Natrag   Forum.hr > Društvo > Roditelji i djeca > Školarci i adolescenti

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.10.2019., 08:01   #1
Emocionalna osjetljivost i biranje vanškolskih aktivnosti

Imam dijete 8 godina, drugi razred. Imamo problem s emocijama, osjetljivošću, nemam pojma čime. Još od vrtića plače kad mu nešto ne ide od ruke. Kad je bio u vrtiću mislili smo, ok, u vrtiću je, svi plaču, proći će ga. Krenuo u prvi razred, prvo polugodište je plakao dosta, posebno zbog crtanja, jer mu to kao ne ide. U drugom polugodištu je prestao plakati, i sad je sve ok u školi.
Ali nam je ostao problem sporta. Inzistiramo da izabere jedan, 2x tjedno, nikakav natjecateljski, samo zbog rekreacije. Ide na gimnastiku, i skoro svaki drugi trening plače, jer nešto ne može, jer izgubi u nekoj igri. Na sport ide još od vrtića od 4. godine i tako je uvijek bilo kad izgubi ili mu ne ide. I kod društvenih igara se uzruja kad izgubi, ali sad više ne plače.
Inače je dobar u školi, među najboljima, poslušan, ali sve mora biti kako je on zamislio inače se ljuti/plače, ukratko ne zna se nositi s emocijama. Razgovaramo, ignoriramo, ali ne ide na bolje. npr. na treningu bude 25ero djece i on jedini plače. Probali smo i druge sportove i bude isto. Kako mu mogu pomoći, da odemo kod psihologa? Da ne forsiramo sport, što mi nekako nije opcija. Nije da mu ne ide, ima sasvim prosječne motoričke sposobnosti, ali nije top. Ili pretjerujem?
Dolores O is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 08:26   #2
Potraži pomoć stručne osobe, neka ti da savjete kako da prihvat svoje frustracije i nastavi dalje.

Ovako to zvuči jednostavno, al zapravo imati pametno dijete ali emocionalno nezrelo je danas dosta česti slučaj,

Morate ga u kontroliranim uvjetima učititi kako da reagira,kako da se nosi sa situacijama koje ga smetaju, frustriraju.- .
__________________
"Nitko te ne može natjerati da se osjećaš manje vrijednom bez tvog dopuštenja" - Eleanor Roosevelt
optimistična+ is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 13:32   #3
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
Imam dijete 8 godina, drugi razred. Imamo problem s emocijama, osjetljivošću, nemam pojma čime. Još od vrtića plače kad mu nešto ne ide od ruke. Kad je bio u vrtiću mislili smo, ok, u vrtiću je, svi plaču, proći će ga. Krenuo u prvi razred, prvo polugodište je plakao dosta, posebno zbog crtanja, jer mu to kao ne ide. U drugom polugodištu je prestao plakati, i sad je sve ok u školi.
Ali nam je ostao problem sporta. Inzistiramo da izabere jedan, 2x tjedno, nikakav natjecateljski, samo zbog rekreacije. Ide na gimnastiku, i skoro svaki drugi trening plače, jer nešto ne može, jer izgubi u nekoj igri. Na sport ide još od vrtića od 4. godine i tako je uvijek bilo kad izgubi ili mu ne ide. I kod društvenih igara se uzruja kad izgubi, ali sad više ne plače.
Inače je dobar u školi, među najboljima, poslušan, ali sve mora biti kako je on zamislio inače se ljuti/plače, ukratko ne zna se nositi s emocijama. Razgovaramo, ignoriramo, ali ne ide na bolje. npr. na treningu bude 25ero djece i on jedini plače. Probali smo i druge sportove i bude isto. Kako mu mogu pomoći, da odemo kod psihologa? Da ne forsiramo sport, što mi nekako nije opcija. Nije da mu ne ide, ima sasvim prosječne motoričke sposobnosti, ali nije top. Ili pretjerujem?
a kak vi reagirate kad se on rasplace?
kako trener, kako uciteljica, kako ostala djeca (oko njega tog trenutka)?

