Čehinja o ratu, ljubavi i Domovini - pjesme i priče

[Cehinja]

U Čelebićima se ljenčari. Kad odjednom seljaci vide svoga gospodara kako vodi svoga opasnoga crnoga konja poput vraga, ali užasnuti su jer na konjskim plećima sijedjela djevojka koju je nekad mrzio i želio je najviše poniziti. Svi su vidjeli sada da je to ozbiljna promjena, dakle nitko nije smio ni riječi prigovoriti. I tko se tome najviše čudio, to su bili naši dečki – Goran i Mijo.
„Jel vidiš to, što ja?“ Gurne Gorana Mijo.
Taj samo kimne glavom i smrkne lice. Kamo samo idu?
„Idemo, slijedimo ih.“ Odluči i krene ne čekajući na odgovor svoga kolege.
„Čekaj malo, odmah se vraćam.“ Zovne ga Goran i otrči. Kad se vratio u rukama drži dvije boce vode.
Mijo ga pohvali: „Pametna glavica. Nisi badava bio u logističkom sustavu.“
„Aj, jebi se i krećemo. Samo da ne pobudimo sumnju. Dakle polako.“
I krenuli su.
Vrlo brzo su bili sretni što su imali vode jer bez nje bi im bilo teško. Sunce je pržilo i oni su se morali zaustavljati. Bili su blizu da osluškuju ali dovoljno daleko da ih ne vide. Težak je bio život agenta. Kad su se Dragoslav i Michaela zaustavili da vide srne, oni su se htjeli prišuljati malo bliže, ali taj vražji konj je to onemogućio jer ih je osjetio i oglasio se.
„Jebeni konj,“ potiho ga opsovao Goran.
Sad su već znali kamo idu i javljali se u fočansku bazu. Odjednom im potiho zahrhla motorola.
Nisu znali što je i tako su se javili. Kraj krajeva neće im nikad pobjeći i znali su i njihovu lokaciju. Sad se dakle nisu žurili, ali ipak je stariji Mijo rekao:
„Idi i promatraj. Čim obavim razgovor, ja ti se priključim.“
Tako je Goran otišao i naš Zagrepčanin počeo sa vezom:
„Što je bilo. U akciji smo.“
„Stiže vam još jedno pojačanje.“ Zapucketa iz motorole.
Mijo samo zakoluta očima: „O baš nam to treba, baš ovdje gdje nema puno ljudi, da dolaze stranci, ma odite v rit.“
Motorola uzvraća: „Uzvraćam ti istom mjerom. Ali pazi da ne stigneš u krivu destinaciju koja je blizu riti.“ I začuje se smijeh.
Mijo neće prvo vjerovati, prvo misli jel ga vara sluh, ali ne. To je stvarno njegov brat po oružju Marko rečeni Štapić.
„Štapiću, jesi to ti, majke ti?“ I sreće nije bilo kraja.
„Jesam rođo. Dolazim s još par momaka u pomoć svome frendu. Recimo, pričuvni vod.“ Veza se kratko prekine ali opet se čuje poznati mirni glas. „…i budemo se čuli. Samo reci kad da udarimo.“
Naš ćelavi je zamolio ponavljanje informacije i onda je rekao slijedeće:
„Sad nije dobro. Ali Lisac je popustio u oprezu. Zato već dolazi naše vrijeme. Budite spremni i čekajte. Javit ću vam. I onda uhvatimo lisicu u čelične čeljusti.“ S time se oprosti i brzo otrči kolegi saopćit mu novost. Taj to prihvatio sa velikim zadovoljstvom, jer ovdje je neke tri godine i rado bi već imao odmor od svega. Ovo više nije bilo za njega.
„Gledaj, opet je skida.“ Pokazuje Goran.
Njegov kolega ga kutkom oka pogleda i nasmiješi se: „Meni se čini da si se ti zaljubio u nju a da nisi svjestan.“
Goran se ne da: „Ima samo dobre sise. To je sve.“ Ali mislio je još druge stvari. No ostavljao je to isključivo za svoju dušu.
„Nemoj me jebat. Znam te dok si još jaje bio.“ Zafrkava ga i onda opet obrati pažnju prema sceni s konjem, ženom i muškarcem.
Možda bi to bio sad odličan trenutak, pomislio je u sebi. Sad, dok je Dragoslav u vodi, mogli bi smo otići po nju i nositi kući, ali opet, bilo bi to suludo, jer bi ih slijedili njegovi ljudi, a to nisu htjeli. Zato morali i dalje čekati.


I tad su bili svjedoci toga, kako se konj plavio u jezeru, dugokosa Čehinja je gola sjedila na njemu i ta kosa joj vijorila u slabom vjetriću. Dragoslav ih je pratio i sam za sebe se smiješio i radovao se tome trenutku kada će biti samo njegova. Udata za njega. Samo ga mora htjeti. Ali još je tu taj strah da dobije košaricu. Ne želi biti sam sa sobom ako se to dogodi. Zna kakav je. I zna da svako odbijanje nije dobro. Da to treba kazniti. No, dok je dobra, nema potrebe.
Kad vidi da je konj umoran, kaže Čehinji neka silazi, a konj nek se šeta. Dragoslav je i sam skočio u vodu kao vrsni plivač i dohvatio je ženu.
„Dragoslave, pusti me. Bojim se da se utopim.“ Kaže Michaela.
Ali on je još jače zagrli i ne pušta.
„Neću te pustiti. Neću dok mi ne obećaš nešto.“ Došao je s njom u plitku vodu pa su stali na pješčano dno.
Čehinja stoji, gleda ga u ozbiljno lice. „Ne znam što bi ti trebala obećati. Ionako radim sve što mi govoriš.“
Dragoslav se suzdržao da je ne baci u vodu, dalje je drži i gleda je pozorno u plave oči koje se sada čine kao da su poprimile boju Jadranskoga mora.
„Nemoj, ne želi od mene da te tučem. To najmanje želim. Obećaj mi, da ostaneš sa mnom do kraja.“ Glas mu se slomio. „Ne mogu, neću više živjeti sam. U tebi sam našao nešto što sam izgubio. Vratila si mi nadu, da će svijet biti dobar. Nemoj me ostaviti samog. Molim te.“
Michaela je bila iznenađena.
Ona se htjela vratiti kući, htjela nastaviti raditi, željela se udati. Ali sad? Što da učini? Vjerovala je da Dragoslav nije baš toliko zao koliko se pravio. Ubojicom su ga učinile okolnosti koje nije mogao promijenit. Da, silovao ju. Ali imao je silnu potrebu za ženskim tijelom i za sigurnošću koje mu je mogla pružiti jedino ženska ruka. Vjerovala je u to, da kad bi ostala kod njega, da bi ga spriječila u daljnjem ubijanju nevinih ljudi. On je mogao biti bolji čovjek. Već joj je to pokazao ili samo ponuđenom kavicom ili juhom ili nježnom brigom koju joj davao cijelo vrijeme dok je bila ranjena. Sjetila se svega lošega i onoga da joj je ponudio nož da… Da spasi sama sebi život. Ali da ga nije bilo tamo, tko zna što bi se još dogodilo. Srđan je bio jak i ona se nije mogla stalno braniti.
S intenzivnim pogledom punim zahvalnosti koja je zamijenila strah i nesigurnost mu podragala glatko obrijano lice koje sad više nije izgledalo oštro, nego finih crta, prstom mu preletila po ustima i po nosu, a on je davao do znanja da mu je to ugodno. Polako se joj približio i poljubio joj vrat. I zašaputao:
„Kakav je tvoj odgovor? Hoćeš li biti moja? Samo moja? Zauvijek?“
I Čehinja, jer više nije imala izbora, ali je to dobro izanalizirala je odgovorila:
„Ostajem kod tebe, Dragoslave.“

[Čehinja]

Baci kockom
Kakav broj padne
Tim putem pođi
I nemoj mislit o putu natrag.

Sto bi bilo da nisam putovala
Sto bi se dogodilo da nisam pobjegla
Sto bi bilo da sam dobra mamina djevojka
Da nisam pretrgla okove mira?

Baci kockom
I produzi dalje
Jer u strahu je tvoja hrabrost
U ludosti mudrost.

