Kišni monolozi...

[Templarski red]

Miran sam. Počastio sam se najdražom pjesmom i cigaretom. Da... evo, zapalio sam nakon skoro godinu dana. Pamtit ću ove trenutke čitav život. A evo i zašto...



Gledao sam Mjesec... dugo... raste, kupi svoju snagu. I u meni se diže plima, no ovaj put su konopi dobro vezani, a tereta nemam. Barem ne onih nepotrebnih...

Jedem smokve i puštam komarce da se goste. Oni zauzvrat ne zuje, samo sišu... pošteno. Malo mi je žao zbog cigarete, ali znam se, ne padam lako, stoga neka... činila je neku razliku u tom trenutku. Sam sam, a trenuci su baš za gozbu. Bogovsku. Doživio sam tako snažno iskustvo ljubavi. Neposredno. Neprevodivo u slova.

Ljubavi iz usudio bi se reći samog Mjeseca, ali više kao zalog za nešto što moram sam napraviti. Kao blagoslov pred bitku u ovim ovozemaljskim oklopima. Bitku koju ću dobiti. I ne zato jer se borim protiv nekoga, već zato jer uz sebe imam mir. Mir koji ne može poremetiti nikakav ishod.

Kad je Ahilej pod zidinama Troje ubio Hektora, neke žene su plakale. Jedan grad je izgorio, jedan se rat završio.
Kad sam gledao večeras Mjesec, jedna žena se smijala. Jedan grad je izronio iz vode, a ja sam bio miran. Bio sam miran poput Ahileja koji se sprema zadati smrtonosni udarac i miran poput Hektora koji se pomirio sa svojom sudbinom.

I sad sretan idem usnuti na par sati, mada... evo, zora je... i nešto me vuče da dočekam i Sunce.

[Templarski red]

Kako vam neki ljudi samo ulete u život. Možda su bogovi sa Olimpa samo bili pijani kad su određivali te putanje... ne znam, ali ono što znam je...

... da sve se mijenja. Način, oblik, značaj...

Bivamo razbijeni svom silom susreta. Svuda uokolo rasuti komadići nekih, kao bitnih stvari koje smo skupljali, brižno ih odlažući na police. Poput trofeja. A onda se jednostavno dogode, neke energije, koje vas opet tjeraju da sve to napustite, krenete ispočetka i nosite sa sobom samo ono što možete ponjeti.

I uistinu... nosite samo ono najvažnije. Ono neotkidivo od vas samih. I čudno kako, tek kad je čovjek potpuno gol, ne osjeća sram.

[Templarski red]

Isplovili smo.

Maestral je bio taman... i za jedra i za osjećaj ugode. More... more je zapravo ljubav ili, još bolje, ljubavnica kojoj se uvijek vraćaš i nikad ti nije dosta. Ono budi čovjeka, kao što vjetar budi brod, ono smiruje, pušta da se pobrinemo za one fine nijanse koje su izronile iz prijašnjih buđenja.



Zapravo, biti bos na palubi, neobrijan, biti gusar svog života, barem između dvije luke. Sol ugodno zateže kožu, zvukovi što se isprepliću... zvuk napetih jedara, prove koja para površinu, zatezanje konopa i pucketanje sajli. Mrmorenje mora na krmi što se smiruje u dugom bijelom tragu. Komešanje pjene...

Brod ne trpi suvišne stvari, a kad nema njih, onda su i misli čišće. Na tu jasnoću lako se naviknuti, zato, svaki pristanak je koktel radosti i tuge. Olakšanja i patnje. Početak i kraj, ali i zalog za jedno novo isplovljavanje.

[Templarski red]

Nikad nisam bio dobar sa rastancima, nekako… ne znam naći prave riječi. Uvijek me tuga udari na neki nov, nepoznat način. Uvijek iznova mora doći ta bol, bez amortizacije, sasvim neposredno i koliko joj se hoće.

Hladna i bešćutna bol.

Ipak, nisi ništa ponio sa sobom. Sve si ostavio, a rijetki to mogu. Napučio si ovaj svijet smijehom i dobrotom, ostavio si razloge zbog kojih moramo dalje.

