Samo za žene s obiteljima - depresija

[Cherie]

1. Najprije ne uzimaj lijekove na svoju ruku, jer neznaš što činiš. Zapravo u ovom slučaju znaš - činiš sebi zlo sa nus pojavama, a nemaš nikakvo dobro. Na duge staze tko zna što će ti taj lijek učiniti možda se čak i ozbiljno razboliš.

2. otiđi kod psihijatra i neka ti on da lijek, pravi antidepresiv


3. To što će tvoja liječnica opće prakse znati da si u depri - ako je ona čovjek i liječnik onda neće odavati dijagnozu nikome, na to je obavezuje zakletva. A ako te sram što si u depri - to je toliko uobičajena pojava, neznam čega se sramiš. Ljudima je teško, život je kompliciran, želje i potrebe se ne ostvaruju mnogi padnu u depresiju. RAzlikujemo se samo po tome što su neki poduzetni da to što prije riješe, a neki se predaju. Ne predaji, nemoj da te dijete gleda takvu zbrkanu, jer mu daješ vrlo loš primjer - jedan dan može misliti da će probleme riješavati tako da se baci u crnilo. Ne predaji se ni radi muža, on te mora gledati tako klonutu umjesto veselu i punu života.

Osim toga vodi računa da tvoj problem nije toliko veliki da ga antidepresivi i razgovor sa stručnom osobom ne bi mogli riješiti. Ako ti je do toga što će svit oko tebe reć, već ti govore da si u k...., zar stvarno misliš ako je okolina lajava i primitivna da te već nisu etiketirali.

[trenutna]

Evo,da podijelim moju Radost sa vama...
Napokon,nakon toliko dvoumljenja,muke i neprospavanih noci, BILA SAM KOD PSIHOTERAPEUTA.
Otkrila je slucajno preko oglasa,zakazala termin i jutros se uputila u Rijeku.
Znam da je to samo pocetak, da predstoji dug put i još neprospavanih noci ali trenutno se osjecam kao da mi je ogroman kamen pao sa srca.
Svidio mi se njezin pristup,zasad sam zadovoljna jedini je problem sad koliko cemo se puta na mjesec nalaziti.Dogovorila sam odmah termin za dva tjedna pa poslije cemo vidjeti.
Hvala vam ,svima koji ste se javili jer ste i vi pridonijeli da se pokrenem,napokon,nakon toliko silnih godina.

[Sarić]

trenutna kaže:

Evo,da podijelim moju Radost sa vama...
Napokon,nakon toliko dvoumljenja,muke i neprospavanih noci, BILA SAM KOD PSIHOTERAPEUTA.
Otkrila je slucajno preko oglasa,zakazala termin i jutros se uputila u Rijeku.
Znam da je to samo pocetak, da predstoji dug put i još neprospavanih noci ali trenutno se osjecam kao da mi je ogroman kamen pao sa srca.
Svidio mi se njezin pristup,zasad sam zadovoljna jedini je problem sad koliko cemo se puta na mjesec nalaziti.Dogovorila sam odmah termin za dva tjedna pa poslije cemo vidjeti.
Hvala vam ,svima koji ste se javili jer ste i vi pridonijeli da se pokrenem,napokon,nakon toliko silnih godina.

Bravo evo ja sam ti iz Rijeke,sta si i ti u nasu zupaniju?

[trenutna]

Jesam Saric

Jucer sam bila toliko ponosna na sebe i zadovoljna što sam se uspjela pokrenut da nisam htjela otvoriti jednu raspravu koja mi je jucr skoro pokvarila sve ...
Naime ,nakon Dr. otišla sam odmah u ljekarnu kupit AD. kad tamo ....
Pola sata je "ljubazna ljekarnica" gledala moj recept pa rekla da neka odem kod svoje dr. da mi da recept preko socijalnog da ne placam- OK, lijepo od nje ali ja sam je ljubazno odvratila da cu ga sama platiti.
Nakon toga je pocelo ispitivanje( a što drugo reci u ljekarni prepunoj ljudi)
Aha, VI STE TA I TA zar ne?( a lijepo je piše ime i prezime na receptu)
Jesam- VAŠA ADRESA?
Vec me polako pocela drmati nervoza i nelagoda. Kažem joj i adresu.
KOJI VAM JE DR: PROPISAO LIJEK?AHA....VIDIM ( ia izgovori ona glasno i jasno ko je taj- ako nedajbože nisu shvatili i pticice na grani gdje sam to ja bila)
MOLIM VAS DAJTE MI VAŠU OSOBNU...?????
Dam je i tu osobnu a cijelo vrijeme lijekovi onako fino na pultu, pa možda ipak ima i nekog ko ne dobro cuje pa barem dobro vidi.
Kad najednom sam pukla ( ma ne bi mi ni trebali lijekovi da sam emocionalno stabilna, zar ne? )
Oprostite , a zašto vam ja moram dati moje osobne podatke???
A PA MORAM JA TO ZAPISATI-sad vec je drsko odgovorila.
A gdje je moje pravo na privatnost???
A PITAJTE KOGA HOCETE;JA TO MORAM IMAT U EVIDENCIJI-
Osjecala sam se ko zadnje gxxxo
Kad je pocela tražiti ispod pulta nešto cime bi zamotala lijekove ja sam joj to istrgla iz ruke, zahvalila se i odjurila.

O kojem pravu na privatnost pacijenta govorimo????
Platila masne pare za privatnog psihijatra, za lijekove kako ne bi morala dolaziti u takve situacije a ono samo što ne daju u novine ko što pije, kome odlazi i sl.