Kamo bi me nosio zivot
Kako bi zivjela
Sto bi da nisam poput lososa
Koji se bori sa neprilikama
Da zivim u okvirima?

Oteti se zapisanome
Izbrisati, prekriziti zacrtanu stazu
Po kojoj ko dijete moras hodati
A zatim svojim rukama kujes zeljezo
Da si svoju prugu stvaras sam.

Kovac si svoje srece,
Svaki dan kaljes novi komad kova
- nekad srebro, nekad olovo,
Ponekad zlato pobijes draguljama.
Ovisno o trenutcima.

Put je tvoj, stvaraj ga,
Nece Tarim ni Urim pomoci
Slijedi svoje srce i drzi se razuma
Slusaj mudre, slusaj luđake ali razmisljaj
Jer nisu svi mudraci mudri i luđaci ludi.

Put su grane put je zlato
No o tebi ovisi
Zato baci sada kocku
Cekaj kakav padne broj
I onda... onda kreni.

Odesláno z mého MYA-L11 pomocí Tapatalk

[Blackorwhite]

Čehinja kaže:

Kovac si svoje srece,
Svaki dan kaljes novi komad kova
- nekad srebro, nekad olovo,
Ponekad zlato pobijes draguljama.
Ovisno o trenutcima.

Odesláno z mého MYA-L11 pomocí Tapatalk

Čehi,svaka ti čast! prekrasna je pjesma.
a ovi stihovi..mmmm...posebno .

[Čehinja]

Blackorwhite kaže:

Čehi,svaka ti čast! prekrasna je pjesma.
a ovi stihovi..mmmm...posebno .

Hvala ti Blekice. Trenutak inspiracije na poslu.

Odesláno z mého MYA-L11 pomocí Tapatalk

[Čehinja]

Srebrom isprepleten
Hrabar Hanibal na slonovima,
Ne predaje se on,
Pokorit ce svijet i visoke planine.

Ne da se planina,
Odoljeva, tvrdokorno prkosi
Ponosna u svojoj velicini
Crvenim stazama isarana.

Bojovnik ipak vuce dalje
Slon se uspinje u ustrajnosti
A kad ne moze dalje zna da mora
I padne Hanibalu pod nogama.

Zrtve su u svakoj bitki
Smrt ne bira kad stigne po bojovnika
Ali ovaj put ostaje kratkih rukava
Ostat ce u svom crnom krvlju zatopljenom naftalinu
I Hanibal ipak stize na vrh planine!

Padala je kisa, osinu ga snazni vjetar
No on se ne obazire, on stoji raskoracen
U ruci dugacki stap od oraha
Kakav zabije u tlo brda.

Stijena uzdahne pod tezinom mocnog udara
Kamenje se strovali od snage Hanibala!
Grom zatutnji, munja bljesnu
I bojovnik tam pobjedonosno stoji
Gledajuci u dalj.
Hrabar i u tom trenu nadmocan.

Odesláno z mého MYA-L11 pomocí Tapatalk

[Čehinja]

Nešto novo sam počela... tko zna kaj... ali izgleda interesantno.

Uvod:
Skočio je u vis i u padu se skljupčao kako bi na tlu stao na obije noge, tako tiho i nečujno, poput mačke. Čučao je. Naglo digne glavu i pogleda preda se i nevjerojatnom brzinom potrči prema šumi. Skače preko pregažena stabla, kliže niz padine i uzmiče stablima smreke sa zelenim granjem punim zelenih dugih iglica. Kad je stigao na livadu, ugledao je konja. Šmiknuo se kroz bodlje i poneki žbunj pa je svu snagu skoncentrirao u noge kako bi čučnuo i opet, u jednom snažnom skoku, sletio na konjska široka pleća koji bi ga odvezao u dalj.
Putem nisu sreli nikoga. Samo srnu, koja je uz sebe imala mladunče i koja se odmah i s njim skrila u guštik. Prašnjavi put ih je doveo na ivicu sela, gdje su kasom ujahali kroz široka vrata imanja s bijelo okrećenom kućom. Zaustavio je konja, elegantno s njega sjahao i zagrlio oko vrata: "Lepi moj Vranac. Na, evo, zaslužio si." Izvadio iz džepa jabučicu i pruži je životinji, koja ju je u slast pojela.
Nakon što je odveo konja u štalu, obrisao ga, nahranio i napojio, je otišao u kuću, gdje odmah produžio u kupaonicu. Skine se, opere znoj i prašinu što je skupio na svom treningu i sredio se. U kuhinji je počeo kuhati kavu. Na stolu leže novine. Uzme ih, otvori i odmah prvi naslov ga udari: Pronađeno truplo Dragoslava Bogdanovića. S novinama u rukama se uputi u sobu, gdje čuva majčine najvrijednije stvari, otkad je umrla. Nekad davno mu je pričala o Dragoslavu Bogdanoviću, kojeg je upoznala na svom putovanju kroz Bosnu. Sjeo je na krevet i tražio među starim fotografijama dok nije našao dvije na kojima je njegova majka s visokim crnokosim muškarcem koji ju ljubi i grli a na drugoj ona i on dok su se vjenčali. Još je bio mlad ali već znao da pripada njemu dok mu je pričala. No nije znao da je bio ubijen. Cijelo vrijeme je dobivao pisma od njega pa se i njih sada prisjetio. On mu je odgovarao ali s vremenom je njihova komunikacija šepala dok nije isparila. Od tada nije znao za njega a nije baš puno tražio o njemu. Majka mu je samo povremeno priopčila razgovor s njim preko telefona, ali ne previše. Sad se vratio u kuhinju, jer mu je voda zavrela i on zalije kavu crnu kao što su i njegove oči u kojima ima

[Čehinja]

"Igla... Hmm. Ali zašto si došao?" Upita ga još uvijek malo oprezan mladi muškarac. Nije mu rekao tko je. Možda, da se zabunio. I kako ga je našao?
Nikola ga pogleda ispod oka pa si počeo priređivati kavicu: "Kad me nisi ponudio, a sigurno si trebao, skuhat ću si sam." Za vrijeme pripreme je šutio. Iskusnim pokretima je u džezvu usipao tri žlice kave, preprživši ju dok se nije po kuhinji proširio neodoljiv miris, te je dodao vodu i ostavio krčati na laganoj vatrici. "Gde držiš šolje?" Kad je dobio odgovor, izvadio jednu manju i uz povremeno mješanje je zapreo priču: "Ja i Lisica, ovaj, Dragoslav, smo bili najbolji. Sve dok nije stigla ova." Čistim i njegovanim prstom ubode u prezime u članku. "Bila je za njega opasnost. Srđan je to isto mislio i vjerovali smo, da će nam je dati na čuvanje, ali on ne. Dao ju je Bazdi na čuvanje u podrumu." Povampiri lica kao da bolnu uspomenu želi zaplašit pa se opet vrati kavi. Voda je uzavrela i kava se digla. Uzeo je dio créme i stavio na dno šalice i sipao napitak pa sjedne nasuprot sugovorniku i nastavi. "Ti si jedini njegove krvi. Rekao mi je za tebe jedno jutro, kad smo išli u lov na lisice. Otuda mu je uostalom i nadimak. Obožavao je lovit te životinjice. Volio je njihovo krzno. Imao je na desetke tih krzna ali nikad nije dao izradit kaput ili nešto od toga. No... ali znaj, tvoju mamu je volio. Samo nju i poslije nje još svoju ženu koja mu je dala djecu. Ubili su ih. Bosanci. On jedini je ostao živ." Sad ga direktno pogleda u oči i na njegovo zaprepaštenje shvati, da gleda u oči svoga prijatelja. Ne njegova sina. "Imaš iste oči kao tata. I konja jašeš kao on. Samo... bojim se da nisi spreman prihvatiti njegovu otađbinu."
Došao je red sinu Bogdanovića. Nema njegovo prezime ali njegova majka je uvijek govorila, da je njegov otac on. Još dva put je pročitao članak da ureže ime te žene pa pogledom stane na fotografiji trupla pa na onoj s majkom. Nasmijan, bogate kose, visoki i stasit muškarac iz Foče. Prisjetio se tog ostatka siječanja što ima od tamo pa odjednom osjeti čudnu prazninu. Zna da je Bogdanović, iako njegovo prezime je majčino. Još prije rata, na početku osamdesetih su preselili u Dugu Resu. Tu ima kuću i malo imanje. Blizu je grada na četiri rijeke, grada Karlovca. Svoga oca je volio i hvala pričama svoje mame. Koliko godina je prošlo... Desetljeća. Sad ima 38 i mora odlučit. I odlučio je. Unatoč činjenici, što ga je mater odgojila u ljubavi, mora osvetit smrt svoga oca.
Dok je tako mozgao i šutio, Igla je završio svoju treću šalicu, digao se i pristojno oprao i nju i džezvu. Pak se bio spremio za odlazak jer mu je bilo jasno, da mališan oklijeva predugo. Već je bio na vratima kad je začuo oštar glas od kojeg se smrznuo i kosa na potiljku se nakostriješila:
"Zovem se Slaviša Marković. Ali za tebe i sve druge sam samo Žiga." Nije mrdnuo s mjesta, nije se Igli okrenuo nego je rekao: "Prihvaćam nasljedstvo. Ali sad sjedi i reci mi nešto o toj kuji koja ga je ubila."

