Ustaše vs. četnici u 2. svjetskom ratu

[hevi]

Čini mi se nitko još nije komentirao očito i drastično krivotvorenje povijesti proglašavanjem za mjesta ustanka protiv NDH Srb i Drvar. Koliko znam nitko od povjesničara još nije demantirao da je lipanjski ustanak u Hercegovini stvarni ustanak, a ne izmišljotina ili ne znam što. Ako je tako, a očito da je, zašto se onda Marijan i svi ostali povjesničari prave mutavi i nitko ne upozorava političare da krivotvore povijest pričajući laži o Srbu i Drvaru. O sisačkom "ustanku" da ne govorim, to je očito potpuno bezvezan događaj u odnosu na lipanjski ustanak u Hecegovini.
Dakle ima li razumnog objašnjenja zašto se svi skupa prave ludi?

[sidrun]

Četnici kad su krenilu prema zapadu¸htjeli su pokazati saveznicima svoju snagu te su pokušali uzet jedan veliki grad.Pokušali su Tuzlu¸ali im je uspjelo uzet Modriču.
Mihajlović se nečkao da li krenut prema Sloveniji ili nazad prema Srbiji.Tu je OZNA odigrala ulogu i namamila ga nazad prema Srbiji sa propagandom kako ga Srbi čekaju kao oslobodioca.OZNA ga je cijelo vrijeme pratila preko radio stanice koju je posjedovao.Tako je četnicima pripremljena zamka na planini Leliji.Tu su konačno potučeni¸a spasila ih se tek nekolicina sa Dražom.Izgubila se i stanica ¸te ga OZNA više nije mogla pratit.Posebna grupa ga je uz pomoć Kalebića uhvatila tek iza rata u Podrinju.
Ovo sam negdje pročitao.

[Zoran Oštrić]

hevi kaže:

Čini mi se nitko još nije komentirao očito i drastično krivotvorenje povijesti proglašavanjem za mjesta ustanka protiv NDH Srb i Drvar.

Prije svega - u Hrvatskoj slavimo dan ustanka naroda Hrvatske, a Hercegovina je u drugoj državi. Srb je početak masovnog ustanka Srba u Hrvatskoj protiv ustaških pokolja, pomognutog manjim brojem Hrvata, uglavnom članova KP. Sisak - akcija hrvatskih domoljuba. zahvaljujući jednima i drugima zajedno, dobili smo hrvatsku državu. S pravom slavimo one događaje, u kojima je važnu ulogu imala komunistička partija.

Gore sam stavio KJTV, Kako Ja To Vidim. Osobno viđenje je naravno nezaobilazno kad određujemo što će biti slavljeno. Tako da ne bih o tome diskutirao, prihvaćam činjenicu, da neki vide drugačije - natezanje bi spadalo u "ludu kuću". Većina u Hrvatskoj prihvaća gornje viđenje, koje odgovara i formulaciji u Ustavu RH. Evo na "ludoj kući" ovdje jedna anketa u kojoj, kao i uvijek, Tito debelo vodi ispred Tuđmana.

[kiseli1]

Koliko znam nitko od povjesničara još nije demantirao da je lipanjski ustanak u Hercegovini stvarni ustanak

prvo moras dati definiciju rijeci "ustanak" , tako da se svi slozimo oko terminologije
ako je ustanak "organizirana opozicija prema vlasti, u kojoj jedna strana pokusava da oduzme kontolu situacije, ili vlast onoj drugoj";
onda "lipanjski ustanak u hercegovini " to nije; nedostaje mu politicka nota . to je bila spontana i prilicno neorganizirana reakcija srpskog stanovnistva na ustaski teror (ne na drzavu NDH). srpska sela su otisla u sumu/planine da bi izbjegla teror, i sam teroro je po sili akcije-reakcije izazvao osvetnicku reakciju nad hrvatskim i muslimanskim stanovnistvom

[žalac_1]

dajte nemojte sad o tome ovdje, što je ustanak, kada počinje ustanak, što bi se trebalo i kada slaviti, sve je to prvenstveno stvar političke naravi (politika određuje praznike i spomendane, ne povjesničari)
tomu ovdje nije mjesto

[hevi]

Dobro, ja neću više o tome, ali onda bi trebalo i izbaciti i osobna mišljenja tipa ja mislim da je to zato a ovo drugo zato. Odnosno ako želimo izbjeći politiku onda nema mjesta ocjenama, procjenama, tumačenju u skladu sa ovim ili onim svjetonazorom ili političkim stavom i sl. A takve su gotovo sve poruke. Rijetkost je da se netko usredotoči samo na opis događaja. Je li uopće moguće pisati tako? Jedino ako su sve poruke citati.
Evo na jednom primjeru kako se miješa povijest i politika. Vjerojatno ste čitali "Hrvatska moderna povijest" od Bilandžića.
2.s.r. on opisuje tako da je pola toga opisa njegov stav i tumačenje događaja(u skladu sa komunističkom ideologijom), a pola su opisi samih događaja. Ne samo to nego on čak debelo ulazi u hipotetiku i stalno piše što bi bilo kad bi bilo ovo ili ono(ili kad ne bi bilo, svejedno). Pa kad jedan takav povjesničar iz čije knjige se uči na FF povijest piše tako, je li realno i moguće da mi izbjegnemo to preplitanje povijesti, politike i vlastitog stava?

[demon]

sidrun kaže:

Četnici kad su krenilu prema zapadu¸htjeli su pokazati saveznicima svoju snagu te su pokušali uzet jedan veliki grad.Pokušali su Tuzlu¸ali im je uspjelo uzet Modriču.
Mihajlović se nečkao da li krenut prema Sloveniji ili nazad prema Srbiji.Tu je OZNA odigrala ulogu i namamila ga nazad prema Srbiji sa propagandom kako ga Srbi čekaju kao oslobodioca.OZNA ga je cijelo vrijeme pratila preko radio stanice koju je posjedovao.Tako je četnicima pripremljena zamka na planini Leliji.Tu su konačno potučeni¸a spasila ih se tek nekolicina sa Dražom.Izgubila se i stanica ¸te ga OZNA više nije mogla pratit.Posebna grupa ga je uz pomoć Kalebića uhvatila tek iza rata u Podrinju.
Ovo sam negdje pročitao.

