Igrate li se sa svojom djecom?

[SummerNight]

ajme proab, ti si ko moja sveki
Ona stalno moju nekaj gnjavi da se drugacije igraju. pa daj ajmo ovo, ajmo ono...dijete uzelo kockice i slaze a sveki ajmo premotati bebu, mala uzme bebu i nuna ju, ne tako, ajmo ju premotati, vidis, ovako. ne ne tako, pelena ide na guzu, ne na glavu. Ajde ju stavi u kolica sad, ne tako, takos e ne vozi beba. ali ne mozes tako voziti bebu to je naopacke
i najgore od svega, apropos tih keksi tvojih od puzzli, kad joj kaze: nije ti to flauta, to je slikovnica.
da ovo ne bi bio post za nemoguce bake, mali savjet
pusti nju da vodi igru. uopce nije ni najmanje vazno sto se radi tebi i za sto imas inspiracije.
ako bi ona glumila cajanku, glumis cajanku. ne treba ti inspiracija za uzeti salicu u ruku i gluiti da pijuckas caj ne gledaju te agenti holivudski pa da to treba biti besprjekorno odglumljeno. Dapce, ako ju nasmijes preglumljavanjem jos bolje.
ako se ti zelis neceg igrati mozes ju pokusati zainteresirati ako ju ne zanima igraj se time kad ona zaspi.

[annaaa]

da se ne igram, većinu vremena provedenog doma bi gledao crtiće. u zadnje vrijeme zna se zabavit autićima pa ih vozi preko prepreka, ili se skriva i provlači kroz tunel koji smo kupili nedavno...ostalo, ništa. počela sam mu čitat slikovnice, ima onih raznih slagalica...ali to sve ako ja radim. voli sudjelovat u kućanskim poslovima pa ga tu malo ukljjuučim, a kupaona mu je poseban doživljaj od kad je otkrio penjanje na wc dasku i mogućnost da sam otvori vodu i poprska se i da, dosadne su mi sve te igre jer su iste svaki božji dan, skrivača i ku kuc igara mi je pun kufer. pomalo se veselim vrtiću sljedeće godine

[agni]

Moja dvogodišnjakinja nije zainteresirana za slikovnice. Misli valjda da ih čitam sebi, pa mi ih uzme i baci na pod.
Glede kockica zanimljivno joj da ja nešto napravim, a ona poruši nogom. (Kockice su spremljene u podrum za kasnije)
Voli crtati a ne po papiru, recimo po frižideru i vratima, pa izbjegavam crtanje.

A ono što voli je da legne na deku na pod, pa ju vucem po podu, kao da je u vlakiću.
Ili kad se ja sakrijem pod deku i glumim da sam u kućici, pa onda ona pokuca (po mojoj glavi), i onda sjedi skupa samnom ispod deke

[Lozimka]

Dobro je da se roditelji druže i igraju sa djecom. Pa čak se i životinje, koje su primitivnije od nas, igraju sa svojom mladunčadi. Tako se djeca razvijaju, uče, ali se i oslobađaju nekih opterećenja, bez obzira što to bilo (loša ocjena u školi, nepostizanje nekih rezultata na školskom natjecanju, i sl.).
Rekla bih da roditelji koji nikada ne odvoje vrijeme za igru zanemaruje svoje dijete.

[soks]

dobili smo lego kockice prije neki dan, pa ih ja slažem na podlogu, a on ih čupa voli prolaziti kroz tunel od stolica preko kojih su deke, obožava kad rukama i nogama od deke napravim šator pa se odmah utrpa unutra.

[soks]

Lozimka kaže:

Dobro je da se roditelji druže i igraju sa djecom. Pa čak se i životinje, koje su primitivnije od nas, igraju sa svojom mladunčadi. Tako se djeca razvijaju, uče, ali se i oslobađaju nekih opterećenja, bez obzira što to bilo (loša ocjena u školi, nepostizanje nekih rezultata na školskom natjecanju, i sl.).
Rekla bih da roditelji koji nikada ne odvoje vrijeme za igru zanemaruje svoje dijete.

mislim da bi se djeca trebala igrati i u školi, barem u nižim razredima. Kroz igru uče i razvijaju se, a u školi se baš i ne igraju. Nego sjede 6 sati

[happygoose]

igramo se stalno, ukljucheni su u sve aktivnosti u i oko kucanstva..koliko je to moguce i primjereno njihovoj dobi.