[mentalny]

Čehinjo ugodno si me iznenadila s ovim tekstovima. Me like!

[LavovaLavica]

Hvala ti mentalny. Baš mi drago da sam razbila neke predrasude o meni... I da sam reputaciju popravila književnošću.

Evo nešto novo. Knjiga je u nastajanju i zove se Lazar

Uvod:
Selo Čelebići leži na granici Bosne i Crne Gore. To je maleno i zaboravljeno mjesto, gdje sve živi svojim ritmom koji se ne mijenja već godinama. Male kućice sa štalama za koze, koju kravu i krdo ovaca, su raspoređene jedna do druge, jedna napravljena od drvenih daski, druga od cigala. Ali sve su bile bijele kao snijeg.
U centru sela stoji malena crkvica bez klupi i duplim križom. Freske su bile divne, šarene, pune zlata. Pravoslavna vjera se prakticirala u Čelebićima, pa smo mogli vidjeti, kako mise provodio crno odjevjen protojerej Đorđe s dugom bijelom bradom i crnom kapom na glavi. Istina je, da nije imao baš puno pravih sljedbenika svoje vjere, ali crkvica je bila uvijek puna.
Pogotovo se jedan mali jako zanimao što govori. Živio je u kući koja je bila nešto drukčija od svih ostalih kuća. Njegova obitelj je imala veliko imanje, šalu s konjima i bunar u dvorištu. Tamo je stajao i panj sa sjekirom za cjepanje drva, spremnik sijena i hrane za konje. Mali se zvao Lazar. Imao je lijepu podrezanu kosu boje meda, izrazito zelene oči i divno krojene usne na majku. Bio je lijep kao slika, samo to će doći do izražaja tek kad će narasti. Imao je braću Milovana i Zvezdana. Lazar je bio prvorođeni, Milovan srednji i Zvezdan najmlađi. Troje momaka, dike oca Dragoslava i majke Desanke.
Desankina majka je ovo imanje godinama obrađivala skupa s njezinim ocem. Izdržalo je II. Svjetski rat i kad su njeni roditelji oboljeli, preselila ih k sebi u Beograd, jer ih tako mogla lakše njegovati. Dragoslav joj je pomagao. Bilo je to 81. godine, kad im se rodio Lazar. Tad su roditelji još bili živi. Naredne godine se stanje njegove majke pogoršalo i morala je otići u bolnicu. Tamo je, unatoč velikom trudu jednog ljekara iz Zagreba, preminula. Tri dana kasnije i otac je otišao. Tako se dogodilo, da je Desanka Bogdanović, rođena Jovanović, nasljedila imanje desetak kilometara od grada Foče.
U Beogradu su imali lagodan život, bilo im je lijepo. Imali su dobre susjede koji su došli iz Makedonije i Hrvatske i dobro su se družili. 83. je došao na svijet smeđooki Milovan. Tako se zvao njegov pokojni djed.
Jednoga dana, odlučio je Dragoslav, da se s djecom presele u Čelebiće. Pričao je o tome s Desankom i ona se punog srca složila. Jer te su godine postale malo opasnije. Jugoslavija je još bila čvrsta, stabilna i snažna, no i tome se polako bližio kraj. 85., kad je na svijet došao i Zvezdan, pokupili su svoje prnje i uputili se u maleno selo, koje trebalo bit izolirano od zla i opasnosti. Otac je odlazio redovito u kupovinu i meso je nabavljao najlakšim mogućim načinom – lovom. U vojsci je bio najbolji strijelac i nije za njega bilo teško pogodit cilj. Naročito kad se radilo o hrani za njegovu obitelj. U Foči se volio družiti sa prijateljima Bosancima koji su mu kasnije ponudili članstvo u njihovoj stranki. Uljudno ih je odbio, jer je već bio učlanjen u tadašnju SKJ i ova, što se trebala nastati, je bila nelegalna. Nije želio imati problema. Početak devedesetih je obilježen promjenama.
Slovenija se bila prva odcjepila od SFRJ i tamošnje snage JNA nije bila jedinstvena i kompaktna armija, jer su tamo služili osim Srba i Hrvata još ostale nacije SFRJ, čak i šiptari. Pardon, Albanci. Osim toga, toj JNA su zapovjedali oficiri Slovinci koji nisu dozvolili dati ni zrno baruta za naum povratka Jugoslaviji, pa je prošla baba s kolačima. Beograd u svome planu nije uspio.
U Hrvatskoj su izjavili neovisnost, bili su prvi višestranački izbori, pobjedila je stranka HDZ na čelu s Tuđmanem i Hrvatska je kao druga država izjavila neovisnost tri dana poslije Slovenije. No... Beogradu se to nije svidjelo pa je logično slijedila kazna. U obliku konflikta. I to je već stara priča. O tome nije ova knjiga.
Kako je Desanka gledala to zbivanje na televiziji, otišla je nazvat svoje prijatelje u Zagrebu. U to joj je došao Dragoslav i prekinuo govor rekavši da se ne bi smjela više interesirat o sudbinu drugih nego o sudbinu njihove obitelji.
"Javitćeš im se kasnije, kad se ova glupost završi."

[LavovaLavica]