i sto mislis da se dogodilo da je prestao plakati u skoli vezano uz crtanje? je li privatio da nije najbolji u crtanju ili...
nije prestalo samo od sebe (ako je uopce i prestalo)

ja sam isto ljuta ili tuzna kada nije onako kako sam si zamislila, nekad placem, nekad psujem, obicno me netko zagrli i onda budem okej.
nekad prihvatim da ne moze biti po mom, a nekad se (nakon sto se isplacem) nastavim boriti.
__________________
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo vidjeti nije li to nešto što bismo prvo trebali promijeniti u nama samima
Monstera is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 14:00   #4
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
Ali nam je ostao problem sporta. Inzistiramo da izabere jedan, 2x tjedno, nikakav natjecateljski, samo zbog rekreacije. Ide na gimnastiku, i skoro svaki drugi trening plače, jer nešto ne može, jer izgubi u nekoj igri. Na sport ide još od vrtića od 4. godine i tako je uvijek bilo kad izgubi ili mu ne ide. I kod društvenih igara se uzruja kad izgubi, ali sad više ne plače.
Inače je dobar u školi, među najboljima, poslušan, ali sve mora biti kako je on zamislio inače se ljuti/plače, ukratko ne zna se nositi s emocijama. Razgovaramo, ignoriramo, ali ne ide na bolje. npr. na treningu bude 25ero djece i on jedini plače. Probali smo i druge sportove i bude isto. Kako mu mogu pomoći, da odemo kod psihologa? Da ne forsiramo sport, što mi nekako nije opcija. Nije da mu ne ide, ima sasvim prosječne motoričke sposobnosti, ali nije top. Ili pretjerujem?
ja zaista ne razumijem cemu inzistirati na sportu?
ima zilijun nacina kako s moze nauciti nositi s emocijama, ne vidim nikakav razlog forsirati dijete na nesto sto ne zeli.
__________________
Think positive...
frupy is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 14:03   #5
Quote:
nosorog kaže: Pogledaj post
a kak vi reagirate kad se on rasplace?
kako trener, kako uciteljica, kako ostala djeca (oko njega tog trenutka)?

i sto mislis da se dogodilo da je prestao plakati u skoli vezano uz crtanje? je li privatio da nije najbolji u crtanju ili...
nije prestalo samo od sebe (ako je uopce i prestalo)

ja sam isto ljuta ili tuzna kada nije onako kako sam si zamislila, nekad placem, nekad psujem, obicno me netko zagrli i onda budem okej.
nekad prihvatim da ne moze biti po mom, a nekad se (nakon sto se isplacem) nastavim boriti.
mi ga zagrlimo, probamo utješiti, nasmijati. i onda ga pitamo pa zašto si plakao, kaže da ne zna. nekad ga ništa ni ne pitam, kao da ništa nije bilo.
nekad cijelim putem do doma pričamo o tome, pa mi kaže mijenjaj temu. možda pretjerujem.

trener koliko vidim ili ignorira ili ga kratko utješi. inače ga potiče maksimalno, ali ništa se tamo ne forsira. trudi se pohvaliti ga što više kad nešto ok napravi. druga djeca (koja nas poznaju) znaju nakon treninga doći do mene i kažu opet je plakao. inače, za vrijeme treninga, djeca ne ragiraju, koliko vidim.
probali smo jedan drugi sport sad prošli tjedan, probni trening, prvi put. sve je bilo ok, dok nije došlo do igre na bodovanje. i čim je izgubio bod, odmah se rasplakao. tako da nije do sporta, na svima bi bilo isto vjerujem.

za učiteljicu ne znam, uskoro ću na informacije pa ću vidjeti. učiteljica iz boravka mi samo kratko kaže ma sve super.
uglavnom kaže mi kad plače u školi, kaže mi i kad netko drugi plače, tako da mu vjerujem da ne plače. možda se u razredu osjeća sigurnije u poznatom okruženju, dok na treningu poznaje 2-3 djece. ne znam.

