Imate li volju za životom?

[MaraLSonline]

Imate li volju za životom?


Pozdrav svima,

Otvorila sam ovu temu jer me zanimaju vaša mišljenja, upiti, prijedlozi i rješenja.

Sigurna sam da 90% ljudi u životu doživi fazu da nešto nema pretjerano volje za život.

Dakle, to je ono kad imaš sve što ti je potrebno da bi bio sretan ali u sebi zapravo nisi.

I zahvaljuješ kako to mudri savjetuju na svemu, ali život ti se i dalje jednostavno čini isprazan.
Nešto fali, a ni ne znaš točno što… Onda pomisliš ili zaključiš da je to volja za životom.
Ljudi se nose s tim na razne načine, osobno sam prošla tu fazu i shvatila da mi nije falila volja.

Falili su događaji, aktivnosti i ljudi u danu i životu na koje bih imala volje. Falili su moji izbori i odluke u danu. Falilo mi je izražavanje i svjesnost ustvari. Ja sam u takvim situacijama često razmišljala o svrsi sebe i svega ostalog. Zahvaljivanje i biti zahvalan nije isto, tu sam razliku također razumjela.

Nikako me ne zanimaju dijagnoze na ovu temu, nego vaše priče. Što je za vas volja? Kada i kako u sebi budite volju? Dali imate volju za životom i kakvim? Tražite li je? Koliko toga radite u danu sa voljom?
Jeli vam život po volji?

[astor pec]

Smatram da današnje društvo, svom silom, trudi se istisnuti bilo kakav oblik vjere. I jebeno mu dobro uspijeva.

Prvenstveno vjere u Boga, a zatim i ono bitnije - vjere u bilo što. U sutrašnji dan. U maslačak. Nije bitno. Ključno je - vjere.

Smatram da meni nedostaje vjere i osjećam se zatočeno u masi, a to zapravo nema veze s masom, i ne bi trebalo imati. Ali, osjećam se zatočeno u svomu tome. Na što aludiram. Pa na sve. Na ophođenje samoga sebe prema drugim ljudima i na ophođenje drugih ljudi prema meni, na ophođenje sistema i medija prema svima nama, jer ovdje nisam samo ja u pitanju.

Ovaj život ne radi se o meni, ali ja jesam dio njega. Smatram da život ima svrhu i da ipak jesam ovdje s razlogom, jer ja zbilja jesam plod vjere svojih roditelja, a moje postojanje je slučajno, jer nisam morao biti ja, ali jesam.

Fali mi vjera. I fali mi ljubav.

Smatram da slobodna volja ne postoji, jer previše smo umreženi i ovisni o drugima, ali isto tako ipak je ima u određenim količinama. Smatram da bi mi bilo ljepše kada bih imao vjere. A ja je ne mogu naći i zaboravio sam vjerovati.

Jedino je vjera, nešto što ovisi samo i isključivo o meni, skoro sve ostalo je slučajnost koja ovisi o životu, i prisutnošću drugih u istom.

[radical change]

MaraLSonline kaže:

Dakle, to je ono kad imaš sve što ti je potrebno da bi bio sretan ali u sebi zapravo nisi.

Nešto fali, a ni ne znaš točno što… Onda pomisliš ili zaključiš da je to volja za životom.
Ljudi se nose s tim na razne načine, osobno sam prošla tu fazu i shvatila da mi nije falila volja.

Falili su događaji, aktivnosti i ljudi u danu i životu na koje bih imala volje.

Nikako me ne zanimaju dijagnoze na ovu temu, nego vaše priče. Što je za vas volja? Kada i kako u sebi budite volju? Dali imate volju za životom i kakvim? Tražite li je? Koliko toga radite u danu sa voljom?
Jeli vam život po volji?

Ewo ti odgovor iz usta prdonje od 40 godina koji čitav život traži taj jebeni nedostižni sveti gral sreće.. I nema onog što nisam prošao da ga pronađem.. Od sjebane familije, preko vjere, sotonizma, ateizma, pa ovisnosti o sexu, fikcija o slobodi i utopiji, od buntovništva do rada reda i discipline, preko radoholičarstva i stjecanja bogatstva sasvim dovoljnog da mogu lijepo živjeti, rada na sebi godinama, preko obitelji i sina kojeg volim najviše na svijetu...