Zbogom prijatelju. (Ante Simonelli 1972-2014)

[arna]

Žalostan što ljudi ne vide Svjetlost vjetar je nagruvao oblake na nebu pa oni grme i plaču kišom koja natapa krošnje u kojima se skrivaju tihi ptići, a vjetar je othujao dalje ostavljajući nas u sivilu dana i odrazu naših misli.

[Templarski red]

Tamo gdje sam krenuo... tamo ću i stići. Udahnut mi je život, mogućnosti, načini, izbori...

Udahnuta mi je volja za put.
Moja želja guta cestu, jer tamo gdje idem, tamo sam već živio život i sad želim, još jednom biti tu, biti svjestan, biti bolji čovjek.
Želim kreativnost i energiju svog bića predati potpuno. I znam, znam da će me gristi sumnje, šibati strahovi i pratiti slutnje.

Ali ima jedno vrijeme, jedno vrijeme kad čovjek mora zavezati cipele i krenuti za onim što mu je suđeno.

U suprotnom... ako ostanem na mjestu, ujedno i nestajem.

[Templarski red]

Evo podloga za ovu priču koju ću ispričati. Inače pjesma traje 5:01 min, ali već tamo oko 3:25 min, prestaje i glazba i vokal i naizgled slušate tišinu, ali unutra još sve odzvanja, pogotovo nakon nekoliko slušanja.

Corto Maltese, šutljiv kapetan, putovao je morima početkom 20. stoljeća. Rođen je u Valletti (Malta) kao sin britanskog mornara iz Cornwalla i ciganske vještice s Gibraltara. Kad je u djetinjstvu shvatio da ima prekratku liniju života na dlanu, sam je, oštricom noža, urezao dulju, čime je pokazao da sam bira svoju sudbinu...



Uz prve cigarete želio sam biti kao on. Sada... godinama nakon, prvih cigareta, uzimam svoju oštricu noža i zarezujem ovu jesen što dolazi. Produljujem je do kraja života i razmišljam o rukama na svom licu. "Sitne radosti tijela..." kako je pjevao Arsen.

U jednom gradu na sjeveru, prvi tragovi te jeseni već ulaze u jedan život. Kovitlaju lišće koje sam poslao kao zalog jednog susreta i jedno čekanje, koje se razlikuje od svih dosadašnjih...

[kety05]

Opijena simfonijom ovog sretnog jutra a u novom snu želeći u krhkosti svijeta pronaći svoju oazu mira gdje ću doživjeti trenutak istinske spoznaje života, budi me blagost glasa tvoga koji mi želi dobro jutro.
Živimo li sada onaj san koji smo godinama budni sanjali dok se mjesečev prah prelijevao u ocean snova stvarajući plimu i oseku uzbuđenja…?

Lutamo li alejama vremena i vidimo li u krošnjama miris jeseni grleći se na mostu između jave i sna osluškujući čudesne krikove galeba koji su nam dolazili u susret?

Ne!

Mi smo krenuli nekim drugim putem, našim putem… i ne pitamo se da li smo sjeli u pravi vlak i da li se vozimo u pravom smjeru, jer za nas ne postoje krivi smjerovi.

[Templarski red]

Pripaljujem cigaretu. Opet. Da, propušio sam. Iako mi to sada ne predstavlja ama baš ništa. Sutra, sutra možda hoće.

Ona leži pored mene. San ju je prevario, a meni ju je žao buditi. Možda zato cigareta, ne znam...
Promatram je dok spava. Ne znam dal se smije. Mislim da je. Da su joj oči otvorene, znao bih.

Čudno, ali... nedostaje mi...

I ovo sve se događa u jednom trenutku, a ponekad u trenutke stane toliko toga.

Dakle, palim cigaretu... uvlačim i mirno otpuhujem.




I razmišljam...

[kety05]

Pitam se kako vidjeti sebe u interakciji sa svijetom i biti tihi svjedok aktivnosti odnosno kako postići da samopromatranje bude nesputano i spontano?
Kako rasčistiti prostor unutar sebe i stvoriti jednu širu sliku za novi osjećaj identiteta...

Pitam se...

Danas se dosta toga pitam....