Problemi su nastavili. I sad su svi bježeli iz dolina u gorje. Svi koji su mislili da će se tamo skriti. I Bosna nije uzmakla ratu. Pošto je Foča bila bosenski grad, tamo su vladali pobunjeni muslimani. Zvali su se Zelene beretke i sijale strah među kršćanskim stanovništvom. Događala su se silovanja i ubojstva.
U selu nitko nije izlazio. Samo ponekad k susjedima koji su imali televizor ili radio. Dragoslav svoje susjede rado pozdravio, pustio ih u kuću i pričali su. Djecu je štitio kao nikad u životu.
Žena je te večeri ispekla kifle, jer Lazar je slavio svoj deseti rođendan. Onda su otišli na liturgiju i kad je završila, Lazar je oca nagovorio da se malo zadrže. Htio je znati više o svetom Savi i njegovim svetim djelima. Nije smio ostat sam s popom Đorđem, jer Dragoslav nikad djecu nije ostavljao samu. I poglavito ne sa svećenicima. Nije ih volio jer je čitao i čuo, što oni čine maloj djeci. Prave se fini, dobri stričeki, i zapravo pak klince nagovaraju da im popuše ili oni njima.
"Voli bližnjega svoga" za njih znači u Dragoslavovom prevodu: "Nek je dijete tvoj priležnik i Bog će ti oprostiti." Zakleo se na svoju čast, ako će ikad neki svećenik naštetit dijetetu i on će za to saznat, da će ga osobno kastrirati.
Dok je on prepričavao s popom događaje posljednih dana, Lazar je čitao u knjizi o svecima i posebno je uživao u tim šarenim slikama ikona koje su bile preslikane na stranicama. Mama Desanka ga je naučila čitat već u njegovoj petoj godini života, pa je znao bolje čitat od svoih vršnjaka, i učiteljice su mu davale za doma knjige kako bi razvijao svoju zalihu riječi.
Odjednom se začula buka, cika, vika i u svećenikovu kuću je utrčao čuvar ovaca: "Oče, nesreća!!"
Dragoslav nije ništa čekao i pogledao sinu u oči: "Ne smeš ni da mrdneš. Jel jasno?!"
Lazar je kimnuo i gledao za ocem kako s svećenikom trče van u sve gušći mrak. Nije mu bilo jasno, što se zbiva, pa se radije sakrio pod stol s dugim stolnjakom i čekao s knjigom u krilu. U sobu netko uđe i malac neprimjetno pogleda van. Tri para vojnih čizama, grube izraze koje je čuo samo kod tate kad je psovao političare i čitavu situaciju. Skužio je da dva muškaraca nose crne hlaće i jedan maskirne. Jedan vidi na stolu litru vina. Dođe i otpije gutljaj pa sjedne, nogama na centimetar od Lazara. Taj prati, što rade drugi."Gle, bolan, koliko para! Nisu ljudi ovde škrti." Poveseli se jedan i saspe novac u džep. "Daj i meni vina. Nemoj zaboravit da si musliman. Ne smiješ pit." Šmugne sjedećem muškarcu bocu.
"De, ne seri. Prvi sam ju vidio." Dignuo se od stola i, već otprije valjda pijan, uzeo bocu natrag. To se nije svidjelo onome drugom pa su se počeli tući. Treći, koji je izašao iz susjedne sobe kako bi tamo pretražio ladice, vratio se k njima i pokušavo ih rastrgnuti od sebe. Nije mu uspjelo i jedan muškarac pade na zemlju licem prema stolu. Lazar se pomaknuo malo unatrag i pritom je nesvjesno povukao stolnjak sa sobom i otkrio svoje jadno skrovište.
"Gle, tko se nam tu skriva!" Zaurla onaj treći i izvukao ga van ispod stola. "Mali čedo!"
"Nisam čedo!!!" Usprotivi se Lazar.
"Nije čedo!" Grohotom se smiju sva trojica. "Nego naš mali musliman koji čita knjigu o pravoslavcima." Onaj u maskirnom ga udari i knjiga mu padne na tlo. Dečko zadržava suze i s tihim otporom ga gleda u lice. "Ti si Naser!" Shvati u trenutku. "Tatin prijatelj.""Tata sad ima drugih problema, sinko. I ti ih za koji tren nećeš imati." Rekao je s nezadovoljstvom jer ga je klinac prepoznao. Zelena beretka mu je padala na stranu glave kad se latio izvadit oštri nož.
Vani se začuje detonacija i zatim se vidi eksplozija. Mali se odmah saže i pripije se uza zid kad muškarci u beretkama popadaju na tlo kako bi se štitili pred popucalim staklom. Lazar iskoristi ovaj trenutak i istrči van. Vidio je auto u plamenu, krave kako u ludilu bježe selom, zapaljene kuće. Viče za majkom, tatom i braćom ali nikoga ne vidi. Neka žena na tlu ga je dohvatila i povukla sebi: "Lazare, to sam ja, teta Mima." Tek sad je shvatio tko je to pored njega. Mimi je bio propucan trbuh i silno je krvarila. "Ostavi sve iza sebe. Ovo je masakr. Balije... Bježi odavde."
Lazaru je prvi put u životu netko preminuo pred očima. Zahvatio ga strah. Selo je bilo u rasulu. Sve je bilo uništeno. Morao se spasiti. Okrenuo se na peti i počeo trčati.
"Lovite ga!" Začuo je ali on je već bio u šumi i nije se zaustavljao iako je zapinjao za panjeve, granje mu se kačilo za odjeću i grebalo po rukama i licu. Trčio što je mogao dok nije pao na tlo i pao u nesvjest...

Par sati kasnije se probudio. Osjetio je hladnoću i vlagu. Shvatio je da se popišao od straha. Oblije ga osjećaj srama i straha. Ne zna, da li ići u selo nazad ili ne. I kojim pravcem? Kako se sve brzo dogodilo. Ostao je bez majke, braće i oca kojeg su sigurno isto ubili kad ih je išao braniti. Uvijek se divio svome tati. Bio je kao stijena, jak, staložen i nikad se nije predavao. U srce ga ubola spoznaja da ga nikad više neće vidjeti. Posljednji put se okrenuo prema pravcu odakle je bježao.
"Zbogom." Zašapuće. Nešto je uhvatio kutkom oka pa se uspravi i pogleda prema tome mjestu i uvidio je malenu lisicu kako ga promatra. Pak skuži da nije zanimljiv i nestane u šumskom raslinju.
Lazar očajan i naglo napušten, trudio se da se smiri i sjetit se kuda ići. Ipak ne može biti daleko od sela pa i cesta mora biti blizu. Napokon je odlučio ići natrag prema selu. Možda će doći blizu kuća nekih koje nisu bile spaljene pa će naći nešto suhe odjeće.
Nakon dvadesetak minuta je došao na čistinu odakle se u sto metra otvorio pogled na Čelebiće u ranojutarnjem svitanju. Požar je bio samo u jednom djelu Čelebića. Nažalost u tom pravcu je bila i njegova rodna kuća. Neke životinje, koje su uspjele pobjeći vatri, su šetale po selu. Inače je bila sablasna tišina. Kamenog lica, bez ikakvog mišljenja, šetao je žarištem dok nije došao do urušene kuće obitelji Bogdanović. Ništa nije ostalo na mjestu. Jedino panj je odolio. Sjekira je bila odbačena malo dalje sa tragovima krve. Čije? Onih balija ili njegove obitelji?
"Mama!" Uzvikne kad spazi poluobnaženo žensko truplo koje je ležalo na ulazu u štalu. Oči joj se stakleno sjaje i u kutu usana ima suhu krv. Na grlu i zapešću ima nekoliko velikih masnica plavih kao šljive i iz desnog boka joj viri nož. Lazaru se zacakle oči. Zasuzi i počinje plakati. Kroz suze ne vidi ništa. Sve je mutno, crno žarište još toplo od noćnog razaranja i napada Zelenih beretka na čelu s Naserom.
Nije više ništa čekao. Okrenuo se i u prvoj kući, koja je bila čitava, je uzeo novu odjeću, presvukao se, oprao lice i ruke i pobjegao s tog mjesta strave. Nije želio ništa više vidjeti. Samo da ode nekud daleko. Daleko odavde.
Korača polagano cestom. Promet je slab. Odjedan put ispred njega stane auto i neka mlada žena izađe na polje. Zapali cigaretu.
"Ej, mali."
Lazar nju pogleda, u očima se mu zrcali tuga.
"Ko, jel ja?"
"Kuda ideš?"
"Iskreno? Nemam pojma." Slegne ramenima.
"Bežiš od kuće?" Žena uvuče dim promatrajući ga plavim očima.
On joj iskreno odgovori: "Ubili su ih juče. Nemam gde. Ovo sam," pokaže na trenirku, "uzeo u prvoj kući koja je bila čitava."
Ženi u šoku od toga priznanja ispala cigareta iz ruku. Lazar i ona su tako tren stali na strani prometnice i pak je ona, bez ikakvih drugih riječi otvorila vrata i izvadila kruh, odlomila ga pa dala dečku. A on ga je halapljivo jeo.
"Samo se nemoj zagušiti tim komadom." Smiješi se. "Na, popi malo vode. Mora biti da si garant i žedan."
Punih usana je rekao: "Hvala." I malo ju je pri tome poprskao. Ali njoj to nije ni malo smetalo. Pak je rekla: "Znaš šta? Ajde ti sa mnom. Živim u Zebinoj Šumi. na strani prometnice i pak je ona, bez ikakvih drugih riječi otvorila vrata i izvadila kruh, odlomila ga pa dala dečku. A on ga je halapljivo jeo.
"Samo se nemoj zagušiti tim komadom." Smiješi se. "Na, popi malo vode. Mora biti da si garant i žedan."
Punih usana je rekao: "Hvala." I malo ju je pri tome poprskao. Ali njoj to nije ni malo smetalo. Pak je rekla: "Znaš šta? Ajde ti sa mnom. Živim u Zebinoj Šumi. Kad se sakriješ ispod pokrivača, sigurno ću te prošvercat. Ne brini."
Progutao je što je jeo i okljevao.
"Ne boj se. Neću ti ništa." Nabaci sjajan smiješak i pruži mu ruku za upoznavanje. "Ja sam Anja. Anja Stefanov."
Pomislio je, da na kraju svega nema više što izgubit. Pa nek je volja Božja.
"Ja sam Lazar. Lazar Bogdanović."

