Rudolf Steiner: Filosofija slobode (zajedničko čitanje)

[planinar]

erleuchtet kaže:

To znači da fenomen svijesti tj unutarnje gledanje vanjskog prethodi vanjskom?

Da, tj. ne da prethodi, nego ga uvjetuje.
Naime, što se tiče opažanja, mi ne znamo kako izgleda vanjsko sve dok ga ne opažamo/doživljavamo.
A što se tiče samosvijesti, svjesni toga da je vanjsko u nama osvješćeno tek po nutarnjoj predstavi, slici, predodžbi vanjskog, možemo misliti da je pojam vanjskog uvjetovan, a ne neovisan.

[nitko drugi]

Kantovsko shvaćanje o tome da su ono što opažamo samo predočbe, Steiner opovrgava tako da ga provodi dovoljno daleko. Taj kantovski ''kritički idealizam'', kako ga naziva, doduše ima pravo spram ''naivnog realizma'' koji vjeruje da su stvari upravo onakve kakve ih opažamo, neovisno o našoj konstituciji.

Opažaj promjene u nama, modifikacija koju doživi moje sopstvo bila je gurnuta u prvi plan, a objekt koji je tu modifikaciju prouzrokovao potpuno se izgubio iz vidokruga. Govorilo se: Mi ne opažamo predmete nego samo svoje predodžbe. Ja ništa ne znam o stolu po sebi, koji je predmet moga promatranja, nego znam samo o promjeni koja se sa mnom događa dok opažam stol. … [K]antovsko shvaćanje … našu spoznaju svijeta ne ograničava na naše predodžbe ne zato što je uvjereno da izvan tih predodžbi nema ničega nego zato što nas zamišlja tako organiziranima da možemo spoznati samo promjene svojega vlastitog sopstva, a ne stvari po sebi koje uzrokuju te promjene. To shvaćanje po kojemu poznajemo samo svoje predodžbe ne poriče postojanje još nečega drugog neovisnog o tim predodžbama. ... Naivan čovjek misli da predmeti onakvi kakvima ih on opaža isto tako postoje i izvan njegove svijesti. Fizika, fiziologija i psihologija uče da je za naše opažaje potrebna naša organizacija te da prema tomu ni o čemu drugome ne možemo znati nego o onome o čemu nas o stvarima informira naša organizacija. Time su naši opažaji modifikacije naše organizacije, a ne stvari po sebi. … Mozak mi pojedinačno daje vidne, taktilne i slušne osjete, i to vrlo različitim putovima, a duša ih zatim spaja u predodžbe, npr. u predodžbu trube. Ovaj završni element procesa (predodžba trube) ono je što mi se kao prvo javlja u svijesti. U njoj ne postoji ništa od onoga što se nalazi izvan mene i što je prvotno učinilo utisak na moja osjetila. Vanjski se predmet na putu do mozga i na putu od mozga do duše potpuno izgubio.

Ali, ako se takvo razmišljanje okrene i prema našoj psiho-fizičkoj konstituciji, to shvaćanje zapada u problem. Ako je ''vanjski svijet predočba koju kreira naš mozak'', je li i mozak jedna takva predočba?

[T]u stvar treba još jednom započeti od početka. ... Moji su osjetilni organi i procesi koji se u njima odvijaju dosljedno tome, međutim, samo subjektivni. Nemam pravo govoriti o stvarnom oku nego samo o svojoj predodžbi oka. Isto se odnosi na živčani prijenos i proces u mozgu, a ništa manje na proces u samoj duši koji iz kaosa raznolikih osjeta treba izgraditi stvari. Prođem li, uz pretpostavku da je tijek prvog kruga misli ispravan, još jednom elemente svojega spoznajnog akta, tada se ovaj drugi pokazuje kao splet predodžbi koje ne mogu djelovati jedna na drugu. Ja ne mogu reći: Moja predodžba predmeta djeluje na moju predodžbu oka, a iz toga uzajamnog djelovanja proizlazi predodžba boje. No, to mi nije ni potrebno jer čim mi postane jasno da mi moji osjetilni organi i njihova djelatnost, moj živčani i moj duševni proces također mogu biti dani samo predodžbom, vidim kako je opisani tijek misli sasvim nemoguć. …

Kritički idealizam može pobiti naivni realizam tek ako i sam naivno realistički prihvati objektivno postojanje svojega vlastitog organizma. U onome času kad kritički idealizam postane svjestan da su opažaji na vlastitome organizmu potpuno istovrsni onima kojima naivni realizam pripisuje objektivno postojanje, on u prvima više ne može naći siguran temelj u koji se može pouzdati. Tada bi i svoju subjektivnu organizaciju morao smatrati samo skupom predodžbi. Time se, međutim, gubi mogućnost da se o sadržaju opaženog svijeta misli kako je on uvjetovan duhovnom organizacijom. … Takozvani kritički idealizam ne može se dokazati a da se pritom ne pozajmi nešto od naivnog realizma.

