Granice razuma

[Sigmund]

wand_1 kaže:

Što je sa složenošću problema u odnosu na kognitivne kapacitete ? Da li je 'razumniji' homo sapiens ili možebitni AI koji može sve isto kao i čovjek, samo bez klasičnih 'bugova' i sa puno jačom 'procesorskom' moći?

Je li to isti razum ili su to dva različita razuma, s obzirom da pod razumom uz osnovne logičke aksiome podrazumijevamo i određeni kognitivni kapacitet koji daleko brže i bolje logički zaključuje nego što bi to ikada mogao čovjek?

Razum je samo jedan. Govorio sam o univerzalnom razumu, a ne o umu nekog konkretnog pojedinca. Zapravo, razum i jest upravo to - univerzalni um. Ovo što ti spominješ o brzini procesiranja odnosi se na to što i kaže - na brzinu. Radi se samo o kvantiteti nečega u jedinici vremena. Iz činjenice da vrijeme nije logička kategorija, proizlazi da je vrijeme metafizički irelevantno. Razlika između brzine procesiranja AI-a i čovjeka je razlika između dva partikularna ili individualna uma, a razum je ono što ih ujedinjuje.

wand_1 kaže:

Npr. je li načelno odredivo da li je elektron čestica ili val ?

Odredivi su uvjeti u kojima je elektron čestica, odnosno val. Što nam govori da elektron nije po sebi ni jedno ni drugo. Kao što ranije spomenuto plavo more jest plavo, ali nije plavo po sebi.

wand_1 kaže:

Mislim da ovo može biti prigovor svima prije nego meni

Nije ni bilo namijenjeno specifično baš tebi.

wand_1 kaže:

U kojem smislu je jezk beskonačan, ako može kodirati samo konačni broj značenja ?

O tome se i radi da može kodirati beskonačan broj značenja s ograničenim brojem elemenata. A pri tome se baš svako značenje referira na neko drugo značenje. Nema samo-subzistentnog značenja "po sebi".

[Jednostavko]

Orah kaže:

Napisao si da more jest plavo.

More je plavo je zato što se onome tko ga spoznaje pojavljuje kao plavo, kao veliko, kao mokro itd. Što bi od tog mora ostalo kad bismo mu oduzeli svu pojavnost? Apsolutna neodređenost, dakle ništa.

Ne inzistiram na nikakvom aksiomu već zastupam stav da razum ne može spoznati a da pri tome ne utiče na predmet spoznaje - to je granica razuma. Da može, te granice ne bi bilo.

Naravno da kao razumna bića utječemo na povijest i prirodu, ali ja ne vidim kako si iz toga izvukao zaključak da su nam povijest i priroda nespoznatljivi.

Možda ... ako je tako onda razum može djelovati samo u skladu s tim zakonima odnosno ograničen je u okvirima tih zakona.

Naravno, razum može djelovati samo u okviru logike, ne znam zašto bi to trebalo nazvati njegovom ograničenošću. Granica je uvijek granica između dvije stvari. U ovom slučaju bi to bila granica koja dijeli spoznatljivo od nespoznatljivog, ali to nespoznatljivo ne može se logički ni pomišljati kao postojeće.

(Da bi vidio (spoznao) šumu perspektiva ti mora biti biti izvan nje).

Prvo, ne može se čak ni zamisliti da bi nešto bilo "izvan" stvarnosti, jer je to samo po sebi kontradikcija. S druge strane, nema nikakve kontradikcije u tome da nešto može spoznati samo sebe. Pošto je razum unutar stvarnosti, a ne izvan nje, onda to znači da stvarnost kroz razumna bića spoznaje sebe, a to je moguće zato što su zakoni mišljenja isti kao i zakoni bitka.

Zašto? Nešto ga ograničava ili mu se neda?

Zato što bi razum koji bi sve spoznao negirao samoga sebe, jer ne bi više imao što činiti. Drago, razum ne postoji izvan razumnih bića, a sva bića su prostorno i vremenski ograničena. Tu ograničenost, međutim, ne treba brkati s razumom, jer razum kao takav nema ništa ni s prostorom ni s vremenom.

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

Ovo je ozbiljan antropocentrični bias. Naivno je reći da je način na koji ljudi vide boje 'pravi', s obzirom da ljudi vide u vrlo uskom dijelu EM spektra.

Meni je, naprotiv, prirodno da bića koja su sposobna razumjeti stvarnost na pravi način, isto tako i vide stvarnost na pravi način.