Tadašnja Modriča je tek oveće selo u Posavini, a Lelija, gdje su četnici konačno potučeni, je sjeverno od Zelengore. Bitka se vodila na Zelengori i Leliji u prvoj polovici svibnja 1945., a narednih mjeseci su hvatali razbijene grupice. Mislim da su sporadični sukobi bilježeni sve tamo do 1949., ali nisam siguran.

[kiseli1]

Mihailović i preostali srbijanski četnici, koji su brojili oko 12.000 ljudi, otišli su 13. aprila s Vučjaka na sjeveru centralne Bosne i započeli svoj~čTug pokret prema Srbiji.68 Umjesto da krenu prema donjem toku rijeke Drine, gdje je u to doba godine zbog nabujalih voda bilo nemoguće prijeći bez posebne opreme, krenuli su zapadnim putem uzduž desne obale Save, sve dok se nisu približili utoku Vrbasa u Savu. (Ova ruta trebala je navesti jedinice Jugoslavenske armije na pomisao da su krenuli prema Sloveniji). Zatim je njihova približna maršruta, kako pokazuje karta 7, naglo zaokretala na jug i jugoistočno kroz planine, sve do točke koja se nalazi nešto istočnije od Konjica na Neretvi, a zatim na jugoistok u smjeru Kalinovika i Zelengore, te dalje na istok, opet prema Drini, do točke blizu Broda, gdje je bilo moguće prijeći rijeku bez poteškoća.69

68 Banović i Stepanović, u Politici od 26. augusta 1962. Mihailović također navodi broj od 12.000 u svom saopćenju od 28. februara 1945. svojim predstavnicima u inozemstvu. (On zapravo govori o 20.000 četničkih boraca iz Srbije i Crne Gore). Vidi Jovan Donović, »Izvještaji generala Mihailovića iz kraja 1943 i 1944 godine«, str. 71.

69 Najpotpuniji četnički prikaz ovog pokreta, iz pera jednog preživjelog koji je uspio pobjeći u inozemstvo, nalazi se u Milošević, str. 228 - 244. Na suđenju u augustu 1945. Keserović je izjavio da je Mihailović izabrao »najduži i najteži pravac« za povratak u Srbiju. Suđenje članovima rukovodstva organizacije Draže Mihailovića, str. 219.
Na tom maršu, dugom oko dvije stotine osamdeset kilometara, četničke snage bile su ostaci jedne vojske koja je u bitci za svoju stvar bila poražena i čije su snage desetkovali vojni porazi, tifus i unutarnja nesloga. Bila je to vojska kojoj su nedostajale vojna, sanitetska, kao i transportna sredstva, opterećena bolesnim i ranjenim vojnicima. Na početku su se ove obeshrabrene formacije morale nositi s povremenim uznemiravanjem i ustaša i dijelova Jugoslavenske armije, ali njihovi napadi nisu bili u međusobnom odnosu; zatim su ostale samo jedinice Jugoslavenske armije koje su operirale i kao lokalni odredi i kao jedinice regularne vojske i vršile stalan iako ne uništavajući pritisak, prividno namijenjen tome da omete, ali ne i da zadrži četničko napredovanje. Nakon otprilike dvije trećine puta, jugoslavenska avijacija postala je dnevni pratilac četnika, ponekad napadajući a ponekad ne, ali izvještavajući partizanska komandna mjesta o njihovom kretanju.

Mihailović je i dalje cijelo vrijeme od »majora Ćosića« dobivao poruke koje su pružale primamljivu sliku prilika u Srbiji, pa su tako četnici, trpeći loše vremenske uvjete skupa s uznemiravanjem, od strane dijelova Jugoslavenske armije hitali prema, kako su mislili, sigurnom terenu. Nakon otprilike mjesec dana marša približili su se mjestu gdje su namjeravali prijeći Drinu. Tada ih je 10. maja koncentrirani napad djelova Jugoslavenske armije stjerao u stvarno opasni položaj na obali Jezerice, male desne pritoke Neretve, zapadno od Kalinovika. Na tom je mjestu obala Jezerice sasvim okomita i visoka klisura, pa je spuštanje prema rijeci vrlo otežano. Tako zaustavljeni, četnici su bili na milost i nemilost izloženi združenom zračnom i kopnenom napadu ovih snaga. Tokom spuštanja i prelaženja (iako je Jezerica ovdje tek malo širi potok) četnici su izgubili svu svoju tešku opremu, svu radio opremu, sve svoje konje i veliki broj ljudi.70 Dva dana kasnije opet su partizanske snage, Treći udarni korpus Jugoslavenske armije i 3. bosansko-hercegovačka divizija Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ),71 koncentrično napale oslabljene četničke kolone. Službena Hronologija narodnooslobodilačkog rata bilježi o događajima 12. maja 1945, u dijelu o Bosni i Hercegovini, slijedeće:

»U rejonu r. Sutjeske i s. Zakmura jedinice 3. udarnog korpusa JA i 3. divizije KNOJ-a pristupile uništenju jake četničke grupe. (Četnici su uglavnom bili zarobljeni i uništeni, izuzev 300-400 četnika rasturenih na prostoriji od Zelengore do r. Prače, sa kojima su se nalazili Draža Mihailović i članovi četničke Vrhovne komande.)72

70 Banović i Stepanović, u Politici od 26. augusta 1962; Milosevic, str. 238 - 239.

71 Ovaj potonji, poznat kao KNOJ, sačinjavale su specijalne trupe, a njegove prve jedinice osnovane su u augustu 1944. One su osobito upotrebljavane za likvidaciju ostataka unutarnjih protivničkih snaga, suradnika okupatora.