ovo drugo što si napisala, jasno mi je. svi smo takvi. ali teško mi ga je gledati, a iz moje perspektive plače "bezveze".
Dolores O is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 14:38   #6
Quote:
frupy kaže: Pogledaj post
ja zaista ne razumijem cemu inzistirati na sportu?
ima zilijun nacina kako s moze nauciti nositi s emocijama, ne vidim nikakav razlog forsirati dijete na nesto sto ne zeli.
pa kao poruka, nećemo odmah odustati ako nam nešto ne ide, trudit ćemo se i borit..
Dolores O is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 15:02   #7
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
pa kao poruka, nećemo odmah odustati ako nam nešto ne ide, trudit ćemo se i borit..
bas udzbenicki.
ne znam jel taj facepalm upucen meni ili vama.
u teoriji to moze funkcionirati ako je dijete samo relativno nezadovoljno. ali ako dijete place na svakom treningu (sporta na kojem vi inzistirate), zajebi teoriju.
nije li logicno otvoreno popricati s djetetom PRIJE uvodjenja novog sporta - zeli li on to ili ide samo zato jer vi forsirate da ide.
meni se cini da ne place samo zbog neuspjeha u igri nego ne zeli da ga se tjera na aktivnost koja mu je nezanimljiva.
osmogodisnjak itekako zna artikulirati svoje zelje.
pa kad on izrazi zelju za treningom, ne znam, macevanja, onda mu treba poslati poruku da to treba izgurati do kraja, bar te skolske godine.
ali ako dijete ne zeli na sport, onda ga se ne treba posto-poto tamo gurati.
ovako ja vidim poruku: mi smo izabrali sport umjesto tebe jer je to za tebe najbolje. tocka.
a sad suck it up, ckomi, nemas izbora do kraja godine.
vrlo pedagoski.
__________________
Think positive...
frupy is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 15:15   #8
Quote:
frupy kaže: Pogledaj post
bas udzbenicki.
ne znam jel taj facepalm upucen meni ili vama.
nama.
da, nijedan sport mu nije zanimljiv. nikad nije izrazio želju ja bih trenirao ovo ili ono, samo je jasno izrazio da ne želi nogomet.
pa eto, valjda smo ga isforsirali, prvenstveno ja, muž bi ga ispisao odmah.
ja kad sam bila u školi, išla sam na rukomet. i onda mi je brzo dosadilo. trener me baš nagovarao da nastavim, starce je bilo baš briga oću-neću. a meni je sad žao što nisam išla, sad iz ove perspektive trebala sam, sport bi mi donio samo dobro. možda malo i zamjeram starcima što me nisu pogurali. a opet da je bilo obrnuto, možda bi im zamjerala forsiranje. shoulda woulda..
Dolores O is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 15:42   #9
Quote:
frupy kaže: Pogledaj post
ali ako dijete ne zeli na sport, onda ga se ne treba posto-poto tamo gurati.
Ako dijete svaki dan poslije škole ili barem dva puta tjedno ostaje s frendovima igrati nogomet ili biciklirati, s ovim se slažem.

Ali ako to nije slučaj, mislim da nije dobro djetetovu fizičku aktivnost (bilo kojega djeteta) svesti na 2-3 puta po 45 minuta tjedno tjelesnog u školi.

Postoje li sportovi koji nisu natjecateljski?
__________________
La vida es sueno T. 1.1.2009. M. 25.1. 2013.
Kakadu is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 15:51   #10
Place kad mu ne ide i kad izgubi, ne place zato jer mora ici na sport.
Jedna sportska aktivnost 2x tjedno sigurno nije forsiranje.
A vidimo da ne place samo na sportu.
Plakao je i u skoli, najvise zbog crtanja, ali je prestao nakon prvog polugodista.
Prestat ce i na sportu.
tisi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 16:27   #11
Moj je slican sa sportom jedino sto ne place

Odvela sam ga na dva probna treninga i na oba su mu decki bili pregrubi, netko bi ga gurnuo ili udario i on to ne bi vise
Isao je na sprot u vrticu 4 godine i tamo je sve bilo u redu
Isao je na plivanje sa 5 godina cijelu godinu, slijedece godine ga je stavila u stariju grupu i vise odjednom ne zeli ici jer trenrica samo vice (a ista trenerica)

Ja sam za sada odustala od ikakvog sporta, nekak se nadam da ce sam pokazati zelju za necim

Ne krece se dovoljno, nece iza skole u park uopce, hoce se doma odmarati

Kuzim da mu je prvi razred velika promjena i vidim da je umoran i mislim da cu ga pustiti jos neko vrijeme, mozda sam pozeli nesto, za sad vikendom forsam bicikl, rolanje, planinarenje ali sad kad zazimi to ce se svest na klizanje i to je to
__________________
Moj Zmajek je MPO beba :)

#nemrem
Francesca is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 16:31   #12
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
mi ga zagrlimo, probamo utješiti, nasmijati. i onda ga pitamo pa zašto si plakao, kaže da ne zna. nekad ga ništa ni ne pitam, kao da ništa nije bilo.
nekad cijelim putem do doma pričamo o tome, pa mi kaže mijenjaj temu. možda pretjerujem.

