Naši stihovi

[kameni kamen]

tamo negdje dolje
oko sredine, malo u desno
gdje bi se trebala nalaziti
moja točka ukupnosti
čvrsto ušančena, zabetonirana
tamo negdje
počeo sam osjećati bol
ne baš bol, nego nešto kao osjećaj boli
da li to moje svijetleće tijelo popušta
besprekidnim udarima
malih vatrenih loptica
ili sam izgubio nit
ili sam previše zaronio
preduboko
pa više nema ni želje za suncem
ili se iz mog života
bešumno odšuljala ljubav

[carica]

ruska dušo
znam da zubi rastu kad ti se putuje
i da ti se odlazi
u blage krajeve
s blagim ljudima
ne smeta ti prašina
kosa sama vijori
ruska moja dušo
znam kako je kad se sito popuni
i kad ti se ide
tamo gdje te nitko nema
negdje gdje će ti nedostajati sve što je tu
vratit ćeš se
to jedino znam
i ja ću biti spremna da te dočekam
i zagrlim
kao brata
uvijek

[Akinetoh blues]

prekrasna je ova krv koja ističe iz mene
ukor u zjenicama slučajnih šetaća
ovo je cinober kojim kazujem a ne prijetim nikome ništa
to je boja bez da kopaš ruda
tebi pajdo koji vrtiš lovu bez imalo truda
ja sam možda propalica, ali moja boja ipak ima snagu ideala
da kazuje dok je gledam u potoku niz stubište
sve je što vidim, možda sam doista lud
ali mislim da te volim
i to je ono jedino na mom tijelu što me uistinu boli

[Akinetoh blues]

******

ana,
bio sam jučer u psihijatra, bilo vrijeme da se vidimo
mi smo drugari već znaš, eh čovjek ipo
u početku ga malo tješio što ga dopao baš ja
pričao nešto latinski kada me vidio
nacrtao šemu ljudske glave
poručio da idem snimati lubanju,
dobio sam naočale ispod očiju
on i dalje latinski a ja ga vidim u troje ko sveto trojstvo
nacrtao shemu i rekao da je moguče,
da mi mozak curi kroz nos,
reko tako, pojednostavno čovjek, prešo na žargon
jeben te ja mislio da u šori prošo dobro
ana,
ako mi ostaneš u maramici
uvjek sam te volio,
majke mi.

[carica]

ispod svakog dana
i svakih stvari
ostavljam ti nit
i jedan brod na pučini
da se orijentiraš u hrabrosti

Mjesec će se penjati
Mjesec će i padati
bez najave
i dalje
meni to neće promijeniti ama baš ništa

ispod svake noći
i svakih stvari
ostavljam ti nit
i jedne ruke
kao atlas
da po njima uvijek možeš putovati

[Kesten]

Svijet su prijatelji


Hej, vau, super, zakon!
Ideš, ma da, to, too!
Okej, može, kul.
Hej-hej! Ku-kuu! Šo?!

Ha-ha-ha, ho-ho-ho.
To je to!
Bum, pljus i pljas,
cerek, zar ne?

Kava ili dve, čokolada i natren.
Dobre noge ona mala, a i sise dvje.

Lopta, disko i lova do krova,
cuga, pljuga, kondomi i fotke
Osmijeh, dva i lijepa riječ,
divlje mačke postaju krotke

[Karakala]

Originally posted by Kesten
Svijet su prijatelji


Hej, vau, super, zakon!
Ideš, ma da, to, too!
Okej, može, kul.
Hej-hej! Ku-kuu! Šo?!

Ha-ha-ha, ho-ho-ho.
To je to!
Bum, pljus i pljas,
cerek, zar ne?

Kava ili dve, čokolada i natren.
Dobre noge ona mala, a i sise dvje.

Lopta, disko i lova do krova,
cuga, pljuga, kondomi i fotke
Osmijeh, dva i lijepa riječ,
divlje mačke postaju krotke

Novi hit od ENDŽOJ?

THIS IS MY FIRST TIME EVER,
SO, PLEASE, BE GENTLE WITH ME...