72 Hronologija 1941 - 1945, str. 1107.

S ovim snagama Jugoslavenske armije bio je također i odred OZNE pod komandom potpukovnika Đorđa Lazića, čiji je specijalni zadatak bio da Mihailovića uhvati živog. Ali njegov plijen mu je izmakao. U stanju konfuzije koja je zavladala među četnicima, trojici četničkih komandanata — Dragoslavu Račiću, Dragutinu Keseroviću i Nikoli Kalabiću — uspjelo je da se odvoje i da sa nešto svojih vojnika pobjegnu svaki za sebe prema Srbiji. Dva druga vodeća četnička komandanta, general Trifunović i kapetan Neško Nedić, poginuli su. U ta četiri dana, od 10. do 13. maja, pretežnu većinu srbijanskih četnika je nekom ironijom zadesila njihova sudbina blizu mjesta gdje je glavnina snaga NOVJ sa svojim vojno-političkim rukovodstvom u junu 1943. izbjegla uništenje u završnoj fazi operacije Schwartz (Peta neprijateljska ofenziva). Ostatke četnika gonile su snage KNOJ-a tjednima nakon ove četničke katastrofe. Možda najveću ovakvu grupu, u kojoj je bio i general Mihailović, opkolila je u noći od 21. na 22. maja blizu sela Bulozi u jugoistočnoj Bosni 3. proleterska brigada i gotovo ju potpuno zbrisala. Mihailoviću i još sedamnaestorici uspjelo je pobjeći. Prema detaljnom prikazu jugoslavenskih historičara između 1. i 18. maja četnički su gubici, ubijeni i zarobljeni, iznosili 9.235 ljudi, uključujući više od 300 oficira.73

73 Za potpuni prikaz konačnog napada na četnike i za sudbinu nekih komandanata vidi Banović i Stepanović, u Politici od 26. i 27. augusta 1962.

Sloboda trojice četničkih komandanata koji su uspjeli pobjeći ovom napadu u blizini sela Zakmur, bila je kratkotrajna. Keserovića su uhvatili odmah nakon prijelaza preko Drine u Srbiju; suđeno mu je, osuđen je na smrt i u augustu 1945. je kazna nad njim izvršena. Račića su jugoslavenske snage sigurnosti otkrile idućeg novembra u jednom selu u Srbiji i ubijen je na mjestu. Kalabić je u Srbiju došao s možda ne manje od sto i pedeset ljudi i uspio je izmaknuti snagama sigurnosti sve do decembra, kada je uhvaćen pomoću dobro smišljene lukavštine.74 Pokazat će se da je Kalabić odigrao važnu ulogu u hvatanju Mihailovića nekoliko mjeseci kasnije.

74 Ibid, od 6. do 8. septembra 1962. Kad su službenici jugoslavenske policije pukim slučajem saznali za Kalabićevo, boravište, praveći se da su četnici, uspostavili su kontakt s mladim četničkim oficirom Milićem Boškovićem, kojeg je Kalabić nakon svog povratka u Srbiju imenovao komandantom valjevskog okruga, te su preko njega uspostavili kontakt i s Kalabićem. Rekli su ~Kalabiću da imaju vezu s jednim američkim obavještajnim agentom koji je u Jugoslaviji i želi pomoći Kalabiću da pobjegne u inozemstvo. Kad je Kalabić inzistirao na tome da vidi američkog agenta, doveden mu je čovjek koji se je ponašao kao Amerikanac. Uvjeren, i ne obazirući se na savjete nekih svojih oficira, Kalabić se je složio da ga agenti otprate do Beograda, kako bi tobože stupio u dodir s četnicima koji su tamo živjeli u tajnosti. Kalabić i njegov tjelohranitelj otišli su u Beograd s navodnim četnicima i »američkim« agentom i tamo su ih sakrili u jednoj kući. Ali nakon obroka za kojim se mnogo pilo, Kalabić je odvojen od svog čuvara, savladan i odveden u zatvor.

citat iz: Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945

[kiseli1]

Mihailović je nekim čudom još uvijek bio na slobodi, sa šakom svojih ljudi i usprkos katastrofi koja je zadesila glavninu njegovih trupa, uspio je nastaviti svojim putem. On je lukavim manevrima nadmudrio svoje gonitelje, krećući se sa svojom malom pratnjom od planine do planine, vraćajući se natrag kad je trebalo da se otrese potjere, te je s vremenom došao na područje planina Devetak i Javor u istočnoj Bosni. Tu je mala grupa naišla na neke bosanske četnike koji su se skrivali u šumama i udružili su snage. Grupa oko Mihailovića, koja ga je direktno opskrbljivala hranom, smještajem i obavještenjima, brojila je sada oko šezdeset ljudi, uključujući majora Dragišu Vasiljevića, Borka Radovića i nekoliko drugih četničkih komandanata. Jugoslavenske snage sigurnosti koje nisu mnogo zaostajale, uskoro su otkrile generalovo boravište, a u julu 1945. su od jednog bivšeg Mihailovićevog pratioca dobile potpune podatke o tome gdje se točno nalazi, o broju ljudi koje ima sa sobom i tako dalje.75 OZNA je u augustu i septembru učinila svoj prvi odlučni pokušaj da uhvati Mihailovića. Povjerila je taj zadatak jednom od svojih operativaca, čovjeku poznatom kao major Ljubo Popović. Nakon što je pustio bradu kakvu su nosili četnici, Popović je s nekolicinom slično prerušenih pomoćnika otišao u istočnu Bosnu; tamo su u četničkoj odjeći ušli u šume na sumnjivom području kako bi pronašli Mihailovićevu grupu. Bila je to jalova potraga. Ili im je Mihailović izmakao u zadnjem trenutku, ili nije bilo načina da se probije zaštitni pojas koji su oko njega stvorili njegovi ljudi i simpatizeri po selima. Major Popović je povučen u Beograd, ali su snage sigurnosti i dalje stalno nadzirale područje.76

75 Ibid, od 28. i 29. augusta 1962. Mihailović je čini se svoj prvi dodir s istočnobosanskim četnicima uspostavio 18. juna i ubrzo poslije toga održao je čak i sastanak s nekolicinom bosanskih četničkih omandanata koji su još uvijek bili na slobodi. Među njima je bio i pukovnik Borota. Nakon sastanka poslao ih natrag na njihova područja, s obećanjem da će poslije povratka u Srbiju dati znak za novi ustanak.