[činovnik]

nitko drugi kaže:

Treba najprije uočiti da je ne samo ''unutarnje'' nego i ''vanjsko'' rođeno onim okretom u kojem opažam da sam ja taj koji opažam. Bez tog okreta ne bi bilo razlike vanjsko-unutarnje. Damir Barbarić to naglašava pri interpretaciji Leibniza.

Slažem se s time što kažeš, ali nije li shvaćanje svijesti u ovom citatu malo preusko? Preciznije bi bilo reći da je suopažaj samosvijest. Biće može biti svjesno, a da istovremeno nije i samosvjesno. Dakle, da opaža, ali ne suopaža.

[činovnik]

planinar kaže:

Tu mi Steiner djeluje kao da nepotrebno komplicira odvajajući svijest od mišljenja. Čovjek je jedinstvo - "ja" koji misli je posebna kvaliteta svijesti pridružena čovjeku, kao što je neka životinja posebno biće po kvaliteti svijesti pridruženog mišljenja, objektiviziranja stvarnosti. Čovjek (ili biće) je akcija svijesti, posebna usporediva svjesnost različita od drugih svjesnosti.

"Ja" koji promatra vlastito mišljenje zapravo promatra tog "ja" (sebe) kao stanje koje je to mišljenje proizvelo. Znači, aktualni, dinamični, sada-"ja" promatra sliku svog "ja", onog statičnog, prošlog.

Ovo sve nisam baš shvatio, ali što se tiče boldanog, čini se da S. opravdava odvajanje mišljenja ne samo time da se ono usmjerava na sebe već i time što je "univerzalno".

Steiner:
Moje me samoopažanje zatvara unutar određenih granica; moje mišljenje s tim granicama nema nikakve veze. U tome sam smislu dvostruko biće. Zatvoren sam u području što ga opažam kao područje svoje vlastite osobe, ali sam i nositelj djelatnosti koja iz jedne više sfere određuje moje ograničeno postojanje. Naše mišljenje nije individualno kao naše osjećanje. Ono je univerzalno.
....
Mišljenjem je dan element koji našu posebnu individualnost povezuje sa cjelinom kozmosa. Time što osjećamo (i opažamo) smo pojedinci, time što mislimo smo ono i opće i jedinstveno biće što sve prožima. To je onaj dublji uzrok naše dvostruke prirode: U sebi vidimo kako se javlja jedna upravo apsolutna snaga koja je univerzalna, ali mi je ne upoznajemo prilikom njezina izviranja iz središta svijeta nego u jednoj točki periferije. Kad bi ono prvo bio slučaj, onda bismo u času u kojem dolazimo do svijesti znali čitavu zagonetku svijeta. No, kako se nalazimo na jednoj točki periferije, a vlastito nam je postojanje zatvoreno određenim granicama, područje koje se nalazi izvan našega vlastitog bića možemo upoznati pomoću mišljenja koje uvire u nas iz općega svjetskog bitka.

Stoga što mišljenje u nas zahvaća preko naše zasebnosti i stoga što se odnosi na opći bitak svijeta, nastaje u nama poriv za spoznajom. Bića bez mišljenja nemaju taj poriv.
...
Spoznaja mora ostvariti izjednačenje, sjedinjenje obaju elemenata, vanjskog i unutarnjeg.

Složenije životinje ipak imaju neku svijest, ali nemaju mišljenje kao samosvijest (možda imaju neki majmuni i još neke životinje u nekom rudimentranom obliku) i univerzalnost.