I nastanak i nestanak živih bića, kao i toplinska smrt (maksimalna entropija) svega su zapravo činjenice i normalne faze u vijeku trajanja jednog Svemira

I rekao bih da ima veze s granicama razuma, jer u datom trenutku neće biti nikoga tko bi mogao razumjeti...

Teško se može reći da je nešto što se još nije dogodilo činjenica. Takav scenarij, kraj svih stvari, koliko god proizlazio iz poznatih prirodnih zakona i sadašnjih znanja o svemiru, ne izgleda nimalo smisleno. A to baca ozbiljnu sumnju u vjerodostojnost takvih predviđanja.

[wand_1]

Sigmund kaže:

Razum je samo jedan. Govorio sam o univerzalnom razumu, a ne o umu nekog konkretnog pojedinca. Zapravo, razum i jest upravo to - univerzalni um. Ovo što ti spominješ o brzini procesiranja odnosi se na to što i kaže - na brzinu. Radi se samo o kvantiteti nečega u jedinici vremena. Iz činjenice da vrijeme nije logička kategorija, proizlazi da je vrijeme metafizički irelevantno. Razlika između brzine procesiranja AI-a i čovjeka je razlika između dva partikularna ili individualna uma, a razum je ono što ih ujedinjuje

Je li metafizički relevantno ako ne možeš spoznati neke stvari i pojave zbog loše brzine procesiranja? Ako te ona limitira u spoznaji svijeta ?

O tome se i radi da može kodirati beskonačan broj značenja s ograničenim brojem elemenata.

O kojem konkretnom jeziku se radi, ako taj može kodirati beskonačno mnogo značenja s ograničenim brojem elemenata ?

Možeš li to matematički pokazati, nije mi baš najjasnije? Kad sam ja učio te stvari, jezici koji su mogli kodirati beskonačno mnogo značenja su trivijalni, a ne uobičajni govorni jezici kojim se mi služimo.

U principu, jezik je kod, a većina kodova može kodirati samo (bilo koliko velik ali) konačan broj značenja.

A pri tome se baš svako značenje referira na neko drugo značenje. Nema samo-subzistentnog značenja "po sebi"

Bez obzira, po meni, taj broj je i dalje konačan.

Jednostavko kaže:

Meni je, naprotiv, prirodno da bića koja su sposobna razumjeti stvarnost na pravi način, isto tako i vide stvarnost na pravi način.

U tom slučaju, kakav je status pojava u EM dijelu spektra koji mi ne vidimo?

Teško se može reći da je nešto što se još nije dogodilo činjenica. Takav scenarij, kraj svih stvari, koliko god proizlazio iz poznatih prirodnih zakona i sadašnjih znanja o svemiru, ne izgleda nimalo smisleno. A to baca ozbiljnu sumnju u vjerodostojnost takvih predviđanja.

Imaš ozbiljan problem s takvim smjerom razmišljanja. Taj drugi zakon termodinamike je baš jedan od najotpornijih na promjene, pa tako npr. i crne rupe zrače, iako to po uobičajnoj definiciji ne mogu.

U biti, ti bacaš stvari sa kosog tornja i kažeš da to što su predmeti prvih nekoliko stotina tisuća puta padali dolje ne znači da 10001 neće poletjeti prema nebu..

To možemo prihvatiti, međutim, izuzetno je iracionalno razgovarati na taj način.

Isto kao da ja tebi kažem da sutra ujutro kada se probudimo osnovni logički zakoni, psotavke i aksiomi više neće vrijediti.

Krajnje je nelogično očekivati da će se fundamentalni zakoni prirode naglo promijeniti kako bi sačuvali fenomen života u svemiru koji je očito i po definiciji privremen i karakterističan za trenutnu fazu Svemira, tz stelarnu eru.

[Sigmund]

wand_1 kaže:

Je li metafizički relevantno ako ne možeš spoznati neke stvari i pojave zbog loše brzine procesiranja? Ako te ona limitira u spoznaji svijeta ?

Ponavljam: govorim o razumu (univerzalija), a ne o mojem ili tvojem individualnom umu (partikularija). Brzina spoznavanja načelno ne ograničava čak ni moj ili tvoj individualni um, nego samo ograničava kvantum znanja kojeg pojedinac može asimilirati. Za razum je već kvantum znanja potpuno irelevantni koncept.

wand_1 kaže:

O kojem konkretnom jeziku se radi, ako taj može kodirati beskonačno mnogo značenja s ograničenim brojem elemenata ?

