skica

[fragment]

Zastanem malo u razgovoru, prepustim sugovorniku da vodi riječ gledajući sebe sa strane. On govori o... Gledam se. Zgužvan, s licem prepunim zanimanja za nešto što uopće ne slušam. Tko je on? Što govori, što sluša? Gledam. Primjećujem nabrekle obraze i pomalo masnu kosu – spodobu. Ti pričaš, gubim se između redaka. Pozor, sad! – trčim prema smislu ne nalazeći ništa. Nema medalja. One su podijeljene.
Kasno je. Idemo li u krevet? Ne, prerano je. Vrijeme kao takvo guta prolaznike, ne vidimo ih. Mi smo na 6 nivou - katu. Pitam sjećaš li se – prestajem biti sa(stran)e(ac). Moj povratak dočekuješ svjesno, tras- lupaš me po obrazu - jesi li me slušao, pitaš – pokušavao sam. Misliš da sam lud, jedan od onih koji su zaokupljeni sami sobom – sami sa Sobom. Tako je to kad radiš mjesto za povratnu informaciju koja potvrđuje pažnju. Yes? No, I yust call to say I love you – krivo vrijeme, kriva pjesma. Zajedno spuštamo slušalice ne razmišljajući o drugoj strani, upuštamo se u pjesmu bez vokala tako da svaki dobiva i uzima (interpretira) kako želi – sloboda misli - truba svira.
Poznajemo se dovoljno da bi znali kako jedno o drugome nemamo pojima. Naposljetku, možda je kriv dan, prošla noć ili... imam bolju ideju okrivimo 2001, svijet- budimo ljuti na sve. I tako se ratovi događaju zbog svih - mene, tebe, njih i pitaj boga koga još, ne možemo ih znati baš sve, ali možemo tvrditi da su baš oni krivi, pa i mi sami. Krivi. Yes? No? I dont no.
Pospremi stol iza sebe, po mogućnosti operi suđe i sve će biti u redu. Naravno, ako ćeš to raditi u nizu bar 30 dana onda možda i naučiš. I možda te poljubim, onako neopterećeno. Spustio sam dasku u WC-u, mislio sam da je dovoljno, ali krivi dan, godina...
Sutra možda izađemo van i zaboravimo ovaj stan bar nakratko, ovaj televizor, ovu liniju, kompjuter i budemo sami sebi dovoljni.

[TzU]

Kad je otvorila oči, kapci joj zadrhtaše od jarke svjetlosti. Zatvorila ih je ponovo, čvrsto zapečatila trepavicama, a iz grla joj se oteo uzdah straha. Misli je preplaviše, osjećaj tjeskobe, spoznaja da je blažena noć prošla, noć u kojoj nije morala razmišljati, ušuškana pokrivačima, noć kojoj se uvijek radovala, kojoj se predavala, zavaravajući se da se više neće morati probuditi, noćima je bila sretna. U početku se pitala da li je moguće biti sretan ako ne znaš da postojiš, ali s vremenom je odbacila tu pomisao, zaključivši da je noć previše blagotvorna, tako da nije mogla ništa prigovoriti.
Budila se uvijek s mržnjom, mrzila je samu sebe, i govorila (mislila zapravo, jer govor pretpostavlja slušača, a ona je bježala od slušača i najbolje se osjećala sama) kako mrzi svoj biološki ritam (iako nije znala precizno na što misli), koji joj nije dopuštao da spava više od 10 sati dnevno.

