Tolerancija

[Minikali]

dostojevska kaže:

Toleranciju je izmislio kapitalizam, a njegova propast je neizbjezna. Kad se svijet nadje u rukama centralnih planera što je logican slijed,nakon kapitalizma socijalizam, onda vise nece biti potrebe za tolerancijom u smislu da se vise nece obracati pozornost na identifikaciju covjeka vec mase, a zadovoljna masa bez frustracija koje im je donosilo doba u kojem je bila prisutna nemogucnost mapiranja u svijetu, vise nece traziti mjesto, vise nece strahovati za svoju egzistenciju. To bi bilo moje vidjenje buducnosti koja ce uslijediti.

Ja se takve budućnosti plašim, ali ne mora da znači da će biti takva.

[Minikali]

suma_ kaže:

slazem se sa definicijom tolerancije
to jeste podnosenje onoga sto nam se inace ne svidja
na svu srecu da tolerancija postoji, jer zamisli da svako po svojim osjecajima reaguje
ne svidja mi se crnac i udri
idealno bi bilo da se ljudi vole i postuju
ali eto ima jos puno ljudi koji tvrde da ljubav ne postoji
jer u njima je nema
i onda im je tesko vjerovati da je ipak ima u nekim drugim bicima

Na ovo samo moram izraziti potpuno slaganje!
Onaj ko ljubav ne osjeća, ne može da prizna (ili neće da prizna da postoji).
To je kao da neko nije vidio npr. orhideje, pa tvrdi da ne postoje.
To je prilično ironično.

[Anemona]

suma_ kaže:

slazem se sa definicijom tolerancije
to jeste podnosenje onoga sto nam se inace ne svidja
na svu srecu da tolerancija postoji, jer zamisli da svako po svojim osjecajima reaguje
ne svidja mi se crnac i udri
idealno bi bilo da se ljudi vole i postuju
ali eto ima jos puno ljudi koji tvrde da ljubav ne postoji
jer u njima je nema
i onda im je tesko vjerovati da je ipak ima u nekim drugim bicima

suma, tolerancija nije zakon pa da kažemo na svu sreću pa postoji jer kad bi svatko po svojim osjećajima reagirao pa udri ovog, udri onog.... jer utoliko koliko zakon i postoji da bi regulirao, ograničio ljudske slobode tolerancija je osobni regulator vlastite slobode i rekla bih da ne postoji (u svakom slučaju ne na način na koji postoji zakon i njegova regulacija sloboda) već se pojavljuje kao stupanj prihvaćanja ili podnošenja ili suzdržanosti, koegzistencije isl... kroz odnos, interakciju, u relaciji a kao manifestacija slobode koju sami sebi dopustimo.
Stupanj tolerancije ovisi o mnogo čemu. Ona nije uvijek pozitivna, kao što ne tolerirati nešto nije uvijek negativno, naprotiv.
Ljubav kao nekakav ambijentalni prostor bića, opet, omogućuje mnogo više razumijevanja/ empatije, veći stupanj razumijevanja a ne podnošenja, pa je i utoliko to jedna sasvim druga kvaliteta koja karakterizira odnose.
Ipak, ljubav nije ni nužan ni dovoljan uvjet za sposobnost razumijevanja. Za razumijevanje nužan je razum, a i dobra volja odličan mu je asistent.

[Anemona]

Minikali kaže:

Onaj ko ljubav ne osjeća, ne može da prizna (ili neće da prizna da postoji).
To je kao da neko nije vidio npr. orhideje, pa tvrdi da ne postoje.
To je prilično ironično.

A tek koliko je vrsta orhideja....

[Dalaj Sanja]

Razumevanje ne vodi nužno u toleranciju - dapače, može voditi u netoleranciju.

Recimo: pojavi se na političkoj sceni Hitler, i ti misliš, ha, simpatični brčići mada čikica deluje onako pomalo smešno nervozno.

Međutim, kada razumeš šta je Hitler zaista, tu prestaje tolerancija.

[Dalaj Sanja]

Isto tako, i ljubav može voditi u netoleranciju.

Uzeću banalan primer s detetom: imaš dete, voliš dete, i ne tolerišeš da ti bilo ko ugrozi život ili zdravlje deteta.

Ako toleranciju definišeš kao "podnošenje onoga što ti se ne sviđa" - onda se pod tolerancijom podrazumeva i podnošenje onoga što te direktno ugrožava.
(nikom se ne sviđa da bude ugrožen)

[Endekaideka1-11]

Pitam se da li vi raspravljate o osobnoj toleranciji kao karakteristici osobe koja može biti više ili manje tolerantna ili o toleranciji kao nekakvoj filozofiji, ideologiji tolerancije prema svima. Ovo prvo mi se čini korisno, a drugo ne, više kao izlika za pometanje problema pod tepih.