trener koliko vidim ili ignorira ili ga kratko utješi. inače ga potiče maksimalno, ali ništa se tamo ne forsira. trudi se pohvaliti ga što više kad nešto ok napravi. druga djeca (koja nas poznaju) znaju nakon treninga doći do mene i kažu opet je plakao. inače, za vrijeme treninga, djeca ne ragiraju, koliko vidim.
probali smo jedan drugi sport sad prošli tjedan, probni trening, prvi put. sve je bilo ok, dok nije došlo do igre na bodovanje. i čim je izgubio bod, odmah se rasplakao. tako da nije do sporta, na svima bi bilo isto vjerujem.

za učiteljicu ne znam, uskoro ću na informacije pa ću vidjeti. učiteljica iz boravka mi samo kratko kaže ma sve super.
uglavnom kaže mi kad plače u školi, kaže mi i kad netko drugi plače, tako da mu vjerujem da ne plače. možda se u razredu osjeća sigurnije u poznatom okruženju, dok na treningu poznaje 2-3 djece. ne znam.

ovo drugo što si napisala, jasno mi je. svi smo takvi. ali teško mi ga je gledati, a iz moje perspektive plače "bezveze".
pa ja ne mislim da je bezveze plakat ako izgubis jedan bod.
al nakon sto oplace, moze razmatrat sto sve treba ucinit da taj bod drugi put ne izgubi i/ili kako se zivi sa izgubljenim bodom koji je posteno izgubljen (nije se trudio, zabrljao je, netko drugi je vise vjezbao i vise zasluzio, ..)

ja mislim/ovak na daljinu/ da je on u razredu naucio nosit se sa sitnim neuspjesima (crtanje) jer je u necem drugom dobar ili mu crtanje nije bitno. i da uci lagano nosit se sa zivotom gdje nece uvijek u svemu biti dobar, a pogotovo ne najbolji.

ne znam kolko je njemu osvjesteno da vi zelite da on nesto trenira samo kako bi se kretao i imao fizicku aktivnost, a ne natjecanje, a cak i da je ovo vasa jasna poruka, ne znas koju poruku drugi roditelji salju svojoj djeci pa on to upija, bez obzira sto vi govorite (i postavlja si svoje ciljeve, koji mogu biti razliciti od vasih, i tuzan je kada ih ne ostvari).i nije to nuzno lose. samo to treba s njim izverbalizirat.

drusvene igre zapodoma su meni odlican nacin treniranja gubljenja, jer je to djetetu poznata i sigurna atmosfera. pod uvejtom da kada gubi zaista gubi, a ne da se namjesti da ne izgubi da ne bude tuzan.

stres kod vjezbanja neceg (koji dovede do tuge, ljutnje, bijesa) je zapravo dobar i motivira da ides dalje. ne treba djecu cuvat od frustracija. takvi nikad ne napreduju.
__________________
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo vidjeti nije li to nešto što bismo prvo trebali promijeniti u nama samima
Monstera is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 16:40   #13
Malo upadam kao padobranac, zanima me koliko se roditelja bavi (redovito) sportom, a koji djecu upisuju na sport bez da djeca to sama od sebe zele?
Oko sebe cesto vidim isti princip, roditelji ni u cemu sportskom nisu ustrajni duze od eventualno par mjeseci godisnje (ako i toliko), a ocekuju od djeteta nesto sasvim drugo.
Mene su roditelji vodili na svoje sportske aktivnosti redovito, gdje smo ja i ostala dovedena djeca sa strane kopirali njih i sudjelovali u sportu na nas djecji nacin kroz "igru". I dan danas sam sportski tip i obozavam kretanje (i seka i brat, svatko na svoj drukciji nacin), vjerujem da je odgoj imao utjecaja, a ne to da su nas upisali na sport i ocekivali da idemo, a da se oni ne bave nicim slicnim.
Kod nas se opcenito premalo njeguje kultura kretanja i sporta, a to krece od roditelja, ne od djece.
Naravno ne kod svih ikad, neka djeca ne vole sport kako god okrenes.




