Lighthouse

[Porto]

Mi smo svirale, Tvoja je naša glazba;
mi smo planina, koja samo tebi jekom vraća;
nas šahovske figure, ti redaš u redove,
i šalješ nas u pobjede i poraze.
Mi smo lavovi –vez i ukras neotvorenih zastava;
Tvoj nevidljivi vjetar vijori s nama po svijetu.

Jalal Al-Din Rumi

Dragi moji suputnici ovo je svojevrsni nastavak topica Lighthouse sa starog foruma. Svratište u kojem putnici namjernici mogu razmjenjivati odraze svojeg Puta u vidu duhovne poezije

[Porto]

ponudi mi se sva večeras
da mirišem
ljubičastu boju tvojih oprava
i topim se u njima
sam,
zima ova prolazi i djeca nam
radjaju djecu
inkubiran u čahuru
ovog puta jednostavno
znam
da vrijeme je pulsirajuća maternica
iznad srca mojeg ono radi
ono gradi prazninu neku

koja nije od ovoga svijeta

a ti?
dok rasprostireš se do gradova,
sve do tamo
kamo stižu sve te nijeme razglednice,
sve od čežnje
dok puštaš stegna da ti teku
da oplakuju sprudove
izbacuju mornare
u pokretu
iz takta
iz kukova,
dali osječaš..,
kako se u tvome grlu množe glasine
i vijesnici s one strane
našeg bojišta
dok vraćaju se
neki muškarci donose
maske od perja i ludost
u pogledu

[carica]

Hvala ti, Porto. Za topik.


________________________________________________
[jučer]

o Bože
pa i ti si otišao
kao i svi prije tebe
i ostavio me da se davim polovicama riječi kao kostima
knjige sam pripremila
oprosti ako su u njima ruke ostale
neće te dirati
ne boj se

[danas]

Večeras ću se obući u tih nekoliko preostalih slova, to mi je sva imovina.
Prekrit ću se najdražom knjigom, zatvoriti ju i sprešati se ne bi li me netko uokvirio ispod stakla, usvojio i trajno mi se divio.

[sutra]


volim te drugačije
u sinusnim ritmovima
bez uskličnika
sasvim mirnih ruku
propuštajući
dopuštajući
namjerno
da od svih rijeka koje mi teku
u tvojoj umijem
svoju dušu
samo jednom

[carica]

[ pismo sivim celijama ]
(iz zbirke 'ulovljena vecera')

Nego na koji salter da odem i koga da pitam je li sve bio samo holodek u kojem se simulirao zivot? 'vrijeme će pokazati' – srali su i seru utvare snobovske, lagali su mi. Ja ti ne vjerujem vremenima jer ne postoji rok trajanja ceznje; ne postoji stara; ne postoji nova; ali itekako postoji ova lj u b a v. I tako svaka? Pa ja sam prva rekla da vrijeme ne postoji. (no caps) da je sve samo stvar vektora. da je vrijeme iluzija. da je ona potrebna. za neke stvari koje su se upravo meni dogodile. a tako moze reci svaki covjek.
sada znam, kao pametnija sam…ne zelim biti pametna, zelim biti sretna. umjesto mercedesa, nek mi se (osim psa) veseli jedan covjek svaki dan. moze biti i isti. a i ne mora.
ajmo bando moja mozdana, gospodo cinovnici recite mi:je li sve bio samo holodek u kojem se stradalo ne sluteci cojstvo? sada znam da sam poslala napisano pismo postar bi od tezine vukao torbu po podu bas onako kako ja vucem noge kad hodam bez cilja, uglavno u popodnevnim satima. ali ne…ne, djevojko cestoga imena.
nisam i necu ga poslati jer prepuno je erotike i zala koji nije morski vec onaj zarezani osudjen da nikada ne zaraste (da ne bude dosadno) ;nisam i necu ga poslati nikada jer prepuno je pitanja. a znas…kada bi upitnici hranili nitko ne bi bio gladan, a ja bih spasila covjecanstvo! a ovako…ni sebe samu ne znam i ne mogu.
obecanja sebi (sto si si to obecala?)
obecanja meni (sto su mi to obecali?)
ostala su jalova. (a i to je stvar interpretacije)
srce (ne mogu ga staviti u zagradu)
ali iza rijeci ljubav (svi ljudi stanu ovdje).
Jedi integralno tijesto, pazi na dojke, pusi manje od 2 kutije duvana, zivi u zoni i gledaj meridijan. To je put do slave! jea jea
umorna sam.
ajmo otpetljajte jezike, gogoljevci, vi svi koji ste za salterima, gdje mogu pitati je li sve bio samo holodek za simulaciju zivota, matrica za tjesenje, privremeni eksperiment pa tko prezivi - pricat ce? nikada necu znati …a pismo? pismo ce jednom stici . naravno prekasno. naravno prekratko. naravno prekrasno za bilo sto doli sjecanje na zivot u zivotu (kao picture in picture) i postat ce voda u pustinji dok mi smrt bude bila kao panoramski let cessnom iznad Zagreba, tojest samo kratak memento na najbolji dio mog zivota.