Imamo cijelu sobu posvecenu samo knjigama i igrachkama, kutak za chitanje, veliki stol za aktivnosti...zadnje sto smo radili su bili bozicni ukrasi za baku u RH od glinamola.

Chitamo knjige tokom dana,obavezno josh jednom prije spavanja, slazemo kockice, drveni vlakic set iz ikee, kuhamo u djechjoj kuhinji, crtamo,slazemo puzle,igramo se djechjim kartama, covjece ne ljuti se i ostale drushtvene igre, izmishljamo igre sa dinosaurima...igramo nogomet,izmishljamo glazbu sa malim djechjim instrumentima, imamo predstave, naganjamo se oko kuce, vozimo bicikl...pravimo kolache, uchimo slova i brojke..slazemo krevet zajedno, cistili smo kupaonu zajedno...sinoc je mladji pomagao napraviti veceru sa tatom...igramo se sa lutkama i sekiim malim pet shop igrachkama..i ono najvaznije, ostavimo ih da im bude dosadno...najbolje igre i zabavu su imali kad im je dosdadilo biti dosadno..

djeca su integralni dio obitelji i nema stvari u koje nisu ukljucheni.

[happygoose]

soks kaže:

mislim da bi se djeca trebala igrati i u školi, barem u nižim razredima. Kroz igru uče i razvijaju se, a u školi se baš i ne igraju. Nego sjede 6 sati

slazem se.

[proab]

SummerNight kaže:

ajme proab, ti si ko moja sveki
Ona stalno moju nekaj gnjavi da se drugacije igraju. pa daj ajmo ovo, ajmo ono...dijete uzelo kockice i slaze a sveki ajmo premotati bebu, mala uzme bebu i nuna ju, ne tako, ajmo ju premotati, vidis, ovako. ne ne tako, pelena ide na guzu, ne na glavu. Ajde ju stavi u kolica sad, ne tako, takos e ne vozi beba. ali ne mozes tako voziti bebu to je naopacke
i najgore od svega, apropos tih keksi tvojih od puzzli, kad joj kaze: nije ti to flauta, to je slikovnica.
da ovo ne bi bio post za nemoguce bake, mali savjet
pusti nju da vodi igru. uopce nije ni najmanje vazno sto se radi tebi i za sto imas inspiracije.
ako bi ona glumila cajanku, glumis cajanku. ne treba ti inspiracija za uzeti salicu u ruku i gluiti da pijuckas caj ne gledaju te agenti holivudski pa da to treba biti besprjekorno odglumljeno. Dapce, ako ju nasmijes preglumljavanjem jos bolje.
ako se ti zelis neceg igrati mozes ju pokusati zainteresirati ako ju ne zanima igraj se time kad ona zaspi.

U svoju obranu htjela bih reci da sam post napisala nakon jednog prilicno loseg dana i katastrofalne veceri. Naravno da ja pustim njoj da vodi igru i igramo se kako ona hoce, i ako hoce pelenu na glavu ok, ne forsiram "pravilno" ponasanje - ali isto tako je cinjenica da meni taj nacin igre (beskrajno glumatanje) bas ne lezi... Ja mogu smisliti sto reci i kako odigrati ulogu - ali to nisu igre koje meni leze i u kojima mogu biti spontana - nekako se uvijek forsiram, moram razmisljati i truditi se, i nije problem u tome sto ona ima tri godine nego u tipu igre koji mi ne lezi.

Recimo, kad igra memory na mobitelu, to joj mogu pomagati i zanimljivo mi je (pa makar je naravno jako jednostavno). Kockice volim slagati. Volim se igrati i s plastelinom, slagalice isto volim i nije mi problem sto ima samo 5-6 dijelova... Ali njoj taj tip igre ne lezi, pa mi igranje s njom vise ispadne kao duznost nego kao zabava... to je nekako trebala biti poanta mog posta.
Evo recimo, ja njoj citam slikovnicu - a ona nazad glumi da meni cita slikovnicu, ali prica u slikovnici je totalno nebitna, bit je opet u glumljenju nje kako cita, mene kako sjedim i glumim publiku, itd... Kuzite sto mislim? A ja sam u njenoj dobi vec obozavala price iz slikovnica, uclanila se u knjiznicu, itd. Njoj je pak dovoljna samo jedna slikovnica, i to kao rekvizit u predstavi citanja slikovnice.