Svi mi tražimo taj sveti gral, trčimo kao pčele od cvijeta na cvijet dok ne shvatimo da nam za tu sreću treba mir i ljubav. I kao što je kolega gore spomenuo ljudi su se udaljili od vjere a vjera je naš smisao. Razmisli malo, religije nisu nastale slučajno, ljudi imaju zaista duboku potrebu svoju egzistenciju, svoj smisao prožeti kroz vjeru. Svaka potraga se na koncu svede na duhovni mir, na ljubav prema sebi i prema drugima. Svo bogatstvo materijalnog i naše egoistične potrebe smo su jeftina supstitucija za ono čemu svi zapravo težimo. Kad pronađeš svoj mir, u svojoj vjeri, postat ćeš sretna u sebi bez obzira što imaš u materijalnom smislu... Čitav ovaj čušpajz besmisla i trčanje od jednog sranja do drugog u ovom modernom svijetu plod je brutalne činjenice da se čovjek udaljio od svoje primarne potrebe za mirom i smislom. Na taj način smo krpene lutke na koncu, bauljamo onako bez smisla i reda...

[seskal]

iskreno, 90% vremena ga "odrađujem". u suštini nemam nikakvih bitnih problema, ali posljedica toga da gotovo nikad ne odstupam od rutine (koju obožavam) je to da se ponekad osjećam upravo kao da ga odrađujem. stvar je u tome što mi to zaista tako odgovara pošto imam plan kojeg se držim i općenito volim imati sve pod kontrolom. tada najčešće ne razmišljam ni o čemu, a kamoli o smislu života. nema mjesta iznenađenjima, ali nema ni stresa, a to mi je najvažnije.

problem su oni rijetki dani kada se osjećam - otprilike ovako. znaju me zapasti tako crne misli da sam jednostavno morao nabaviti par boca žestokog alkohola za takve večeri. nisam tip koji bi visio kod psihologa ili koga već, nisam ni vjernik, a nisam baš ni tip koji se lako otvara drugima. tada mi zaista ništa nema smisla pa ni život. izuzetno rijetki dani, ali ponekad vrlo teški za izdržat bez određenih stimulansa, nažalost. čak me je sram i napisati o čemu razmišljam prije nego što napokon zaspim.

druga krajnost su dani kada se osjećam - otprilike ovako. nažalost, još su rjeđi nego ovi crni, ali tada zaista razvaljujem i to osjete svi oko mene. ispunjavam želje, častim, nasmijavam i pronalazim lijekove za smrtonosne bolesti. a u par navrata mi se učinilo i da mi k...c naraste na 20 cm. nažalost, samo učinilo. tada baš sve ima smisla, ali je problem što nemam pojma kako se točno dovedem u takvo raspoloženje i kako ga održati. dovoljno je da odem spavati da se sve vrati na staro. osim toga, kod crnih dana uglavnom znam tko me i što me točno iznervira, ovdje ne.

inače bi idealno bilo da je 70% neutralnih dana, 5% crnih i 25% tih kada razvaljujem. ili ako već ne može biti više tih sretnih, onda da je barem onih crnih dana još manje. al' ne bunim se, mnogim ljudima je daleko gore nego meni i premda to nitko neće priznati, ponekad čovjeka oraspoloži kad vidi da se i drugi muče, makar samo zbog toga da se podsjeti da nije jedini bedak.

dakle, moj sveti gral sreće bi bili upravo ti maksimalno isplanirani dani u kojima se ne stignem analizirati i preispitivati. kada mi pođe za rukom tokom dana osjećati se kao što se osjećam dok spavam, znači da je dan dobar. ostalo me ne zanima.

[Mihail Suslov]

radical change kaže:

Svaka potraga se na koncu svede na duhovni mir, na ljubav prema sebi i prema drugima. Svo bogatstvo materijalnog i naše egoistične potrebe smo su jeftina supstitucija za ono čemu svi zapravo težimo.

Da, kad razmislim, zapravo baš sve što radimo ima u onom skroz krajnjem cilju taj duhovni mir i ljubav. Čak i naj banalniji primjer kao opijanje na klupicama ljeti. To je isto, baš kako kažeš, supstitucija za mir u obliku nekakvog pražnjenja mozga od teške stvarnosti i druženje koje supstituira ljubav i prihvaćanje.
Iako, barem dvije osobe poznajem koje mi tvrde da materijalno bogatstvo samo po sebi donosi sreću, a da je ove priče o tome kako "nije sve u materijalnom" izmislila sirotinja da bi se tješila. Naravno, jedna od te dvije osobe je nekoć naglo dobila i naglo (zbog vlastite neodgovornosti) izgubila bogastvo. A ova druga je rođena i živi u srenjoj-višoj klasi..

