rukopisi kaligrafa

kaligraf kaže:

nestala su godišnja doba
izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao
dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda
patvorine bisera koje nemarno skupljam
gdje nekada bilo je mjesto moga života.

u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem
više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem
jednostavno pomiren da ništa ne trebam
da nikamo ne putujem jer odavno ne znam sanjati
samo dišem noću i otkucaje sasvim prepoznajem
to ti i ja polako…
…ja ti to tako…
pomalo nestajem…

E!
Sad kad si došao do dna...

Počinje Novi Život!

To ti je to...

Reinkarnacija.

[kaligraf]

nema mi spasa.
ne poznajem ništa da pobijedi ovaj nemir.
nema lijeka da pobijedi bol
samo se u tišini jače čuju udarci
kojima te srce doziva.

ne dolaziš.
lagano umiranje traje danima
ni po zvijezdama više ne raspoznajem svoj put
pa izgubljen onemoćao od lutanja
svoje nade polažem u slučajan susret.

dođite.
nađite me.
odvedite me.
vi, koji ste poslani da sačuvate duše bez mira
srca bez snova
oči bez sjaja
predajem vam se jer ne mogu sam.

a imao sam u tebi sigurnu luku
i mirno more naših dana
i puna jedra tvoje ljubavi
sve da oplovim svijet.

[kaligraf]

trebam li brojiti pokušaje vraćanja u život
obećavajućim mislima ili tek slutnjom o sreći.
krenuti a ne znati gdje
kada se dogodi dan i izgubi noć.
na prepad ulovljene naše sjene
pohraniti u dvorište samoće da plešu po zidu
i misliti kako tako zauvijek pripadamo jedno drugom.
ako se ne varam
sjećanje je kancerogeni dodir lažnog iscjelitelja
koji napada i razara sve što pokušavam vratiti u život
a bijaše: čovjek, ljubav, povjerenje.

[kaligraf]

biti ću racionalan
pa neću si dozvoliti raskoš
već jednu skromnu ritmičnu jednadžbu
uravnoteženih misli.
proglašavan sam rasipnikom izraza u opisu osjećaja
bahatim posjednikom kolekcije pridjeva
osporavan od znalaca i interpreta stihova
a jedino neskroman bijah
u odabiru ljepote njihovih zvukova
kad nastojao sam ne izgubiti nit koja me povezivala
sa svijetom odakle potječu sve moje riječi.

u tom svijetu
sve počinje i završava jednostavnim sklapanjem vjeđa
kada čini mi se stvaran dodir usana
kojeg sanjam od vremena do vremena.

[kaligraf]

vraćam se unatrag kroz vrijeme
i sinoć i noćas, dugo već,
korak po korak, trenutak pa dan, mjesec i godina…
ostala si negdje tamo na tom putu skrivena
i čekala da prođem tražeći te sve više izgubljen
i sve jače usamljen.
nakon svih riječi nježnost je postala nepoželjna kategorija
tiho umiranje misli moja jedina privilegija
i uskoro možda doseći ću točku početka
gdje je susret imao snagu da stvori jedan novi svijet
kada se pogled pretvarao u ljubav,
gdje je srce znalo prerasti svu bol.

iako bez nade da budem samo tvoj
prepustio sam da me vodiš rukama u svoj zagrljaj
svjestan da ću naposljetku biti iz njega istrgnut.
bez pomisli da nosiš krivnju što sam prokockao svoj mir
ne očekujem pitanje kako proživljavam doba lutanja
jer nisam stvoren da budem tvoja čežnja
već iskopina iz davnog sjećanja
na kraju putovanja tišinom
tamo gdje bude položen cvijet na kamen kraj uzglavlja
ponad srca u kojem ti si zauvijek ostala.

[kaligraf]

nikada nisam bio u tako praznom prostoru bez zvuka
bez da u meni svira ili plače, bez da diše ili jeca
bez da te nema.
sasvim je to pogodno mjesto za misli koje bole
i koje nemaju kraj pa prolaze na vrtuljku
a kada zatvorim oči slike ne promiču
već osjećam da lebde i među zidovima titraju
i tvoj izgubljen obris pojavljuje se i među njima nestaje
i zove da ga slijedim po tom osjećaju.
što li sam propustio lutajući sve ovo vrijeme?
jednu ljubav, jedan život
nježnost koja se svakoga dana rađa i umire
tamo gdje se rasipa svjetlost po sobama kojima hodaš
daleko, daleko od mene…

[kaligraf]

nikada nisam prebolio moje dolaske u tvoj svijet
i nikada prežalio što ga potom napuštao i lutao sam tko zna gdje
bila si dio obale na kojoj sam ostavljao sebe u kapima
i potom se vraćao u dubine, u spasonosne zagrljaje tišine
a ti si čekala da me prođu sve moje oseke i plime.
nikada se nisam osjećao dovoljno snažan da preplivam to more
i nikada odvažan da samo srcem krenem na taj put
uvijek su obzori bili prazne crte
u kojima bi nestajao svaki dan kada utopi se sunce.
ni danas ne iščekujem ptice da donesu grančice novog kopna
jer ne postoji takva obala na kojoj bi netko kao ja mogao pronaći spas
mene i dalje donose i odnose razine oseke i plime
pa neprestano tonem u svoje dubine i gubim dah.

[SuzoSuzana]

[QqUOTE=Mariamagdalena;36606717]E!
Sad kad si došao do dna...

Počinje Novi Život!

To ti je to...:l

Reinkarnacija.[/QUOTE]

[maher18]

mali, lokalni, tako osobni big-bengić