa. A kada on spozna kako je imao krivu sliku žene kao nečeg što se posjeduje i kako je tražio ljubav bez da ju daje, ona će doživjeti konačno razočaranje, jer je očekivala kraj. On joj pak nudi novi početak i ona će morati žrtvovati sebe. Što se tiče same tehnike filma, ovo je prvi autorov film u boji, vrlo oskudan mizanscenski, minuciozno kadrirani prizori ostavljaju neki trpak osjećaj, a sam kraj, posljednji kadar diže film na jednu veću razinu premda je ovdje Bresson u ne baš dobroj formi... iako pokušava s petominutnom scenom kazališnog uprizorenja Hamleta, koje promatra bračni par, tojest glavni protagonisti priče, prizvati jasnu distancu njegovog filma od teatra, dati odmak priči koja je i više nego teatralna autoru to baš i ne polazi za rukom...

[Cop 223]

Au hasard Balthazar (1966)

Film me nije odusevio koliko sam mislio da ce. Iako se spominje kao veoma emocionalan film (U Iñárrituevom segmentu iz Chacun son cinéma jedna djevojka cak place dok ga gleda) ali meni se cinio jako hladan. Previse hladan ako se mene pita. Ali mora mu se priznati njegov experiment sa glumcima kojima je sa po 20-50 ponavljanja jedne scene izbacio sve emocije. Tako da time film dobija novu dimenziju, cini se sav nestvaran, izmisljen... I jos nesto, mlada Anne Wiazemsky mi je zaista popravila film. Mozda je samo Isabelle Adjani u L'histoire d'Adele H. pokazala slicnu nevinost i senzibilnost u svojoj performansi.

[593]

Pacificist kaže:

odgledah ga samo jednom, u ciklusu Bressona u Tuškancu. Izašao sam s dojmom: "Mouchette; wow, Mouchette.", da bi tek kasnije pročitao da je netko, a čini mi se da je riječ o Bergmanu, kad su ga pitali što misli o "Mouchette", odgovorio: "Mouchette? Ahh, Mouchette."
ne lažem majke mi.

meni je sad bio losiji nego kad sam ga prvi put gledala. ne dobivam puno iz tog filma, i zato samo 7 od 10.

a bergman je los filmski kriticar.

[cul-de-sac]

zhabotinsky kaže:

Citiram po sjecanju -- If you, don't get Bresson, you don't get the movies!
Samo treba paziti od kuda poceti. Pickpocket i Osudjeni na smrt je pobjegao su "Bresson za pocetnike" (ovaj prvi jedan od osobnih all time favorita), a Au Hasard Balthazar cisto savrsenstvo filmskog izricaja koji, usput, slomi srce i kamenu, uostalom kao i Mouchette ili Dnevnik seoskog svecenika. Neke kasnije njegove filmove ne mogu reci da sam bas do kraja razumio (The Devil Probably npr.). Odlican je i L'Argent (njegov zadnji film iz ranih 80-ih).

Potpisujem od prvog do zadnjeg slova,jedino nisam gledao L`Argent.

[Puky Lee]

Ja sam ga baš počeo sad otkrivat u zadnjih mjesec dana. Zasad sam pogledao Mouchette, L'Argent i Trial of Joan of Arc. Iako je taj minimalizam očiti uzor nekim kasijim redateljima (Jarmusch, Kaurismaki), meni je osobno u nekim segmentima, vjerojatno i zbog toga, pomalo i nedorečen.

Mouchette me se dojmio, L'Argent malo manje. a trial of joan of arc me se nije previše, ako uopće. možda sam trebao počet s nekim drugim ostvarenjima, al svejedno ću ga u narednom razdoblju otkrivat i dalje.

[kvart99]

Andrija Darkovski kaže:

Journal d'un curé de campagne (1951)

Svećenikov dnevnik Bresson koristi kao ispovjest u njegovom najintimnijem, najosobnijem i najminucioznijem detalju i obliku. No poput prastarih relikvija koje se pretvaraju u prah onog trena kada su iskopane, tako se istina, koju krije dnevnik, pretvara u nešto nepristojno i sramotno onog trenutka kada postaje uočljiva. Objelodanjena, ona gubi značenje svete tajne, postaje profana. Svećenikova će svetost izgorjeti zajedno sa dnevnikom, jer Bressonu je to motiv kojim gradi priču, na ispovjedanju onog koji ispovijeda... Moćna i bravurozna režija, detalji govore čitav film...

