Zašto nam je pitanje religije (toliko) važno?

[hypnosis]

nitko ne kaže da ateizam ne postoji... no ateisti ne znaju u što ne vjeruju

[Beljki]

Sigmund kaže:

Ipak, ateizam i mogućnost zagrobnog života nisu nekompatibilni. Vidi npr. roman "Idite svojim rasutim tijelima", (To your scattered bodies go) Philipa Jose Farmera, ili pak Ubik, Philipa K. Dicka. Moja dva omiljena SF romana.

Ili sramana religije (budizam, jainizam...)

[Sigmund]

Beljki kaže:

Ili sramana religije (budizam, jainizam...)

Buda nije propovijedao nikakvu religiju. Uostalom, ako je religija, onda nije ateizam i obrnuto.

[Volver]

neznamkojeime kaže:

...vjera je duboko ukorijenjena u temelje ljudskog bica...

Sloboda je duboko ukorijenjena u temelje bića.
Vjera i ono što čovjek može označiti kao religiozni osjećaj, nisu istoznačnice.
Religiozni osjećaj čovjeka može ispuniti i kad se nađe zatečen osjećajem moći neke uzvišene ljepote, prirode, drugih bića, pojava, glazbe, tišine.... i prožet je osobitim divljenjem.
Religiozni osjećaj nikad ne bih vezala uz strah. On je, prije, odsustvo straha.
Zato vjerovati u onostrano i s tim u vezi imati odgovarajući religijski senzibilitet nije ni u kakvoj uzročno posljedičnoj (jedno ne uvjetuje drugo, jedno drugo ne isključuje) vezi s religijskim senzibilitetom koji u čovjeku može pobuđivati ovostrano.

... vjera je covjekova zudnja za nastavkom postojanja iza tisine groba

Iz ovoga slijedi da je vjerovanje u zagrobni život čisti produkt čovjekove žudnje, predmet u ideji, ono u što želi vjerovati. O zagrobnom životu to nam ne govori ništa, ali puno o čovjeku.

svaki je covjek cinjenicom da je svjestan vlastite konacnosti na ovom svijetu, vjernik..

Premisa ti je, ujedno i zaključak, proizvoljna i neistinita.

[Blackie Hoare]

Religija je drugi rezervni zakon.To znači,ako u slučaju ratnih strahota,kada svjetovni zakoni šute,trebali bi vrijediti religijski zakoni.Oni bi trebali vrijediti i za sve drugo,ali to se ne događa..

[stilihon]

Pitanje religije je važno zato jer je kroz povijest i tradiciju religija duboko ukorijenjena u ljudima te se i danas većina ljudi izjašanjavaju kao vjernici. Zbog toga je religija važna i ne može je se ignorirati.

Ako je nekome pitanje religije osobno važno, bilo kroz prihvaćanje ili kroz odbacivanje, znači da je takva osoba u osnovi religiozna te vjeruje ili u Boga ili u nepostojanje Boga.

Slobodna osoba (od religije) će uvažavati religiju i vjernike no pitanje religije joj neće biti osobno važno.

krena kaže:

Stephen Hawking odbacio je mogućnost života poslije smrti i time 'raj' nazvao bajkom za one ljude koji se boje umrijeti...

Tu je Hawking vjerojatno u krivu. Ljudi danas bježe od religije iz straha od vječnog života. Jer vječni život bez tijela je velika nepoznanica, zar ne? A ljudi se plaše nepoznatog. Plaše se odgovornosti za svoje postupke. Pa što ima ljepše od ideje da ćeš jednoga dana jednostavno nestati? Da će nestati sva tvoja sjećanja, brige i odgovornosti? Zar ta ideja nije mnogo privlačnija od ideje promjene načina egzistencije u nepoznato?

krena kaže:

Stephen Hawking... - Smatram da je mozak poput računala koje će prestati raditi kada se komponente pokvare. Ne postoji raj i život poslije smrti za računala koja su prestala raditi. To je priča za one koje se boje smrti ...

Mozak naravno umire. Samo pitanje je da li je mozak generirao svijest ili svijest postoji za sebe u nama nepoznatom obliku i naselila je mozak.

volver kaže:

Iz ovoga slijedi da je vjerovanje u zagrobni život čisti produkt čovjekove žudnje, predmet u ideji, ono u što želi vjerovati. O zagrobnom životu to nam ne govori ništa, ali puno o čovjeku.