Možeš li to matematički pokazati, nije mi baš najjasnije? Kad sam ja učio te stvari, jezici koji su mogli kodirati beskonačno mnogo značenja su trivijalni, a ne uobičajni govorni jezici kojim se mi služimo.

Ne mogu ti to matematički pokazati. Meni je aksiomatski jasno da jezik može proizvesti beskonačna značenja. On stalno proizvodi nove tekstove i može ih proizvoditi unedogled. Čak i s uvijek istim, ograničenim elementima ako gledamo sinkronijski. A dijakronijski otpada i to ograničenje zbog stvaranja novih elemenata. Slična je stvar s biološkom evolucijom.

wand_1 kaže:

U principu, jezik je kod, a većina kodova može kodirati samo (bilo koliko velik ali) konačan broj značenja.

Da, ali pod uvjetom da se radi o kodu koji ne determinira sam sebe; koji je determiniran "izvana", koji ne evoluira. U slučaju jezika radi se o kodu koji je indiferentan prema svojoj determiniranosti.

wand_1 kaže:

Krajnje je nelogično očekivati da će se fundamentalni zakoni prirode naglo promijeniti kako bi sačuvali fenomen života u svemiru koji je očito i po definiciji privremen i karakterističan za trenutnu fazu Svemira, tz stelarnu eru.

Nije nelogično ako se uzme u obzir ideja dobra. (na stranu sad to da se zakoni ne mijenjaju po sebi; zakoni su samo apstraktni univerzalni izraz konkretnih pojava, odnosno oni su esencija onog što je aktualno - to je cijela jedna tema za sebe). Ideja dobra je pak usko povezana s gore spomenutom auto-distinktivnošću. Ukratko, nije nezamislivo da će fenomen života prevladati svoju privremenost i ograničenost (ta težnja je imanentna svim oblicima života, čak i "nižem" ili "nerazumnom" životu) i preuzeti prirodu u svoje ruke, figurativno rečeno. Odnosno apsolutna ideja će se "dezalijenirati", reflektirat će se iz samo-otuđenosti natrag u sebe. Naši trenutni koncepti vjerojatno nisu sposobni da adekvatno izraze tu zamisao. Hoću reći, kad se to desi, pojam "priroda" i "svemir" će izgubiti smisao koji imaju danas.

[wand_1]

Sigmund kaže:

Ponavljam: govorim o razumu (univerzalija), a ne o mojem ili tvojem individualnom umu (partikularija). Brzina spoznavanja načelno ne ograničava čak ni moj ili tvoj individualni um, nego samo ograničava kvantum znanja kojeg pojedinac može asimilirati. Za razum je već kvantum znanja potpuno irelevantni koncept.

Ok.

Ne mogu ti to matematički pokazati. Meni je aksiomatski jasno da jezik može proizvesti beskonačna značenja. On stalno proizvodi nove tekstove i može ih proizvoditi unedogled. Čak i s uvijek istim, ograničenim elementima ako gledamo sinkronijski.

U biti, trebao bi pokazati kako konačni set stringova može kodirati beskonačan broj značenja (bez ponavljanja), odnosno pokazati da takav niz divergira.

Ja mislim da se to baš ne može pokazati s običnim formalnim jezikom, nego samo sa vrlo egzotičnim jezičnim strukturama i skupovima koji se proučavaju u teoriji izračunljivosti.

Ovaj problem nazvao bi sindromom hotentota, zbog nemogućnosti razlikovanja vrlo velikog ali konačnog broja od nečega što zaista divergira

Posljedica je to loše intuicije za kombinatoriku, iako mislim da je riječ o back of the envelope proračunu, sada zaista nemam vremena računati to..

A dijakronijski otpada i to ograničenje zbog stvaranja novih elemenata. Slična je stvar s biološkom evolucijom.

Biološka evolucija isto tako može kodirati samo konačan broj slučajeva.

I to ne samo evolucija. Barionska materija u Svemiru se može formirati samo na konačan broj načina, nakon čega se počinje ponavljati.

Taj izračun znam napamet, pa mogu reći da u vrlo velikom svemiru trebaš ići u prosjeku 10^10^29 metara daleko da bi susreo svog dvojnika koji ti je do u atom identičan. Što tebi nije problem jer u tvojim filozofskim razmatranjima vrijeme ne igra ulogu

Bilo bi zanimljivo čuti filozofsko mišljenje da li ste ti i tvoj dvojnik ista ili samo slična osoba, budući da su vam doslovno sva kvantna stanja svih atoma jednaka.