Ovo je uistinu savršen film.

Jednim gledanjem zauvijek ti se urezuje u pamćenje.

[PatriotSLO]

Dnevnik i Pickpocket su i najbolji filmovi od njega.

Inače mnogo utjecajan redatelj, ugledali su se njegov minimalizam Jarmusch, Aki Kaurismaki i još neki drugi.

Malo mi je u nekim segmentima njegov stil sličan japanskom majstoru Ozu-u.

[Puky Lee]

Pickpocket odgledan upravo. Odlično. Atmosfera, rješenja, rad kamere... Zasad najbolje od Bressona kaj sam gledao, a gledat ću ga i dalje.

Maestralni su detalj planovi kod pomno osmišljenih krađa. Scena dok žena vadi torbicu dok kupuje karte - priceless.

[The Great Duck]

Dižem temu čisto da Zagrepčane i ostale koji se zatiču u Zagrebu ovih dana obavijestim da je jučer u Tuškancu počeo Bressonov ciklus koji traje do srijede, te time imamo priliku odgledati veći dio opusa ovog redatelja na velikom ekranu.

Jučer baš odgledao Osuđenika, dosta zanimljivo snimljen film, premda nisam siguran da mi je baš sasvim sjeo na prvo gledanje.

Baš me zanima kakav će mi biti Pickpocket, frendica koja ga je gledala prošle godine veli da joj je bio popriličan smor.

[FassGoHard]

The Great Duck kaže:

Dižem temu čisto da Zagrepčane i ostale koji se zatiču u Zagrebu ovih dana obavijestim da je jučer u Tuškancu počeo Bressonov ciklus koji traje do srijede, te time imamo priliku odgledati veći dio opusa ovog redatelja na velikom ekranu.

Jučer baš odgledao Osuđenika, dosta zanimljivo snimljen film, premda nisam siguran da mi je baš sasvim sjeo na prvo gledanje.

Baš me zanima kakav će mi biti Pickpocket, frendica koja ga je gledala prošle godine veli da joj je bio popriličan smor.

Zanimljiv i jako dobar film, ali u mom viđenju ipak ne baš u krugu najboljih svih vremena. Ne vidim ništa tako neviđeno impresivno u svemu tome.

[Crowich]

The Great Duck kaže:

Dižem temu čisto da Zagrepčane i ostale koji se zatiču u Zagrebu ovih dana obavijestim da je jučer u Tuškancu počeo Bressonov ciklus koji traje do srijede, te time imamo priliku odgledati veći dio opusa ovog redatelja na velikom ekranu.

Jučer baš odgledao Osuđenika, dosta zanimljivo snimljen film, premda nisam siguran da mi je baš sasvim sjeo na prvo gledanje.

Baš me zanima kakav će mi biti Pickpocket, frendica koja ga je gledala prošle godine veli da joj je bio popriličan smor.

Isto bio

Ključ Bressonovog stila je transcendentalizam. Iako pruža ono što se događa, prisiljava gledatelja da pomoću mašte odgovori zašto se to dogodilo. Na primjer, zapitamo se zbog toga zašto glavni film u filmu (Pickpocket) izbjegava posjetiti svoju bolesnu majku. Radi na ironičnoj, a pritom genijalnoj filozofiji: ako gledatelja dovoljno dosadite, postat će zaokupljen. Pickpocketa sam morao gledati dva puta kako bih se u potpunosti pomirio s njegovom beskompromisnom metodologijom, a i sada se još uvijek trudim riječima opisati iskustvo gledanja Bressonovog filma.

'Osuđenika' sam prvi put gledao prije nekih 15ak godina, isto mi se svidio ali dojam je definitivno jači nakon jučerašnjeg gledanja. Inače, Beckerov https://www.imdb.com/title/tt0054407/ je najbolji zatvorski film. Nikakav Shawshank, Midnight Express već Le Trou je na Olimpu. Tko nije gledao, ogromna preporuka.

[The Great Duck]

Eh, lijepo da nas ima još tuškncofila ovdje. Inače ideš (relativno) često? Možda se i znamo iz viđenja...

Bio sam i jučer, Balthasar mi je od tri dosad pogledana filma zasad najbolji, dobar je i L'Argent, al tu sam već malo bio smoren (Bressona možda i nije najidealnije gledati u prostoru bez klime u ove ogavno vruće ljetne dane, + neispavan od ranog ustajanja za posao (i kasnog dolasak iz kina )).