[Ufur]

MaraLSonline kaže:

[B]

Nikako me ne zanimaju dijagnoze na ovu temu, nego vaše priče. Što je za vas volja? Kada i kako u sebi budite volju? Dali imate volju za životom i kakvim? Tražite li je? Koliko toga radite u danu sa voljom?
Jeli vam život po volji?

Pa reci ti, motiviraj nas, tebe zanima.

[tirkizno]

Nemam.

[MaraLSonline]

astor pec kaže:

Smatram da današnje društvo, svom silom, trudi se istisnuti bilo kakav oblik vjere. I jebeno mu dobro uspijeva.

Prvenstveno vjere u Boga, a zatim i ono bitnije - vjere u bilo što. U sutrašnji dan. U maslačak. Nije bitno. Ključno je - vjere.

Smatram da meni nedostaje vjere i osjećam se zatočeno u masi, a to zapravo nema veze s masom, i ne bi trebalo imati. Ali, osjećam se zatočeno u svomu tome. Na što aludiram. Pa na sve. Na ophođenje samoga sebe prema drugim ljudima i na ophođenje drugih ljudi prema meni, na ophođenje sistema i medija prema svima nama, jer ovdje nisam samo ja u pitanju.

Ovaj život ne radi se o meni, ali ja jesam dio njega. Smatram da život ima svrhu i da ipak jesam ovdje s razlogom, jer ja zbilja jesam plod vjere svojih roditelja, a moje postojanje je slučajno, jer nisam morao biti ja, ali jesam.

Fali mi vjera. I fali mi ljubav.

Smatram da slobodna volja ne postoji, jer previše smo umreženi i ovisni o drugima, ali isto tako ipak je ima u određenim količinama. Smatram da bi mi bilo ljepše kada bih imao vjere. A ja je ne mogu naći i zaboravio sam vjerovati.

Jedino je vjera, nešto što ovisi samo i isključivo o meni, skoro sve ostalo je slučajnost koja ovisi o životu, i prisutnošću drugih u istom.

Dragi Astor,

slažem se da današnje društvo ili netko drugi želi istisnuti nešto, moje mišljenje je više da žele istisnuti svijest i Dušu.
Vidim da volju možda poistovjećuješ sa vjerom što mi je super zanimljivo.
Tvoj primjer sa maslačkom mi je super, jer sam i sama hodala po svijetu kao robot, nisam ništa primjećivala osim da nemam volje za sve ovo... Meni je pomoglo kada sam počela osvještavati stvari, to po meni i je svijest. Kad nešto osvijestiš onda nekako počneš polako i vjerovati u to.
A ljubav, voljela bi čuti više o ljubavi...

Što se tiče života, uvjerena sam da se u mom životu radi o meni, jer o kome bi se radilo u mom životu???

[MaraLSonline]

radical change kaže:

Ewo ti odgovor iz usta prdonje od 40 godina koji čitav život traži taj jebeni nedostižni sveti gral sreće.. I nema onog što nisam prošao da ga pronađem.. Od sjebane familije, preko vjere, sotonizma, ateizma, pa ovisnosti o sexu, fikcija o slobodi i utopiji, od buntovništva do rada reda i discipline, preko radoholičarstva i stjecanja bogatstva sasvim dovoljnog da mogu lijepo živjeti, rada na sebi godinama, preko obitelji i sina kojeg volim najviše na svijetu...

Svi mi tražimo taj sveti gral, trčimo kao pčele od cvijeta na cvijet dok ne shvatimo da nam za tu sreću treba mir i ljubav. I kao što je kolega gore spomenuo ljudi su se udaljili od vjere a vjera je naš smisao. Razmisli malo, religije nisu nastale slučajno, ljudi imaju zaista duboku potrebu svoju egzistenciju, svoj smisao prožeti kroz vjeru. Svaka potraga se na koncu svede na duhovni mir, na ljubav prema sebi i prema drugima. Svo bogatstvo materijalnog i naše egoistične potrebe smo su jeftina supstitucija za ono čemu svi zapravo težimo. Kad pronađeš svoj mir, u svojoj vjeri, postat ćeš sretna u sebi bez obzira što imaš u materijalnom smislu... Čitav ovaj čušpajz besmisla i trčanje od jednog sranja do drugog u ovom modernom svijetu plod je brutalne činjenice da se čovjek udaljio od svoje primarne potrebe za mirom i smislom. Na taj način smo krpene lutke na koncu, bauljamo onako bez smisla i reda...