76 Ibid, od 29. do 31. augusta 1962.

Mihailović nije imao veze s »majorom Ćosićem« otkad je izgubio radio-stanicu na Jezerici, ali je još uvijek vjerovao Ćosićevim porukama i živo je želio produžiti u Srbiju. U noći od 20. na 21. septembra četnici su drskim napadom na prilično nebudno stražarsko mjesto jedne jedinice KNOJ-a došli do jednog čamca i sretno prebacili Mihailovića na desnu obalu Drine. Nakon što su se par dana odmarali u blizini rijeke, Mihailović i mala grupa ljudi počeli su napredovati u Srbiju. Uspjeli su prodrijeti u blizinu gradića Kosjerića, oko dvadeset kilometara sjeveroistočno od Užica, ali su se razočarali što nisu našli nikakve četničke odrede i što seljaci očito nisu bili skloni da im pomognu. Prema jugoslavenskim izvorima, Mihailović je tek tada počeo shvaćati istinu o »majoru Ćosiću« i porukama koje su ga namamile u Srbiju. Umjesto da nastoji prodrijeti dalje u Srbiju, on se je sa svojom grupom vratio u Bosnu, negdje na područje Višegrada i sakrio se iza zida povjerljivih četnika i četničkih simpatizera. U međuvremenu su snage sigurnosti, došavši do zaključka da jednostavnim gonjenjem Mihailovića od mjesta do mjesta neće postići ništa, kovale potpuno novi plan za njegovo hvatanje.77
77 Ibid, od 1. do 3. septembra 1962.

isti izvor

[kiseli1]

U novom planu za hvatanje Mihailovića ključna figura je bio Kalabić, koga ;u do tog vremena (decembra 1945) već uhvatile snage sigurnosti. Kalabić je :nao da je padom u ruke jugoslavenskih vlasti proigrao svoju sudbinu, ali je bio pripravan, učiniti skoro sve samo da spasi svoju kožu. Svoju prvu uslugu policiji ačinio je pomažući pri hvatanju petnaest članova svog vlastitog bivšeg štaba.78 Dnda se je pokušao cjenkati sa službom sigurnosti: ako budu velikodušni, on će lastojati utjecati na pročetničko stanovništvo u Srbiji da prihvati novi režim; za izvrat je htio da ga njegovi zarobljivači puste otići u inozemstvo ili da mu lopuste živjeti pod krivim imenom u nekom gradiću u Srbiji s tim da će se jdreći svake političke aktivnosti protiv režima. Policija je ovu ponudu odbila, ali e pozvala Kalabića da im pomogne uhvatiti Mihailovića u mrežu i nakon što je azmislio (odbijajući najprije) Kalabić je pristao da surađuje. Policija je bila na )prezu zbog mogućnosti da se Kalabić u zadnji čas povuče ili nađe načina da dade znak Mihailoviću i njegovim ljudima da su u zamci i znala je da bi u tom slučaju mogli poginuti neki njeni ljudi, a i da bi Mihailović mogao biti ubijen. Ona nije željela da Mihailović bude ubijen, budući da je nova vlast samo sa živim Mihailovićem mogla prirediti primjereni politički proces koji joj je bio potreban iz domaćih i međunarodnih političkih razloga. Ali vrijeme je bilo najhitnije; što duže Mihailoviću uspije ostati na slobodi, to su mu veći bili izgledi da umakne. Jer kada jednom dođe proljeće i vrijeme se popravi, moći će manevrirati s mnogo više uspjeha.

78 Ibid, od 10. septembra 1962.

Jugoslavenske vlasti držale su šesnaest godina u tajnosti okolnosti oko Mihailovićevog hvatanja. Slutnju o tome što se dogodilo objavio je već 1948. na Zapadu Monty Radulovic, predratni Reuterov dopisnik iz Beograda.79 Radulovic tvrdi da je čuo tu priču od jednog majora OZNE, koji je u tom času navodno bio pod utjecajem alkohola. Tek 1962. pojavio se potpuni, neslužbeni prikaz hvatanja, u već ranije citiranoj seriji članaka Gojka Banovića i Koste Stepanovića u beogradskom dnevniku Politika, od 5. augusta do 17. septembra 1962.80

79 Vidi njegovu knjigu Titos Republic, str. 186 - 188.

80 Ovaj niz članaka (koji bi u obliku knjige iznosio možda kojih 200 str.) je prilično neobična smjesa činjenica i fikcije. Tu se navode imaginarni razgovori između Mihailovića i raznih članova njegovog štaba, te Mihailovićeve misli i refleksije. Tu su također prikazi mnogih konkretnih terorističkih akata koji uopće nemaju veze s Mihailovićevim hvatanjem, iako su ih četnici počinili ili im se pripisuju, a na mnogo mjesta autori subjektivno interpretiraju umjesto da pruže dokumentirane dokaze. Usprkos tomu, prema nekim dobro obaviještenim osobama s kojima sam o tome raspravljao, uzet u cjelini ovaj prikaz predstavlja glavne činjenice točno. Članci su kasnije trebali biti izdani u obliku knjige, zajedno s dopunskim dokumentarnim materijalom: uz zadnji nastavak najavljen je i skori izlazak knjige. Ali ova se knjiga nije pojavila, što je izazvalo vrlo raznolike komentare. Za komentare četnika ili četničkih simpatizera na članke u Politici, vidi članak Nenada Petrovića u Naša Reč, juni - juli 1966, str. 20 - 23. Krajem 1971. u Beogradu je agent službe sigurnosti poznat kao Ljubo Popović objavio knjigu pod naslovom Velika igra sa Dravom Mihailovićem, koja se bavi hvatanjem generala Mihailovića. Popovićevo pripovijedanje počinje s oktobrom 1945. i vrlo je slično prikazu Banovića i Stepanovića, na kojem sam zasnovao ovaj opis.

Dogodilo se izgleda slijedeće: oko 20. januara 1946, nakon odgovarajućeg planiranja i pripreme, grupa oficira sigurnosti, prerušena u četnike, otišla je s Kalabićem na područje Višegrada i počela ispitivati seljake po nekim selima, ispitujući posebno nekolicinu za koje su sumnjali da znaju za četničku aktivnost ili da su članovi njihovih obitelji među četnicima koji skrivaju Mihailovića. Tada je Kalabić u svom svojstvu zamjenika komandanta četnika u Srbiji (OZNA je već bila poslala poznatim četničkim vezama u Kalabićevo ime pismo Mihailoviću) naredio tim seljacima da dogovore sastanak s jednim od lokalnih bosanskih četnika, čovjekom po imenu Budimir Gajić, za kojeg se smatralo da je osobno upleten u skrivanje Mihailovića. Gajić je sumnjao u izvornost poruke koju mu je donio jedan od seljaka i rekao mu je da se vrati Kalabiću i kaže mu da ne može naći Gajića. Kad su Kalabić i oficiri sigurnosti još dva puta pokušali da isti seljak preda Gajiću pismo, Gajić je, sumnjajući sve više da iza cijele stvari stoji OZNA, savjetovao tom seljaku da se ne vraća Kalabiću. Seljak je preko jednog rođaka javio Kalabiću da ne može naći Gajića, našto je Kalabić poslao još jedno pismo Gajiću, javljajući mu da se vraća u Srbiju, ali da će kasnije doći natrag u Bosnu.