[LavovaLavica]

Povratak u Foču

Travanj 2017.

"Doktore Bogdanoviću!" Medicinska sestra u bolničkom hodniku trči do njega. "Imamo jednoga ranjenog. Našli su ga na ulici kako krvari. Ima rupturu abdomena."
"Ajmo u salu. Šta se čeka!"
Nisu svi dani doktora Bogdanovića bili toliko naporni. Nekad je imao samo obične lokalne zahvate poput rezanje bradavica, crvenih pjega ili trganje noktiju. To kad je u poliklinici. Kad je u bolnici, svaki dan mora pregledavati svoje pacijente točno u 10 sati prijepodne kad je ljekarska vizita. Sestre mu pokazuju rane kako zacijeluju, kako napreduju oni što su jučer jedva mogli hodat i danas su već dva koraka napravili... Kirurg je vrlo bitan posao jer ima toga za vidjeti. Uglavnom, nema što nije vidio. Od malih nogu je skužio, čim je vidio rane na maminom tijelu, da želi pomoći ljudima, ako će to biti u njegovoj moći. Da nije bilo Anje, tko zna kakav jadnik bi bio. A možda i ne bi.
Sad je bio već tri godine u Beogradu. Svidjelo mu se tamo. Pa, tu se i rodio. Ima odličan stan u moderno uređenom neboderu koji ima 14 katova i on je na desetom. Njegovi susjedi su jedna mlada obitelj s malom curicom čudesno plavih očiju i s druge strane je neka gospođa u srednjim godinama što voli gledat Televiza presenta serije. Znači neke Esmeralde, Valentine i tko zna kakve još pizdarije, po njegovom. Ta mlada obitelj s curicom je mješovita. Čini mu se da je tata Talijan i mama neka Slavenka, vjerojatno Poljakinja. I mala priča sve jezike koje čuje. Volio je tu raznolikost i napokon normalnost te svoje Srbije. Nema rata, nema ubijanja, nema svega toga sranja kroz koje je morao proći. Odrastao je u sredini gdje nije bilo oca. Vrlo brzo se osamostalio i počeo je pušit već s jedenaest godina. Istina, tad su cigarete bile blago za sve ali nije mu smetao ni duhan. Ipak, cigareta je cigareta.
Sad sjedi i čita stručni časopis, danas su stavili poseban prilog o frakturama i kakve su nove metode u njihovom novom popravljanju. Imao je bogata iskustva s pomaganjem drugim kolegama. Ali tko zna, uvijek možeš naučit nešto novo. Ak ne svaki dan onda svaki drugi.
Zvoni telefon.
"Lazar Bogdanović. Ko je?" Javi se.
"Ovde Kristijan Kosović, direktor mjesne bolnice u Foči. Rado bih vam ponudio mesto u našoj bolnici."
"Molim?" Ne vjeruje tome što čuje. "Zovete iz Foče?"
"Da. I nemojte se ljutit što vam smetam. Nemamo dovoljno ljekara i u vašoj bolnici su nam rekli da ste na raspolaganju. Šta više, lakše ćete se snaći jer ste iz našeg kraja."
To je bila istina. Nije mogao poreći da tamo od svoje pete godine nije živio. Ne u Foči ali u blizini. Uvijek je voljeo gledati Drinu s mosta i lizati sladoled.
Direktor Kosović je osjetio da Lazar oklijeva pa je rekao: "Gospodine Bogdanović, dobićete za korištenje stan i službeni auto. Bilo bi nam drago da se uključite u naš tim jer znate – imamo nedostatak lekara, ali trudimo se koliko možemo, a znamo da odradimo i profesionalni svoj posao. A i plata će isto biti za vas vrlo interesna."
Sumnjam, pomisli Lazar ali pitao je. Kad je to čuo, zakašljao se od udahnutog dima i djelomično od šoka. Odakle im tolika lova??
"Rekao sam, želimo vas. Razmislite o tome pa se javite. Barem to mi obećajte." Zamoli ga Kosović i pozdravi ga.
To je bila silna kava. Ovo je ponuda vratiti se i pokušati saznati gdje su mu pokopani roditelji i braća. Da li su u nekoj masovnoj grobnici ili u nekom grobu gore u selu. Imali su lijepo selo tamo gore. Toga se prisjećao. I onu crkvicu. Da li su Čelebiće sanirali, da li se nešto promijenilo tamo? Vjerojatno nije. Ali sad je imao šansu otići i u probnom roku sve istražiti.
U ruku je uzeo mobitel i nazvao broj s kojeg je zvao direktor bolnice.
"Kosović." Kratko se predstavi.
"Ovde doktor Bogdanović. Nije mi trebalo mnogo vremena za razmišljanje. Prihvatio bih vašu ponudu. Ali prvo na probni rok. A za dalje ćemo videti."

[LavovaLavica]