Zanimljiva mi je ovo priča, i definitivno se slažem sa time da je mir u nama najvažniji za zdrav opstanak... Mislim da materijalnog ima dosta svega za svakog, samo što smo upali u iluziju uvjerenja iz kojeg stvaramo sve te bolesne fikcije i živote...

Jednom sam se pitala što li svemirci, viša bića ili netko gore misli, dok gleda na plavu planetu...
Na primjer. sa jedne strane umiru ljudi od gladi za hranom i znanjem, na drugom kraju svijeta umiru ljudi od gladi za virtualnim 000 i pokojim papirom i od ne znanja.
Kako to tumačiti uopće, koje je to ludilo...

[MaraLSonline]

seskal kaže:

iskreno, 90% vremena ga "odrađujem". u suštini nemam nikakvih bitnih problema, ali posljedica toga da gotovo nikad ne odstupam od rutine (koju obožavam) je to da se ponekad osjećam upravo kao da ga odrađujem. stvar je u tome što mi to zaista tako odgovara pošto imam plan kojeg se držim i općenito volim imati sve pod kontrolom. tada najčešće ne razmišljam ni o čemu, a kamoli o smislu života. nema mjesta iznenađenjima, ali nema ni stresa, a to mi je najvažnije.

problem su oni rijetki dani kada se osjećam - otprilike ovako. znaju me zapasti tako crne misli da sam jednostavno morao nabaviti par boca žestokog alkohola za takve večeri. nisam tip koji bi visio kod psihologa ili koga već, nisam ni vjernik, a nisam baš ni tip koji se lako otvara drugima. tada mi zaista ništa nema smisla pa ni život. izuzetno rijetki dani, ali ponekad vrlo teški za izdržat bez određenih stimulansa, nažalost. čak me je sram i napisati o čemu razmišljam prije nego što napokon zaspim.

druga krajnost su dani kada se osjećam - otprilike ovako. nažalost, još su rjeđi nego ovi crni, ali tada zaista razvaljujem i to osjete svi oko mene. ispunjavam želje, častim, nasmijavam i pronalazim lijekove za smrtonosne bolesti. a u par navrata mi se učinilo i da mi k...c naraste na 20 cm. nažalost, samo učinilo. tada baš sve ima smisla, ali je problem što nemam pojma kako se točno dovedem u takvo raspoloženje i kako ga održati. dovoljno je da odem spavati da se sve vrati na staro. osim toga, kod crnih dana uglavnom znam tko me i što me točno iznervira, ovdje ne.

inače bi idealno bilo da je 70% neutralnih dana, 5% crnih i 25% tih kada razvaljujem. ili ako već ne može biti više tih sretnih, onda da je barem onih crnih dana još manje. al' ne bunim se, mnogim ljudima je daleko gore nego meni i premda to nitko neće priznati, ponekad čovjeka oraspoloži kad vidi da se i drugi muče, makar samo zbog toga da se podsjeti da nije jedini bedak.

dakle, moj sveti gral sreće bi bili upravo ti maksimalno isplanirani dani u kojima se ne stignem analizirati i preispitivati. kada mi pođe za rukom tokom dana osjećati se kao što se osjećam dok spavam, znači da je dan dobar. ostalo me ne zanima.

Definitivno je većini lakše ili bar utješnije, kada znaju da nisu sami u nekom lošem filmu..
Lijepo nekako balansiraš, meni je rutina ok do neke mjere, znaći da imaš rutinu popit čaj, vježbat, meditirati i što još ljudi rade...

al provodit svaki dan sa puno rutine bez volje postaje monotono za mene, to me podsjeća na posao kojeg npr. ne voliš, kave koje trebaš istrpit, praznih razgovora, i.t.d.
od toga sam se maknula... Naravno ako su tvoje rutine ono što te veseli onda svakako tvoj dan izgleda super... dakle inspirirao si me da si u danu zadam rutine koje me vesele...
tnx

[radical change]

Mihail Suslov kaže:

Da, kad razmislim, zapravo baš sve što radimo ima u onom skroz krajnjem cilju taj duhovni mir i ljubav. Čak i naj banalniji primjer kao opijanje na klupicama ljeti. To je isto, baš kako kažeš, supstitucija za mir u obliku nekakvog pražnjenja mozga od teške stvarnosti i druženje koje supstituira ljubav i prihvaćanje.
Iako, barem dvije osobe poznajem koje mi tvrde da materijalno bogatstvo samo po sebi donosi sreću, a da je ove priče o tome kako "nije sve u materijalnom" izmislila sirotinja da bi se tješila. Naravno, jedna od te dvije osobe je nekoć naglo dobila i naglo (zbog vlastite neodgovornosti) izgubila bogastvo. A ova druga je rođena i živi u srenjoj-višoj klasi..