Poslano sa mog STF-L09 koristeći Tapatalk
Merion1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 17:26   #14
jako puno puta smo mu objasnili da ne tražimo nikakva natjecanja, samo želimo da se kreće.
a izabrali smo baš gimnastiku jer je to neka baza, bit će mu lakše na tjelesnom ako ništa drugo.

inače tjelesni je 1x tjedno, što je premalo, u prvom razredu je bio bar 2x tjedno. nakon škole ostajemo u parku i tu se istrči, vozi romobil, odemo povremeno i na planinarenje.
sad imamo bebu, a muž radi vani, pa su aktivnosti na minimumu, ali idemo redovito bar u park. ali sad stiže zima, pa ćemo uglavnom biti doma, zato bih htjela bar taj minimum minimuma 2x tjedno + tjelesni.
krenuo je i na izviđače, to je jedino što je rekao da želi. idu dosta često na izlete, nadam se da će se bar tu pronaći.

hvala na savjetima, ostat ćemo tu gdje jesmo bar do kraja polugodišta, pa ćemo vidjeti dalje. nadam se da će se sve posložiti s vremenom.
Dolores O is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 17:51   #15
Dolores, pa kako samo 1x tjedno tjelesni?
Nosorog je napisala odlican post, posebno isticem zadnju recenicu i vaznost izlaganja djeci frustracijama, jer cuvanjem od istih problem se ne rjesava.

Merion1, ja se redovno rekreiram dugi niz godina, trenutno imam 5-6 treninga tjedno.
Stariji trenira plivanje, mladji atletiku, ja ih vozim na treninge i plivam dok oni treniraju.
Kad obojica imaju trening popodne, sa starijim plivam, s mladjim brzo hodam.
2x tjedno doma dizem utege i jos 2x mjesecno planinarim, jednom sama, jednom s njima.
Da se njih pita, oni ne bi nista trenirali, sjedili bi doma na ekranima.
Posto ih se ne pita, idu na treninge i igrice igraju samo vikendom ograniceno.
Kojiput su ful sretni i zadovoljni sa svojim sportom, kojiput grintaju da im je grozno i da se hoce ispisati, i to otprilike na tjednoj razini.
Planinarenje stariji bas ne voli, mladjem je uglavnom ok.
Slazem se s tobom da se danas ne njeguje kultura kretanja i sporta, nazalost.
tisi is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 18:20   #16
Quote:
tisi kaže: Pogledaj post
Dolores, pa kako samo 1x tjedno tjelesni?
Nosorog je napisala odlican post, posebno isticem zadnju recenicu i vaznost izlaganja djeci frustracijama, jer cuvanjem od istih problem se ne rjesava.

Merion1, ja se redovno rekreiram dugi niz godina, trenutno imam 5-6 treninga tjedno.
Stariji trenira plivanje, mladji atletiku, ja ih vozim na treninge i plivam dok oni treniraju.
Kad obojica imaju trening popodne, sa starijim plivam, s mladjim brzo hodam.
2x tjedno doma dizem utege i jos 2x mjesecno planinarim, jednom sama, jednom s njima.
Da se njih pita, oni ne bi nista trenirali, sjedili bi doma na ekranima.
Posto ih se ne pita, idu na treninge i igrice igraju samo vikendom ograniceno.
Kojiput su ful sretni i zadovoljni sa svojim sportom, kojiput grintaju da im je grozno i da se hoce ispisati, i to otprilike na tjednoj razini.
Planinarenje stariji bas ne voli, mladjem je uglavnom ok.
Slazem se s tobom da se danas ne njeguje kultura kretanja i sporta, nazalost.
Svaka cast.
Dugorocno im sigurno cinis veliku dobrobit, bez obzira na grintanje.
Navike se stjecu u djetinjstvu, a pogotovo gledajuci navike onih koji nas odgajaju.