Ljubav je osobna stvar čovjeka, nikome se ne može zapovjediti da nekoga voli ili ne, a tolerancija je stvar osobe i drugih ljudi. Drugi ljudi toleriraju ono što ih osobno ne ugrožava, ali tebe može nešto ugrožavati što njih ne ugrožava i ne možeš drugima to objasniti. Oni će reći "nas to ne ugrožava, zašto dižeš graju za ništa"?

Kažeš, ako te netko ugrožava, ne moraš tolerirati. Što ako ga tog nekoga ne možeš ugroziti i ne možeš se maknuti od njega? A drugima tvoj problem nije zanimljiv, jer ih - ne ugrožava. Onda moraš tolerirati silom prilika.

[suma_]

Anemona kaže:

suma, tolerancija nije zakon pa da kažemo na svu sreću pa postoji jer kad bi svatko po svojim osjećajima reagirao pa udri ovog, udri onog.... jer utoliko koliko zakon i postoji da bi regulirao, ograničio ljudske slobode tolerancija je osobni regulator vlastite slobode i rekla bih da ne postoji (u svakom slučaju ne na način na koji postoji zakon i njegova regulacija sloboda) već se pojavljuje kao stupanj prihvaćanja ili podnošenja ili suzdržanosti, koegzistencije isl... kroz odnos, interakciju, u relaciji a kao manifestacija slobode koju sami sebi dopustimo.

naravno, tolerancija nije propisani zakon nego kao sto i sama kazes
prihvacanje, podnosenje, suzdrzanost
neki cine to iz straha od sankcija i zakona
neki pak iz razumjevanja
u svakom slucaju, dobro je sto tolerancija postoji

Anemona kaže:

Stupanj tolerancije ovisi o mnogo čemu. Ona nije uvijek pozitivna, kao što ne tolerirati nešto nije uvijek negativno, naprotiv.

sa ovim se slazem, mnogo toga stvarno ne treba tolerisati

Anemona kaže:

Ljubav kao nekakav ambijentalni prostor bića, opet, omogućuje mnogo više razumijevanja/ empatije, veći stupanj razumijevanja a ne podnošenja, pa je i utoliko to jedna sasvim druga kvaliteta koja karakterizira odnose.
Ipak, ljubav nije ni nužan ni dovoljan uvjet za sposobnost razumijevanja. Za razumijevanje nužan je razum, a i dobra volja odličan mu je asistent.

pa kazem, idealno bi bilo kada bi ljudi osjecali jedni za druge ljubav
jer ona pak kao sto i sama kazes omogucava mnogo veci stepen razumjevanja a kada druge razumijemo onda ih ne moramo trpiti tj. tolerisati
sad, ipak mislim da kada se voli vise se razumije nego samo kada razum i dobra volja su u pitanju

[Anemona]

suma_ kaže:

pa kazem, idealno bi bilo kada bi ljudi osjecali jedni za druge ljubav jer ona pak kao sto i sama kazes omogucava mnogo veci stepen razumjevanja a kada druge razumijemo onda ih ne moramo trpiti tj. tolerisati sad, ipak mislim da kada se voli vise se razumije nego samo kada razum i dobra volja su u pitanju

Ja bih rekla, više se želi razumjeti, više se trudimo.
Sam razum i dobra volja, omogućuju (pokušati, potruditi se) razumjeti onako racionalistički, filozofski/problemski ili čisto u duhu onog ljudskog koliko smo spremni ulagati sebe i misliti, da bi se bolje razumjeli s drugim ili ga bolje razumjeli.
Emocija tu uopće ne mora biti osim, kako rekoh, nekog tvog unutrašnjeg habitusa koji te karakterizira kao biće emocija i emocionalno si otvorena prema drugim ljudima, drugim bićima, svijetu pa si već i samim svojim karakterom, spram drugih otvorena i za veće razumijevanje ili njegovu mogućnost.