Ne, da materijalno donosi sreću bogati ljudi bi bili najsretniji na svijetu jer zapravo bi im novac riješio sve potrebe. Ali vidiš nisu. Kao što siromašni ljudi ne mogu biti sretni živeći u neprestanoj borbi za golim preživljavanjem.

Cilj bi zapravo trebao biti pronaći mir, zdrav balans i spokoj u samom sebi. To znači raditi da se zaradi dovoljno za život, živjeti da se učini dovoljno mjesta za ljubav i voljeti da se pronađe mir u sebi i drugima...

Većina ljudi zapravo je u raskoraku sa tom jednostavnom jednadžbom. Jedni recimo nemaju priliku zaraditi za dostojan život i izdvojiti vremena za sebe, oni koji imaju mnogo obično trče za još više da ostanu u utrci, na vrhu, i pucaju se (samozavaravaju) osjećajem bildanja ega kroz uspjeh i napredak a u sebi nose ogromnu prazninu. Mnogi ljudi su nažalost jako ranjeni i iz svojih rana jednostavno nisu kadri sagledati ljepotu života, izaći iz svoje boli i darovati ljubav drugima (povrijeđeni, ljuti, frustrirani, ljubomorni, ostavljeni, napušteni, nesigurni, izgubljeni..)

MaraLSonline kaže:

Zanimljiva mi je ovo priča, i definitivno se slažem sa time da je mir u nama najvažniji za zdrav opstanak... Mislim da materijalnog ima dosta svega za svakog, samo što smo upali u iluziju uvjerenja iz kojeg stvaramo sve te bolesne fikcije i živote...

Jednom sam se pitala što li svemirci, viša bića ili netko gore misli, dok gleda na plavu planetu...
Na primjer. sa jedne strane umiru ljudi od gladi za hranom i znanjem, na drugom kraju svijeta umiru ljudi od gladi za virtualnim 000 i pokojim papirom i od ne znanja.
Kako to tumačiti uopće, koje je to ludilo...

Empatija te mogućnost da kopiramo tuđe ponašanje zapravo nas je evolucijski podigla u nebo i dovela ovdje gdje smo sad. No postoji i mana tog modela, a ta je da ljudi nisu razumna već osjećajna bića. I često smo u sukobu našeg razuma i osjećaja. Razumno bi bilo podjednako podijeliti resurse među ljudima. No osjećajno to nije tako jer onaj tko ima zapravo nije sretan i zadovoljan onim što ima i želi još za sebe, naročito želi sad i odmah kontroliran svojim primarnim nagonima (glad, pohlepa, sex, sigurnost). Zbog toga Zapad nije svjestan privilegije koju ima nad ostatkom svijeta, bogat čovjek nije svjestan koliko je sretan jer svijet gleda isključivo svojim očima i iz vlastite perspektive relativizirajući stvari (ne briga me kako je drugima, važno mi je kako je meni). Zbog toga na zapadu imaš milione ovaca koji ne znaju gdje im je glava a gdje guzica, neprestano žele nešto, gladni su nečega i trče za nečim, neprestano traže svoja pravo i mjesto za štovanje vlastitih ideja, čine svije izrazito skupim i kompliciranim i na koncu svega ako i ostvare ambicije ne mogu osjetiti mir i sreću.

[MaraLSonline]

radical change kaže:

Ne, da materijalno donosi sreću bogati ljudi bi bili najsretniji na svijetu jer zapravo bi im novac riješio sve potrebe. Ali vidiš nisu. Kao što siromašni ljudi ne mogu biti sretni živeći u neprestanoj borbi za golim preživljavanjem.

Cilj bi zapravo trebao biti pronaći mir, zdrav balans i spokoj u samom sebi. To znači raditi da se zaradi dovoljno za život, živjeti da se učini dovoljno mjesta za ljubav i voljeti da se pronađe mir u sebi i drugima...