[ o askezi]

O jedan moj jedini zivote, kako da te ne ozlijedim?
Zivote, moj, i ti, covjece bilo koji - sto citas ovo moje, koje i tvoje biva u svom ovom nedjeljnom sutonu, reci cu ti da znas kako mi je u jedinom zivotu; kako mi je kad se osjetim kao prazan pjescani sat uhvacen u kadar tek trenutak prije nego cu se uzeti u ruku, ja ti, brate moj, osjecam da mi je svejedno hocu li se okrenuti...pijeska nema.
U tom baletu mog zivota, gdje je metronom, svjetionik na grebenu, moja svijeca, moja vojska, moje sve?
I ja hocu da me voli, da me ljubi samo ovaj jedan jedini dan.
Dosta je bilo izradjivanja lijesova za nase male smrti. Jednog dana u setnji izmedju sicusnih slova otkrivam djevicanski polako kako u zalu za izgubljenim djetetom, biljkom ili starcem...mozda kakvim krajem u kojem 'kao da smo bili', ili samo u pogledu sto naginje u misao o posjedovanju, zapravo otkrivam u ceznji da zalujem za snom. Ali iz toga se sna nikada necu probuditi. I nije ovdje presudan taj starac, ta biljka ili to dijete – mi sporedni plesaci u baletu zivota, ti ljudi koji su zapravo (samo) kutijice za snove.
To je onaj strah u sumrak, onaj osjecaj svemirske samoce, i , ako je ego u uzgonu, jos cu mu (nazalost i uspjeti) prilijepiti estetsku funkciju...o zivote moj... Kako da te ne ostavim?
Hocu li te propustiti ako cu o tebi pisati?
Hocu li te iznevjeriti ako cu te zanijekati?
Hoces li mi oprostiti ako te presutim?
Jedan si mi.
Zivote moj.
Da li da pustim da se ugasi kao svijeca ono sto bez vjetra ne moze prezivjeti?
I tko si, vjetre, ti?
Izadji na megdan. Izadji da ti kazem koliko me pritisce strah u nedjelju, izadji da si pobacamo rukavice u lice, reci mi, kako da te ne ozlijedim?
I sto cu ja, no da disem za oboje, otroje i ocovjecje sve, kad sama ne umijem u tebi svijet uokviriti.
I tko sam onda ja?
Ako kazem da zelim biti sesir sviju glava i covjek bez necovjeka u sebi – necu ti lagati.
I ti ces me razumjeti, zivote moj, ako ti kazem da mi se ponekad cini da imam neki suptilniji oblik autizma koji me odvaja od sveprihvacenih svjetovnih stvari, pa razbucavam i dokidam hedonisticke postulate u teoriji i njegove ‘blagodati’ u praksi.
A ja samo zelim da u meni zivi ovaj jedan jedini dan.
Jedina planeta koja ide kontra je ratio koji ce nas retro ili ne, vratiti u humus, u ciklus; u strelicu uzdbenika iz biologije.
Onako sasvim platonovski sjecam se snova i u njima zivim, cesto i retrogradno, takmicuci se s rivalom kojeg nikada necu pobijediti: svoj ogavni ratio, ubojicu trenutka.
Zivote moj, trebam te.
Ne ostavljaj me u ovu nedjelju, ni u onu iza nje, ne napustaj me, dok se smanjujem da se zavolim onako mirno i trajno. Zelim odvoljeti svoje, u dvoje se zanijeti, i poroditi bice sto mirise na tebe, zivote moj.