Le Trou ću svakako pogledati, (ne)strpljivo čekam da ga Tuškanac - ili neko drugo gradsko art kino - stavi na program, da ga mogu vidjeti u punom sjaju.

[Crowich]

Prije sam išao češće, sad kako si uspijem isplanirati ali opet se skupi dosta puta tijekom godine. Lako moguće, upoznao sam neke ljude tamo, neki su i pisali ovdje

Balthazar je čisto emotivno iskustvo. Odvažna ideja izvedena s najvećom diskrecijom i vještinom. Možda je samo Bresson među svim filmašima mogao postići da ova ideja djeluje, jer je samo on savladao umjetnost prikazivanja postojanja gotovo apstraktnim, istodobno postižući snažne emocionalne efekte. Da je film samo simbolički, to bi bilo irelevantno - Baltazara se naravno može gledati kao simbol za puno stvari. Balthazar je prije svega lik, glavni junak drame, ali naravno u Bressonu nikad nema osjećaja konvencionalne drame, lakih osjećaja. Sam tempo filma pomaže u prenošenju Baltazarove svetinje, njegove ustrajnosti. To je djelo istodobno dirljivo, smjelo, zagonetno i dirljivo ljudsko.

[The Great Duck]

Jesi slučajno jeo sladoled prije filma?

I ja imam par poznanika iz kina koji su i forumaši ovdje. Tj., jednog kojeg sam upoznao u kinu, pa ubrzo skužio da je forumaš, kao i jednog poznatog ovdašnjeg forumaša - već dugo neaktivnog na forumu, mada itekako prisutnog na netu kao blogera.

Ima i jedna forumašica ovdje za koju se svako malo ispostavi da se zatekla na istoj projekciji na kojoj sam i ja bio, ali nikako se upoznati. Jedno sam vrijeme imao sumnjivicu za koju sam mislio da je ona, ali mi je onda rekla da nije išla u kino tih dana kad se dotična pojavljivala tamo.

A ima i, naravno, ljudi koji poslije pišu da su bili na projekciji na kojoj sam bio i ja, ali ja nemam pojma tko bi mogli biti.

Nego, vratimo se mi na Bressona.

Balthasar me potaknuo razmišljanje glede onog što potiče na suosjećanje.
I shvatio sam da (bar kod mene) suosjećanje puno više dolazi iz vidljivosti osjećaja patnje.
Jer premda Balthasara kroz cijeli film zlostavljaju, on gotovo pa i ne pokazuje da pati.
Dobar primjer mi je jedna scena kad vidimo da nešto curi iz Balthasara.
U prvi mah sam pomislio da je to suza iz Balthasarova oka, i to me ganulo.
Onda sam skužio da je to krv iz njegovog tijela, i to mi je daleko umanjilo te osjećaje.

Također, u tom stoičkom podnošenju patnje i nepravde, Balthasar mi dosta vuče na Krista, sad ne znam koliko bi to bila točna interpretacija...Vidim da na Wikipediji stoji da je on metafora za kršćansku vjeru, close enough, I guess.

A jučer sam pogledao i taj famozni Pickpocket.
I uopće nije loš i dosadan kao što mi frendica tvrdi - premda mi i nije sasvim sjeo, ali, opet, kino bez klime po ovoj žegi i nema baš najbolje uvjete za gledanje ovakvih filmova, sad je više vrijeme za "mozak na pašu" zabavne gluposti.

Uglavnom, jako mi se sviđa taj prikaz džeparenja u filmu, i uzdizanje relativno nebitnog čina u prvi plan (što bi moglo biti i svojevrsno očuđenje, iliti ostranenie ?).
Scena u vlaku s onim novčanicima što idu od ruke do ruke me malo podsjetila na uvodnu scenu pljačke iz Nolanovog TDK, baš me zanima je li to direktni utjecaj (a znam da Nolan, između ostalog, na vodi i Bressona kao jednog od redatelja koji su utjecali na njega)...

[Crowich]

Nisam jeo sladoled, ali vidiš mogao bih idući put

Imaš ovdje jedan dobar tekst https://www2.bfi.org.uk/news-opinion...-small-moments

Dobro si primijetio metaforu za krščansku vjeru. Jedini film koji je na istoj razini što se tiče toga je 'Nož u vodi' od Polanskog. Isto jako puno krščanske alegorije.