Filozofski se na taj način razmatrao problem teleportacije. Ali ne 'beem me up Scotty' teleportacije, nego prave teleportacije u kojoj se original nepovratno uništava i na drugoj lokaciji stvara njegova identična kopija.

Da, ali pod uvjetom da se radi o kodu koji ne determinira sam sebe; koji je determiniran "izvana", koji ne evoluira. U slučaju jezika radi se o kodu koji je indiferentan prema svojoj determiniranosti.

S konačnim brojem stringova može evoluirati koliko hoće, ali svejedno može kodirati samo konačan broj značenja.

Pokazat ćemo to ako i kad bude vremena, akobogda.

Nije nelogično ako se uzme u obzir ideja dobra.

Ukratko, nije nezamislivo da će fenomen života prevladati svoju privremenost i ograničenost

Kako su Svetom Pavlu u Bibliji rekli, o tome ću te poslušati drugi put budući mi je taj smjer u diskusiji potpuno stran..

[Orah]

Sigmund kaže:

Točno, ali pri tome valja uzeti u obzir najmanje dva postulata: prvo, razum determinira sam sebe (samodistinktivan je, odnosno ravnodušan je prema vlastitoj determiniranosti, odnosno imanentno mu je stalno nadilažanje vlastitih granica - to je ono što Hegel zove prava beskonačnost, a to je ono što se mijenja, a pri tome ostaje to što jest).

Ako se mijenja tako da ostaje to što jest onda se samo kvantitativno mijenja. Pitanje je što je bio prije nego što je nastao, nešto kvalitativno drugačije ? Odakle ta promjena?

Sigmund kaže:

Drugo, razum nije ograničen razumom. Drugim riječima, preko granice razuma nalazi se ne-razum (ono iracionalno), a to po definiciji nije aktualno.

Ovo vuče na solipsizam.

Sigmund kaže:

Iz toga slijedi da razum nije ograničen u spoznavanju stvarnosti. Konkretni primjer je jezik. Jezik je determiniran, ali beskonačan. Izvan jezika nalazi se ne-jezik. Ali, opet, sve se može izreći jezikom. Osim onoga što se ne može. A to što se ne može, nije determinirano, pa dakle nije ni predmet spoznavanja, odnosno nije aktualno, odnosno ima deficit posredovanja (moja sintagma), ili kako neki vole reći, sve što vrijedi može se izreći jezikom.

Mislim da se mnogi umjetnici ne bi složili s time.

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

U tom slučaju, kakav je status pojava u EM dijelu spektra koji mi ne vidimo?

Vjerojatno postoji neki razlog zašto je dobro što ne vidimo pojave izvan tog dijela spektra. Možda ne bismo mogli doživjeti ljepotu kad bismo vidjeli "previše", ili možda ne bismo mogli jasno razabrati pojave da nije tako, nagađam, ali princip prave mjere (ni previše ni premalo) vrijedi i inače, pa je moguće da i u ovom slučaju igra određenu ulogu. Slično je i sa zvukovima koje čujemo, nije dobro čuti ni previše ni premalo.

Imaš ozbiljan problem s takvim smjerom razmišljanja. Taj drugi zakon termodinamike je baš jedan od najotpornijih na promjene, pa tako npr. i crne rupe zrače, iako to po uobičajnoj definiciji ne mogu.

U biti, ti bacaš stvari sa kosog tornja i kažeš da to što su predmeti prvih nekoliko stotina tisuća puta padali dolje ne znači da 10001 neće poletjeti prema nebu..

To možemo prihvatiti, međutim, izuzetno je iracionalno razgovarati na taj način.

Isto kao da ja tebi kažem da sutra ujutro kada se probudimo osnovni logički zakoni, psotavke i aksiomi više neće vrijediti.

Krajnje je nelogično očekivati da će se fundamentalni zakoni prirode naglo promijeniti kako bi sačuvali fenomen života u svemiru koji je očito i po definiciji privremen i karakterističan za trenutnu fazu Svemira, tz stelarnu eru.

Naravno da imam ozbiljan problem. Najlakše je nešto po kratkom postupku proglasiti pseudo-problemom, samo zato što ne znamo kako bismo ga riješili. Smjer mog razmišljanja se podosta razlikuje od primjera s kojima ga uspoređuješ. Red u prirodi koji se očituje u prirodnim zakonima svakako jest nešto smisleno, ali nepovratni prestanak svakog oblika života u svemiru definitivno nema smisla. Kad bih pokušao objasniti zašto mislim da tako neće biti, vjerojatno bi zvučalo kao "wishful thinking", zato neću ni pokušavati, ali svidjelo mi se ono što je Sigmund o tome napisao, nemam što dodati.