[young]

Ako je Svjetlo doista jako
i u Tami njegov odraz ostaje.

[carica]

[ o motivima ]

Put putujem.
Pa se sjetim onog osjecaja kad se putuje negdje daleko, pa imas osjecaj da traje cijelu vjecnost; ono - srce se razlije. A ista ruta natrag cini se osjetno kraca. Nepoznato vs. poznato?

U vrijeme nedostatka motivacije, zivim od sjecanja na nju.
Svakim udahom prisjecam se osjecaja inspiracije. Bojim se da ne zaboravim. Da me ne zaboravi.
Gdje nestanu motivi? Gdje nestane slika iz okvira?
Ponekad razmisljam kako se nekad samo pola Mjeseca vidi; onaj dio koji se ne vidi – ne znaci da ne postoji. Moze li se to razmisljanje prenijeti na motive ?

tek u pogledu nam ljepota jenjava
dok u sebi vazda prezivljava
valjajuci nebo u zoru
okrecuci prema moru

moj Mjesec
moj pocetak
moje sve

Taj duboki i jedini ljudski kapital - motiv - radja se u snu, sada znam.
Majke motiva poradjaju se u snovima.
Dok pospani promatramo smrt u susjedovom dvoristu, mislimo si 'nece nama'.
U vrijeme bez motiva hladno je za noge i dusu ...sve dok.. mi s desna..ne stisnemo svoju lijevu stranu kreveta, oni s lijeva ne stisnu svoju desnu stranu kreveta. Svoju dragu, svog dragog Sebe u drugom tijelu.

U slobodi koja poziva spoznajemo svoja lica koja gledamo u svojim bliznjima. I sve sto cinimo njima, sebi cinimo. Nema vise obecanog raja niti ostalih obecanja za neka ljepsa vremena. Sve je tu, i raj i pakao, a na nama je da odaberemo. Prokleti Thanatos. Strah od smrti je strah od predanja sebe drugima i davanja ljubavi, umiranja za nju. Lako je tu odgovornost svaliti na Boga i bogove, ali treba taj ugrusak nositi u sebi kao kamenu pticu, ovdje i sada. Ponekad mi se cini da vrijeme uopce ne postoji, ono je fikcija koje postajemo tek djelomice svjesni pri smrti, i, vodjenju ljubavi - kad nestaju sve brige proslosti i sve nade buducnosti u trenutku sadasnjosti; vjecne sadasnjosti.
Ta neka malenost cini mi da treperim, da se probudim lagana, taj osjecaj prenosivosti zivota. Moj motiv. Moja snaga. Moj pocetak.
Drvo donosi plod, jer mu je cvijece umiralo.
Moj motiv, moj zacin u kazanu zivota, moja jedina pjesma koju pjevam cijeli zivot.

[darin]

jedino ja, čini mi se, nekako nemam više što izreći...

[darin]

da nadodam: plaši me onaj Spirit što kopka po Marsu.
jer...
Učinilo mi se da je usamljen, i to me jako rastužilo.
Onda sam se sjetila da je robot.
Onda sam se sjetila Asimova.
I ukočila se....

[Porto]

ona stiže sa stotina tvojih raskršća
i zaista ne znam kako te pronalazi u gomili
dok stojiš u kutu ne zainteresiran za
svu tu gužvu oko tebe
primjećuješ sve te cvjetove pod njenim nogama
primjećuješ ruke i haljine
ne prošivene
jer ona dolazi ukrasti tvoje srce
obožavana
u njemu od kad je svijeta
bez konca i kralja
njene tajne oprave

njena ljupkost odaje sve namjere:
nema mjere
od srca do srca
poželiš zaplesati
poželiš potrčati
kroz nabrekla žitna polja koja vas dijele
na gore i na dolje,
na manje i na više
na polazišta i prenoćišta, na zrna ovog svijeta,
koja ti broje svaki put dok se saginješ
dok putuješ od grada do grada

sve se briše

[Porto]

Ja mogu biti svi ti ljudi, djevojko...