Proljeće se budilo i vrijeme je bilo toplije nego obično. Doktor se bližio Foči i pjevušio pjesmu od Severine koja je nekim pukim slučajom svirala na autoradiju.
"...trava nije nikla, tamo gdje je stala moja štiiiiklaaaaaa." Zaurla iz puna grla i počne se smijati. Da ga čuje tata. Bilo bi ga sram. Kod njih su bili CD od Bajage, Bijelog Dugmeta ili Divljih Jagoda. Vrijeme ga je naučilo slušati sve ali istina je da nije mogao trenutno naći neku prihvatljivu stanicu pa je pustio nek svira čega ima i baš je Severina na repertoaru. Anja ju je posebno voljela. Da... Anja. Otkad se udala za nekog mafijaša, ne javlja se često. Radi u njegovoj firmi u Novom Sadu i svako malo odlazi na Dunav lovit boju ili je u šopingu. I kad o tome bolje razmislio, Lazar nije imao baš puno vremena za normalan život. Jer se ubijao od posla. Ovo je njegov prvi izlet u Foču otkad je otišao 91.
Došao je na mjesto i odmah se uputi u bolnicu. Parkira se, izađe iz auta i zaključa ga. Pak mu pogled privuće graffit: "Prste k sebi od Lisca." "Ako zajebeš od Lisca najebeš." Lazar to nije shvaćao ozbiljno. Znao je da takvih šaranja ima po kugli zemaljskoj puno. Zato se bezbrižno otišao javit direktoru Kosoviću.
"O, doktor Bogdanović!" Usklikne Kosović, rukuju se i tri put ga izljubi. "Brzo ste stigli."
Lazar gleda s prozora četvrtoga kata, gdje je ured direktora. Bio je smiraj dana. Polako se sve stišavalo. Ali bolnica je ostala živa. Tu se život nije zaustavio. Možda malo primirio, poput srca koje polako tuče kod žabe koja se odlučila hibernirat. Ali kad se ona probudi opet kuca sto na sat.
Ured nije bio baš posebno uređen. Jedan pisaći stol i na njemu lampa, papiri, fascikli i druge stvari potrebne za dirigiranje bolnice i osoblja, PC, kancelarijska polstrirana fotelja na kolima presvućena plavim suknom, bijela stolica za posjetitelja i u jednom kutu kauč i mini televizija koja je bila trenutno upaljena. U drugom kutu na prozoru stoji tri biljke, od kojih je jedna otrovna difnbahija i ostale dvije ne zna kak se zovu. Iza stola je bila polica s raznim knjigama i ormar za stvari. Imao je na njemu i kuhalo za kavu, šalicu i šećernicu.
"Jeste li za kafu?" Nudi ga i istrgne tako Lazara iz misli.
"A šta da vam kažem, put je bio dug." Reče i prihvati ponuđenu malu šalicu punu vruće gorke crne kave. Baš takve kakvu voli. "Hmmm... odlična je." Otpio je glutljaj mladi ljekar i pusti da mu se tekućina valja na jeziku pa ju polagano pušta niz grlo.
"Jel bilo naporno?" Sjedne za stol Kosović i počne po njemu čeprkat.
Lazar stavi šalicu na tanjurić s plavim cvijetovima i reče kratko i jasno: "Bilo je naporno ali došao sam." Oči su mu ozbiljne, usne se smiješe. "Sad samo želim da odem u svoj novi dom i odmorim se, ako nije problem... malo sam umoran od puta."
"Evo ga!" Direktor pronađe dokument i predloži ga Lazaru na stol. "Prvo potpišite ugovor pa slobodno idite i odmorite se. Uopšte nije problem."
"Odlična ideja." Leti očima po njemu i zadovoljan potpiše. Pak zijevne. Kava je jaka ali ipak ju umor nadjača.
"Mislim da će vam trebati i ovo," kaže, "ključ od vašega novog stana u centru grada. A evo i adrese." Reče, pružajući mu papir sa rukom ispisanim tekstom. "Pobrinuli smo se, da ništa ne fali toliko kvalifikovanom lekaru kao što ste vi, gospodine Bogdanoviću." Namigne. Uozbilji se. "Jeste li došli autom ili..."
"Iznajmio sam ga u Sarajevu." Kaže.
"Odlično. Vaš službeni automobil je parkiran tamo." Pokaže mu s prozora na malo vozilo. Izgleda lijepo. Kako sunce zalazi, njegov odraz se vidi u zlatnoj metalizi.
"Znači, to bi bilo sve?"
"Da. Ništa se ne brinite. U stanu vas čeka još jedno malo iznenađenje." Smiješak ne silazi Kosoviću s lica. "I sad, kad smo sve obavili, dozvolite da vas ispratim."
Ulaze u lift i on ih snese u prizemlje.
"Gospodine Kosoviću," počinje Lazar, ali je prekinut čim se otvore vrata lifta i tamo je sve na nogama.
Nekoliko vozila je dovezlo pacijente koji su bili ranjavani ili propucani u pucnjavi u uličnoj borbi. To je bilo dosta čudno za Foču. To se događalo samo u doba rata.
"Šta je bilo??" Zaustavi u hodniku jednog bolničara direktor. Taj mu u jednom mahu reče samo: "Lisac se ljuti!"
"E, do kurca!" Zaurla i obrati se Lazaru. "Mislim da ipak još uvek ne mogu da vas pustim, doktore Bogdanoviću. Bojim se da imamo vanrednu situaciju, i trebaće nam vaše ruke, evo, baš sad u ovome trenutku. Odmor će, na žalost, morati da sačeka."
"Ko je Lisac?" Pita, kad trči za Kosovićem u svlačionicu.
"Čudi me, da za njega još niste čuli a imate isto prezime." Skida svoj sako i baca ga u ormarić. Navlači bijeli mantil. Drugi dodava Bogdanoviću.
"Bogdanović? A zar to nije prilično često prezime u ovim krajevima?" Obuče mantil i trči sa već novim kolegom u kontrolu pacijenata.
"To je naš... pa ajmo reći vladar, nešto kao kum... znaš već – don Corleone. Samo srpski." Objašnjava Kosović.
Sestra uzvikne: "Mrtav!"
"Radmila, nemoj me bre još i ti jebati, preklinjem te!" Zalaje Kosović.
Sad kad je Lazar u akciji, nema vremena razmišljati o mjesnoj mafiji. Pogleda prvog muškarca kojeg nije nikad vidio, postrelili su ga u ruku. To valjalo operirat. Brzo je sa sestrom utrčao u operacijsku salu. Opere na brzaka ruke, sestra mu navuće rukavice i baci se na vađenje zrna. Brzo se to odigralo pa mu pod ruku dođe još jedan, drugi, peti... Kad je sve gotovo, skine rukavice i opere ruke. Skinuo je i kapicu koju su mu stavili na glavu i obriše znoj s čela.

[LavovaLavica]

Izađe u bolnički hodnik i vidi čovjeka kako sjedi i čeka... nešto.
Nije mu vrag dao mira, i unatoč napornom danu je išao k njemu i sjeo.
"Dobro veče. Mogu li vam nekako pomoći?" Pita ga.
Nepoznanik ga pogleda i ostane kao prikovan. Potom izusti: "Ili sam poludeo ili... Ti si Lazar, sin Dragoslava Bogdanovića."
Sad je Lazar na redu za čuđenje.
"Oprostite, ali ko ste vi? Jel se mi od nekud poznajemo?"
"Ma nego što!" Uzvikne čovo. "Samo se seti. Kad je tvoj tata išao u nabavku, stalno te je vodio sa sobom. Dao sam ti mali drveni autić. U poslastičarnici, sećaš se?"
Nešto je izmaglilo iz njegova sjećanja pa je nesigurno izgovorio: "Čika... Slajo??"
"Da!" Oči se starijemu muškarcu zamaglile od tog naglog uzbuđenja. Pak su opet bile jasno smeđe, ali više nisu bile toliko meke kao nekad. "Gore u Čelebićima smo mislili da si i ti poginuo u tom strašnom požaru. Da tvoj tata tu bandu seronja nije kasnije ubio, još i danas bi nas terorisali, mamicu im njihovu jebem džihadističku! Lisac je naš čuvar i spas u pravi čas."
"Šta si rekao?" U nevjerici je upitao Lazar. "Moj otac, on je taj Lisac o kome svi pričate?"
"Pa... eh... da, recimo." S nelagodom je zamucao Slajo, pa spustivši pogled, nastavio: "Bio je, dok nije došla ta novinarka i dok ga nije navukla na sebe..." I Slajovo lice se smrknulo. "Moj sin je platio životom."
"Srđan?!" Nije vjerovao svojim ušima. "Pa on je bio dve godine stariji od mene. Šta mu se desilo, pobogu?"
"Ubijen. Zaklan. I na kraju ustrelen, ko šugavo pseto." Sa mješavinom tuge i mržnje u glasu procjedi Slajo. "Jer je dirao lovinu..."
Sad se čuje manja buka ali dolaze. Jedni s hitnim kolima i drugi autom.
"Šta je sad bilo, koji kurac, jebo im pas mater!" Naljuti se Lazar, jer je htio poslušati što se dogodilo s njegovim prijateljom iz djetinjstva i nije mogao. Umjesto toga je vidio gadno ozljeđenu ženu koja je pala u komu.
"Ja sam Irhad Halilhođić. Ova žena je ranjena. Molim, pomozite! Hitno!"
Doktor Bogdanović ju je pregledao i nije se mogao načuditi kako je netko mogao prebiti tako lijepu ženu. Ok, nije bila najljepša od svih, ali ona je imala lijepo lice. Usne kao srce, nazirale su se i lijepe grudi, velike. Struk i bokovi. Lice ima naotečeno i podbuhlo, tamne sjene pod očima odavaju nedostatak spavanja. Na desnoj ruci je primijetio veliku ogrebotinu. Ali vratio se koži njenog grla. Morao je protrljat oči. Stvarno? Ožiljak u obliku ćirilićnog slova L?!
"To je ona." Pojavi se mu iza leđa Slajo.
Lazar nije oklijevao. Nije vjerovao u ništa trenutno. Samo u svoje ljekarske mogućnosti. Čim se izgubio u operacijskoj sali, iza njega su se našli ljudi u bijelom koji su nosili tijelo pod plahtom u mrtvačnicu. Truplo je pripadalo Dragoslavu Bogdanoviću.