[Orah]

Jednostavko kaže:

More je plavo je zato što se onome tko ga spoznaje pojavljuje kao plavo, kao veliko, kao mokro itd. Što bi od tog mora ostalo kad bismo mu oduzeli svu pojavnost? Apsolutna neodređenost, dakle ništa.

To je kao spoznaja odnosno interpretacija.

Jednostavko kaže:

Naravno da kao razumna bića utječemo na povijest i prirodu, ali ja ne vidim kako si iz toga izvukao zaključak da su nam povijest i priroda nespoznatljivi.

Napisao sam da razum ima granice a ne da su priroda i povijest nespoznatljivi. Spoznatljivi su u okvirima ograničenosti razuma i u okvirima spoznatljivosti prirode i povijesti.

Jednostavko kaže:

Naravno, razum može djelovati samo u okviru logike, ne znam zašto bi to trebalo nazvati njegovom ograničenošću. Granica je uvijek granica između dvije stvari. U ovom slučaju bi to bila granica koja dijeli spoznatljivo od nespoznatljivog, ali to nespoznatljivo ne može se logički ni pomišljati kao postojeće.

Zato što je i logika ograničena ( determinirana), da nije, svaki logični zaključak bi bio upitan.(Gdje se pojavi beskonačnost logika prestaje)
Ne treba zaboraviti da logika stoji na temeljima intuicije ( na istinama koje su jasne same po sebi, zdravom razumu ( zdrav razum je čisto intuitivan pojam)).

Jednostavko kaže:

Prvo, ne može se čak ni zamisliti da bi nešto bilo "izvan" stvarnosti, jer je to samo po sebi kontradikcija. S druge strane, nema nikakve kontradikcije u tome da nešto može spoznati samo sebe. Pošto je razum unutar stvarnosti, a ne izvan nje, onda to znači da stvarnost kroz razumna bića spoznaje sebe, a to je moguće zato što su zakoni mišljenja isti kao i zakoni bitka.

Bez ogledala nema samospoznaje.
Ako je razum ogledalo stvarnosti a stvarnost ogledalo razuma, koja su, jedno okrenuto drugom dobiješ lošu beskonačnost.

Jednostavko kaže:

Zato što bi razum koji bi sve spoznao negirao samoga sebe, jer ne bi više imao što činiti. Drago, razum ne postoji izvan razumnih bića, a sva bića su prostorno i vremenski ograničena. Tu ograničenost, međutim, ne treba brkati s razumom, jer razum kao takav nema ništa ni s prostorom ni s vremenom.

Ta ograničenost ograničava razum. To je tema.

[Jednostavko]

Orah kaže:

To je kao spoznaja odnosno interpretacija.

Riječ "kao" je višeznačna. U ovom slučaju se radi o prilogu (primjer: "Elvis je dobar kao pjevač, a loš kao glumac"), a ne vezniku. Nema značenje uspoređivanja originala s odrazom u nečijoj glavi. Predmet sam po sebi, neovisno o spoznaji, nema drugačija svojstva, nego nema nikakva svojstva.

(Gdje se pojavi beskonačnost logika prestaje)

Ne. Beskonačnost je također logička kategorija.

Ne treba zaboraviti da logika stoji na temeljima intuicije (na istinama koje su jasne same po sebi, zdravom razumu (zdrav razum je čisto intuitivan pojam)).

Logika nije uopće psihološki pojam. Ne ovisi ni o čijoj intuiciji, zdravom razumu ili jasnoći. Logika je sustav metafizičkih principa cjeline stvarnosti.

Bez ogledala nema samospoznaje.
Ako je razum ogledalo stvarnosti a stvarnost ogledalo razuma, koja su, jedno okrenuto drugom dobiješ lošu beskonačnost.

Analogije su vrlo često izvor zabluda, jer se njima obično iskazuje nešto dodatno, čega nema u pojmu.

Ta ograničenost ograničava razum. To je tema.

Nije tema što ograničava razumna bića, nego je tema ograničenost razuma. Razum je jedan.

[Jednostavko]

wand_1 kaže:

Bilo bi zanimljivo čuti filozofsko mišljenje da li ste ti i tvoj dvojnik ista ili samo slična osoba, budući da su vam doslovno sva kvantna stanja svih atoma jednaka.