Poslano sa mog STF-L09 koristeći Tapatalk
Merion1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 20:22   #17
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
nama.
da, nijedan sport mu nije zanimljiv. nikad nije izrazio želju ja bih trenirao ovo ili ono, samo je jasno izrazio da ne želi nogomet.
pa eto, valjda smo ga isforsirali
da.
mislim da ste ga isforsirali, jbg.
vidjam dosta djece kojima je od roditelja nametnut imperativ sporta jer...u modi je.
osobno mislim da ni za kakvim treniranjem nema potrebe ako dijete dovoljno svakodnevno pjesaci, zaigra par puta tjedno nekakav neobavezni nogomet s frendovima, ode malo biciklirati/rolati/romobilati/klizati, ljeti puno plivati, vikendom planinariti. izvidjaci su isto mrak (ako dijete zeli)
to sto klinci masovno sjede pred PS-om je drugi par rukava i iskljuciva krivnja roditelja.
kretanje se moze isfurati i bez prisile na treninge 2x tjedno ili nedajboze cesce.
roditelji nedostatak svog vremena posvecenog djecjem kretanju zele nadomjestiti treninzima koji djeci mozda nisu zanimljivi, mozda su im preteski, a mozda im smeta atmosfera u doticnom klubu.
izmedju ozbiljnih treninga i sjedenja na kaucu je cijeli spektar nacina na koji se klinci mogu kretati.
razmisli o tome.

Quote:
Merion1 kaže: Pogledaj post
Malo upadam kao padobranac, zanima me koliko se roditelja bavi (redovito) sportom, a koji djecu upisuju na sport bez da djeca to sama od sebe zele?
Oko sebe cesto vidim isti princip, roditelji ni u cemu sportskom nisu ustrajni duze od eventualno par mjeseci godisnje (ako i toliko), a ocekuju od djeteta nesto sasvim drugo.
i to isto.
danas je vise nego ikad jako "in" nesto trenirati. roditelji cesto forsaju djecu i kad ona to ne zele. sve pod motom "moras biti ustrajan", "nema nista bez muke" i sl.

sve je super kad dijete samo zagrize za nesto i/ili ima talent i predispozicije za bavljenje odredjenim sportom.
ali kad nema interesa/talenta/volje/sposobnosti...ne radite im to, zaboga.
__________________
Think positive...
frupy is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.10.2019., 20:43   #18
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
jako puno puta smo mu objasnili da ne tražimo nikakva natjecanja, samo želimo da se kreće.
a izabrali smo baš gimnastiku jer je to neka baza, bit će mu lakše na tjelesnom ako ništa drugo.
ne znam jesam li bila jasna.
to sto vi njemu kazete sto ocekujete (i sto je vazno da mu kazete, mozda i 33 puta) ne znaci da on sebi nece postaviit neko ocekivanje jer vidi cuje sto ocekuju djeca oko njega (odn roditelje djece oko njega)
i to je isto okej, jer djeca uce iz raznih situacija i kad se on rasplace jer nije postigao neki bod, treba vidit sto njemu taj bod znaci i ako mu je bio vazan onda je tuzan jer ga nije postigao.
i to s njim iskomunicirati.

ovo da ce mu negdje biti lakse mu ne bih govorila.izabrali ste jer zelite da se krece. i tu je kraj recenice.

kolko znam, gimnastika ima neka natjecanja.i djeca se jako usporedjuju.tko sto moze i kako izvodi.
pogotovo dok cekaju u redu, geldaju tko je sto kako napravio, pa onda komentiraju.
nije to nuzno lose, al da imas na umu da on to slusa, upija, razmislja....

Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
inače tjelesni je 1x tjedno, što je premalo, u prvom razredu je bio bar 2x tjedno. nakon škole ostajemo u parku i tu se istrči, vozi romobil, odemo povremeno i na planinarenje.
sad imamo bebu, a muž radi vani, pa su aktivnosti na minimumu, ali idemo redovito bar u park. ali sad stiže zima, pa ćemo uglavnom biti doma, zato bih htjela bar taj minimum minimuma 2x tjedno + tjelesni.
krenuo je i na izviđače, to je jedino što je rekao da želi. idu dosta često na izlete, nadam se da će se bar tu pronaći.