[LavovaLavica]

Spoznaja

Bolnica je utihnula. Sestre su bile po svojim sobama i samo privremeno su obilazile druge sobe s pacijentima. Tu večer neće nikad zaboravit. Kad je Kosović pozvao Lazara sa sobom u mrtvačnicu jer je vijest odjeknula gradom i okolicom, i Lazar koji je mislio da na svijetu nije imao nikog svog, se napokon susreo sa ocem. Nažalost, lice divljaka s razrogačenim očima u nijemom iznenađenju nije poznavao. Nikad ga takvog nije poznavao. U njegovom sjećanju je otac bio glava obitelji, ljubazan prema ženama i djeci, poštovani među ljudima jer je bio pravedan i čestit. Uvijek obrijan, nikad s buntovničkom bradom, to znači sa trodnevnim travnjakom na bradi. Sijeda poluduga kosa je čista, njegovana. Nije prljav. Valjda su ga oprali kad su ga pripremali za rezanje. Ali ono nije bilo potrebno. Znalo se kako je preminuo. Bio je ubijen. Dvije smrtonosno točne rane u potiljku i u srcu su toga bile dokaz.
"Zašto?" Pobjegne Lazaru pitanje.
Kosović stoji tih poput pjene uz zid i prati novog ljekara kako se ponovo našao s ocem za kojeg nije znao da je čuvar tog grada i okolice. S druge strane bilo mu je jasno da ako je u pola toliko čvrst kao Dragoslav, nastupit će na njegovo mjesto i bit će vođa mjesne mafije.
Otvore se vrata i uđe čovjek kojeg smo već prije vidjeli da je razgovarao s Lazarom u hodniku. Slajo, tako su ga zvali ljudi zato što je radio u slastičarni po danu. Inače mu je ime bilo Dario Samardžić. Što je radio po večerima? Pio je i ševio djevojke koje su još bile pod zakonom, to znači jedva su prešle 15 godina. Stari pedofil. Dragoslav je to znao i nije ga korio. To je ta okrutnost čovjeka koji izgubi sve ali nagon će uvijek biti tu negdje. Tek kad je upoznao onu novinarku koju je Lazar operirao, tad je odlučio poduzeti nešto da više neće činit tu degutantnu stvar. Rekao mu je: "Slaja, bre, prešaltaj se malo na starije. Ne smeš više jebat maloletnice. Razmeš?" I podario mu je jedan od svojih čeličnih pogleda od kakvih ti se krv smrzne i ti samo kimneš u nijemoj suglasnoti. Unatoč toj činjenici, Slajo ga je volio i nikad ga nije stao podržavati. On je znao da je ta žena koja je navodno došla iz Češke, opasna za Dragoslava. On se promijenio. Vraćao se svome starome ja prije rata. Nije bio više toliko grub, bio je ljubazniji, mekši. Našao je ponovo neku ljubav kad je Desanka otišla. Ali Čehinja ga je potpuno očarala. Trudila se biti dobra, jer je znala da će dobit batina, ali to mu je bilo dovoljno. Dozvolio joj je jahat i njegovog crnog vranca Vraga.
Sad je laganim korakom došao do Kosovića.
"Kako to izgleda?" Pita.
Kosović prati Lazara kad odgovara: "Imao sam priliku da razgovaram s direktorom bolnice u Beogradu, i on mi je rekao da ima silnu volju da liječi ljude. I ima svoje demone. Pa s njim treba oprezno postupati."
"Demone?" Digne obrve Dario.
"Posegne za pićem. Karta se, povremeno. Zna imati ispade nediscipline kao jednom, kad je u bolnicu došao pijan ko majka da je jedva mogao da stoji, pa je tako pregledao pacijente. I još je priznao. I nije ga bila briga hoće li ga nogirati ili ne. Ne boji se." Dao je tihu informaciju Dariu.
Lazaru su se smrznuo stoj i stvrdlo lice: "A vi ste se malo raspitivali, jel?" Zašapuće. "Uostalom, ja i nemam šta da krijem... Ja sam svoj posao uvek odradio kako je trebalo."
"Znam, znam." Požuri Kosović. "Samo... morao sam da znam... razumeš već, nadam se."
Lazar se od očeva tijela okrene prema dvojici muškaraca koje je jedva poznavao, ali zapravo je već znao tko su i zašto su ga ovamo doveli. Pod jasnim svijetlom mrtvačnice su mu čudesno zelene oči poprimile boju tamnije zelenog kamena malahita i titrajući opasnim munjama.
"Vi ste bre najgori lažovi na svetu. Niste ni prstom mrdnuli da pomognete mom ocu... da ga spasite!" Udari šakom o stol.
"M-mi nismo znali... tek kasnije..." Počne Slatkač ali je ušutkan jedinim udarcem u trbuh.
Sin Dragoslava Bogdanovića nikad nije bio toliko bijesan kao sada. Slatkač ga pamti kao dobrog i poslušnog dečka, ali on to odavno nije. Prošao je vihorom rata kao napušten dječak, tužan. Siroče koje nitko nije htio pozdravit, iako mu je Anja pomogla opet živjeti. Nitko mu nije davao veliki kredibilitet. On je bio samo siromašan dječak bez budućnosti. Da nije jednoga dana upoznao moćnog čovjeka iz Sarajeva koji je njega i Anju uzeo k sebi. On mu je pomogao steći borbene vještine iz karatea, aikida i taekwondoa. Bio je spreman na sve. Samo ne na opetovni gubitak oca kojeg više nije poznavao. Koji se je promijenio. I sad je shvatio da ni on nije drukčiji. Možda...
Pomogao je Slaji se ustati.
"Izvini." Reče ukratko.
On se mu nasmiješi: "Bome, jači si od njega." Nikne glavom prema stolu. "Bit ćeš još bolji čuvar nego doktor."
"Zaboravite sad to." Pogleda obojicu tužnim pogledom. "Nego, pokažite mi grob moje majke i braće."
Kosović pogleda Slatkača i kaže: "Ni ja ni on ti nećemo pokazati. Ali Igla hoće."

Lazar, Kosović i Slajo su se vozili u gorsko područje do davno zaboravljenog sela Čelebići. Rat ga nije preveč oštetio ali vidjeli su se tragovi davnih pucnjava po fasadama, crkve s poluraspalom fasadom i čudnom krčmom kamo su odlazili muškarci na lošu rakiju. U toj krčmi koja je bila zaljepljena nekako na crkvu, je sjedio žilav muškarac sa sarkastičnim smješkom na usnama. Najzamljivije bilo njegovo oko. Jedno smeđe i drugo plavo. Čudesno i jezivo izgledao. Bio je čisto obrijan i poludugu prosijedu kosu ima svezanu u kratak rep.
Kad su stali pred njim, digne oči i ironično primijeti: "Mali se vratio, a? Šta ti je toliko trebalo?" I trgne rakiju pa obriše usne rukavom.
Lazaru bljesne u oku: "Ajd ne seri..." Zareža. "... nego mi reci gdje je njihov grob."
Igla ga ignorira. Sipa novu rakiju i popije.
"Alo, bre, majmune jedan, tebi govorim!" Podiže glas.
Igla ga i dalje ignorira. Otpije još jedan gutljaj rakije.
"U redu," reče ledeno. "Još te ću jednom pitati, a onda ću ti se malo najebati mamice."
Iako toga nije bio svijestan, njegov hladni glas i prijeteći ton su u tom trenutku zvučali kao da su dolazili od njegovog oca – Lisca.
"Radi kako hoćeš. Boli me kurac."
"Igla..." Piskutavo reče Slaja i dva koraka odu s Kosovićem unatrag. Ostala trojica pijanih instinktivno riješe lokal svoje prisutnosti i nestanu u kutu odakle prate što će se dogodit.

[LavovaLavica]