Čitavo ovo manevriranje trajalo je nekoliko tjedana i napokon, negdje početkom marta, zbog nedostatka koordinacije između Beograda i lokalne OZNE, lokalni su službenici pokušali uhvatiti Mihailovića na svoju ruku. Taj pokušaj nije uspio, a Mihailović je sa svojom pratnjom shvatio da je njihovo skrovište otkriveno i brzo su pobjegli u novo. Međutim izgleda da je Kalabićevo drugo i treće pismo dospjelo Mihailoviću u ruke. Budući da su pisma sadržavala i Kalabićeve fotografije s njegovim potpisom, Mihailović je zaključio da su poruke dobronamjerne. Njegov je boravak na području Višegrada tako i tako postajao nesiguran i Mihailović je ponukao svoje čuvare da stupe u kontakt s Kalabićem.81 Tako su se u trećem pokušaju (koji su agenti sigurnosti s Kalabićem na uzici započeli 6. marta) i Kalabić i Mihailović živo željeli sastati. Četnici su i dalje logično bili oprezni i tek nakon što su prošli nekoliko četničkih javki, te više puta bili provjeravani, Kalabić i njegovi »oficiri« prihvaćeni su kao pravi i napokon su 12. marta, još uvijek na području Višegrada, uspostavili direktni kontakt s Mihailovićem i bili pripušteni njegovom skrovištu.

81 Banović i Stepanović, u Politici od 7. i 11. do 14. septembra 1962.

Kalabić nije imao teškoća da Mihailovića, koji očito nije sumnjao ništa, uvjeri da se s njim i njegovim »četnicima« vrati u Srbiju i dogovoreno je da će na put krenuti još iste noći. Mihailović se je također spremno složio s Kalabićevim prijedlogom da se desetak njegovih stražara — približno polovica — pošalje na zadatak prema Višegradu, u smjeru protivnom od onog kojim će Mihailović, Kalabić i drugi krenuti. To je bila mjera opreza zbog koje su oficiri sigurnosti bili posebno zabrinuti, jer bi inače bili brojčano slabiji.

Grupa stražara koju je vodio Gajić otišla je na zadatak i te su noći ostali iz grupe — agenti, Kalabić, Mihailović i tucet njegovih čuvara — krenuli u Srbiju. Bila je mjesečina i mala se grupa kretala šumama u koloni po jedan. Na čelu kolone bio je četnički stražar; iza svakog četnika išao je po jedan prerušeni agent sigurnosti. Dva agenta bila su dodijeljena Mihailoviću (čak su ga i prenijeli preko jednog potoka tako da ne smoči noge). Izgleda da je neki nesporazum odgodio zatvaranje klopke, ali kad je dali" dogovoreni znak, svaki je agent ubio četnika ispred sebe — s iznimkom Kalabića. Mihailović je bačen na tlo i svezan lisicama. Samo je četnik na čelu, iako ranjen, uspio pobjeći. Tako je Mihailović bio nadmudren i konačno zarobljenik svojih zakletih neprijatelja.

isti izvor

[kiseli1]

Slijedećeg dana (13. marta) Mihailović je odveden u Beograd. Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova pa tako i šef snaga sigurnosti, poslao je maršalu Titu koji je bio u državnom posjetu Poljskoj trijumfalnu poruku kojom je saopćio hvatanje.82 Nekoliko dana kasnije Ranković je o toj akciji izvijestio Narodnu skupštinu. Osim toga, rekao je Skupštini, »mnogi četnički komandanti ... neće više nikada ugrožavati naša mirna sela i stanovnike« (očito podrazumijevajući da su već bili ubijeni ili zatvoreni). Medu njima su uz Kalabića, Račića i Rakovica, bili slijedeći srpski i bosanski četnički komandanti: kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Voja Tribrođanin, poručnik Mišić, vojvoda Borivoje Kerović, kapetan Medić, poručnik Filip Ajdačić, vojvoda Guda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, poručnik Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroš, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, kapetan Miloš Erić, kapetan Bora Mitranović, pukovnik Gojko Borota, major Slavoljub Vranješević i vojvoda Radoslav Radić.83

82 Ibid, od 15. do 17. septembra 1962.

83 Jugoslavija, Ministarstvo za informacije, The Debate on the Budget for 1946 (Beograd, april 1946), str. 37 - 40.

10. juna 1946, nakon skoro tri mjeseca ispitivanja, Mihailoviću je suđeno za veleizdaju i ratne zločine. Suđenje, koje je bilo veoma pripremljeno i s mnogo publiciteta, trajalo je do 15. jula. Presuda je glasila »kriv«, a osuda, smrt. Mihailovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ i 17. jula kazna je izvršena strijeljanjem.84 Mjesto sahrane nikad nije otkriveno javnosti.

84 Službeni izvještaj o Mihailovićevoj optužnici, suđenju, presudi i izvršenju kazne je često citirani The Trial of Draja Mihailović, objavljen 1946, što je engleski prijevod publikacije »Izdajnik i ratni zločinac Draža Mihailović pred sudom«. Suđenje je potaklo velike proteste Mihailovićevih prijatelja u inozemstvu, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, i oni su izdali posebnu publikaciju - The Report of Commission of Inquiry of the Committee for a Fair Trial for Draja Mihailovich (Izvještaj istražne komisije komiteta za nepristrano suđenje Draži Mihailoviću, 1946). Potpomognuti svojim prijateljima u Velikoj Britaniji, a osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, četnici u emigraciji su otada potrošili mnogo vremena i napora ovjekovječujući i braneći legendu o generalu Mihailoviću. Od važnijih četničkih emigrantskih nastojanja u tom smislu, pored dva sveska Knjige o Draži, posebno su zanimljive studije Branka Lazitcha (La tragedie du General Draja Mihailovitch), Evgueniya Yourichitcha (Le proces Tito - Mihailovitch), te Radoja Vukčevića (Na strašnom sudu). Avakumovićev Mihailović prema nemaćkim dokumentima može se spomenuti kao krajnje pristrana interpretacija njemačkih dokumenata, kako bi se potkrijepila misao da su Mihailovićevi četnici bili pravi pokret otpora protiv sila Osovine. To nije ništa drugo nego politički pamflet koji pokušava poduprijeti i obraniti jednu neodrživu tezu. Postoje barem dva zbornika s izjavama podrške Mihailoviću, prije, za vrijeme i poslije suđenja: General Mihailovich - The World's Verdict (1947) i Tributes to General Mihailovich (1966).