Nitko ne može susresti svog dvojnika jer nema istu prošlost kao on. Čak ni dva obična atoma, čija prošlost je nama nebitna, ne mogu biti potpuno isti, jer ne stoje u istim relacijama s okolinom.

Filozofski se na taj način razmatrao problem teleportacije. Ali ne 'beem me up Scotty' teleportacije, nego prave teleportacije u kojoj se original nepovratno uništava i na drugoj lokaciji stvara njegova identična kopija.

Po meni, to nije filozofski problem, nego problem transporta.

[wand_1]

Jednostavko kaže:

Nitko ne može susresti svog dvojnika jer nema istu prošlost kao on.

Dobro, znači samo su slični ? Svejedno, zbog ograničenih mogućnosti na koje se može složiti barionska materija, nakon nekog vremena dolazi do ponavljanja..

Čak ni dva obična atoma, čija prošlost je nama nebitna, ne mogu biti potpuno isti, jer ne stoje u istim relacijama s okolinom

To ne bi vrijedlo onda su slučaju kvantno spregnutih čestica ?

Po meni, to nije filozofski problem, nego problem transporta.

I po meni se radi o transportu, ali neke zbunjuje to što se original potpuno uništi..

[wand_1]

Jednostavko kaže:

Vjerojatno postoji neki razlog zašto je dobro što ne vidimo pojave izvan tog dijela spektra. Možda ne bismo mogli doživjeti ljepotu kad bismo vidjeli "previše", ili možda ne bismo mogli jasno razabrati pojave da nije tako, nagađam, ali princip prave mjere (ni previše ni premalo) vrijedi i inače, pa je moguće da i u ovom slučaju igra određenu ulogu. Slično je i sa zvukovima koje čujemo, nije dobro čuti ni previše ni premalo.

Ne bih rekao. Ljudima se obično sviđaju slike koje je snimio Hubble ST, a koje su prilagođene umjetnim bojama, npr. na način da se nijansom crvene oboja infracrveni dio spektra ili slično..

Ne bih rekao da je vrlina to što ne vidimo UV dio spektra, a npr. pčela vidi.

Što vidimo ili ne vidimo, određeno je evolucijski,a mi vidimo ono što bi otprilike primati iz afričke savane trebali vidjeti za preživljavanje u tim uvjetima.

Naravno da imam ozbiljan problem. Najlakše je nešto po kratkom postupku proglasiti pseudo-problemom, samo zato što ne znamo kako bismo ga riješili.

Problem vječnog trajanja života nije problem. Na isti način možeš proglasiti problemom to što će Sunce postati crveni div ili što zvijezde imaju svoj vijek trajanja, baš kao i najotpotniji objekti u Svemiru poput crnih rupa.

Budući da ništa od navedenog nije oduvijek, logično je da neće ni trajati zauvijek.

[Orah]

Jednostavko kaže:

Riječ "kao" je višeznačna. U ovom slučaju se radi o prilogu (primjer: "Elvis je dobar kao pjevač, a loš kao glumac"), a ne vezniku. Nema značenje uspoređivanja originala s odrazom u nečijoj glavi. Predmet sam po sebi, neovisno o spoznaji, nema drugačija svojstva, nego nema nikakva svojstva.

Prilozi idu uglavnom ispred glagola ti si kao stavio ispred pridjeva ( plavo) a u primjeru Elvisa ispred imenica.

Napisao si more jest plavo zatim kao plavo. Ustvari možeš ga vidjeti u svim duginim bojama ako se dovoljno brzo približavaš ili udaljavaš od njega : kao crveno , kao žuto , kao zeleno, kao plavo ,kao ljubičasto.

Izgleda da se razum ne smije mrdati da bi mogao spoznati "istinu".

Šteta izgledalo je kao da si shvatio da se radi o interpretaciji ( plavo) EM spektra.
Spoznali smo da se more pojavljuje u više "boja"( EM spektra) ali mi vidimo samo mali dio tog EM spektra kao plavo.

Jednostavko kaže:

Ne. Beskonačnost je također logička kategorija.

Nije. Renormalizacijom se izbacuje iz jednadžbi da bi rezultati imali smisla.

Jednostavko kaže:

Logika nije uopće psihološki pojam. Ne ovisi ni o čijoj intuiciji, zdravom razumu ili jasnoći. Logika je sustav metafizičkih principa cjeline stvarnosti.

Možeš li navesti neke "metafizičke principe cjeline stvarnosti"?