hvala na savjetima, ostat ćemo tu gdje jesmo bar do kraja polugodišta, pa ćemo vidjeti dalje. nadam se da će se sve posložiti s vremenom.
tjelensi bi trebao biti 3 puta tjedno.al da, nije to niti priblizno kretanja kolko bi trebalo biti u zivotu osmogodisnjaka
__________________
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo vidjeti nije li to nešto što bismo prvo trebali promijeniti u nama samima
Monstera is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.10.2019., 17:36   #19
Quote:
Dolores O kaže: Pogledaj post
Imam dijete 8 godina, drugi razred. Imamo problem s emocijama, osjetljivošću, nemam pojma čime. Još od vrtića plače kad mu nešto ne ide od ruke. Kad je bio u vrtiću mislili smo, ok, u vrtiću je, svi plaču, proći će ga. Krenuo u prvi razred, prvo polugodište je plakao dosta, posebno zbog crtanja, jer mu to kao ne ide. U drugom polugodištu je prestao plakati, i sad je sve ok u školi.
Ali nam je ostao problem sporta. Inzistiramo da izabere jedan, 2x tjedno, nikakav natjecateljski, samo zbog rekreacije. Ide na gimnastiku, i skoro svaki drugi trening plače, jer nešto ne može, jer izgubi u nekoj igri. Na sport ide još od vrtića od 4. godine i tako je uvijek bilo kad izgubi ili mu ne ide. I kod društvenih igara se uzruja kad izgubi, ali sad više ne plače.
Inače je dobar u školi, među najboljima, poslušan, ali sve mora biti kako je on zamislio inače se ljuti/plače, ukratko ne zna se nositi s emocijama. Razgovaramo, ignoriramo, ali ne ide na bolje. npr. na treningu bude 25ero djece i on jedini plače. Probali smo i druge sportove i bude isto. Kako mu mogu pomoći, da odemo kod psihologa? Da ne forsiramo sport, što mi nekako nije opcija. Nije da mu ne ide, ima sasvim prosječne motoričke sposobnosti, ali nije top. Ili pretjerujem?
I moja je takva.Jedino ona u zadnje vrijeme ne plače pred djecom i u školi nego samo pred menom ili tatom.Čak se i pred njegovom ženom suzdržava iako su u dobrim odnosima.
Najčešće kada treba učiti nešto novo i ako vidi da su drugi bolji od nje.Počelo je s običnim crtanjem u vrtiću,a kada su radili predškolske listiće to su bile drame.U jednom periodu odbijala je i u vrtić ići.Konzultirali smo i tete i psihologicu u vrtiću,više puta.
Uz dužno poštovanje prema stručnjacima, najmanje nam je pomoglo grljenje i razgovor o osjećajima,a tih savjeta smo dobili najviše.Grlimo se mi puno,ali se trudimo i popraviti to što ju je rastužilo i naučiti da se ne osjeća tužna.Da ne spominjem one floskule kako su sva djeca različita i svako dijete ima svoj tempo razvoja i ne treba ništa forsirati,kao sve će doći na svoje.A dijete ili plače ili grize nokte jer je nesretno.Po mom mišljenju,ako su djeca različita,onda im treba različita količina uvježbavanja i nekad ih samo treba više pogurati.
Nemojte odustati od sporta.Pitajte trenera što ga rasplače i možete li kod kuće to izvježbati možda mu samo fali dodatne vježbe.Mojoj je tako bilo sa pisanjem slova koja su svi u grupi znali a ona nije.Mogli smo tješiti i tapšati i čekati da dođe na svoje,no iz vrtića ju nisam mogla ispisat.Sve se popravilo čim je počela savladavati pisanje i čitanje.Neki to smatraju forsiranjem ja sam to smatrala pomaganjem djetetu.I vidim da joj je lakše u školi i da se bolje nosi s izljevima plača kad osjeti da je u nečemu uspješna i da se trud isplati.
Isto je nedavno bilo sa rolanjem, samo se sada možemo sjetiti učenja crtanja i pisanja,pa je lakše krenut vježbat i suza je manje.
Gdama is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.10.2019., 09:55   #20
Quote:
Merion1 kaže: Pogledaj post
Svaka cast.
Dugorocno im sigurno cinis veliku dobrobit, bez obzira na grintanje.
Navike se stjecu u djetinjstvu, a pogotovo gledajuci navike onih koji nas odgajaju.

Poslano sa mog STF-L09 koristeći Tapatalk
Nadam se da ce ovako biti manja sansa da postanu couch potatosi ko velika vecina nase populacije.
Jer neobavezna fizicka aktivnost kad djeca poodrastu obicno postane jedno veliko nista.
Zato sam za strukturiranu fizicku aktivnost.
A osim toga, na taj nacin se uce pojedini sportovi i stjecu nove vjestine, to posebno vrijedi za one koje ne uce u skoli, npr plivanje, rolanje, klizanje.
Dijete od 8g ne zna rolati ni klizati ako nije islo u skolu rolanja/klizanja.
O plivanju da ne govorim, znati plutati je daleko od znati plivati ispravno plivackim tehnikama.
tisi is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 16:33.