I ona žena na ulici,
Ako mi izrastu grudi pod košuljom tvojih dodira
Mogu biti sama želja,
Mogu biti dvije boje tvoje zastave
Koju nosiš prisno i prkosno
Dok stupaš ulicama ovog grada,
Otvaraš pločnike kao Mojsije more,
Kao žeđ kokos na plažama.

Mogu biti ciganka
Koja švera najlonke na Kvatriću
I otkriva tajnu da će stiči kakvo pismo,
Tetak iz Amerike.

Mogu biti recimo jabuke, jesen..,
Kesteni tvojim obrvama
Što pitaju:

Odakle si?

U meni svi ti ljudi
Govore istu priču:

Još davnih dana počeo sam povratak...
Putem gubim sjećanje i prah vila sa kapaka.
Mogu biti svi i sve i sva i nemogu ne biti.

Mogu biti
Sasvim svoj
Sasvim tvoj

Sasvim skriven

Od zaborava...


(Ovo je Tofuova omiljena pjesma pa je postam ponovno na njegov zahtjev...Tofu pliz come back i pisi s nama !!!)

[carica]

lijepa ti je pjesma, Porto.


i ja sam sentimentalno vezana uz ovu.....je stara (nekoliko godina, ne znam točno...), ali ne postoji rok trajanja čežnje...


[ispovijed]

skrušeno ispovijedam svoje grijehe od zadnje ispovijedi
koja je bila prije tebe


priznajem ti
i ja sam lovac na snove
grizem jastuke kao jabuke
i čekam to jedno jutro

priznajem ti
da ne znam dresirati samoću
i da mi se ne bira nikoga
samo čekam to jedno jutro

priznajem ti i to
da me poznaješ
i znaš gdje se na mom tijelu umire

samo lovac na snove
poznaje tu tišinu u kojoj se pleše danas
kao u haljini od naših plahti

priznajem ti da imam želju
prestati ovako slagati slova od ljubavi
i samo te zagrliti
zamotati
uspavati

priznajem ti
da bih ti htjela ući u sobu
i zaključati vrata bez riječi
gledati te dok spavaš
cijelu noć
i tek te ujutro poljubiti

lovac na snove jutro vidi po noći
u takvo jedno noćno jutro pobili su se ljudi u ratovima
u takvo jedno noćno jutro u počeku bijaše riječ
u takvo jedno noćno jutro bilo je teško plesati bez muzike
u takvo jedno noćno jutro čekala sam te kao što se čekaju mornari
u takvo jedno noćno jutro reći ću ti koliko te volim
ipak

priznajem ti
i ja sam lovac na snove
grizem jastuke kao jabuke
i čekam to jedno jutro

[tofu]

RTZ

Prstima dodirujem tjeme i potiljak
Tražim izlazna vratašca
Protupožarne stube
Samo bijeli konac drži me na okupu
Ipak čvrsti konac

Dok boje jednako bole
Čak iz mraka
Pa sjećanja obojena ručno – tehnikolor
Staromodno, romantično
Sjećanja nastanjuju sasvim čudni patuljci
Odakle su?

Sjećanja me bole
I boje
I odluke
To, što ih nije bilo
Lutaju u vremenu, napuštene
Nesigurnost sigurno nije vrlina
Piše Platon:
Oni naka umru ranije

[carica]

Tofu!!!


može li se boldati veselje?
Ostani s nama.

[kisha]

O dušo moje duše
za tebe mogu biti jutro buđenja,
i vjetar što mi puše u lice,
svaki put nanovo kad zakoračim rukama
i spustim ih u njedra da potražim izlaz
za nuždu koji odvest će me tebi

da se napojim
da se nahranim
da se utoplim
i da umirena zaspim,
pa da se raskrilim i budem sva raskršća
i budem sav put za sve koji dolaze
u tvoje ime posuto cukarom,
posuto solju,zapečeno ljubavlju
koja luta da nas nahrani.