Većina ljudi zapravo je u raskoraku sa tom jednostavnom jednadžbom. Jedni recimo nemaju priliku zaraditi za dostojan život i izdvojiti vremena za sebe, oni koji imaju mnogo obično trče za još više da ostanu u utrci, na vrhu, i pucaju se (samozavaravaju) osjećajem bildanja ega kroz uspjeh i napredak a u sebi nose ogromnu prazninu. Mnogi ljudi su nažalost jako ranjeni i iz svojih rana jednostavno nisu kadri sagledati ljepotu života, izaći iz svoje boli i darovati ljubav drugima (povrijeđeni, ljuti, frustrirani, ljubomorni, ostavljeni, napušteni, nesigurni, izgubljeni..)



Empatija te mogućnost da kopiramo tuđe ponašanje zapravo nas je evolucijski podigla u nebo i dovela ovdje gdje smo sad. No postoji i mana tog modela, a ta je da ljudi nisu razumna već osjećajna bića. I često smo u sukobu našeg razuma i osjećaja. Razumno bi bilo podjednako podijeliti resurse među ljudima. No osjećajno to nije tako jer onaj tko ima zapravo nije sretan i zadovoljan onim što ima i želi još za sebe, naročito želi sad i odmah kontroliran svojim primarnim nagonima (glad, pohlepa, sex, sigurnost). Zbog toga Zapad nije svjestan privilegije koju ima nad ostatkom svijeta, bogat čovjek nije svjestan koliko je sretan jer svijet gleda isključivo svojim očima i iz vlastite perspektive relativizirajući stvari (ne briga me kako je drugima, važno mi je kako je meni). Zbog toga na zapadu imaš milione ovaca koji ne znaju gdje im je glava a gdje guzica, neprestano žele nešto, gladni su nečega i trče za nečim, neprestano traže svoja pravo i mjesto za štovanje vlastitih ideja, čine svije izrazito skupim i kompliciranim i na koncu svega ako i ostvare ambicije ne mogu osjetiti mir i sreću.

jako mi je zanimljivo čitati tvoja tumačenja, inspirirajuće je...
Što predlažeš kako naći mir i radost u sebi?

[radical change]

MaraLSonline kaže:

jako mi je zanimljivo čitati tvoja tumačenja, inspirirajuće je...
Što predlažeš kako naći mir i radost u sebi?

Teško, to je proces, i ne postoji instant recept.
Recimo netko to pokušava naći u vjeri i zapne u klasični koncept pretjeranog štovanja i idealizacija ili idu u pretjeranu krivnju. Dakle čak i ljudi koji kao idu tim putem upadnu u zamke vlastitih gluparija, strahova i ograničenja..

Ali onako recept za život, moraš nekog vraga proći da upoznaš sebe (uključujući i neke loše stvari i mnoge greške), moraš biti kadar oprostiti sebi i drugim ljudima (to je svima jako teško) i moraš analizirati sebe (zašto to radim, gdje trčim, što time mislim postići, što ću time dobiti, da li mi je važnija sreća ili materijalno blagostanje, što to znači za mene i moju obitelj, druge ljude), i moraš nastojati mijenjati sebe tamo gdje vidiš da imaš problem, dakle moraš biti odgovoran prema sebi i prestati druge optuživati za svoj loš život i loše odluke.
Zapravo većina ljudi ide u neke ekstreme ili kratkotrajna ispuhivanja bijesa i frustracija bez da postoji nešto čvrsto i opipljivo u njihovom životu. A nužno je da postoji nešto opipljivo u našem životu, dakle cilj, put, vjera i nada, moraš znati tko si i prihvatiti sebe i biti spreman mijenjati sebe. To je preduvjet za pronalazak sreće. A sad sreću netko pronađe u obitelji, vjeri, stvaranju, poslu...
Također je iluzija da je sreća tamo negdje i sad ti moraš napraviti to i to i eto kad stigneš tamo sretan si do vječnosti. To su gluparije. Sve se neprestano mijenja pa i mi sami, zbog toga je važno postići taj mir sa samim sobom, jer gdje god pođemo mi smo u zajedništvu sa samim sobom i nosimo mir u sebi...