Jednostavko kaže:

Analogije su vrlo često izvor zabluda, jer se njima obično iskazuje nešto dodatno, čega nema u pojmu.

Eto kad to znaš onda bi trebao znati i da se svjetlo od mora odbije, dođe do tvog oka zatim se lomi u leći , okrene naopako , zatim pada na živac , pretvara u električni impuls koji onda tvoj mozak interpretira kao plavo.

Jednostavko kaže:

Nije tema što ograničava razumna bića, nego je tema ograničenost razuma. Razum je jedan.

Misliš nešto kao: Laplaceov Demon , Omega Point, Bog ...?

[mravac8]

wand_1 kaže:

Problem vječnog trajanja života nije problem. Na isti način možeš proglasiti problemom to što će Sunce postati crveni div ili što zvijezde imaju svoj vijek trajanja, baš kao i najotpotniji objekti u Svemiru poput crnih rupa.

Budući da ništa od navedenog nije oduvijek, logično je da neće ni trajati zauvijek.

Zvijezde imaju svoj vijek trajanja, ali od umrlih zvijezda nastaju nove zvijezde. Naša zvijezda je, ako se ne varam, zvijezda druge generacije, dakle prije nje u našem svemiru postojale su zvijezde koje su umrle i od kojih je naša zvijezda nastala.

Uz ograničenje, jer možemo vidjeti samo dio prošlosti (što je jako puno budući da drugi oblici života ne mogu ni to) mogli bi, na temelju ovoga što vidimo zaključiti da pojedinačne zvijezde umiru, ali da su zvijezde vječne.

Isto je i sa životom. Sam život preživio je svih pet velikih izumiranja i ide dalje. Osim toga život nastaje i na tako nemogućim mjestima kao što su ogromne dubine oceana ili grotla vulkana, Pojedini oblici života umiru i izumiru međutim, Život se čini vječnim i neuništivim.

[Orah]

mravac8 kaže:

Zvijezde imaju svoj vijek trajanja, ali od umrlih zvijezda nastaju nove zvijezde. Naša zvijezda je, ako se ne varam, zvijezda druge generacije, dakle prije nje u našem svemiru postojale su zvijezde koje su umrle i od kojih je naša zvijezda nastala.


Uz ograničenje, jer možemo vidjeti samo dio prošlosti (što je jako puno budući da drugi oblici života ne mogu ni to) mogli bi, na temelju ovoga što vidimo zaključiti da pojedinačne zvijezde umiru, ali da su zvijezde vječne.

Isto je i sa životom. Sam život preživio je svih pet velikih izumiranja i ide dalje. Osim toga život nastaje i na tako nemogućim mjestima kao što su ogromne dubine oceana ili grotla vulkana, Pojedini oblici života umiru i izumiru međutim, Život se čini vječnim i neuništivim.

Nastaju i crne rupe , smanjuje se količina vodika , povećava prostor i entropija ... to su uvjeti da razum ( život) uopće može postojat.
Trenutno situacija nam ide na ruku ali nije uvijek bilo tako niti će biti , naravno možda možemo ( kao razum) nešto poduzet...

[mravac8]

Orah kaže:

Nastaju i crne rupe , smanjuje se količina vodika , povećava prostor i entropija ... to su uvjeti da razum ( život) uopće može postojat.
Trenutno situacija nam ide na ruku ali nije uvijek bilo tako niti će biti , naravno možda možemo ( kao razum) nešto poduzet...

Kao i naša zvijezda tako je i naš svemir nastao i, najvjerojatnije, će nestati. Ali, na temelju ovoga što vidimo možemo pomisliti da će nastati novi svemir ili svemiri. Dakle, jednako kao zvijezde ovaj naš svemir rodio se i umrijet će ali svemir je vječan. i

Ne znamo koji su uvjeti potrebni da život i razum mogu postojati. Znamo koji su uvjeti potrebni da postoje oblici života kakvi su na našem planetu. Iako, vidimo, i ovdje postoje vrlo različiti oblici života koji mogu postojati u vrlo različitim uvjetima. Morski pas vrlo uspješno postoji u oceanima, na kopnu ugiba, čovjek vrlo uspješno postoji na kopnu u oceanu umire ......

[Darnik]

mravac8 kaže:

Zvijezde imaju svoj vijek trajanja, ali od umrlih zvijezda nastaju nove zvijezde. Naša zvijezda je, ako se ne varam, zvijezda druge generacije, dakle prije nje u našem svemiru postojale su zvijezde koje su umrle i od kojih je naša zvijezda nastala.