Izgleda da time S. sebe dopunjuje. Na jednom prethodnom mjestu piše: "Mišljenjem nastaju pojmovi i ideje." Po tome bi i neke životinje imale mišljenje jer imaju neke pojmove pa možda i ideje, iako kod njih nema riječi o samosvijesti i univerzalnosti. Ili je pak bolje reći da i (neke) životinje imaju mišljenje samo što onda moramo zaključiti da se mišljenje ne mora nužno okretati prema samom sebi i ne mora imati karakter univerzalnosti. Onda bi se ta svojstva mišljenja javljala tek na nekom još složenijem stupnju razvoja, npr. možda kada mišljenje počne baratati s puno više pojmova i ideja.

[činovnik]

Steiner:
Mišljenje moramo najprije promatrati neutralno, bez veze s nekim misaonim subjektom i zamišljenim objektom. Jer, u subjektu i objektu već imamo pojmove oblikovane mišljenjem.

Što je s intencionalnošću? Nije li mišljenje uvijek o nečemu, pa bilo to i mišljenje samo?
Još kaže da mišljenje nadilazi podjelu na subjekt i objekt, da je s onu stranu subjekta i objekta. Stekao sam dojam da mišljenje tu razliku nadilazi tako što sve objektivizira, pa i samo sebe.

[činovnik]

nitko drugi kaže:

Ali, ako se takvo razmišljanje okrene i prema našoj psiho-fizičkoj konstituciji, to shvaćanje zapada u problem. Ako je ''vanjski svijet predočba koju kreira naš mozak'', je li i mozak jedna takva predočba?

Jasno, po tome sve mora biti predodžba. Znači kritički idealizam uzima ljudsku konstituciju zdravo za gotovo, tj. pretpostavlja da ju zna "po sebi", pa time i fenomene koje proizvodi (npr. proizvodi predodžbe koje opaža "ja")?
Samo mi nije baš jasan Steinerov pristup.

[nitko drugi]

činovnik kaže:

Što je s intencionalnošću? Nije li mišljenje uvijek o nečemu, pa bilo to i mišljenje samo?
Još kaže da mišljenje nadilazi podjelu na subjekt i objekt, da je s onu stranu subjekta i objekta. Stekao sam dojam da mišljenje tu razliku nadilazi tako što sve objektivizira, pa i samo sebe.

Da, ja sam razumio tako da slično kao Husserl ''stavlja u zagrade'' realno postojanje intencionalnog objekta ili subjekta koji intendira, pa promatra samu intencionalnost. Tako S. uzima mišljenje kao ono koje prethodi subjektu i objektu, koje tek implicira subjekt (mislioca) i objekt (ono što je mišljeno), ali se može promatrati i neovisno o odluci o realnosti bilo subjekta bilo objekta.

[erleuchtet]

nitko drugi kaže:

A, to kažeš. Pa da, nesvjesno funkcioniranje prethodi svjesnome (a najčešće postupamo nesvjesno i nakon što se (samo)svijest rodi). Pod gledanje nisam mislio svjesno-voljni proces, nego naprosto to da vidimo stvari (gledam pa vidim). (Samo)svijest se rađa u refleksiji, u obratu na sebe, u cogito. Kako se to točno prvi put dogodi, taj obrat, to mi je teško razumjeti. On valjda nije svjesno-voljan, ako svjesna volja biva tek rođena u tom obratu.

Pa da gledaš pa vidiš a ponekad tj često ni ne vidiš. Želim reći npr kad voziš automobil i zapričaš se sa nekim, da te netko upita pored kakve si kuće ili ograde prošao nebi znao, jer to nisi u otpunosti osvjestio. Ta radnja ( dakle vožnja ) je rađena već naučenim automatizmom koji je nesvjestan ( pri tom terminu nesvjestan ne podrazumjevam stanje potpunog gubitak svijesti očito ), dakle doživljavao si potpuno svjesnim samo temu razgovora ili razmišljanje koje je pak unutarnji proces.
Jednostavno se gubi razlika između unutarnjeg i vanjskog. Npr kada sanjam nisam svijestan da sanjam ali san doživljavam kao suodnos subjekt-objekt. Isto je sa budnim stanjem. Tek voljno svijesnim percipiranjem uviđam razliku.

[erleuchtet]

planinar kaže:

Da, tj. ne da prethodi, nego ga uvjetuje.
Naime, što se tiče opažanja, mi ne znamo kako izgleda vanjsko sve dok ga ne opažamo/doživljavamo.
A što se tiče samosvijesti, svjesni toga da je vanjsko u nama osvješćeno tek po nutarnjoj predstavi, slici, predodžbi vanjskog, možemo misliti da je pojam vanjskog uvjetovan, a ne neovisan.