Ja bih bila zadovoljna, s obzirom u kakvom svijetu živimo - ponekad mi se čini kao smrdljivi konteiner, ovisi gdje zagaziš i u što, gdje zađeš, u što se upleteš... - kad bi se ljudi malo više trudili razmišljati, preispitivati, širiti i pomicati malo svoje horizonte. Ne mora me voljeti, da bi me netko volio mora me i poznavati - znači, ne mora se voljeti a priori pa ni uopće uvoditi pojam ljubavi u cijelu priču ili ondje gdje ljudi kontaktiraju jedni s drugima jedni drugima osobno nepoznati - ali upravo stoga i zna biti bolno kad vidiš s koliko se predrasuda, s koliko ograničenosti pa i patologije, može se reći, možeš susresti u nekom okruženju.

Evo, baš pred sobom imam otvoren jedan magazin na stranici gdje u naslovu kraj slike Ljubiše Samardžića (intervju s njim), piše: "Najljepša stranica života je što sam devedesetih sačuvao dostojanstvo".

Rekla bih, nadovezujući se na ovu misao, da ulogu tolerancije u društvu, u međuljudskim odnosima, i treba čitati u ovom registru: ona sprečava ili onemogućuje da se atakuje na dostojanstvo drugog čovjeka.

[La Baba yaga]

Stoga budisti imaju sasvim jednostavnu, ne emocionalnu već logičnu metodu promatranja i nazrijevanja egzistencije a tako i čovjeka, kao "mjesta" patnje gdje se "ljubav" prema drugom ( Čovjeku prije svega ) lišava svojih strasvenih ( npr ljubav prema supružniku ) i pristranih okova. Dakle dijalektikom a ne emocijama vođena samilost.

[suma_]

Anemona kaže:

Ja bih bila zadovoljna, s obzirom u kakvom svijetu živimo - ponekad mi se čini kao smrdljivi konteiner, ovisi gdje zagaziš i u što, gdje zađeš, u što se upleteš... - kad bi se ljudi malo više trudili razmišljati, preispitivati, širiti i pomicati malo svoje horizonte. Ne mora me voljeti, da bi me netko volio mora me i poznavati - znači, ne mora se voljeti a priori pa ni uopće uvoditi pojam ljubavi u cijelu priču ili ondje gdje ljudi kontaktiraju jedni s drugima jedni drugima osobno nepoznati - ali upravo stoga i zna biti bolno kad vidiš s koliko se predrasuda, s koliko ograničenosti pa i patologije, može se reći, možeš susresti u nekom okruženju.
Rekla bih, nadovezujući se na ovu misao, da ulogu tolerancije u društvu, u međuljudskim odnosima, i treba čitati u ovom registru: ona sprečava ili onemogućuje da se atakuje na dostojanstvo drugog čovjeka.

sve lijepo receno i nemam sto dodati na ovo

[suma_]

La Baba yaga kaže:

( npr ljubav prema supružniku ) i pristranih okova. Dakle dijalektikom a ne emocijama vođena samilost.

postoji i ljubav koja nije nikakav okov i nema strasti u njoj
npr, bas tu vrstu ljubavi ja osjecam prema recimo cvijecu, drvecu, prema vjetru, jezeru, zivotinjama ..
prosto lijep osjecaj imas u odnosu na njih
najteze je tu vrstu ljubavi osjetiti prema covjeku
te su ljubavi uvijek ili veoma cesto poprilicno komplikovane

[Dalaj Sanja]

Nema univerzalne priče o toleranciji ili netoleranciji, takve su priče uvek lične.

Recimo, ja lično, ne mogu da tolerišem laž.

Što se tiče ljubavi kao uslova za toleranciju, i to ljubavi koja je "nestrastvena" - ljubav je upravo uslov za netoleranciju, a ukoliko nema strasti, nema ni ljubavi.

Onaj koji voli ne toleriše ništa što bi moglo ugroziti ono što voli.


Kada pričamo o "nevezujućoj" i "nestrasnoj" "ljubavi" prema prirodi, šumama, livadama, životinjama - naravno da je laž da su takve ljubavi nestrasne.

Evo bolnog plača za drvećem (čovek plače zbog okova svoje ljubavi prema drveću)



ovo gore je ljudska reakcija, a ima i veoma strastvenih a retardiranih reakcija koje su posledica "mirne" i "nestrastvene" ljubavi prema životinjama:

https://www.youtube.com/watch?v=WwVQ5_vza6c

https://www.youtube.com/watch?v=moyNoweEAho

https://www.youtube.com/watch?v=ZiguIZbXsqg

[nikobit ein]

bolji pojam od Tolerancije je PRIHVATANJE

prvo sa sobom već generiše ili stvara unutrašnji napon kod čovjeka, jer uz toleranciju već podrazumjevamo da smo prije toga priznali nekom neku grešku ali je tolerišemo, kod prihvatanja toga nema