Uz ograničenje, jer možemo vidjeti samo dio prošlosti (što je jako puno budući da drugi oblici života ne mogu ni to) mogli bi, na temelju ovoga što vidimo zaključiti da pojedinačne zvijezde umiru, ali da su zvijezde vječne.

Isto je i sa životom. Sam život preživio je svih pet velikih izumiranja i ide dalje. Osim toga život nastaje i na tako nemogućim mjestima kao što su ogromne dubine oceana ili grotla vulkana, Pojedini oblici života umiru i izumiru međutim, Život se čini vječnim i neuništivim.

Ukoliko je život zaista tako uporan i otporan i imajući u vidu da je naše sunce druga generacija zvijezda i još smatrajući da je razum neograničen odnosno da mu jedino dovoljno dugo vremena i iskustva nedostaje da bi saznao svu istinu onda se postavlja pitanje - gde je život koji su iznjedrile prva generacija zvijezda. Uslovi koji su postojali za vreme prve generacije zvijezda nisu bili mnogo razlićitiji od ovih danas pa bi život na mnogim mjestima morao bujati a nekoliko milijardi godina koliko su te zvijezde postojale je dovoljno vremena da bi neograničeni razum shvatio puno toga i da bi njegovo prisustvo postalo lako vidljivo. Nešto tu ne štima.

[mravac8]

Darnik kaže:

Ukoliko je život zaista tako uporan i otporan i imajući u vidu da je naše sunce druga generacija zvijezda i još smatrajući da je razum neograničen odnosno da mu jedino dovoljno dugo vremena i iskustva nedostaje da bi saznao svu istinu onda se postavlja pitanje - gde je život koji su iznjedrile prva generacija zvijezda. Uslovi koji su postojali za vreme prve generacije zvijezda nisu bili mnogo razlićitiji od ovih danas pa bi život na mnogim mjestima morao bujati a nekoliko milijardi godina koliko su te zvijezde postojale je dovoljno vremena da bi neograničeni razum shvatio puno toga i da bi njegovo prisustvo postalo lako vidljivo. Nešto tu ne štima.

Zašto misliš da bi njegovo prisustvo nama ljudima bilo lako vidljivo?

Od svemira vidimo samo jedan malecki djelić i to na ogrančeni način, onako kako dopuštaju naši instrumenti, jer osjetilima koje imamo ne vidimo gotovo ništa. Možda galaksije vrve od života, ali, kao što do izuma mikroskopa nismo vidjeli bakterije i viruse tako danas ne vidimo život u svemiru.

Ako se ne varam, vidimo samo golema tijela poput zvijezda. Planete vidimo samo kao točkice koje prolaze *preko* svojih zvijezda. Možemo ocijeniti koje su planete možda slične Zemlji (ako se nalaze u odgovarajućem pojasu svoje zvijezde) i to je sve. Što ima na njima, ima li života ne možemo otkriti.

Drugo pitanje koje se postavlja je zašto napredna inteligencija nije stupila u kontakt s ljudima. Odgovora na to pitanje ima više. Prvo i najlogičnije je jer smo - obični divljaci koji znaju samo ubijati i uništavati. Ratovi, ratovi, ratovi ..... , siromaštvo i ogromno bogatstvo, svakodnevna smrt djece, preživljavanje i život u užitku najnehumanijih ljudi, recimo trgovaca oružjem. Pa tko bi se želio javiti takvima? Što vanzemaljska inteligencija može očekivati od čovječanstva? U najboljem slučaju da ih iskorištavamo za vlastito bogaćenje u najgorem slučaju da ih pokušamo ubiti i uništiti i oteti im ono što imaju.

Bi li se ti javio da si na njihovom mjestu?

[Orah]

Jednostavko kaže:

Nitko ne može susresti svog dvojnika jer nema istu prošlost kao on. Čak ni dva obična atoma, čija prošlost je nama nebitna, ne mogu biti potpuno isti, jer ne stoje u istim relacijama s okolinom.

Ako su sva kvantna stanja ista onda su isti (također su im i sjećanja ista) u suprotnom se postavlja pitanje: kako je i gdje memorirana informacija?
Kreneš dovoljno daleko naletiti ćeš na dvojnika... pravilnije je da ćete naletiti jedan na drugoga jer kad ti kreneš kreniti će i on.

Jednostavko kaže:

Po meni, to nije filozofski problem, nego problem transporta.

Ako se pri tome transportira i razum onda je to filozofski problem.