Da u pravu si jer je to uzročnoposljedični proces no ja sam podrazumijevao potpuno osvješćivanje distinkcije tj biti svjestan ja jesam ili ja gledam dok to zapravo nije uvijek slučaj. Ponekad zapravo postajem vanjski fenomen.
No to pojmim samo retrogradno prisjećanjem, jer ako krenem u analizu sadašnjeg percepcijskog trenutka uvjeti shvaćanja subjekt-objekt se mijenjaju.

[erleuchtet]

činovnik kaže:

Svaka misao ili pojam ima neki svoj neuralni korelat (neki fizičko-kemijski događaj u mozgu). Uzmimo udžbenički primjer silogizma: "Svi ljudi su smrtni. Sokrat je čovjek. Sokrat je smrtan." Obje premise, konkluzija, kao i cijeli zaključak imaju neke svoje neuralne korelate, neke fizičko-kemijske procese u mozgu. Ne postavlja li se tu pitanje: što upravlja čime? Upravljaju li neuralni korelati zaključkom ili zaključak upravlja neuralnim korelatima?

Postoji li mogućnost da je psihički proces neovisan od fizičkog?

Postoji li neka neuralna logika koja upravlja slijedom fizičko-kemijskih procesa (koji se misaono manifestiraju kao premise, logički nužna konkluzija i čitav zaključak)? Ili pak (logička) misao nekako upravlja tim neuralnim korelatima, tj. taj slijed fizičko-kemijskih procesa u mozgu je nekako podvrgnut (logičkoj) misli?

Pa normalno da jest, no utoliko što je to njegova funkcija. Dio mozga zadužen za motoriku ne može izvršavati funkciju osjećaja npr. Naša misao utječe na drugu misao itd, no temelj je uvijek u sinapsama. Nema funkcionalne sinapse, nema ni misli.

S druge strane taj "mislim dakle jesam". Ljudska misao je pojmovna s jedne strane tim znakovljem koje nazivamo riječima. S druge pak strane mislimo u slikama, pojmovima vokabularno ne označenim formama. Netko razmišlja čak i u brojevima. Ko npr Linić.
No predpostavljivo je da i npr mačka koja posjeduje inteligenciju, razmišlja u takvim pojmovnim oblicima. A nije narcisoidna pred zrcalom. Ja sam dakle samosvijestan makar i ne mislim. Misao je samo jedna od sadržajnih forma svijesti. Mogu primjerice, samo promatrati vanjski svijet i ne tvoriti nikakve misaone korelate uz viđeno.

Ovdje se navode vidim opservacije filozofa, neki su i iz 18 stoljeća no razlaganje fenomena svijesti tj samosvijesti danas dominantno pripada području znanosti, neuropsihologije itd. Pokušati uhvatiti temelj tj refleksiju samosvijesti samopromatranjem istom, mi djeluje kao npr mačka koja trči u krug loveći vlastiti rep.
Svijest je uvijek vezana uz neki sadržaj, dakle nema nećeg poput čiste svijesti, no to ne mora biti nužno misao.

[nitko drugi]

erleuchtet kaže:

Postoji li mogućnost da je psihički proces neovisan od fizičkog?

Dok računamo ili igramo šah, nama rade neuroni; dok računalo računa ili igra šah, radi sasvim drugačiji fizički korelat. Nadalje, različiti mozgovi mogu misliti iste misli, čak i različitim dijelovima mozga (navodno žene i muškarci u prosjeku koriste različite dijelove mozga za rješavanje istih problema).

Dakle, postoji neka neovisnost u tom smislu da se iste misli mogu utjeloviti i u raznim i raznolikim fizičkim korelatima.

[nitko drugi]

erleuchtet kaže:

Ovdje se navode vidim opservacije filozofa, neki su i iz 18 stoljeća no razlaganje fenomena svijesti tj samosvijesti danas dominantno pripada području znanosti, neuropsihologije itd. Pokušati uhvatiti temelj tj refleksiju samosvijesti samopromatranjem istom, mi djeluje kao npr mačka koja trči u krug loveći vlastiti rep.

Meni, obrnuto, pokušaj da se refleksiju uhvati izvana, nekim mjernim uređajem, meni djeluje kao npr. pokušaj da se slika uhvati mikrofonom.

