Niste me shvatili

[borky]

Umjesto predstavljanja, evo gdje se može naći knjiga mojih pjesama, ako nekoga zanima. Tamo sve stoji, a koga ne zanima, njemu se ne moram ni predstavljati.

http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php

Niste me shvatili

Krenulo sve je, pa neka ide.
I ja ću nekuda, na svome putu.
Za početak u kut mračni sjedam.
Rakiju poručujem, duplu, ljutu.

Lagano čašu na ivicu guram.
Uspaničila rakija, i kako god.
I dalje mirno, po svome tjeram.
Čaša se treskom, razbija o pod.

Ne saginjem se, niti je kupim.
Otupjelih misli, ustajem od stola.
Krhotine gazim, rakiju razlivenu.
Nije mi do njih, i do njihova bola.

Preko glave stari kaput navlačim.
Odlazim u ovaj ponoćni čas.
Niste me shvatili, prijatelji dragi.
Ne marite zato! Nisam ni ja vas.
borky

[borky]

Naša bol

Dijelili smo,
ti to znadeš.
U vrijeme sreće,
Sve na pola.
Hajde dodji,
Smogni snage.
Dodji po svoj,
dio bola.

Ne ostavljaj,
molim ti se.
Znaš da treba,
da se dijeli.
Vrijeme sreće,
vrijeme tuge.
Ne ostavljaj,
bol mi cijeli.

A, to pola,
prihvatit ću.
Kao da je
neka sreća.
Čuvati je,
tetošiti,
i na tebe,
nek‘ me sjeća.
borky

[borky]

Kotrljajuće kamenje

Rasturaju sjećanja, krenu...stanu.
Zakače negdje za grm, za granu.
Za ljeto neko, parade...znamenje.
Za Gimme Shelter, Kotrljajuće kamenje.

Zastanu, ukipe se, stoje, pa neće.
Vijetnam...napalm, Tvrdjave leteće.
Pogled u nazad, na čelu znoj.
Šezdeset i osma, kopanje po njoj.

Marshall Tito...crnih vrana jato .
Oblaci prijeteći, kaljuža, blato.
Limuzine sjajne, vlakovi plavi.
Srednjovjekovni u glavi, mrak pravi.

Ne skretanje s puta, ljubičica bijela.
Silovanje duša, razuma i tijela.
Izmišljotine bljutave, ljudi od pera.
Parada ljigavih hohštaplera.

Gimme Shelter, Jagger, gramofon stari.
Pobuna mladosti, i sve te stvari.
Kao dokaz podastirem sjećanja svoja.
Da uvijek sam gazio, izvan stroja.
borky

[borky]

Billy Jane

Nemoguće…nevjerujem!…
svijet se i dalje vrti…
sunce, upeklo,
ljudi se umorno vuku,
Susjed zalijeva ruže…
drugi ubija zjale.
Nitko i ne zna
za moju muku...
Ni govora o tom, da me žale.
Hajduk izjednačio…
Radio gasim! u strepnji,
prilazim prozoru...zurim!
Djeca nacrtala školu,
plaho mi se puši…
Posežem za Lucky Strike…
žurim.
Ma k vragu…
Nek sve se ruši.
Penal!!! Penaltik…
dopire sa ulice,
ogledam se…radio šuti!
Šutiram ga gnjevno,
gol!!…gol!!…viču…
ja šutim…čudno mi…
odkuda znaju
da sam pogodio,
točno u desni kut vrata,
negdje izmedju,
gdje je nekada visila
slika veledičnih pokojnika.
i Che Gevare, što me sada,
nagnut na desno, ukoso gleda.
a gdje to spada?
Oprosti Che!... druže stari,
više se neće dogadjati,
ovakve scene nemile,
Prolazim se šašavih stvari.
Drugi ću te puta
ukositi na lijevo,
bez obzira na moje promile.
Porazbijao sam
još nešto sitnjaže.
Tek tako usput,
neka se nadje.
Znam da će mi fakini
prebaciti da sitničarim...
kad Hajduk zabije gol...
i tko tu da se snadje?
A tebe nema! Nestalo te!
Tek tako!!
Bez Riječi...Bez Zbogom,
ostavila si me, na
milost, i nemilost Hajduku,
a onaj Žungul, cijelu loptu maši,
baraba jebena! vas dvoje
se namjerno sladite
na moju muku.
Prilazim prozoru...stojim!
Djeca skaču na lastiku...viču!
bacam opuške, gnjevno brojim.
Bez Zbogom! Bez Pozdrava,
ponavljam ...derem se...
nadjačavam Billy Jean
što se odnekud čuje...
Pa da!!!...pljujem nekuda
u neodredjenom pravcu,
Šta mogu!? Otišla je!
I šta je, tu je.
borky

[borky]

Svjetlo na kraju tunela

Sve teže podnosim, sve više boli.
Oči se nikako priviknuti ne znaju.
Umara misli, ovaj mrak tunela.
A svjetla nema, što dolazi na kraju.