Osim Mihailovića, pred sud su također u isto vrijeme izvedene druge dvadeset i tri osobe. To su bili Mihailovićevi bliski politički suradnici (dr Stevan Moljević, dr Mladen Žujović, dr Živko Topalović, Đuro Vilović), četnički oficiri (vojvoda Radoslav Radić, major Slavoljub Vranješević, kapetan Miloš Glišić), bivši prvaci izbjegličke vlade i jugoslavenski diplomati (Slobodan Jovanović, dr Božidar Purić, dr Momčilo Ninčić, general Petar Živković, Radoje Knežević, dr Milan Gavrilović, potpukovnik Živan Knežević, ambasador Konstantin Fotić — svi suđeni u odsutnosti), vojni komandanti i politički funkcionari Nedićeve vlade i Ljotićevih snaga (Dragomir-Dragi Jovanović, Tanasije Dinić, Velibor Jonić, general Đuro Dokić, general Kosta Mušicki, Boško Pavlović) i dva stara srbijanska političara koji za vrijeme rata nisu imali službenih funkcija, ali su sudjelovali u antipartizanskoj aktivnosti (dr Lazar Marković i dr Kosta Kumanudi).85 Sedmorica od njih osuđena su na smrt i kazna nad njima je izvršena. To su: Radoslav Radić, jedan od bosanskih četničkih vođa, Miloš Glišić, srbijanski četnički oficir, Dragomir-Dragi Jovanović, gradonačelnik Beograda i šef beogradske policije pod Nedićevim režimom, Tanasije Dinić, pukovnik i Nedićev ministar, Velibor Jonić, Nedićev ministar, Kosta Mušicki, bivši komandant Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Boško Pavlović, zamjenik komandanta Nedićeve Srpske državne straže. Žujović i Živković suđeni su u odsutnosti na smrt. Ostala sedmorica koja su suđena u Beogradu, dobila su kazne zatvora u trajanju od najmanje dvije do najviše dvadeset godina. Uz dva velika suđenja četničkim i drugim antikomunističkim vođama u Srbiji, nove jugoslavenske vlasti uhapsile su, povele istragu protiv, sudile i osudile na kazne zatvora u raznim trajanjima (ili naprosto pustile nakon
ispitivanja) mnogo tisuća drugih ljudi koji su bili povezani s četnicima i podržavali četničku stvar ili srpske kvislinške vlasti.

85 Generala Nedića uhapsile su negdje u ranu jesen 1945. savezničke snage u Austriji i predale ga jugoslavenskim vlastima. Rečeno je da je počinio samoubojstvo u oktobru 1945, skočivši s prozora u hodniku tamnice u kojoj je bio zatvoren.

Vladin plan da na suđenju Mihailoviću i suoptuženima iskoristi Mihailovića kako bi diskreditirala njega i njegovu stvar, njegove domaće suradnike i sljedbenike, te bivše jugoslavenske funkcionare u inozemstvu, u velikoj je mjeri uspio. Suđenje je također poslužilo da se u političke i propagandne svrhe žigošu četnički prijatelji na Zapadu, iako su mnogi od njih (kao i njihove vlade) odbacili Mihailovića i četnike tokom 1943. i 1944, okrećući svoju podršku Titu i partizanima.86 Tokom suđenja Mihailoviću 1946, kao i suđenja drugim političkim i vojnim rukovodiocima četničkog pokreta u augustu 1945, bilo je mnogo međusobnog okrivljavanja medu optuženima. Mihailović je stalno pokušavao zaobići pitanja tužioca, optužujući svoje komandante za kolaboraciju, nepoštivanje njegovih naređenja, vojnu nestručnost, proizvoljno ponašanje i tako dalje.87 Na isti su način njegovi komandanti, osobito Keserović i Lukačević, na suđenju u augustu 1945, okrivili Vrhovnu komandu za većinu akcija za koje su bili optuženi, služeći se poznatim izgovorom da su jednostavno izvršavali naređenja.88 Svjedočenja na procesu pokazuju da Mihailović nikad nije imao potpunu i čvrstu kontrolu nad većinom svojih komandanata i da komandanti gotovo cijelo vrijeme nisu od njega imali jasna i precizna naređenja, već su morali raditi po naredbama općenite naravi. Ta su naređenja trebali izvršavati po svom nahođenju i prema konkretnim uvjetima pod kojima su djelovali i nisu bili u strogom smislu odgovorni za svoja djela. Pod takvim uvjetima je za mnoge četničke komandante bilo prirodno da slijede svoje posebne, osobne i lokalne interese više nego da rade kao dio dobro usklađene vojne organizacije.

86 Vidi npr. pozivanje na britanske oficire za vezu kod četnika, pukovnike Baileyja i Hudsona, te na šefa arneričke vojne misije u Mihailovićevom štabu, pukovnika McDowella, u The Trial of Dra^a Mihailović, str. 123 - 124, 158 - 159, 184 - 185, 191 - 195, 199 - 203, 304 - 309, 465 - 467, i ZiherI, »Epilog jedne protivnarodne zavere«.

87 The Trial of Dra^a Mihailović, str. 162, 249 - 250, 252, 254, 258 - 259, 262, 270, 283 - 289, 296 - 297, 304, 334, 351, 358, 377 - 378, 384.