[erleuchtet]

nitko drugi kaže:

Dok računamo ili igramo šah, nama rade neuroni; dok računalo računa ili igra šah, radi sasvim drugačiji fizički korelat. Nadalje, različiti mozgovi mogu misliti iste misli, čak i različitim dijelovima mozga (navodno žene i muškarci u prosjeku koriste različite dijelove mozga za rješavanje istih problema).

Dali je misao ista ili samo slična je upitno, jer svaka misao generira druge ili je generirana od drugih različitijih itd, uz to se vežu asocijacije, osjećaji i to, ali da u pravilu su podjednake. No svaki dio mozga ima svoju funkciju. Postoji normalno preinaka npr treningom ili nakon oštečenja da drugi dio preuzme ulogu oštećenig no opet samo u anatomskim okvirima.
No indikativno je da znanost skneranjem mozga može "pročitati" ljudske misli. I to zastašujuće detaljno.

S druge strane nebih rekao da kompjutor igra šah. Kužim prosječno si se izrazio no kompjutor analizira. Često programi sadrže i bazu podataka koju analiziraju da bi pronašli najbolji potez. Normalno to radi i mozak ali u mnogo manjem obimu. Nasuprot tom analitičkom dijelu mozak stvara tj kreativan je i stoga navodim da računalo zapravo ne igra. Za igru je nužna kreativnost. Normalno današnja računala su superiorna vrhunskim šahistima.

Dakle, postoji neka neovisnost u tom smislu da se iste misli mogu utjeloviti i u raznim i raznolikim fizičkim korelatima.

To je jasno da, no nedvojbeno samo za čovjeka. Apriori ne možemo znati kako bi npr svijest A.I. izgledala.

nitko drugi kaže:

Meni, obrnuto, pokušaj da se refleksiju uhvati izvana, nekim mjernim uređajem, meni djeluje kao npr. pokušaj da se slika uhvati mikrofonom.

Nisam mislio da se uhvati izvana jer jasno svijest je fenomen. No stoga se proučava mozak, tj živćani sustav kao ishodište i fizički uvjet svijesti.

[nitko drugi]

erleuchtet kaže:

No indikativno je da znanost skneranjem mozga može "pročitati" ljudske misli. I to zastašujuće detaljno.

Evo, imam i ja link o mozgu.

Sorry, ja sam skeptik spram tih ''tek što nismo'' znanstvenih prodora.

[erleuchtet]

nitko drugi kaže:

Evo, imam i ja link o mozgu.

Sorry, ja sam skeptik spram tih ''tek što nismo'' znanstvenih prodora.

Što se tiče nesreće sa cerebralnim oštećenjima to je dakle moguće. Nije čest slučaj ali je moguć. Primjerice jedan savant nakon pogotka basebal loptom u glavu zna odrediti za bilo koji datum u povijesti koji je dan u tjednu padao. Predpostavlja se da i suvišna aktivnost određenih dijelova mozga narušavaju kvalitetu spoznajnih sposobnosti tj i samog intelekta. To je zapravo obrambeni organizam koji eto onemogućava procesuiranje i memoriziranje prevelike količine informacija, što bi moglo dovesti do kurcšlusa. Dakle da ne spizdimo itd.
Veličina kore velikog mozga nije toliko bitna za intelekt koliko se smatra, već "stupanj" međupovezanosti moždanih stanica.
Nije pravilo normalno ali viša inteligencija za sobom povlači i mogućnost asocijalnog ponašanja i ostalih psihoboleština tj poremećaja koje onemogućavaju društvenost tj opstanak. Eto pogledaj si samo Nietzschea.

[nitko drugi]

''There are more things in heaven and earth than are dreamt of in your neuroscience.'' Mene osobno taj hype oko neuroznanosti (''tek što nismo'', ''zastrašujuće mogućnosti'') podsjeća na hype oko ljudskog genoma 2000. Sjećaš se, Clinton i Blair su bili na predstavljanju, spekuliralo se o silnim lijekovima za ovo i ono koji će automatski uslijediti nakon dekodiranja genoma, kako će ljudi naručivati bebe po mjeri, i tko zna što. Evo, skoro 15 godina prošlo, stvar se uglavnom ispuhala. Tko je onda uložio u gensku tehnologiju, izgubio je novce. OK, možda ovaj put bude zapravo.