Kroz poluspuštene kapke, sanjivo je gledala u ručni sat. Mogla je dugo promatrati odmjereni hod sekundne kazaljke, pratiti je kako lovi sama sebe. Računala je koliko stupnjeva opiše na putu, to jest na vremenu od dvadesetisedam sekundi. Slušala je tiho kucanje sve dok joj podla misao nije protutnjala glavom, podla misao o uludo potrošenom vremenu, ili plašeća spoznaja o nezaustavljivosti vremena. Koncentrirala se, ni sama ne znajući zašto, pokušavajući snagom misli zaustaviti kazaljke i čelo joj se orosilo dok je grozničavo ponavljala u sebi STANI!, STANI!. Uvijek se jednako razočaravala odustajući. Vrtjela se kratko vrijeme, osjećajući kako je žulja mekani madrac, kako joj je sve neudobnije u mekom krevetu, dok se ne bi naglim trzajem uspravila. Onda je pričekala nekoliko sekundi da se razbistri magla pred očima, ustala i ponovo sjela. Okrenula je glavu kako bi vidjela vedro nebo i odsjaj sunca u prozorima okolnih nebodera. U periodu odrastanja, uvijek je bila tužna što može vidjeti samo stubište kroz stakla na susjednom neboderu. Željela je gledati kroz prozore tuđih stanova, vidjeti tuđe živote, nadala se da će možda iza nekog prozora naći ljude koji žive životom koji bi ona željela, ili barem kakvog simpatičnog mladića mističnog življenja, tajanstvenih postupaka, u polumračnoj sobi, kojeg bi promatrala. Uvijek se radovala kad bi joj se pružila prilika da špijunira na taj način. No s godinama koje su prolazile njezin je entuzijazam splasnuo. Sad je bila sretna što ne može vidjeti ničiju sobu, ničiji neuzbudljivi život. Napokon je čvrsto odlučila ustati. Prošetala je po sobi, koliko joj je dopuštala skučenost zidovima. Bila je to prilično velika soba, ali njoj niti stadion ne bi bio dovoljan. Voljela je široke prostore, ne zato što bi bila klaustrofobična već zato što se tad osjećala sakrivenom, izgubljenom i nevidljivom. Mrzila je kad bi bila zamijećena i nastojala je što manje privlačiti pažnju.

Na zidu je imala dva ogledala, jedno u kojem je mogla promatrati cijelu figuru i jedno manje, u kojem se odražavala njena glava i ramena. Osmjehnula se prisjećajući se koliko je morala moliti da bi joj roditelji dopustili taj hir. Nisu joj mnogo dopuštali, ali ona je tražila još manje. Kao djevojčica penjala se na stolicu kako bi si mogla ogledati lice-namjerno je tražila da zrcalo bude visoko, kao da je znala da će taman toliko porasti. Smiješila se samoj sebi, pa opustila krajeve usana. Voljela se promatrati, ali ne zato što bi bila umišljena. Nije si tražila mane, znala je da je prosječnog izgleda ali sebi je bila lijepa, smatrala se neobičnom. Originalnom. Često bi, pogledavši u ogledalo, na svom licu otkrila nešto novo; mogao je to biti sitni madež iza uha, ili nova nijansa zelene boje na šarenici. Uvijek kad bi bila sigurna da savršeno poznaje svoje lice, uspjelo bi joj otkriti neku različitost Izgledalo bi joj da se neprekidno mijenja, da je svaki put netko drugi promatra iz ogledala, ali je istovremeno znala da je ista, ona stara. Promatrala je sebe kao živo biće koje se mijenja, mislila je da živi samo pred ogledalom, da samo u njemu može naći dokaze da je živa. I tako su joj zrcala služila da živi kroz njih, jer svoj uobičajeni, normirani život nije smatrala vrijednim naročitog interesa.

[fragment]

neki dan gledam vijesti
i što vidim
ništa
ali pamtim taj dan
i ne po tome što na vijestima nije bilo
ništa
zavirujem u tvoje grudi
i pamtim
tvoje grudi (ne voliš kad ih zovem sise)
rukama ih pritišćeš
pod pritiskom ožive
prije nego što zatvoriš oči
trepneš dva puta brzo
kao da mi daješ signal
na grudima ti ostaju tragovi
zanoktice su mi pune tebe
vadim se polako
žmiriš
neki dan nije važan
vrijeme je mjera promjene prema prije i poslije
pogled na prozor
krevetom pritišćeš grudi
dok izgovaraš - poslije
gledam vijesti
i što vidim
ništa od prije