88 Suđenje članovima rukovodstva organizacije Drai^e Mihailovića, str. 144, 146, 149 — 150, 157, 161 — 163, 166, 209 - 210, 213, 221 - 223, 223 - 236,' 245, 248.
Nedostatak čvrstog i odgovarajućeg rukovođenja vojnim poslovima iz jednog centra, nedostatak razvoja osobnih sposobnosti generala Mihailovića u skladu sa zahtjevima vremena i odsutnost životno sposobnog političkog programa i potrebne političke organiziranosti, sve je to onemogućavalo koheziju u četničkom pokretu, a s vremenom mu oduzelo i svaku efikasnost. Ove slabosti, zajedno s ustrajnom kolaboracijom s neprijateljem protiv svojih domaćih protivnika, te nesposobnost da iziđu na kraj s međunarodnim problemima s kojima su se suočili, učinile su neizbježnom propast koja je na kraju snašla četnički pokret i njegovo vodstvo.

isti izvor

[kiseli1]

Zasto hrvati tako strasno mrze Cetnike?
Zbog komunistickih propagandnih knjiga?
Jel ima neko da mu je deda stradao zbog cetnika a da nije bio ustasa?

s obzirom da su cetnici nastojali da budu vrlo temeljiti u svojim klanjima po hrvatskim i muslimanskim selima ( i srpskim, ako je bilo partizansko), malo je zivih svjedoka ostalo da isprica pricu (izuzev talijanskih i njemackih dokumenata). ustaski zlocini su prilicno dobro istrazeni , i nema puno dilema.Istina je da postoji sklonost u odredjenim krugovima danasnje Hrvatske da , ili relativiziraju zlocin, ili da ga smanje, ili da ga ignoriraju, ali za razliku od ustasa, cetnicki zlocini nisu bili do sada istrazeni, i vrijeme je da se ustanove brojevi i mjesta.
Prica o "nevinim "cetnicima, kao braniteljima srbstva ( da se ne bi unistila bioloska substanca srpskog naroda, sto rekli apologeti), ne drzi vodu;
Vecina srba ,i cetnika, je bila sasvim sigurna unutar talijanske okupacione zone , i talijani su se brinuli da ih nitko ne dira; ali cetnici jesu "dirali" hrvatska sela unutar te iste zone, i izvan nje. Srbi u Crnoj Gori, nisu bili s nicim ugrozeni, pa su tako slatko prelazili u Hercegovinu , da prikolju nesto pred rucak.Cetnici u Bosni su toliko lijepih ugovora sklopili sa NDH, pa im opet vreg nije dao mira, morali su nesto da naprave protiv civilnog pucanstva
Cetnicke bitke jedino postoje u djelima Samardjica, Koste Nikolica i novog vala srbijanskih povijesnih mitomana...u realnosti ,to su oruzane bande, koje cekaju iskrcavanje saveznika i da oni eliminiraju neprijatelja, a da se oni pridruze , na krilima pobjednika, i da se uvrste u klub dobitnika;u medjuvremenu u skladu sa principima Moljevica, trudili su se da osiguraju manjak opozicije

[sidrun]

demon kaže:

Tadašnja Modriča je tek oveće selo u Posavini, a Lelija, gdje su četnici konačno potučeni, je sjeverno od Zelengore. Bitka se vodila na Zelengori i Leliji u prvoj polovici svibnja 1945., a narednih mjeseci su hvatali razbijene grupice. Mislim da su sporadični sukobi bilježeni sve tamo do 1949., ali nisam siguran.

Ne misliš valjda da nisam upoznat gdje je Modriča i Zelengora?
Kiseli ti je opširnije opisao¸ja u par rečenica.

[demon]

sidrun kaže:

Ne misliš valjda da nisam upoznat gdje je Modriča i Zelengora?
Kiseli ti je opširnije opisao¸ja u par rečenica.

Vjerujem da znaš, samo ti je opaska bila zbog onog da su napali Tuzlu (htijući osvojiti veliki grad) gdje su popušili pa su zauzeli Modriču. Poanta je da je tadašnja Modriča daleko od grada.

Kiseli je sve podrobno razložio. Svaka mu čast na volji.

[mozak_free]

Zapravo je začuđujuće da u stvari nekih bitaka do pred sam kraj rata između ustaša i četnika nije ni bilo. Četnici se proglašavaju za zaštitnike srpstva a da nisu bogzna što niti pokušali napraviti protiv regularne vojske NDH, niti domobrana, a niti ustaša, nego su svoje djelovanje koncentrirali na ubijanje Hrvata i Muslimana po nezaštićenim selima.
U vremenima kada je Jasenovac funkcionirao kao mjesto za ubijanje Srba (i ostalih) nikakvih četnika koji bi pokušali zaštiti srpski narod nije bilo nigdje. Četnici su funkcionirali putem odmazde prema Hrvatskom narodu, a ne prema vojnim jedinicama i još su sklapali sporazume s NDH. A danas su jako glasni u zaštiti srpstva. Bleferi.

[hevi]

[QUOTE=mozak_free;31489732]

Zapravo je začuđujuće da u stvari nekih bitaka do pred sam kraj rata između ustaša i četnika nije ni bilo.

Misliš da su bitke u istočnoj Bosni 1941 i 1942 izmišljene? Tko ih je izmislio?

U vremenima kada je Jasenovac funkcionirao kao mjesto za ubijanje Srba (i ostalih) nikakvih četnika koji bi pokušali zaštiti srpski narod nije bilo nigdje.....

Kako bi oslobodili ljude iz Jasenovca? Najbliži četnici su bili oko Vrbasa. I bilo ih je toliko da su jedva držali svoja sela pod kontrolom. Osim toga sklopili su primirje pa ih nisu više dirali i nisu imali razloga za borbu.
Zaštitili Srbe? Četnici tvrde da su oni zaštitili najveći dio Srba u NDH i da su gubici srba puno manji na područjima koja su držali četnici nego na područjima koja su držali partizani. Imaju oni i neke analize na tu temu. Jesu li točne nemam pojma, a i nije me baš previše briga za Srbe i njihove gubitke.

[sidrun]

demon kaže:

Vjerujem da znaš, samo ti je opaska bila zbog onog da su napali Tuzlu (htijući osvojiti veliki grad) gdje su popušili pa su zauzeli Modriču. Poanta je da je tadašnja Modriča daleko od grada.

Kiseli je sve podrobno razložio. Svaka mu čast na volji.

Stvarno mi nisi jasan.Napisao sam da su četnici htjeli osvojit neki veći grad.Pokušali su Tuzlu¸nisu uspjeli.Na putu im se našla Modriča¸a to je najveći grad koji su u svom nastupanju uzeli¸pa mi se činilo prigodno ga stavit.
Nije valjda da ću se sad tebi kao Oštriću morat opravdavat da nisam na strani četnika.