***
Rastanci nam padaju sve teže.
Mi naprotiv padamo sve lakše.
Lagano, gotovo kao paperje.
Blijedi lebdimo u zraku, neprepoznatljivi u zraku.
I lišće nam zavidi na umijeću padanja
ali, kako se ne rado nikakvome naporu
za to stvarno nema razloga.
Nema tu ničega posebnog i sve je uzalud
pad je nešto upisano u naše gene
još prije samog rođenja.
Kakve ptice. Kakvi avioni. Kakve rakete.
Mi smo stručnjaci za pad, i kad nije jesen,
usavršavamo se bez prolivenog znoja,
čak i da toga nismo svjesni.
Ali, zato, najzad, mi padamo sve brže
i dno se raspršuje sve više, zidovi razmiču zube,
padamo doista nekuda prema gore,
praznina nas prima poput srdačnog domaćina
i kada nismo nigdje mi smo kod kuće...

A, KAD SAM VEC TU, JER TKO ZNA KAD CU OPET, EVO JOS JEDNA, NEK SE NADJE, ZLU NE TREBALO:

***
Nemiran u noći šećem se kuhinjom.
Na radiju puštaju glazbu pogodnu za putovanje.
Sada bih trebao biti u autu, slušati tu glazbu i voziti prema tebi.
Motor bi gutao razdaljinu među nama koju je netko postavio
uredno kao što vojnik ujutro slaže plahtu na krevetu.
Stigao bih do tebe još dok bi spavala i probudio te poljupcem.
Okrenula bi se na drugu stranu gdje bi te moja ljubav čekala.
Otvorila bi snene oči, pogledala kroz san i rekla – ti...
Tvoj san bi tiho zacvrkutao, a mene zapljusnula toplina jastuka.
Tvoja bi se kosa rasplela po njemu poput mreža, poput vihora.
Ušao bih u tebe i tražio se po tebi bez želje da se pronađem.
Onda bi zajedno doručkovali. Ti nešto toplo, ja tvoje oči.
Gledali bi zoru kako plavo krvari. Bili bi nemilosrdni.
Nedokučivi susjedu s petoga kata, sjeli bi u auto i odvezli se.
Nakon ručka na nekoj livadi čitao bih ti poeziju.
Nahranio bih tvoje srce dugo žuđenim riječima.
Ti bi me slušala raširenih ruku, s glavom u mom krilu,
pazeći na svaku stanku u čitanju.
Tišina bi oko nas vezla nevidljivu i tanku mrežu.
Ljudi bi prolazili pokraj nas u nadnaravnom skladu.
Drveće bi raslo savršeno, cvijeće izgledalo nestvarno, trava...
Onda bi se ubili da bi ljubav mogla živjeti.

[Baphomet]

U prljavštini uznemirujućih dana
tražim nešto, što poput mene nema života
svoga već slijedi sudbu svoju
Bogom danu, da svim namjernicima,
umornim putnicima, daje nadu,
djelić sreće osobne.

Da ispuni svrhu svojeg postojanja
neumoljivu i strašnu, i tešku da srce
ti potamni od ljudske zlobe, da daješ
dok i zadnji dah života u tebi ostaje,
dok te lome i sastavljaju
dok te kidaju i spajaju,
u rukama mučitelja i mučenika ja
tražim milost da promjenim sudbu svoju.

[Baphomet]

Ka kutu umorno puzim,
ščućuren drhtim i
pohotno noktima grabim po
venama, prsima, vratu,
sjećanja i misli, možda,
kroz krv se gube,
a ona prska i pljušti, teče i kapa...

Možda dahom sve lakšim
i snovi moji lepršajući bježe,
i možda će crvi, žderući me
progutati i tebe,
raskomadati te,
i možda ću tek onda
mir svoj naći.

[Baphomet]

Došao je dan
kad zaboravih
put povratka do
mjesta početka
gdje spustila se
tama na izvore smisla.

A prijatelji stari
zaboravivši mjesto
gdje sada kročim,
traže me na
svijetlijim mjestima,
čudeći se što me nema.

[Akinetoh blues]

II dio

mala prevara za odlazak i novac, štostvo za sljedeće
da pisak drhti on ne mijeri daljinu.
raotkrilo se fatalno u biću za koje osim boja još treba da mislim
hladne obe dvije u korisnom znaku se snašle,
baš u onom gdje animalno mene preuzme,
papeso imaš mesec žut na glavi, otrovnu catu
zagrizo nju, a sada serum nudiš kao prijetnju za mržnju
ne znaš ni iko zna da pas mi grize nogu da odvrati od ponora
a ne delirij što ga proniču drugi magi
venera koja pogodila da ti nađe tu konjukciju
kojom sabljom te osami kao prokletstvo, si pomučena
a ja ću i dalje da te volim u sjeni dva stupa
što mržnju bacaju na ljubav,
kao hazard čekam te u ponoru,
na malom brodu,
samo da ludi što nosi simbol valova ukradem zrak.