[carica]

mogla bih te srušiti na pod
besramno poderati suvišnost
pustiti tijelo kao pse iz šinteraja
kosom da te zarezujem kao katanama
jezikom da te pokrenem kao lavinu
prste da ti ostavim u kosi
da te miluju i onda kada od nas više neće ostati
ništa
samo obris u orbisu
samo dva tijela koji ocrtavaju prašinu svijeta

[Porto]

Koliko ljudi koji odlaze

I sve te riječi o življenju
Koje nešto vrijede

Skidamo šešir
Gospon Bog i ja...
On iz svojeg izvlači uskršnjeg zeca
Da ga ganjam do kakve rupe gdje počinje Put.
Ja svoj puštam vjetrovima
Da ga nose do kakva krova
Do kakva rova
Gdje ukopane ćuče moje vojske
Bez glasa, bez šapta, bez pisma
Od doma.
I sve te riječi o životu,
Prestaju u ovom blatu.

Noć šalje krijesnice tebi u pohode.
Šapućem im besmislice, plahe tihe
Razglednice, karte
Mojih tajnih svjetova.

[kisha]

U pravo vrijeme, baš onda kad nisam tražila
a možda sam trebala,
poslao si riječ, pismo
do mojih usta,
da ga okusim
i njegove riječi progutam u trenu
jer za ljude poput mene, kojima
ponekad treba riječ, zarez, točka
u povratku da se objasni hlapljivo,
to je najbolje buđenje,
najjača čežnja
i poziv na povratak u sanje...

[carica]

ne vjeruj ljudima koji žmire dok vode ljubav
ljudima koje se ne čeka
ljudima koji ne dolaze
ljudima koji ne odlaze
oni su uvijek tu negdje
a nitko ih ne može i nema
ne vjeruj ljudima koji žmire dok te ubadaju
ljudima koje grliš uzalud
ti će se ljudi u tvom zagrljaju zagubiti
prije nego u metrou
poslušaj što ću ti reći:
ne vjeruj ljudima koji zatvorenih očiju piju vodu iz tvog bunara
oni će ti reći
oprosti mi, ne znam što će biti sutra
ne znajući da su satkani od fine srebrne svile
što se tka polagano do smrti
za njih ne postoje manje bitne stvari
možda su im podjednako nebitne
prošetat će se pokraj tvojih suza
kao pokraj kakvog jezera
i u tom jezeru vidjeti svoj odraz
možda tek u svom irisu tvoje lice koje se smiješi
ali ništa
ništa više od toga
postoje vodeni ljudi
ljudi koji su izašli iz morske maternice
ljudi koji kao rijeka mogu presušiti
i ostaviti te žedne duše
i ruku razapetih u nedovršenosti
oni dok žmire odlaze od tebe
i u tom svijetu iza kapaka putuju na konjima
po tundrama i stepama
u kojima nikada nisi bio
nećeš im se nikada moći nadoknaditi
oni te uzimlju
u tom svom bezumlju
i unatoč tome
poželjet ćeš kad-tad biti njihov
njihovo malo biće
zaželjet ćeš izgubljeno
sanjat ćeš da opet vjeruješ
sanjat ćeš da vodiš ljubav
sanjat ćeš djecu svoju
i strašno će te pogoditi
kad otvorenih očiju shvatiš
da sanjati možeš sam
a živjeti sam(o) u dvoje

[carica]

volite se šišati?
kosa će reći sve:
gdje smo bili
s kim smo bili
što smo radili
i što nismo
ona je naša crna kutija
i u njoj mali ljudi
dok vise
promatraju svijet bolje od nas
kad je odrežemo
obračunavamo s prošlošću koje se sramimo
kad je odrežemo
odrezali smo cijelu jednu povijest
i poubijali male porotnike
navjestitelje presude koja je glasila:
promjena

[Wall]

darin kaže:
da nadodam: plaši me onaj Spirit što kopka po Marsu.
jer...
Učinilo mi se da je usamljen, i to me jako rastužilo.
Onda sam se sjetila da je robot.
Onda sam se sjetila Asimova.
I ukočila se....

Stari Asimov
Asimov je ostavio kćer.
i Robotske kronike
i mene, kako dodajem nove
zakone robotike
a Spirit of Mars je
konačno slobodan
koliko će tek ljudima trebati
da se vrate na rodni planet?