I sanjam, a, možda trebao ne bi.
Al' kako ovo da se podnese?
Lokomotivu sanjam, u sustret što dolazi.
Uz tresak strašni, da me odnese.

Priznajem da i ljepši postoje snovi.
Sanjao sam ih i usred dana bijela.
Neostvareni, u nepovrat su otišli.
Svijetlo donijeli nisu, na kraju tunela.
borky

[borky]

Ko je kriv!

Mrak se uvlači, širi, osvaja.
Pita se, šta li?, jesam još živ!
U kutu sjedim, zamrlo skoro.
Na radiju Boris...i,“Ko je kriv“

Ideš, odlaziš, bježiš, nestaješ.
Zatečeno pratim, ne shvatam.
Pa, idi, odlazi, bježi, nestani.
Ne prijeti! napuštanje prihvatam.

Moliti ne znam, zvati neću.
Ako ti moja napuštenost godi.
A, ko je kriv…i nije važno.
Borisa ugasi, molim te! i hodi.

Vrata ću, kad’ odeš, zaključati.
Tri puta o suho drvo kucnuti.
Dok iza prvog ugla zamakneš.
O tebi više neću ni zucnuti.

Pričat ću svijećama, tinjajućim.
Potiho im jade svoje jadati.
Sve manje i manje, one će bivati.
Sve više s menom u ništavilo padati.

Prozoru ću prići, u tamu zuriti.
Čekati da osvane dan crnosiv.
Cigaretu, misli da sagori, zapaliti.
Naviti Novkovića, znam da sam kriv.
borky

[astree]

jako su mi lijepe tvoje pjesme.

pozdrav

[borky]

Ne očajavaj

Dani nepodnošljivi kad postanu.
Ni noći ti olakšanje ne ponude.
Života polovnoga, kad ti je dosta.
Misli u glavi, kada ti polude.

Za život se odluči, ne bacaj ga!
Ne očajavaj! stisni zube jače.
Svi znamo šta je neshvaćen biti.
Svakom se od nas ponekad plače.

Ponekad! kada te ne ide ništa.
Osjećaj te prati, da sve izmiče.
Zapjevaj! Pa, neka dan je siv.
Zube stisni, iz inata izdrži.
Ne zaboravi! nisi ti ništa kriv.

Kad pomisliš, da svega je dosta.
Kada te zagolica osjećaj kraja.
Napušten se osjetiš, očajan, tužan.
Smiri se, vjeru u život zadrži.
Ne bacaj ga! Ne očajavaj!
Sviju nas ponekad, stigne san ružan.

Da sve je ništa, kada si uvjeren.
Život da ti je samo velika tuga.
Ponori crni te neodoljivo privlače
Utjeha kada ti se, neutješnom ruga.

Dosta da je svega, kada odlučiš.
Znaj, da svima je nama tako.
Ne očajavaj! ne bacaj život!
Gore glavu! Pa, neka boli jako.
borky

Lijep pozdrav, astree.

[borky]

Kriva Gospodja.


Krivi ste,
Gospodjo draga!
Krivi ste, priznajte…
ja sam Vaš sud!
Očiti sam dokaz,
nećutnosti vaše,
radi Vas sam Gospodjo...
rasijan i lud.

Krivi ste,
Gospodjo draga,
da Vas ljubav moja nije takla.
Igrali ste se s menom
i zato ste krivi..
Vrata ste mi raja naslutit dali,
A u stvari me doveli,
do samoga pakla.

Priznajte Gospodjo!
Budite žensko!
Junački priznajte,
pa, kud pukne, nek puca.
Dobro Vi znate,
Gospodjo draga...
da srce ovo
samo za Vas kuca.

Krivi ste, da sam
promijenio misli,
da mjenjam navike,
i da gubim san.
Ma, idite Vi Gospodjo,
fino svojim putem...
a, za svoj dezastar,
kriv sam ja sam.
borky

[borky]

Jedan odlazak

Uzbudjeno mi srce lupa…bije.
Pogled se polako muti…nestajem.
Duša dok rastuženo teče…žubori…
Još uvijek te volim…i ne prestajem.

Misli se nameću plove beskrajno.
Sjećanja bolna se odnekud redaju,
Ja ih opominjem, preklinjem zapravo.
Da čvrsto stanu…da se ne predaju.

I sve se borim, ustajem ponovno.
Sjećanja bolna dušom dok vladaju.
Opet ih ponovno, molim… preklinjem.
Novome susretu, neka se nadaju.