[FassGoHard]

Volio bih pogledati recimo Osuđenika na velikom platnu, ali tamo u Tuškancu sam imao generalan problem s publikumom, posebno na projekcijama zahtjevnijih naslova. Bilo je, uz entuzijaste, i krkana koji su valjda dolazili jer su ih bolje/gore polovice natjerale, u potaji očekujući pucaljke i guzate tetke ili nabildane mamlaze; bilo je i mučaljivih, nenadarenih studenata koji su pohađali po obvezi, ali najgori - oni zbog kojih sad vrlo rijetko idem tamo - su mi bili nadobudni pijetlići, pretpostavljam Gilićeva svita s komparativne (ništa protiv Nikice!) koji su osjećali potrebu razmetati se svojim mentalnim obdarenostima i komentirati u stilu - "evo ga, klasični Bergmanov krupni plan", "kamera iz ruke! ovo je kao Dogma 95, bokte", "kako dobar total, baš antonionijevski, potpuno odgovara priči", itd.

Ukratko, konzumaciju težih stvari zadnjih godina sasvim obavljam u 4 zida, jer sam pravo govoreći uvijek osjećao da se radi o aktivnosti koja zahtijeva osamu i mir, a kinematografski nerv uglavnom zadovoljavam na projekcijama trilernih naslova i uopće filmskih uspješnica.

[The Great Duck]

Crow89 kaže:

Nisam jeo sladoled, ali vidiš mogao bih idući put

Imaš ovdje jedan dobar tekst https://www2.bfi.org.uk/news-opinion...-small-moments

Dobro si primijetio metaforu za krščansku vjeru. Jedini film koji je na istoj razini što se tiče toga je 'Nož u vodi' od Polanskog. Isto jako puno krščanske alegorije.

Nemoj.
Preskupo je.
I naplaćuju kornet.

Ma nisam ja primijetio metaforu za kršćanstvo kao takvo, to sam poslije pročitao na Wikipediji. Ja sam više gledao Balthasara kao metaforu za samog Krista.

Inače, primijetio sam da se više Bressonovih filmova nešto razbije ili padne, sad ne znam ima li to kakvu simboliku ili je samo slučajnost i bezvezarija.

fassgodard kaže:

Volio bih pogledati recimo Osuđenika na velikom platnu, ali tamo u Tuškancu sam imao generalan problem s publikumom, posebno na projekcijama zahtjevnijih naslova. Bilo je, uz entuzijaste, i krkana koji su valjda dolazili jer su ih bolje/gore polovice natjerale, u potaji očekujući pucaljke i guzate tetke ili nabildane mamlaze; bilo je i mučaljivih, nenadarenih studenata koji su pohađali po obvezi, ali najgori - oni zbog kojih sad vrlo rijetko idem tamo - su mi bili nadobudni pijetlići, pretpostavljam Gilićeva svita s komparativne (ništa protiv Nikice!) koji su osjećali potrebu razmetati se svojim mentalnim obdarenostima i komentirati u stilu - "evo ga, klasični Bergmanov krupni plan", "kamera iz ruke! ovo je kao Dogma 95, bokte", "kako dobar total, baš antonionijevski, potpuno odgovara priči", itd.

Ukratko, konzumaciju težih stvari zadnjih godina sasvim obavljam u 4 zida, jer sam pravo govoreći uvijek osjećao da se radi o aktivnosti koja zahtijeva osamu i mir, a kinematografski nerv uglavnom zadovoljavam na projekcijama trilernih naslova i uopće filmskih uspješnica.

Te naporne ekipe zna biti (još se sjećam užasa na projekciji Stalkera 2017., i konstantnog žderanja, srkanja, izlaženja, ulaženja, pričanja, tipkanja, telefoniranja, itd. itd.), ali uglavnom nisu baš toliko naporni da bi uništili filmsko iskustvo (osim rijetkih slučajeva, poput ovih gorenavedenih kretena sa Stalkera).

Te wannabe pametne komentatore nisam čuo tokom projekcija, al nekako bih prije rekao da su to akademičari, ovih par komparatista koje znam da dođu su pristojni i mirni, sjednu, gledaju film i šute.

Ali ima zato jedna veleuvažena članica veleuvažene hrvatske filmske zajednice, koja na više projekcija dere vrpce kojima su sjedala blokirana radi distance kako bi mogla sjediti skupa sa svojim dragim, pa se tokom filma cmače s njim, pa tipka po mobitelu...