Visoki muškarac smeđe kose i zelenih očiju koje su opet poprimile boju malahita, je uzeo stolicu i sjeo na nju obrnuto da se može rukama naslonit na leđni naslonjač. Zuri u Iglu koji ga ne ferma pet posto i kaže mu:
"Vidi sinko," Namjerno se sa "sinko", kao što bi se nekom dijetetu, obratio čovjeku duplo starijem od sebe, stavljajući ga u položaj podređenog i dajući mu na znanje svoju fizičku i intelektualnu superiornost nad njim. "Ako se dobro sećam, lepo sam te zamolio..."
"A ja se nešto ne sjećam da sam čuo "molim"..." Prekinuo ga frajer prezirno.
"E moj ćale," pomisli tmurno, obraćajući se u mislima pokojnom ocu: "Gde si samo nalazio ove raspuštene džibere i seljačine? Po onome što se o tebi priča po ovim krajevima, čovek bi pomislio da si ti sve to utegao pod konac i držao pod kontrolom, a vidi ih samo – čim tebe nema, raspustila se bagra! E pa, ako se ja tu nešto pitam, to tako, vala, neće ići!"
Lazar pridrži kratko korijen nosa i onda se nasmije. Izvadi kutiju Ronhilla i stavi cigaretu u usta. Digne se sa stolice i stavi ju sa strane. Ležerno zapali pa sjedne sa strane na stol. Visok i ispresivan u svojoj pojavi, pogleda Iglu s vrha i reče: "Vidim, tata je imao prave frajere kad mu nisu iskazivali respekt."
"Tvoj otac je nekad bio žestok. Pak se razmlitavio. Zato ni povratak nezahvalnog sina kojeg je oplakao, neće zaslužit ništa. Samo moj prezir." Odgovori Igla pogledavši ga oči u oči, a na licu iskrivljeni smiješak. "Zašto bih ti trebao pokazati grob tvoje majke kad nisi bio dvadeset godina zainteresiran, ti izdajico roda Bogdanovića!" Ustane.
Lazar se počne smijati. Pak bez prethodnog znaka uhvati Iglu za ruku i iskrivi mu je iza leđa. Onda mu podmetne noge i prikuca ga na prljavi pod. Za kraj mu je kleknuo na leđa i glasom od kojeg se svima digla kosa na glavi procijedi kroz zube:
"Ja sam Lazar Bogdanović. Ja sam sin Dragoslava Bogdanovića. I kad nudim drugu šansu da mi netko nešto učini, onda to i treba tako učiniti bez pogovora." Koljeno mu ugura malo dublje, da Igla zasikta od bola. "Jesam li bio dovoljno jasan?!"
"Jesi, Lazare."
Lazar još izvadi opušak u njegovim usnama i ugasi ga o Iglin vrat, onda ga pusti i sam se ustane. Popravi kosu i pogleda tu trojicu pijanca: "Vas trojica, idite i recite svima da se vratio Lišćev sin. I neće imati milosti, ako se netko usprotivi. MARŠ!!!" Okrenuo se šarenookom muškarcu: "A ti vodi. Pun mi je kurac svega već. Pa da i ovo skinem s dnevnog reda."

Zvijezde i mjesec su obasjavali mirno spavajuće selo Čelebići kad je Igla vodio trojicu muškaraca do mjesta iza kuće, gdje je proveo par godina svog djetinstva. Nisu išli u dvorište. Nije se dalo ni proći onuda. Ali prošli su okolo ponovo dignute štale i tamo, blizu šume ispod jedne breze u svijetlu mjesečine uvidjeli četiri križa. Lazar je prišao bliže ali ostali su se zaustavili u malom odstojanju kako ne bi smetali mladom doktoru u naponu snage da vidi svoju obitelj.
Lazar upali svjetiljku na mobitelu i pregleda jedan po jedan križ. Bili su od lijepog drveta, ispolirani i održavani. Svaki je nosio po jedno ime – Desanka, Zvezdan, Milovan i...
"Ja?" Začudi se. Ali kad se zamislio i vratio se natrag tih dvadesetak godina i sagledao tu situaciju očevim očima, bilo mu jasno da kad je nestao i nije mu bilo ni traga ni glasa, smatrali su ga mrtvim. I zato su mu podigli taj križ.
Kad se Dragoslav vratio u popovu kuću, vidio je da nikoga nema. Samo jednog mrtvog pobunjenog muslima koji je imao u glavi komad crijepa. Prevrnuo je sve u nevjerojatnom strahu i bijesu pa je krenuo tražiti van u okolicu. Ali nigdje Lazaru ni traga ni glasa. Nije znao što će, kako ga naći. Ali nadao se da će biti još negdje zavučen kako bi ujutro izašao i našao se s njim. Kad ni ujutro Lazara nije bilo, skupio je ostatak preživjelih seljaka koji su se tamo zatekli i kojima kuće nisu bile spaljene, te su tražili po šumi i po selu. Nisu ga nigdje pronašli. Ostatke njegove obitelji su odmah sahranili, prije nego što se počnu raspadati. Bilo mu je teško. Jako teško. Otada se zatvrdio, srce je zatvorio prema svima, a pogotovo prema onima koji su bili neprijatelji Srba ili nisu slušali, te ih je bez trunke milosti ubijao, mučio i silovao. U ratu je imao samo jedinu želju – da sačuva barem svoj život. Počeo se bavit švercanjem cigareta preko granice. Nitko mu nije stao u trag jer su ga svi iz Foče i okolice branili. Dragoslav se jednoga lijepoga dana probudio i otišao u krvavu vendetu. Znao je točno tko su bile te zelene beretke, ljudi što su mu ubili obitelj. Uzeo je svoju lovačku pušku s kojom je odlazio u lov i počeo ih streljati jednog za drugim. Svaki dan jednoga. Dečki, predvođeni Srđanom na čelu koji je bio posebno krvoločan, su mu ih dovodili svakog od ubojica njegovih najmilijih u dvorište. Tamo se bavio njihovim mučenjem, na velikom panju za cijepanje drva im je sjekao ruke ili samo prste, te ih je s velikim guštom ubijao ili nožem ili puškom. Postao je zvijer. Čovjek kojemu je sve jedno što se dogodi. Ali obitelj je morao osvetiti. I to je učinio.
"Preneću vas u Beograd. I tamo ćete napokon moći da počivate na miru, s ćaletom." Prošapće i prekriži se. Ustao se i još uvijek s pogledom na grobovima, reče: "Ajmo kući. Dosta je bilo za danas."
Kad se spuštaju prema gradu, pita Lazar Kosovića:
"Kad imam prvu službu u bolnici?"
"Prekosutra. Sutra je nedjelja." Odgovori.
Doktor Bogdanović dalje ne razvija razgovor i šutke se dovezu pred bolnicu, gdje sjedne u svoj novi službeni Fiat i odjuri u stan. Našao ga je lako, pa se bez duljenja naselio s dva kofera i jednom torbom na ramenu unutra. Našao je tuš i istuširao se. Poslije je obukao bordo bokserice i ušuškao se u krevet. U trenu je pao u duboki i miran san. Vratio se kući.

[LavovaLavica]

Sletila sam na zemlju,
između neba i zemlje,
lebdila sam godinama,
gdje nije bilo ni starta ni cilja,
samo velike opasnosti,
velike crne rupe, koje me htjele upit,
crni vragovi s kojima sam plesala.

Ali uspjela sam im izmaknuti.
Ne sama, nego su mi drugi pomogli,
dali su mi nadu, vjeru u bolje sutra,
samopouzdanje i budućnost.
Gdje bi sam bila bez svojih anđela,
nego u tom najdubljem blatu pakla.

I sad me hoće lomit,
hoće me staviti na lomaču i zapalit,
ja se otimam i ne dam se,
ali ima ih previše i jači su,
ne mogu ja sve sama savladati.
Kad gle - jaše moj princ, moj kralj,
sa velikom crnom krunom s bijelim biserima,
prereže lance vatrenim mačem,
otima me s lomače i jurimo u skrovište,
u njegov mali dvorac s vrtom od ruža,
tamo gdje ću biti na zauvijek sigurna.

Jedino jedini osjećaj može nadmašiti mržnju,
i to je velika i sudbonosna ljubav,
baš ona koja će spasiti narode od izumiranja.
Ona nas želi zagrliti,
izljubiti i dati vjeru i samopouzdanje.
Možda jesmo sami,
ali u svijetu imamo nekoga našeg,
ko će nas spasiti s lomače.
Tako kao što je mene spasio moj kralj

[LavovaLavica]

GOLA

Ježi ti se kosa na potiljku,
kad te u svoj parfem sakrijem.
Kosa mi miriše na kokos,
koža je oprana egzotičnim voćem acai,
izlazim i uzimam ručnik da se brišem.

Bio si zavidan kapljicama vode,
koje su klizile po vratu, po bujnim prsima,
sve niz trbuh u malu rupicu koja se pupak zove.
Druge kapljice su u trci,
koja će prije stići tamo...
Tamo dole u mekani tepih tople delte.
Tamo je centar svijeta.

Ali neke kapljice ne žele više biti tamo.
Delta se razdvaja i one kližu niz ženstvene bute,
guzicu koja se tak divno oblikuje,
Divno kližu sve niže i niže u potkoljenicu,
odakle nastavljaju put, tebi mučan,
nedodirljiv...

Na nožnim prstima se zaustave,
ne znaju što dalje.
Odjednom je za njih kraj,
svršetak ceste njihovog postojanja.

Sada je ručniku red...
Ponovit će početak i kraj,
od vrata do nožnog prsta,
samo on hoće trljati do suha...

Budi mi krema na goloj koži...