A sto se tice zvakanja kartona ili trganja igracaka ili grube igre - tu povlacim granicu i ne mislim dopustati jer to nije "igra" vec neprihvatljivo ponasanje (sto ona uostalom zna ali me cesto izaziva jer je eto u toj fazi...)

[SummerNight]

ma ja sam htjela reci d ani ne mora tebi biti zabvna sama igra, zabavljaj se gledati nju kako glumi, kako reproducira na svoj nacin vidjeno ponasanje.
i radi budalu od sebe, zabavit ces nju i sebe.
moja voli lutke tj bebe, meni je to vrhunac debilane. ali eto, uzivam ju gledati kako je njezna i brizna prema tim dosadnim komadima plastike, volim promatrati kako ona dozivljava svijet i sto joj se sve urezalo u pamcenje pa sad reproducira i glumi. To mi je nekako prozor u njenu glavu, kad ju gledam kako glumi i igra uloge.
uzasavam se dana kad ce otkriti barbike, ali nadam se da cu i u tome naci nesto zabavno
mala ti je jos, nista ne znaci to sto joj sad nesto ne lezi. moja do prije 2 mjeseca nije imala strpljenja za poslusati jednu pricu od 3 minute, sad me tlaci d ajoj pricam jednu za drugom.

[pahuljica887]

Moja curka ima dvije godine i obožava šminku :-)) Obavezno mora biti s mamom i gledati kako se šminka :-) A budući da ne voli rezati noktiće, onda se dogovorimo da ćemo lakirati nokte kad budu lijepi odrezani (to nažalost ne pali na nožnim noktima koje nikako neda rezati, pa joj budu već ogromni dok se mi dogovorimo, sve me sram :-) I već ko prava ženskica obožava ići sa mnom u shoping, sama bira cipelice i robicu, baš je komična.

Što se tiće igrački, najviše voli lego kockice i ima neki vlakić s tračnicama, plišanci i lutke ju baš ne zanimaju previše... I da, obožava knjige. Ima hrpu slikovnica i prića i točno zna o čemu se koja radi..Jedino što joj nešto bude zanimljivo maksimalno 10 min, pa moramo brzo tražiti drugu zanimaciju

[Dora K]

soks kaže:

mislim da bi se djeca trebala igrati i u školi, barem u nižim razredima. Kroz igru uče i razvijaju se, a u školi se baš i ne igraju. Nego sjede 6 sati

Pa imas taj program u Waldorfskoj skoli, problem nastaje kad kasnije djecu iz Waldorfskog sistema ubacis u regularan sistem (srednja, faks...).... bas radi vlastitog stava da su klinci u prva cetiri osnovne jos uvijek premali da se ukalupe u skolske regule bez i trunke igre, cijelo vrijeme krzmam se da li da moju dam prva cetiri razreda u Waldorfsku skolu ili ne
I onda se sjetim da je zivot nesto drugo.... obaveze, odgovornost... hocu li joj napraviti jos veci stres nego da ju odmah ubacim u sustav?
A htjela bih da se neoptereceno igra sto duze....
I vidim koliko upravo vrtic djeluje pozitivno na njezinu kreativnost, samostalnost, socijalizaciju, emocionalnu inteligenciju, empatiju.... i recite sto god hocete, ali mene je skolski sistem tjerao da se pretvorim u robota kako bih uspjesno ispunila zadane mi obaveze i zastitila samu sebe (iz vrtica sam kad mi je bilo 3 radi bullinga od strane odgajateljica i favorizirane djece generala bivse nam JNA pobjegla, dakle, sad znate zasto sam dobro pazila kome dajem dijete u ruke )..... a onda ju zamislim kako ulijece u moju XVI gimnaziju, onak direkt iz friendly Waldorfa , gdje ce ti svatko od suucenika zabit noz u ledja i gazit preko tvog lesa samo da bude bolji, najbolji.... uh.... nisam pametna.... nisam....

Nije li moja XVI gimnazija, u biti, realnost?