Da li se zaustaviti u treptaju oka? Tamo gdje je akt mašte život pretvorio u sliku predivnog svijeta davno sanjanog sna. Tamo gdje više ne sjedim u publici nego sa velikim žarom želim izaći na scenu i preuzeti glavnu ulogu, onu koja mi je dodjeljena i koju sam trebala odigrati i probuditi u sebi sve one energije koje su bile godinama zarobljene.

Želim podići zavjesu iza koje se krije pozornica mog života otkrivajući nove još nepoznate, tajnovite i nevidljive trenutke , gdje ćemo mi kao glavni glumci kreirati koreografije i neku našu zajedničku budućnost.

Pitaš me da li se bojim?


...

[Templarski red]

Ovo slušam, dok pišem. Nekako... fino me prati, u jednom tihom fluidu misli.

Kažu kako je moguće voljeti gradove u kojima još niste bili i biti zaljubljeni u ljude koje još niste upoznali.



Jer kad je čovjek sam, on nestaje u jednoj rutini, jednom ritmu koji ga s vremenom pripitomi, a godine se lako naviknu.
Poslje je teško, upravo zato jer tijelo odrveni, a sokovi u njemu još su slatki i sočni. I u tom jednom raskoraku, znamo odsanjati život, a bez da smo ikada zbilja probali, promijeniti stvari.

Zato kad sretnemo čovjeka, ne libimo se dati, sebe, sve ono najbolje. Jer tim činom ne gubimo ništa. Znam da koljena postanu staklena, da srce lupa i javlja se ono famozno: "a što ako...?!"
Ali ispadamo iz onog svog ritma, dolazimo u interakciju, događa se život.

Sad samo zamislite ono sve najbolje u vama, pa i ono neizrečeno i ono što tek slutite da postoji. S druge strane samo drugi čovjek može to primiti, blagovati, prigrliti...

Naravno da se onda Duh uzdiže do visina s kojih je onomad došao i kao da se prisjeća, da život zbilja može biti drugačiji. I na nama je da potičemo, kako bi bili potaknuti, da odaberemo trenutak kad ćemo sresti drugog čovjeka i kad ćemo ga darivati sa onim najboljim što imamo, ali ne samo zato da bi ga nahranili, već da bi unutar sebe, napravili mjesta za još bolje stvari.

[contra rationem]

Au grand jamais le temps d'attendre

kao što čekamo vrijeme da prođe
na zipkama zupčanika velikog kotača
tvoje uho moje
drvena daska još jednog metalnog skloništa
s vrhova avalona
i bez obzira na umoreno more
na još jedan smak svijeta
na još jednu novo osvojenu planetu
opet istog mjesečevog kratera po kojem smo hodali i onda
kad štap je razdvajao naše polutke mozga
da bi poput zmije nestao u još jednoj ruševini gdje se skrivamo od smrti
mi ljudi sjene koji jedni druge ne vidimo
davno oglodano meso
davno ispijena krv uvijek istog grala
tražeći srce od zlata bez da gledamo u sunce
moje oči tvoje
davno oplovljena voda
davno zaboravljeni životi

[Templarski red]

Gledam danas ljude... kako samo trebamo opipljive dokaze vlastitog postojanja, jer u nedostatku osobnog djelovanja dolazi do neprepoznavanja. Strah da smo kopija, kopije... kopije i zato posežemo za marketingom, osobnom promidžbom kroz etabliranje plastičnosti kao najmjerljivije vrednote našeg bića.





Genijalan završni monolog Marka Rentona (Trainspotting): Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television. Choose washing machines, cars, compact disc players and electrical tin openers..... Choose DIY and wondering who the fuck you are on a Sunday morning. Choose sitting on that couch watching mind numbing, spirit crushing game shows, stuffing junk food into your mouth. Choose rotting away at the end of it all, pissing your last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you spawned to replace yourself. Choose your future. Choose life.....

Da, samo što zadovoljena potreba samo stvara novu potrebu, a nova potreba, novo nezadovoljstvo. Ono pak novu potrebu za zadovoljstvom iste... i krug se nastavlja, melje, drobi.
Drobi ono jedino što zbilja imamo, a i to nam je samo posuđeno... vrijeme.

I na kraju...