[kor-im]

MaraLSonline kaže:

Imate li volju za životom?

nemam, volja za životom je malo preširoka apstrakcija
nemam volje činit neke stvari u slobodno vrjeme pa se nekako iz tjedna u tjedan sa sobom isprocesiram, nemam volje dič se ujutro al sam prisiljen funkcionirati kao odrasla jedinka pa se dignem, nemam volje oprat se i presvuč pa to ipak radim jer ne želim ofenzivno smrdit, nemam volje jest al budem gladan itd...

imam večinom emocionalne kompulzije i to me drži na nekoj špranci i tako funkcionira valjda 95% stanovništva jer bez toga niti ne možeš - to je zapravo ono što se kolokvialno podrazumjeva kad se veli 'volja' a to je krivo, tu nema 5% volje

imam volju radit, jer uđem u šprancu, i kad tjelo več više niti ne želi podržavat šprancu svjesno raubam dalje i još, ne jer želim, nema želje, to je volja, kad više nema želje, kad svjesno guraš

MaraLSonline kaže:

Dakle, to je ono kad imaš sve što ti je potrebno da bi bio sretan ali u sebi zapravo nisi.

nemaš
recimo nemaš napor, bol i manjak, nemaš realan strah
nemaš odgovornost jaču ili bitniju od momentalnog 'neda mi se'
nemaš stvarnu motivaciju
nemaš realan osječaj postizanja nečega što je organizmu bitno
nemaš nekoga ko ti je bitniji od tebe, da bi ruku dal u vatru, svoju ili tuđu svejedno
nemaš status, u smislu da nisi iznad nekog makar si ispod nekog, drugim rječima nemaš mjesto
nemaš kontrolu nad ničim bitnim onkraj sebe, a ne kontroliraš ni sebe baš
nemaš ni ukucan grit i stegu kamoli neki trening da upravljaš sobom ''po volji''
time shodno nemaš niti ostvarivanje nekog sebe na zadovoljavajuč način, samo živiš

nemaš kako bit sretan, onako kako bi organizam to po defaultu htio, nosiš se stim, nije život 'bit sretan' živiš na suho, jer moraš, i tako to ide, odvajkada

MaraLSonline kaže:

Jeli vam život po volji?

život je uvjek po volji

[zoki89]

MaraLSonline kaže:

Sigurna sam da 90% ljudi u životu doživi fazu da nešto nema pretjerano volje za život.

Imao sam takvu fazu u životu. Držala me tek vjera da ću dugoročno uspjeti. Da ću si promijeniti život kroz par godina.

I sad sam stvarno zahvalan za to. Jer kužim da se sve neprestano mijenja. Društvo mi se promijenilo, pronašao sam posao koji volim raditi a i ja sam se promijenio.

Mislim da je ta vjera jako bitna. Jer kad živimo za bolju budućnost, ostajemo otvoreni da se nešto pozitivnog može dogoditi već danas. I koliko god smo sada nesretni, ne gubimo sebe, niti svoje snove. Uvijek imamo nešto za živjeti.

MaraLSonline kaže:

Falili su događaji, aktivnosti i ljudi u danu i životu na koje bih imala volje. Falili su moji izbori i odluke u danu. Falilo mi je izražavanje i svjesnost ustvari.

Upravo to. Samo nismo niti svjesni koliko nam malo treba. Dosta je da upoznamo nekog novog, da posvetimo par minuta dnevno šetnji u prirodi, ili da opet radimo nešto u čemu smo uživali u djetinjstvu.

Mala promjena nas može potaknuti da dobijemo volju za još nečime, i onda se osjetimo živima i otvorimo se još više.

MaraLSonline kaže:

Što je za vas volja? Kada i kako u sebi budite volju?
Koliko toga radite u danu sa voljom?

Za mene je to znatiželja. Više od svega imam volju da razumijem sebe, svijet i druge ljude. Uvijek me razveseli kad čujem nešto novog i kad to mogu bolje upoznati.

Oko 20% stvari radim stvarno s voljom, nekih 60% stvari jer znam da ću dugoročno uživati u njima, a u preostalih 20% nastojim naći barem nešto što me veseli.

Al postepeno je sve bolje i to me najviše veseli

[muflonka]

radical change kaže:

Svi mi tražimo taj sveti gral, trčimo kao pčele od cvijeta na cvijet dok ne shvatimo da nam za tu sreću treba mir i ljubav. I kao što je kolega gore spomenuo ljudi su se udaljili od vjere a vjera je naš smisao. Razmisli malo, religije nisu nastale slučajno, ljudi imaju zaista duboku potrebu svoju egzistenciju, svoj smisao prožeti kroz vjeru. Svaka potraga se na koncu svede na duhovni mir, na ljubav prema sebi i prema drugima. Svo bogatstvo materijalnog i naše egoistične potrebe smo su jeftina supstitucija za ono čemu svi zapravo težimo. Kad pronađeš svoj mir, u svojoj vjeri, postat ćeš sretna u sebi bez obzira što imaš u materijalnom smislu... Čitav ovaj čušpajz besmisla i trčanje od jednog sranja do drugog u ovom modernom svijetu plod je brutalne činjenice da se čovjek udaljio od svoje primarne potrebe za mirom i smislom. Na taj način smo krpene lutke na koncu, bauljamo onako bez smisla i reda...