On topic: Da, igram se. Svaki dan, vise puta dnevno, po vise sati, otkad se rodila, igre se mijenjaju, ona raste, interakcija ostaje. Kad smo zajedno interakcija je cijelo vrijeme prisutna. Osim standardnih drustvenih, klasicnih igara, igara u parku, meni je igra i moje aktivno sudjelovanje dok ona nesto kreira na kuhinjskom stolu dok ja kuham (relacija stednjak-kolaz-vodene boje-skare-ljepilo), zajednicko pjevanje dok perem sudje, kad mi pomaze raditi kolace, utrkivanje dok se vracamo iz vrtica kuci.... sve je to meni igra, a i njoj... ne iskljucim ju nikad, ne ignoriram ju, ali zato pisem ovaj post vec dugo, dugo, duuuugo....

[Lali Puna]

proab, to divljanje ti je djelomično i privlačenje pažnje s brace na sebe. moja je preko nekoliko decibela glasnija otkad ima bracu (jučer smo bili u šoping centu, ne bih si mogla izgubit dijete ni da ju pol sata ostavim bez nadzora, čuje se s jednog kraja na drugi, a falabogu se ne gasi!), ja svako malo ponavljam 'molim te, tiše malo' (a i odjetljivija sam na buku otkad ih je dvoje i otkad slušam cendranje i urlanje svaki dan, a svako tol'ko urlanje u duetu!).

i to divljanje isto ima veze s tim što je dobila brata + u tim je godinama.

mene te uloge, što bi srbi rekli, smaraju. al uvijek me fascinira koliko se ona u stanju uživiti. danas sam bila neki lav i ona se potrgala objasnit mi da je ona dobila bracu i kak se zove i kak je on mali...

[PiaLolla]

Boze..ja fakat kasno palim....Lali chestitke na drugoj bebici....nadam se da uzivate


Evo inache....mene i dalje groze izjave koje non stop chujem (fakat se pochnem i sama sebi chudit kak se nisam prestala chudit vishe )....i mislim si zar nitko nezna da je djetetu igra potrebna za razvoj.....da je igra postala pravo svakog djeteta....da je to neshto neizostavno....a u suradnji sa roditeljima postaje josh charobnije, divnije i pritom stvara posebnu vezu izmedju njih dvoje i raste i razvija se u bolju osobu.

Dakle - neka mama se ishchudjava da kaj je njen 4godishnjak tak zaigran...on bi vam se samo igrao, igrao i igrao....To je mama koja vech ima 3 odrasle djece, pa je upitana - a vama je vech dosta igre kad ste odgojili vech troje?
A ona odgovara - Ja se nikad nisam igrala, ni sa prvim djetetom, pa kaj vam je - ja sam ozbiljna zena.

Ja neznam jel bi se pukla smijat na to ili plakat

I kad chu se ja tome prestat chudit????????

[soks]

Dora K kaže:

Pa imas taj program u Waldorfskoj skoli, problem nastaje kad kasnije djecu iz Waldorfskog sistema ubacis u regularan sistem (srednja, faks...).... bas radi vlastitog stava da su klinci u prva cetiri osnovne jos uvijek premali da se ukalupe u skolske regule bez i trunke igre, cijelo vrijeme krzmam se da li da moju dam prva cetiri razreda u Waldorfsku skolu ili ne
I onda se sjetim da je zivot nesto drugo.... obaveze, odgovornost... hocu li joj napraviti jos veci stres nego da ju odmah ubacim u sustav?
A htjela bih da se neoptereceno igra sto duze....
I vidim koliko upravo vrtic djeluje pozitivno na njezinu kreativnost, samostalnost, socijalizaciju, emocionalnu inteligenciju, empatiju.... i recite sto god hocete, ali mene je skolski sistem tjerao da se pretvorim u robota kako bih uspjesno ispunila zadane mi obaveze i zastitila samu sebe (iz vrtica sam kad mi je bilo 3 radi bullinga od strane odgajateljica i favorizirane djece generala bivse nam JNA pobjegla, dakle, sad znate zasto sam dobro pazila kome dajem dijete u ruke )..... a onda ju zamislim kako ulijece u moju XVI gimnaziju, onak direkt iz friendly Waldorfa , gdje ce ti svatko od suucenika zabit noz u ledja i gazit preko tvog lesa samo da bude bolji, najbolji.... uh.... nisam pametna.... nisam....

Nije li moja XVI gimnazija, u biti, realnost?