[Kesten]

Iz svega


Istinska strast gori uvijek i kroz
svoje gorenje stvara svijet.

Tražiti ju znači ne imati dušu kojom
ćemo ju osjetiti.

Strast je duša, stvarnost je duša.
Duša, to smo svi mi.

[Akinetoh blues]

da me na tebe

da bih znao gledati, oči ti poprimaju moje točkove
Da se jutra hlade na način da dokoraće,
mali razmak što nas dodiruje
U jedno bez svijesti, hodam
jutrom, horizonte obavijaš dimom.

Poroci u rukama đonglera.

Kapu konduktera je odnila vjetrovitost mojih kretanja,

kao svako jutro
ptice pijevaju pjesme

kiša curi niz obode.

[Little Mary]

evo da se i ja uključim...

Uvukoh se u bol

i nestadoh na trenutak.

Izišla sam okupana ljepotom novog jutra.

U očima mi je zasijala gomila zvijezda.

[Little Mary]

Bjesneći crvenim sjajem
djevojka bijele kose
je napokon shvatila da je slobodna
i da nikad neće gledati u ljude
kao u predmete svojih želja.

Možda nesvjesno,
ali nikad se neće boriti za sreću
koju joj možda mogu donijeti nečiji osmjesi.

Smijat će se sama.

I uvijek će da voli ljude
bez obzira koliko velik kofer,
pun osjećaja,tajni i laži,
joj ostavili
kada jednom požele da odu.

ODA ČETNIKOVOJ DOBROTI

I doista rekoše nebeski narodi:
Četnik je Otkupitelj ove Zemlje
Dok smo miješali krv i blato
I u njih nabadali crne čelične tornjeve
Da strše nad zaglušujućim morima
Koja sudaraju krikove i kosti davljenika-
Nismo se sjetili jedne šumske životinje
Koja je šaputala posmrtne molitve
Lišću i pregaženoj mahovini

Četnik!
Njegova masna brada skrovište je
Za ranjene ptice i odbačenu djecu
Po njoj oblijeću leptiri i nose je
Kao leteći sag proljeća
Njegove krvave oči vrelo su i plač i rana
Po kojoj su rimske legije razapinjale šatore
I trovale je pokvarenim vinom
A četnikove oči krišom su
Pjevale utjehu skršenim robovima

[tilon.kord]

dopiru do nas kletve i molitve
sa juzne sirske obale. pesak iz
pergamenta otkucava na dlanu.
slomljeni narodi podani rvanju
drze se za podlanicu smrti. pale
ih u pustinji. ruse im gradove.
nije im pomoglo vesto kovarstvo.
pesacimo kroz davno navestene
uspomene. ne zivimo. krivo nas
drze za pesnike. mi ponavljamo
stara prorostva. kamenuju nas
usred ishitrenog ludila. govoris
da su pesme znak jakosti. delo
ruku je vremenito i jadno. usne
dodiruju vecno vise plavo nebo.



am
iz zbrirke: senke pojava.
http://www.poezija.net

[tilon.kord]

tri noći moji dlanovi gore.
osmesima mi daješ pouke
talasima odnosiš daleko -
do ostrva sedme svesti.
ušnom školjkom prilepljen
o dno dana brojim sazvežđa
viđena u dubokoj vatri -
daleko od svog zenita
stopala zakopanih u pesak.
grudno korito u podivljalom
moru gubi dragocene tovare
iskustva. da li sam našao svoje
tri tačke? ovo je pravi pravac
do sreće? ljudi su tihi. možda
pripremaju nove i poslednje
ratove. koga da pitam - koji
put vodi do tebe? oslanjam se
o prvobitnu stvar: nadam se.
ne usuđujem se na prekoračenje.
učiteljeva grobna vrata pritiska
početni kamen. zakoračio bih u
život drugi. ali sam bez znanja.
ne razaznajem oblike u nebnoj
peni. pod mladim bademom zuje
pčele. vetar vrti mrtve putokaze -
razotkrivam ...


am
iz zbirke: mirne stvari.
http://www.poezija.net