Al’ ti si otišla, zauvijek nestala.
Kada si “zbogom” rekla i krenula.
I dok sam tužno gledao za tobom.
Otišla si, a, nisi me ni spomenula.
borky

[borky]

Proleter
Hoće mi se bijesno, Armani odijelo.
Ray- ban naočare...prestižne stvari.
Yves Saint Laurent, Camel, Davidoff
Rastrošnu raskošnost, želim ustvari.

Sve se i tako naopačke okrenulo.
Pohlepnost ljudska, svijet lažan.
Sve ću te sebi džindže- mindže kupiti.
Zadignuti glavu...i praviti se važan.

Postojano me beskorisnost privlačila.
Che Guevarine ideale sam ganjao.
Dok drugi Salamander su cipele nosili.
U tenisicama, svijetliju budućnost sam sanjao.

Oduvijek sam negdje, proleterski visio.
Diktiranoga konzuma se klonio.
Da postoji antikvarijat za propale ideale.
Otišao bi tamo, i svoje im poklonio.

Proletersko uvjerenje svoje, ništavno.
Svjetonazor propali, stavljam na vagu.
Proleteri svih zemalja! Ujedinite se!
I svi zajedno... idite fino k vragu!
borky

[borky]

Let naš svagdanji.

Letimo,
sve nas goni ...tjera.
I dok se trudimo,
jedno zaboravljamo.
Što više, što jače
krilima mašemo,
to jadnije posrćemo,
tonemo… padamo.

I dok nam se
uzdizanje, prividja… čini.
Mi postojano padamo…
tonemo ustvari,
Vežite kolane,
oko duša vaših,
za ostalo će se
pobrinuti lešinari.

Nerazumno letimo,
al' druge nam nije,
u susret hitamo
prolaznosti naše.
Varamo sebe ….
a, šta bi drugo?
Da se manje prolazi,
Što jače se maše.

Sve što smo uspjeli
postignuti letom.
Samo su grandiozne
kulise, ustvari.
Što više mašemo,
mi pužemo...gmižemo
a, gore u visinama,
već kruže lešinari.
borky

[borky]

Dovidjenja druže!

U ledeno jutro vjetar noć pretvara.
Zvijezde se povukle, sakrile u dubinu.
ludosti mi neke na um dolaze...
hajde da pričam ti nešto o Jesenjinu.

Jutro je!... a, oka sklopili nismo,
umor se unosi u beskrajna bdijenja
pričat ću ti onu našu...onu omiljenu
„Dovidjenja druže... dovidjenja”

Pričat ću ti o noćima izvedreno hladnim.
konjima vranim, kazanskim zimama ljutim.
o Isidori Duncan, trevenkama, skandalima,
keruši jednoj…psićima malenim...žutim.

Hotel Angleter, nad Lenjingradom magla.
razbijeno okno, radijator...konopac...uže!
U noći krik... poruka krvlju ispisana...
i ona naša: "Dovidjenja...dovidjenja druže”!
borky

[borky]

Nezadovoljstvo

Nezadovoljstvo omamljuje.
Praznina, jedini drug.
Osjećaj potištenosti..
Zatvoren začarani krug.

Sve tu je, a, ničeg nema.
Nestalo to što hoću.
Osama sjećanje nudi.
Razmišljanja, bijeg u samoću.

Bezciljnost, neočekivanja.
Neosmišljenost, sve bijedno.
Život pored...van mene.
Ne žalim! sve je svejedno.

Istrajanost u nezadovoljstvu.
Životu ne oživljavam priču.
Ne očajavam, ne opravdavam.
Besmislenosti me se ne tiču.
borky

[borky]

Zašto smo na svijetu

Dižite glave,
u nebo visoko.
Kao da hvatate
muhe u letu...
I samo smjelo,
i drskosti molim!
Pa, zašto smo ljudi,
na ovom svijetu?.

Na svijetu smo zato,
uspravno da hodamo,
bezbrižni budemo …
ljubimo čudno.
na miru da pustimo,
nek’ radi šta ko hoće,
gdje, i kad stignemo,
da griješimo bludno.

Na svijetu smo zato,
kupine da beremo.
Krležu čitamo …
pušimo škiju.
Hajduka da poštujemo,
za Dinamo navijamo.
Volimo jednu malu,
slatku, garavih očiju.

Na svijetu smo zato,
o svemu da razmišljamo.
Druge da poštujemo,
Nikoga ne služimo.
Na svijetu smo zato,
i zadaća nam je…
da zašto smo na svijetu,
uopće skužimo.
borky

[borky]

http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php

Svi smo.

Izmiču koraci...umor i tako.
I sve to skupa, ma neka ide.
Životne znate da nije lako.
Nevolje skriti, da se ne vide.

Skloniti glavu, ma da! al' kako.
Odnijeti pobjedu, da nije Pirova.
A sve to i je, i nije tako.
I stalno isto, i uvijek iznova.

Život je gomila laži, kažu.
Nepravda, bol, nečasna djela.
A sve je metež...svi nešto lažu.
Da vuk je sit...i ovca cijela.