On topic: Da, igram se. Svaki dan, vise puta dnevno, po vise sati, otkad se rodila, igre se mijenjaju, ona raste, interakcija ostaje. Kad smo zajedno interakcija je cijelo vrijeme prisutna. Osim standardnih drustvenih, klasicnih igara, igara u parku, meni je igra i moje aktivno sudjelovanje dok ona nesto kreira na kuhinjskom stolu dok ja kuham (relacija stednjak-kolaz-vodene boje-skare-ljepilo), zajednicko pjevanje dok perem sudje, kad mi pomaze raditi kolace, utrkivanje dok se vracamo iz vrtica kuci.... sve je to meni igra, a i njoj... ne iskljucim ju nikad, ne ignoriram ju, ali zato pisem ovaj post vec dugo, dugo, duuuugo....

slažem se, jedino što realnost nije samo 15. gimnazija. Ljudi koji su završili teške fakultete pa sad ne mogu naći posao u struci su isto realnost. Svašta ima u toj našoj realnosti i nije se baš tu najlakše snaći.

Što se tiče igranja, igram se s klincem dodavanja, tj. prije par mjeseci sam mu počela uzimati predmete iz ruke i odmah sam mu ih vraćala. Sad on nešto uzme i pruži meni, pa ja uzmem i pružim njemu i tako se mi dodajemo Uglavnom, on se pokušava tako igrati i s drugim klincima, tu i tamo uspije naći limača za dodavanje, a najčešće ga ipak zbunjeno gledaju kad im pruži lopticu ili nešto.

[soks]

Moram svecano objaviti da sam jucer napravila eksperiment sa svojom necakom koja ima 3i pol godine i u fazi je "sve je moje". Uglavnom, jucer nije htjela dati mom klincu niti jednu svoju igracku, cak se legla na njih i obuhvatila ih rukama i vikala " ne dam". Onda sam lijepo sjela kraj nje, uzimala joj jednu po jednu igracku, pogledala i iste sekunde vratila njoj. To joj je postalo zanimljivo pa mi je sama pocela pruzati svoje igracke. Danas su ona i moj klinac uredno razmjenjivali igracke.
Definitivno je najgore kad netko u moje fazi ostane cijeli zivot.

[BlackLotus]

baš sam razmišljala o ovoj temi...
ja se jako rijetko igram sa svojim djetetom. to jednostavno nije moje područje, nisam se baš igrala pretjerano ni sama kad sam bila mala

učim ga mnogim stvarima koje djeca njegove dobi ne znaju, plešemo, čitamo, bojamo, mazimo se.. no u igri totalno štekam.
ponekad se zbog toga loše osjećam. no kad malo razmislim, naigra se valjda u vrtiću. za to ima "prijatelje". mama mu može služiti za druge stvari

[SummerNight]

BlackLotus kaže:

baš sam razmišljala o ovoj temi...
ja se jako rijetko igram sa svojim djetetom. to jednostavno nije moje područje, nisam se baš igrala pretjerano ni sama kad sam bila mala

učim ga mnogim stvarima koje djeca njegove dobi ne znaju, plešemo, čitamo, bojamo, mazimo se.. no u igri totalno štekam.
ponekad se zbog toga loše osjećam. no kad malo razmislim, naigra se valjda u vrtiću. za to ima "prijatelje". mama mu može služiti za druge stvari

a to je sto?

[BlackLotus]

SummerNight kaže:

a to je sto?

ma mislim an ono..lovice, skrivača, kućice, autića, građenja kocaka i kajjaznam

on meni nosi vlakiće, a ja malo provozam i više ne znam kaj bih sa sobom, umirem od dosade i pobjegnem. ako mi se uopće da malo provozat vlakić

[nety]

Mi se svi igramo..najviše baka!
Ona je najveća žrtva, nema obavezu nikakvu osim igrati se s njim i ima beskrajno strpljenja..pet sati u komadu ona je s njim na podu i igra se.
Ja toliku količinu vremena nemogu provesti u igri jer ima hrpa toga što moram napraviti, ali onda i njega uklučim u to što radim jer on jednostavno traži pažnju i neće se sam igrati
Kad god mogu igram se..u parku s njim lovice, doma slažemo puzle, legiće, spuštamo autiće, navećer čitamo slikovnice
Pokušam ga nekad zaigrati i ostaviti, ali on se sam neće igrati