Ali isto je i sa ljudima. I njih želimo posjedovati, želimo biti sigurni, sigurni u nečije povjerenje, u nečiju ljubav. Želimo potvrde da su naši strahovi neutemeljeni, želimo garanciju za razumijevanje, želimo konzervirati emocije sa neograničenim rokom trajanja, želimo čipirati, fotokopirati, uvezati i svezati.

E pa ne ide... tako, jebiga.
Tek kad dopustiš drugom biću da te "razjebe", e tek tada postoji šansa...

[Grazia]

samo napomena lol.


citamo vas i divni ste.



(je da nam je 'zla ex- modica' izbrisala najdrazu temu 'Miss Duhovnosti 2010/11' - ali no-hard-feelings vise.

ovo je najbolji/najdrazi pdf - bio i ostao.

[Perunika 70]

Templarski red kaže:

Pripaljujem cigaretu. Opet. Da, propušio sam. Iako mi to sada ne predstavlja ama baš ništa. Sutra, sutra možda hoće.

Ona leži pored mene. San ju je prevario, a meni ju je žao buditi. Možda zato cigareta, ne znam...
Promatram je dok spava. Ne znam dal se smije. Mislim da je. Da su joj oči otvorene, znao bih.

Čudno, ali... nedostaje mi...

I ovo sve se događa u jednom trenutku, a ponekad u trenutke stane toliko toga.

Dakle, palim cigaretu... uvlačim i mirno otpuhujem.




I razmišljam...

I ja razmišljam...

Znam da nikad neću zapaliti cigaretu,a i kako bi, pa znam ja što je duvan.
Ujutro rano smo se ustajali u četiri sata i po mraku se osedlava magarac,malo dublje gajbe se pripinju sa svake strane i krećemo,po mraku,zna magarac put...Na njivi smo u pet,taman kad sunce izađe.Beremo do osam,kasnije je vruće a duvan pun katrana ljepi se za ruke kao smola... Dođemo kući peremo ruke puno puta,teško se peru...Jedemo kruh a kruh gorak,nikako da se ruke operu od katrana ... I tako,gorak je to život, evo opjevao ga je jedan makedonski pjesnik Kočo Racin.

https://www.youtube.com/watch?v=xvQmJSuO00E

https://www.youtube.com/watch?v=sSWeadZXl4U

P.S Čitam vas i super ste...

[- nya -]

Pitam ja malo prije mog dječaka zaokupljenog slaganjem kule od lego kocaka:
- ... koji je tvoj put?
- slaganje kocaka – veli on ne dizuci pogled sa svog djela.
- ima li drugog puta osim toga?
- Ne.

Dječji Zen. Kad slažeš kockice onda slaži kockice.
Savršeno posložen(e) u kuli izvan onog što nazivamo vrijeme.

Svijet i Život je ono što mislimo o njemu, vele negdje...
Je li i ono što osjećamo?

Jer ja danas ne mogu drugo osim da Ga Volim...

[Templarski red]

Putovanje vlakom...

To nije samo putovanje, puko odrađivanje destinacije... to je način na koji si spreman otići. Ta jedna sloboda u pokretu koju imaš. Želja koja putuje s tobom, dok razmišljaš o nekim drugim stvarima i svejedno se primičeš cilju. Taj ritmični zvuk koji smiruje, neka zaustavljanja i stanice usred ničega...

Pejzaži što se smjenjuju, bliski susreti u uskim hodnicima, naginjanja kroz prozor, loša kava ili preslatki čaj. Knjiga, naravno, obično poezija...

Upravo čitam... kažu kako ljubav nije savršena, ali je zasigurno najbolja stvar koju imamo.

Netko je nožićem urezao svoju ljubav u drvenu oplatu pod prozorom. Zatvaram oči, zamišljam... kišni rujan, ali topao i buđenje uz grožđe.

[tt I]

Templarski red kaže:

Gledam danas ljude... kako samo trebamo opipljive dokaze vlastitog postojanja, jer u nedostatku osobnog djelovanja dolazi do neprepoznavanja. Strah da smo kopija, kopije... kopije i zato posežemo za marketingom, osobnom promidžbom kroz etabliranje plastičnosti kao najmjerljivije vrednote našeg bića.

Jer cito dobro svakog iskušenja je iluzija, kao i Adamova i Evina iluzorna spoznaja.