[sidrun]

mozak_free kaže:

Zapravo je začuđujuće da u stvari nekih bitaka do pred sam kraj rata između ustaša i četnika nije ni bilo. Četnici se proglašavaju za zaštitnike srpstva a da nisu bogzna što niti pokušali napraviti protiv regularne vojske NDH, niti domobrana, a niti ustaša, nego su svoje djelovanje koncentrirali na ubijanje Hrvata i Muslimana po nezaštićenim selima.
U vremenima kada je Jasenovac funkcionirao kao mjesto za ubijanje Srba (i ostalih) nikakvih četnika koji bi pokušali zaštiti srpski narod nije bilo nigdje. Četnici su funkcionirali putem odmazde prema Hrvatskom narodu, a ne prema vojnim jedinicama i još su sklapali sporazume s NDH. A danas su jako glasni u zaštiti srpstva. Bleferi.

Izbaciš ustaše¸staviš partizane i mislim da je opaska slična.

[Ivan Bajlo]

hevi kaže:

Ovo je isto nejasno i čudno. Kako je tolika ogromna masa četnika uspjela doći od Drine pa čak do Banjaluke neprimjetno!!?? Što su radili partizani? Spavali? Tko je uopće kontrolirao prostor od Drine do Banja Luke tada?

nisu bili neprimjećeni čak su pokušali zauzeti Tuzlu koja je tada bila čvrsto u partizanskim rukama, ali su odbijeni

Partizani su bili u "porođajnim mukama" jer su prolazili transformaciju iz gerile u vojsku tj. JA i pokušavali su da se mlate sa švabama frontalno i naravno redovito dobijali batine (gubici Partizana zadnjih mjeseci rata su stravični naspram gerilskoj fazi, istina i švabe se brzo tope jer svoje gubitke više nemaju odakle nadoknaditi)

ima dosta knjiga koje pokrivaju taj period iz kojih je vidljivo da je Tile svako malo prebacivao divizije malo protiv švaba, malo protiv Draže, ali jednostavno u Bosni nije imao dovoljno divizija da razbije jednog protivnika bez rizika da drugi pobjegne ili ga napadne s leđa

u to vrijeme je većina najkvalitetnijih divizija jurišala na Knin i na Srijemski front očekujući potpuni njemački kolaps, na kraju se to pokazalo kao velikom greškom jer je švabo stabilizirao frontu nakon što su se partizanske divizije iscrpile u frontalnoj borbi i dodatno ojačao izvlačenjem divizija iz Grčke koje su mogle biti odsječene da se sa svime udarilo na Bosnu, ali i to je upitno jer logistička podrška divizijama u Bosni se dobrim dijelom oslanjala na savezničke zračne transporte koji su postali nedostatni kad se iz gerilskog prešlo u frontalni način ratovanja pa je potrošnja streljiva i broj vojnika za prehraniti astronomski porastao, zato je 3. armija koja je bila u Bosni početkom '45 dobrim dijelom bila u defanzivi dok se iz Srbije nije dovuklo dovoljno streljiva, hrane i ljudstva da se može napasti na čitavom frontu, za Mostarsku operaciju iz Dalmacije je prebačena 26. divizija koja se tada jedina mogla smatrati pravom divizijom za frontalne borbe

hevi kaže:

Pa onda ti prelasci iz četnika u parizane i obratno tokom rata. Pa ustaše i četnici negdje surađuju, negdje ratuju. Sve je to kaotično i čini mi se da tu ni jedna vojska (osim bar donekle partizani) nema čvrstu strukturu ni zapovjedni lanac. Prije je to niz nekakvih vojski i paravojski koje vode lokalni šerifi, a ratuju ili ubijaju i pljačkaju civile kako se kome svidi ili kako može u određenom trenutku.

nisi puno fulao, ta činjenica je izluđivala švabe, talijani su samo gledali kako da se izvuku iz govana u koja su upali

hevi kaže:

Za tu konfuziju su krivi i povjesničari. Bezbrojne knjige su napisane o ratu, ali ni jedna nema preciznu kronologiju događanja dan za dan. To je do 1990 razumljivo jer se nije ni smjelo slobodno pisati, ali nakon toga nema opravdanja da se nije napisala ni jedna suvisla knjiga.

jao nemoj me podsjećati za svaku švabsku operaciju moram pregledati jedno 10 knjiga jer je svako pisao iz svoje perspektive i nešto malo na osnovu švabskih dokumenata pa mi je svaki tekst ko slaganje lego kockica ili puzzle

nažalost još nisam nabavio od Tomasevicha njegovu zadnju knjigu objavljenu nakon smrti, ali ako je išta slična Četnicima onda bi trebala biti karika koja nedostaje...

[kiseli1]

nažalost još nisam nabavio od Tomasevicha njegovu zadnju knjigu objavljenu nakon smrti, ali ako je išta slična Četnicima onda bi trebala biti karika koja nedostaje...

knjiga je vanredna
War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration.Uglavnom posvecena NDH
nazalost , nista od treceg dijela.znam da je sve pripremio, i nadam se da ce njegova kcerka se eventualno odluciti da ona spoji tekst

u to vrijeme je većina najkvalitetnijih divizija jurišala na Knin i na Srijemski front očekujući potpuni njemački kolaps, na kraju se to pokazalo kao velikom greškom

ne bih se slozio s tom ocijenom; sremski front je bio kljucna operacija, jer bez konstantnog pritiska, i u nedostatku crvene armije, koja nije imala visak ljudstva, i otisla za budimpestu i bec, nijemci bi se vratili za beograd.izuzev toga ne bi bio moguc prodor prema zagrebu.nijemci su imali dovoljno snage(nisu bili tuceni, jedino sto su bili krivo grupirani, ali su to brzo ispravili), pogotovo sto su se trupe armije E povlacile, i partizanske jedinice bi bile uhvacene izmedju ta dva (prakticki) fronta. zato je glavni stab bio prisiljen da mice jedinice, da bi odrzavao pritisak i da ne bi dozvolio pregrupiranje njemackih trupa.Mihailovicevi cetnici su se povlacili sa njemcima;