Elysiumovo "Prenoćište rečenica"

[M.H.Svabica]

...

[white_tattoo]

stvarno si poseban..

POSVECENO PISMO

Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nesto malo zivota, iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o cemu razmisljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu sto kazem. Cijenio bi stvari prema njihovom znacenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, vise bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim ocima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu zivota, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajuci ne samo svoje tijelo, ali i svoju dusu.

Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguce zaljubiti. Ne znaju da stare bas zato sto izbjegavaju ljubav!

Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauce letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa staroscu vec s napustenoscu.

Toliko stvari bi se naucio od vas, ljudi...

Naucio sam da svi zele zivjeti na vrhu planine, zaboravljajuci da se istinska sreca skriva u samom nacinu penjanja na vrh. Naucio sam da kad novorodeno dijete uhvati svojom malom rucicom ocev prst, drzi ga zauvijek. Naucio sam da covjek ima pravo gledati na drugoga odozgor samo onda kad mu hoce pomoci da bi se podignuo.

Toliko je stvari sto sam se od vas mogao nauciti, ali u stvarnosti nemam bas puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to cu zaboraviti.

Govori uvijek sto osjetis, a cini sto mislis.

Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snazno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim andelom cuvarom. Kad bi znao da su to posljednje minute sto te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bi glupo pretpostavljao da to znas.

Uvijek ima nekakvo sutra i zivot nam daje mogucnost uciniti dobro djelo, ali danas je sve sto mi ostaje, htio bih ti reci da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari. Mozda danas posljednji put promatras one koje volis. Zato nemoj biti neodlucan, ucini to danas, jer ako se pokaze da sutrasnji dan ne docekas, zaliti ces za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje zelje.

Budi stalno blizu onih koje volis, govori im na glas kako ih trebas, kako ih ljubis i budi prema njima dobar; nadi vremena i reci im zao mi je, oprosti, molim te, hvala i sve ostale rijeci ljubavi koje poznajes. Nitko nece pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokazi svojim prijateljima i bliznjima kako su ti veoma potrebni.


GABRIEL GARCIA MARQUEZ

[Hella Good]

wow... evo, kao što i rekoh..pročitah sve priče.. trenutno ne mogu dati posebnu suvislu impresiju, barem ne u smislu neke analize. Što sumnjam da i želiš, to je tvoj stil pisanja i zato je predivan. U svakom sluačaju, koliko god priče djeluju različito, na mene su podjednako djelovale.. nekako su.. ne znam kako bih se izrazila osim emotivno strašno jake.. duboke.. ahh, ne želim zvučati patetično ali stvarno jesu...

ps. oprosti...

[annerri]

Nema više?

[Elysium]

..nije da nema
ne znam više samo što smijem, a što ne smijem stavit..
iz nekih izdavačkih razloga
znam, procedure nikada nisu bile dobrodošle; život ima tendeciju da stavlja okove

jednu, doduše, spremam baš za ovdje..
duža je
ali prepoznatljiva

[Elysium]

Nemruth Dagi kaže:

Čovjek se nepažnjom spotakne o konopac vlastite misli a iz nje odmah ispadne jedna nit uspomene. Već se dugo nije zadržala ta nit van svoje kuće a da bi sad u povratku napravila svojem domaćinu samo nevolje.

Misli sjećanja odmah provrte u njemu sve duboko usjeknute brazde. Pojavi se opoznati miris u njegovim nozdrvama kao Madlen kolačići, prsti osjete vlagu uskog prostor a zatvorene oči ugledaju sliku.
Kao čipka mekan i podatan postane njegov dodir dok se je boja doživljaja mijenjala, kao kaleidoskopska nebo. Glazba unutar njega ponavljla je uvijek isti refren.
Tijelo mu se povijalo, dahtalo. A onda smirilo.
Tišinu je parao stari zidni sat.
Henry de Toulouse-Loutrec izbaci iz sebe živu sliku susreta sa kurtizanom Mimi i posegne za čašom.
Paris se okovao bjelinom zimom, dok je vjetar još uvijek bridio Elisejskim poljanama.

tako je govorila Nemruth...
ona najbolje zna o čemu..

[BluesCat]

Elysium kaže:

OLEANDER,
osobi koja me natjerala da se zapitam, kako izgledaju sanjari zatočeni u tijelu djevojke...

Iz mailova se sjećam da je voljela Juana Ramona Jimeneza, kao i ja. Pa zato:

Nago tijelo
i slobodna duša;
vječna mladost
pjesme moje.

[annerri]

I gine sve k'o sunce
kada tone u tajne
dubokoga mora.
Tek u dubini patničke nam duše
k'o avet se miču sjene,
i plaču,viču,smiju se i kunu
i šapću grozno....
mi smo uspomene.

[Sultiana]

Elysium kaže:

Zar ovo moje netko i čita??
Zaista??!
Mislio sam kako mi moderatori tjedno samo okrenu veći broj čitanja, i da to je to..
Kad ono, iznenadim se s mjeseca na mjesec..

Doista je lijepo čuti nešto, pohvalu, pokudu, samo da nije tišina..

citam, stigla tek do (4), prelijepo....i pretuzno.

[Sultiana]

Sultiana kaže:

citam, stigla tek do (4), prelijepo....i pretuzno.

stigla tek do 9...malo zauzeta pa uletim. i pitanje: zasto nisi napisao knjigu? ja sam zadivljena. sve me kopka, sta je next.

[colibri]

Stigla do 7 .Za mene nemoguca stvar.Ne mogu nadoknaditi 25 godina bez jednog jezika.Jenostavne rieci koje ne razumijem . Napisala sam par.