e, ali problem je što ne teže svi duhovnosti. jer nemaju svi taj kapacitet. Postoje ljudi emotivno i duhovno mrtvi ili polovični, a takve osobe teže samo stjecanju materijalnog, uništavanju drugih, površnim potrebama...i tako žive cijeli život, a da ne znaju što je duhovno, jer ne osjećaju to duhovno. nažalost, puno je površnosti u ljudskim dušama. da nije, ne bi bilo toliko zla, opačina i površnosti na svijetu. ako je nemaš, ne možeš je probuditi niti shvatiti, ili osjetiti neke stvari. ono što je tebi bauljanje bez smisla i reda, nekome je čisto dovoljno u njegovoj površnosti i iznenadio bi se kako ponekad glatko prođu kroz život.

[radical change]

muflonka kaže:

e, ali problem je što ne teže svi duhovnosti. jer nemaju svi taj kapacitet. Postoje ljudi emotivno i duhovno mrtvi ili polovični, a takve osobe teže samo stjecanju materijalnog, uništavanju drugih, površnim potrebama...i tako žive cijeli život, a da ne znaju što je duhovno, jer ne osjećaju to duhovno. nažalost, puno je površnosti u ljudskim dušama. da nije, ne bi bilo toliko zla, opačina i površnosti na svijetu. ako je nemaš, ne možeš je probuditi niti shvatiti, ili osjetiti neke stvari. ono što je tebi bauljanje bez smisla i reda, nekome je čisto dovoljno u njegovoj površnosti i iznenadio bi se kako ponekad glatko prođu kroz život.

Drugi ljudi imaju slobodu u svom životu raditi što god oni žele. Ti pak također imaš to pravo, te mogućnost i obvezu da postaviš granice prema drugim ljudima. Na svijetu ima jako mnogo narcisa i psihopata, oni su sami za sebe odgovorni. Postoje i oni koji aktivno propituju sebe i traže više smisao, o takvim ljudima i govorim. Ljudi su općenito u životu podjeljeni izmešu materijalnog, od čega se živi i čime danas dobijamo vrijednost u očima drugih, i duhovnog koje je obično intimno, skriveno i malo ljudi poznato ali ne i manje važno..
Pitanje je samo tko si ti i što te u životu definira...

[muflonka]

radical change kaže:

Drugi ljudi imaju slobodu u svom životu raditi što god oni žele.

To niti nije sporno, niti sam rekla drugačije. I nije problem što imaju slobodu raditi nešto u svom životu, samo je neki puta problem ta sloboda da rade nešto tuđim životima. Govorim o onima koji nemaju duhovne težnje. No, nebitno. nije tema, samo sam se referirala na prethodan poboldani dio izjave da svi težimo nečem višem s čime se ne bih složila.

[Brutalis]

Uh, ima dana kad mi nešto fali, al onda se sjetim da može biti i gore pa mi se vrati ta želja za životom... Jer po prirodi smo takvi da bi stalno nešto htjeli više... i naravno ništa ne poduzimam da to nešto ostvarim jer znam da ako dobim to možda izgubim nešto drugo, pa bolje ništa ne dirat hahah

[muflonka]

A i ne moras biti niti psihopat niti narcis da bi bio izuzet od duhovnog, nego prosjecan covjek koji nema taj kapacitet jednostavno. Znam da sam malo mozda odstupila od teme ali kada upoznas neke primjerke ljudi i to dosta veliki broj njih, koji su toliko povrsni i kada dovoljno promatras oko sebe, onda se zapitas koliko je zapravo covjek duhovan, koliko razmislja, promislja, preispituje, zeli biti dobar covjek, priblizen dobru, postenju, ljudskosti...smatram da je mali postotak covjecanstva sa razvijenim duhovnim dijelom i svijescu. Previse je dokaza. Ali ovako, na rijecima, vjerojatno ce svi ispasti ispravni i u pravu, jer se tako svi vide. Ali covjecanstvu fali duhovna i emocionalna razina. I sto je najgore, vrlo mali broj za to uopce briga. Ali svakoga da pitas, svi smo super i ispravno zivimo. Ali je svijet zapravo previse tjelesan i materijalan. Rijetka su duhovno uzvisena bica.