[erleuchtet]

nitko drugi kaže:

''There are more things in heaven and earth than are dreamt of in your neuroscience.'' Mene osobno taj hype oko neuroznanosti (''tek što nismo'', ''zastrašujuće mogućnosti'') podsjeća na hype oko ljudskog genoma 2000. Sjećaš se, Clinton i Blair su bili na predstavljanju, spekuliralo se o silnim lijekovima za ovo i ono koji će automatski uslijediti nakon dekodiranja genoma, kako će ljudi naručivati bebe po mjeri, i tko zna što. Evo, skoro 15 godina prošlo, stvar se uglavnom ispuhala. Tko je onda uložio u gensku tehnologiju, izgubio je novce. OK, možda ovaj put bude zapravo.

Ma dobro to. Tu jasno treba biti ozbiljan. Ne ko onaj Radman što prodaje eliksir mladosti na bazi koštica od grožđa. No on je znanstvenik pa djeluje neozbiljno a ova dvojica; :mislio: pitaj boga kome su uvalili šta.
Nego govorim o ozbiljnim istraživanjima. Evo primjerice pratim kako am vojska mozgove svojih časnika za dronove tretira magnetskim stimulaciji. To im izoštrava percepciju itd. Istu metodu sam vidio na njem tel gdje time tretiraju pacijente nakon moždanog udara i rezultati oporavka su poprilično upečatljivi.
Također znanost je podijeljena očito na onu "javnu" i tajnu. Šta npr govnari rade pod vojnom ingerencijom bez ikakve moralne zadrške možemo samo predpostaviti. To je imperativ državne moći. Razvijenija tehnologija generira dominantniju državu.

No ne mislim samo na neuroznanost kao grani po pitanjima spoznaje i svijesti itd.. I kvantna fizika je otkrila poprilično bitnu stavku, tj determinirajuću ulogu svijesti, tj opservacije, u kvantnom polju.
Dakle znanost kontra filozofije u spoznavanju.

[planinar]

činovnik kaže:

Ovo sve nisam baš shvatio, ali što se tiče boldanog, čini se da S. opravdava odvajanje mišljenja ne samo time da se ono usmjerava na sebe već i time što je "univerzalno".

Uh. Mišljenje nikako nije univerzalno, nego je to svijest, svijest je univerzalna. Mišljenje je čak "individualnije" od značenja individualnosti otiska prsta, jer je otisak prsta nedvojbeno osoban trajni znak, time individualna stvar, a kad je mišljenje u pitanju, jedna osoba ne mora biti istog mišljenja cijeli svoj život, pa ni cijeli mjesec, pa čak ni slijedeći dan o istoj stvari, jer je kontekst uvijek drugačiji.

No, mi ne komuniciramo međusobno putem mišljenja, nego putem razumijevanja, a za to nam je potrebna zajednička svijest. Da ne dijelimo zajedničku svijest, ne bismo postigli razumijevanje sa drugim čovjekom, pa ni sa životinjom npr. ili s biljkom (razumijevanje tu uzmimo uvjetno, kao kakav sklad osvješćenosti, poklapanje svjesnosti).
Npr. ako osvijestimo da nekoj biljci smeta što se nalazi na nekom mjestu, ili joj odgovara, mi postižemo komunikaciju putem naših svijesti....

[nitko drugi]

planinar kaže:

Mišljenje je čak "individualnije" od značenja individualnosti otiska prsta, jer je otisak prsta nedvojbeno osoban trajni znak, time individualna stvar, a kad je mišljenje u pitanju, jedna osoba ne mora biti istog mišljenja cijeli svoj život, pa ni cijeli mjesec, pa čak ni slijedeći dan o istoj stvari, jer je kontekst uvijek drugačiji.

Meni se čini da se npr. Pitagorin poučak dobro drži već neko vrijeme.

[planinar]

nitko drugi kaže:

Meni se čini da se npr. Pitagorin poučak dobro drži već neko vrijeme.

Dobro si sam rekao, "već neko vrijeme"...Naime, pravi argument bi bio da se mišljenje ne može opovrgnuti - tada bi ono bilo univerzalno, vrijedilo bi za sve i za sva vremena. No, već i dosadašnje iskustvo (povijesnog čovjeka) ukazuje na promijenjivost mišljenja uslijed mogućnosti opovrgavanja i zamjenjivosti drugačijim ili potpunijim mišljenjem. To je u biti nepromjenjivi princip.

Čovjek je razvojem uvijek usmjeren ka boljem mišljenju, potpunijem, tj. uvijek prema višoj istini, a to znači da su sva mišljenja uvijek manje ili više trajna - privremenost.