Templarski red kaže:

Genijalan završni monolog Marka Rentona (Trainspotting): Choose life. Choose a job. Choose a career. Choose a family. Choose a fucking big television. Choose washing machines, cars, compact disc players and electrical tin openers..... Choose DIY and wondering who the fuck you are on a Sunday morning. Choose sitting on that couch watching mind numbing, spirit crushing game shows, stuffing junk food into your mouth. Choose rotting away at the end of it all, pissing your last in a miserable home, nothing more than an embarrassment to the selfish, fucked-up brats you spawned to replace yourself. Choose your future. Choose life.....

Odabiranje i biranje, odlucivanje i pravljenje izbora – mehanizam je Kreacije i Stvaranja od samoga Pocetka (Postanak 1:24); princip je Evolucije kroz dinamicne procese entropije i poretka, adaptacije i opstanka - ekstravagantnom unikatnoscu i sarolikoscu Bozjim Duhom.

Cin izbora i donosenje odluke nakon suocavanja s mogucnostima, srce je svega; Korijen Drva sveg Zivota. Family Tree of Life.

Sva covjekova sloboda na ovom svijetu je u njegovoj Slobodnoj Volji, po kojoj jednoga dana gubi ili zadobija Konacnu Slobodu. Covjek nije polarni medo pa da nema moc odabira biti grizlijem, niti se grizli moze odluciti za bijelo krzno polarnoga mede (osim ako nije iz Omrijevog Ormara). Od cijele kreacije, izbor je ekskluzivna duhovna odlika iskljucivo covjeka. Ostali dio kreacije je prinudjen slijepo raditi ono sto mu zakoni prirode i instinkta nalazu.

Nocas sam sanjala jedno cudno malo gladno cigance na trznici prepunoj hrane. Djecak mi vec poceo ici na zivce jer nije htio pristupiti niti jednom štandu, cak niti kada su na kraju radnoga vremena zene pocele neprodanu hranu šredati za na otpad, za purice, vele. A mali se samo muva okolo i skakce ispred njih sve ocekujuci da ce biti ponudjen i pitan, da ce one znati da je on gladan i da ce ga valjda moliti da uzme nesto i da se posluzi. Umjesto toga, one su samo medjusobno žamorile i istovremeno mu pokazivale kako pripremaju šrot za purice od neprodanih plodova sa svojih stolova, da se nista ne baci.

Pa kakvo je to cigance, molim vas lijepo, kad ne zna niti drpiti, niti prositi van sulude sezone kad je covjeku valjda dozvoljeno biti zvijer. A bas sam bila mislila da ce im lijepo prici i uljudno ih zapitati, i da ce cak naci nesto i za mene i prenijeti mi preko ceste odakle sam ga milovala pogledom. Mislim da sam mu cak bila i dovikivala: “Daj, idi! Pitaj, trazi! Kazi da si gladan!“

Znam, to sam ja sigurno bila vikala sama za sebe, kao onaj sto za nocne more trci po pokretnoj traci i nikam ne stize, tako sam vec i ranije u zivotu znala bezglasno zavapnjivati. Ali, ne, takvi se samo moraju moliti i endlessly vabiti. To me bar naucilo sinhroniziranju svoje volje s Bozjom Voljom koja nikada nije proizvoljna i uvijek je u mojem najboljem interesu i u interesu onih bliskih meni.

Who decides?

[tt I]

Templarski red kaže:

Ta jedna sloboda u pokretu koju imaš. Želja koja putuje s tobom, dok razmišljaš o nekim drugim stvarima i svejedno se primičeš cilju. Taj ritmični zvuk koji smiruje, neka zaustavljanja i stanice usred ničega...

Freedom in action that looks and feels like love

Traveling to Clarity

[modro-zeleni]

Došla je s mora, gromovito...zapuhala, odlučno, kao da želi izbrisati zadnji tračak nade da će barem zalazak bit lijep. Kao da Nju briga...za brojcanike, za nas, samo svjedočanstvo prolaznosti i relativnosti...vremena

Ionako spavamo čvrsto naš san, pa ćemo se samo okrenuti na drugu stranu...za nas su to šumovi sto ometaju tu prekrasnu popularnu melodiju.

A Ona ti govori, šapuće, a nekad škići (vrišti)