Sto znaci Velebnu,Palez.Tricariju,Vidovnjakinja.Priljubljenj a.Muzikasi

Neznam opisati sto osjecam.Ali osjecam ljubav u svim tvojim riecima.

[annerri]

Onako obrisati ona ganutljiva zadnja 3 posta? Moderatorica je u ostavci, znači-samo jedna osoba dolazi u obzir. Mogla je ista ptičici objasniti ove misteriozne riječi, a ne je puštati da već skoro čitav dan živi u neznanju.

1.put u o-ho-ho vremena vidim da na MLK-u netko briše postove.

[colibri]

annerri kaže:

Onako obrisati ona ganutljiva zadnja 3 posta? Moderatorica je u ostavci, znači-samo jedna osoba dolazi u obzir. Mogla je ista ptičici objasniti ove misteriozne riječi, a ne je puštati da već skoro čitav dan živi u neznanju.

Nasla se jedna humana osoba .Nemoj mi se samo ti brinuti,za moju ignorance.

[Jelena Ivanjicki]

Elysium kaže:

život ti satka razne trenutke
ti se samo trudiš najbolje ih razumjeti

Imam neku virozu, valjda, visoku fibru i grlobolju i tako ležim i ispijam čaj cijeli dan. Stavila sam laptop na krevet i evo čitam već sigurno dvi ure ove tvoje priče... Ispravak, pročitala sam sve tvoje priče.

Sad ne mogu komentirati suvislo jer sam ono, sva u komi, samo ću ti reći - krasan si....baš si krasan....

[Nelleta]

..a samo sam u prolazu bacala oko na postove,prelijetala pogledom,zalutala u ovo Prenoćište i....kreiran shortcut,čitat ću uz jutarnju kavu,polako,ovakvo nešto zahtijeva od mene da mu posvetim trenutke koje nerado posvećujem,ove riječi ću sa zadovoljstvom pustiti u svoj jutarnji svijet tišine,jer su.....čitati,ponovo čitati,pamtiti,citirati...

Dirnulo me u onaj kutak duše i sjećanja za koji sam bila uvjerena da je nedodirljiv(da li da se radujem ili da opsujem)

Svaka čast Elysium!!!!!

[todaytonight]

Bas me zanima gdje se gazda danas nalazi i u kom je smjeru odjedrio. Da li u smjeru poliranja svojih recenica ili u smjeru traganja za novim rekvizitima put raznih šupa (da ga spase petparackih ero-lisica)? Da li sada negdje promatra zivot, zivi li ga u svom skafanderu, u kakvom se loncu kuha, na kakvom pladnju servira?




Ja sam sebi piknula moju fav pricu, zapravo omiljeni dio iscupala iz Prenoscista upravo zbog recenica koje idealno sluze svojoj cjelini. Te su recenice prava bozanska virtuoznost koja kazuje nesto, koja ima nesto reci i nisu puka svrha samima sebi (kao sto su neke s prve stranice Prenoscista). Ove su zive i tako pitke, kao da izviru iz samoga raja

- Mislio sam… - govorio je usporeno, kradući mirise s njezinog vrata - …kako je na blues plesati daleko teže. Od ovog.
- I je - odgovori mu djevojka. - Još ga nijednom nisam otplesala kako treba.
Sada se odvažio, ubirao je mirise njezinog vrata, sklopio je oči, ali poljubac je čuvao. Nije se usudio prekinuti ples, miris jasmina s njezinih ramena, kao ni prigušene jecaje koje je razabirao kao slijepac mirise jednog vrta kojim oduvijek htjede proći.
Zadnji zvuk se odlomi, ples stade, a ona uhom potraži davno pripravljeni kalup na njegovom vratu.
- Vodi me doma. K sebi - prošapuće dovoljno glasno da je mladić čuje.
Tada joj prisloni poljubac na rame, da nježnije nije mogao. Kao poklon za sva godišnja doba proživljena bez nje…

Ponoć je odavno prošla, a taxi je u čast dvoje putnika klizio niz noć, kao jedrenjak luci od koje se tako davno otisnuo. Nisu pričali. Samo je ležala u njegovu naručju, sanjareći o jednoj djevojčici kojoj davno davno nadjenu ime Sreća…

iz Nosila je jasmin i nespokoj..

Da, recenice nisu samo olastene cipele lijepo poslozene u svom ormaricu, niti su puka svecana odora bezivotno objesena u klozetu. One su noge koje tim cipelama daju korak, one su zivot svojih likova. I dusa samoga pisca u kojoj se ogleda svijet u kojem zivi i koji ga tvori, pa barem za tren.

[Elysium]

todaytonight kaže:

Da, recenice nisu samo olastene cipele lijepo poslozene u svom ormaricu, niti su puka svecana odora bezivotno objesena u klozetu. One su noge koje tim cipelama daju korak, one su zivot svojih likova. I dusa samoga pisca u kojoj se ogleda svijet u kojem zivi i koji ga tvori, pa barem za tren.

Ljudi su.. slojevita đubrad.
A da nisu lijepi dušom, stvaranjem, osmijehom, i tristo dodatnih čuda - doista ne bi bilo vrijedno odživjeti našem rodu to godina što svatko dobije.

Zapravo ne vjerujem koliko ovdje dugo nisam bio.
Kako i dalje netko naiđe tko se pronađe.
Pa mi dođe žao. Što nisam, još uvijek, pronašao način.. da se dublje u ovakvom životu izgubim. I pronađem.


Pitaš me..
gdje sam danas? I što sam danas?
Premalo bitno da se raspisujem. Previše nevažno da se zamislim.
Odvrtio se život.
Zavrtili su se i neki drugi životi.

Zapravo je istina - da mi se piše..