A svi smo vuci, svi samo ovce.
Šavove trgamo, pa neka pucaju.
Ljudstvo za sitne nudimo novce.
Dok srca u nama, na prazno kucaju.
borky

[borky]

Ljubav na bosanski način

Meho je bio hrsuz pravi,
u piću gadan, poganih manira.
Sadiku je mlatio, gdje stigne,
Živa joj nije dao mira.

Alaha ti Meho, prestni više!,
Molila je Sadika…zašto si takav?
Sramota me svjeta…jes matremi!.
Da okolo hodam, k’o nalot kakav.

E, da si ti nalot…fina bi ti bila,
nisam ti ja kriv, da tako izgledaš.
Ja ti samo malo dotjerujem facu.
A, ti zanovjetaš, i još mi se nedaš.

Daj bolan Meho, kad me već tučeš.
Kupi mi one crne naočale.
Da sakrijem ove šljive ispod očiju.
Mene stid svijeta, a, tebi do šale.

Meho je odmahnuo…de, prodji se bona!.
Potego iz flaše, počeo da je gona,
Nemoj Meho Alaha ti! Svaka me kost boli.
Počela je jadnica najprije da moli.

Bježala, branila se, opsovala mu nanu.
Uzela je oklagiju, zamahnula njome.
Daj šta ti je bolan?..pusti me hajvanu.
Ništa ludje ne vidjeh, u životu svome.

Meho se smijao, zamahnuo šakom.
Razbio joj zube… samo se glupirao.,
Potom je navalio, pijanski onako,
Za kosu je držao, a, dolje dirao.

Sadika je pobjegla, Meho zameračio.
Digao mu se onaj, pogled se zamračio.
Stigao je, pritisnuo, tamo na divanu.
Pokazat ću ja tebi, kom ćeš jebat nanu.

Zadigao joj haljinu, i sve tako dalje.
Dušmanski nabijao, stali su da se ljube.
Jel’ Sadika, Dina ti!, svrsi li ga i ti
Svršila sam Meho, kad si mi razbio zube.
borky

[borky]

Ajmeee

Dojadilo, dozlogrdilo, rasrdilo.
Zamrznute misli, polako grijem.
Zubi stisnuti, u ruci toljaga.
Jel' ima netko, da se bijem?

Linija tanka, crvena, što me.
Opominje...da krenem, priječi.
Umjesto misli, nju ću smrznuti.
Pa, da je božija...ja ću je prijeći.

Pustiti neka me litice strme.
Visinama privlače, srce gdje zebe.
Došetati ću na ivicu provalije.
Umjesto pogleda, baciti sebe.

Ugasiti mjesec, zastore, hoću.
Na oči navući, nek’ bude tama.
Vlak što negdje, dolazi, pišti.
Sačekati...pozdraviti se od sebe sama.
ante

[borky]

Svom Livnu

Prazno je moje, mjesto na pločniku.
Klupa u parku, rodnog grada drijema.
I vrbe žalosne, nad rijekom nadvijene.
Savijaju se žaleći, da odavno me nema.

Poznanici prolaze, zastaju, čude se.
Oko mjesta praznog okupe se često.
Pa, gdje je taj više, kako to ga nema?
Dokle ćemo mu čuvati, ovo prazno mjesto?

Do klupe odu, zasjednu, vijećaju.
Evo baš ovdje, počesto, sjediti je znao.
Gdje li sada sjedi, u tudjemu gradu?
I kako mu nije rodnog grada žao?

Došao bi on, na pamet im padne.
Sigurno, po srijedi su neprilike neke.
Uvalio se u njih, ta' ne bi tek tako.
Pustio vrbe, da žale pored rijeke.
borky

[borky]

Odlazak


Govoriš da ideš!
i da ti je žao,
al’ da moraš ići.
Moraš se pronaći,
da si se izgubila
u ovoj vezi ludoj,
sigurna da nisi,
da li ćeš se naći.

Gledala si upitno,
i probala opet,
opet si ponavljala,
kako ćeš se tražit,
mislila si valjda,
da spreman ću biti,
zagrlit te nježno,
i bol ti ublažit.

Ništa nisam rekao,
saslušo sam nijemo.
kroz glavu mi samo,
jedna misao prodje…
pa idi kad hoćeš,
ja molit te neću,
a na tvoje mjesto,
druga će da dođe.

I tako si otišla,
bilo ti je teško,
još si se okrenula
mahnula mi rukom,
a ja sam i dalje
nehajno se pitao,
zašto li se rastaje,
sa tolikom mukom.

Ni slutio nisam
u trenutku tome,
da grdno se varam
i skupo ću platit,
znao nisam tada
da bez tebe ne znam.
I kad jednom odeš,
da nećeš se vratit.
borky