S druge strane, vjerovanje u smrtnost je produkt čovjekova straha od nepoznatog, od nastavka egzistencije lišene tijela i poznatog materijalnog svijeta.

[dominik01]

bono kaže:

Vjerovatno ste primjetili da svi mi tezimo da spoznamo kojoj religijskoj formi (ne)pripadamo, tj. vazno nam je da dodjemo do svog misljenja o vjeri, koje ce dalje uticati na nas zivot. Covjek ne moze a da se ne zapita zasto nam je toliko vazno da znamo da li smo vjernik ili ne. Koliko je odgovor na ovo pitanje uticao na vas zivot? Da li vam je uopce bio vazan?

Odgovor na ovo pitanje je u potpunosti uticao na moj zivot. Dakle, promijenio je vecinu mojih stajalista od prije.

Kroz religiju čovjek želi spoznati svoje koriene, tj, put od nastanka do danas....naravno, i kroz znanost

[nickherc]

Vise kroz znanost, nego religiju. Religija je tradicija, mozda daje neki osjecaj indetitete i smisla (ma da sam iskren, ja ga ne vidim, ne smisla, nego smisao kroz religiju).

[Volver]

stilihon kaže:

S druge strane, vjerovanje u smrtnost je produkt čovjekova straha od nepoznatog, od nastavka egzistencije lišene tijela i poznatog materijalnog svijeta.

Može biti ali kao što rekoh sve to nam puno govori o čovjeku i njegovoj psihološkoj strukturi a ništa o zagrobnom životu i njegovom postojanju. Mrtva usta ne govore. I kad je riječ o izvantjelesnim iskustvima, opet su to fantastična iskustva o kojima možemo čuti samo od živih ljudi.
"S onu (bespovratnu) stranu" ima li što i kakvo je - ne možemo znati već samo vjerovati ili ne.
Ili biti negdje između, ni vjerovati ni ne vjerovati već jednostavno dopustiti da ne znamo.

[ur-faust]

bono kaže:

Vjerovatno ste primjetili da svi mi tezimo da spoznamo kojoj religijskoj formi (ne)pripadamo, tj. vazno nam je da dodjemo do svog misljenja o vjeri, koje ce dalje uticati na nas zivot. Covjek ne moze a da se ne zapita zasto nam je toliko vazno da znamo da li smo vjernik ili ne. Koliko je odgovor na ovo pitanje uticao na vas zivot? Da li vam je uopce bio vazan?

Odgovor na ovo pitanje je u potpunosti uticao na moj zivot. Dakle, promijenio je vecinu mojih stajalista od prije.

Prvi i jednostavni odgovor je - od malih nogu smo okruženi simbolima religijskog vjerovanja, i nekim rudimentarnim objašnjenjima pojmova koji nam roditelji pružaju kao djeci; u slučaju roditelja ateista, dijete nedvojbeno dolazi u doticaj sa širom zajednicom i preko vršnjaka biva upoznato s tom problematikom.

Ukratko, prvo objašnjenje je društveno; živimo u društvu u kojem je religija bitna stvar još uvijek (a pitanje zbog čega je tako je historijsko pitanje koje bi iziskivalo analizu povijesnog društvenog razvoja).

Osobno, da, važan mi je bio odgovor na to pitanje jer je ujedno predstavljao aspekt cijelog razvoja ličnosti i mentalnog sklopa. Izravnije, i odbacivanje vjere u transcendenciju i razvoj cijelog psihičkog sklopa kojemu to jednostavno nije potrebno su bili bitni aspekti cjelokupnog razvoja. Kako je jedan čiča jednom ustvrdio, kritika religije je osnova sve kritike

A ono što mi je doista fascinantno jest da se bajke poput ove još uvijek guraju ljudima pod nos:

Ljudi danas bježe od religije iz straha od vječnog života. Jer vječni život bez tijela je velika nepoznanica, zar ne? A ljudi se plaše nepoznatog. Plaše se odgovornosti za svoje postupke. Pa što ima ljepše od ideje da ćeš jednoga dana jednostavno nestati? Da će nestati sva tvoja sjećanja, brige i odgovornosti? Zar ta ideja nije mnogo privlačnija od ideje promjene načina egzistencije u nepoznato?

Odgovornost ne funkcionira tako; nikakva vjera u vječni život nije potrebna za preuzimanje odgovornosti, a niti za odgovorno postupanje. A što se mene tiče, pravi strah dolazi tek s idejom nestajanja, tj. smrti, i tu je impuls za konstrukciju priča o vječnosti.