Da li je ona u pravu???

[Sarić]

trenutna kaže:

Jesam Saric

Jucer sam bila toliko ponosna na sebe i zadovoljna što sam se uspjela pokrenut da nisam htjela otvoriti jednu raspravu koja mi je jucr skoro pokvarila sve ...
Naime ,nakon Dr. otišla sam odmah u ljekarnu kupit AD. kad tamo ....
Pola sata je "ljubazna ljekarnica" gledala moj recept pa rekla da neka odem kod svoje dr. da mi da recept preko socijalnog da ne placam- OK, lijepo od nje ali ja sam je ljubazno odvratila da cu ga sama platiti.
Nakon toga je pocelo ispitivanje( a što drugo reci u ljekarni prepunoj ljudi)
Aha, VI STE TA I TA zar ne?( a lijepo je piše ime i prezime na receptu)
Jesam- VAŠA ADRESA?
Vec me polako pocela drmati nervoza i nelagoda. Kažem joj i adresu.
KOJI VAM JE DR: PROPISAO LIJEK?AHA....VIDIM ( ia izgovori ona glasno i jasno ko je taj- ako nedajbože nisu shvatili i pticice na grani gdje sam to ja bila)
MOLIM VAS DAJTE MI VAŠU OSOBNU...?????
Dam je i tu osobnu a cijelo vrijeme lijekovi onako fino na pultu, pa možda ipak ima i nekog ko ne dobro cuje pa barem dobro vidi.
Kad najednom sam pukla ( ma ne bi mi ni trebali lijekovi da sam emocionalno stabilna, zar ne? )
Oprostite , a zašto vam ja moram dati moje osobne podatke???
A PA MORAM JA TO ZAPISATI-sad vec je drsko odgovorila.
A gdje je moje pravo na privatnost???
A PITAJTE KOGA HOCETE;JA TO MORAM IMAT U EVIDENCIJI-
Osjecala sam se ko zadnje gxxxo
Kad je pocela tražiti ispod pulta nešto cime bi zamotala lijekove ja sam joj to istrgla iz ruke, zahvalila se i odjurila.

O kojem pravu na privatnost pacijenta govorimo????
Platila masne pare za privatnog psihijatra, za lijekove kako ne bi morala dolaziti u takve situacije a ono samo što ne daju u novine ko što pije, kome odlazi i sl.

Da li je ona u pravu???

Ona nikako nije u pravu,tako ti se meni bilo desilo kad sam isla u ljekarni u Centru masu ljudi unutra i imala 3 recepta,jedne inekcije,Ad i Misar 0,25 a ona mene pita pred svima dali znam ja kako se koriste te tablete i dali sam upucena u tome???????
A svi mene pogledali,a ja odgovorila:"Nažalost znam sve kako se to koristi "i izjurila iz ljekarne

[trenutna]

Ma istražit cu ja, 100%, sad sam hladne glave toliko mi sve to izgleda bezobrazno i nebulozno i ako budem u pravu zaljepit cu joj recept sa svim mojim osobnim podacima, JMBG,povijet bolesti,moje radno mijesto,kako sam provela djetinjstvo,koliko puta sam se napila, kad sam zadnji put imala mens.,i jeli sam zadovoljna sa sexom...
Ma baš me u živac pogodila

[trenutna]

Zaboravila napisat gdje cu joj to zalijepiti....na nos

[femmelatin]

Trenutna, BRAVO!
Super što si bila kod psihijatrice i koliko kužim - dopala ti se a to je bitno. Super što si dobila terapiju.
Super je i to što si ljuta, znaš zakaj? Jer je ljutnja sto puta bolji i zdraviji osjećaj od tuge i depresije.

p.s.
Ljekarnica je bila neodgojena u smislu da nije morala čitati na glas tvoje podatke, zapisati je možda i morala. Ja sam jednom kupovala nešto na privatni recept, žena je samo bacila pogled, recept mi je vratila, nije ništa zapisala. No znaš što, vjeruj mi - drugi ljudi uopće ne slušaju i ne gledaju i zaokupljeni su sobom i svojim mislima.

[femmelatin]

A prošle zime bila sam u apoteci po nešto protiv kašlja, kašljala sam kao slon. Unutra, jer je bilo neki praznik dan prije, pa je ova bila dežurna - dva reda i toliko ljudi da su stajali i ispred. A ja kašljem i kašljem i dođem na red i jedva uspijem izgovoriti da trebam nešto pšrotiv kašlja, a žena počne ispitivati kakav je kašalj i što mi treba - a ja zauram: OVAKAV i nastavim se gušiti od kašlja. Žena je stvarno biser!

[trenutna]

Ma OK: i da je morala upisati podatke to meni, osim totalne neosjetljivosti, i krsenje pacijentovih prava na privatnost.
I nije ni problem bio što su ljudi zurili u nas( iako mi nije bilo ni najmnje ugodno u tom trenutku) jer i apoteka se nalazi u drugom gradu ali mislim da nije fer i tocka.
Pa sve što sam napravila ( da ne odem na ljecnicku uputu) je baš zbog toga jer je strah i sram nešto u meni ukorijenjeno iz djetinjstva a ne zbog neznanja, zatucanosti ili što ti ja znam što.
Otkud njoj pravo da me pola sata zadržava na pultu, pita sve o meni( falilo je samo koji br. gaća nosim).
Malog sam vodila svugdje kad sam posumljala na poteškocu ali kad sam ja u pitanju druga prica.Iz sebe još nemogu taj sram izbaciti i duboko se nadam da ce uz lijekove i psihoterapiju moci to savldati, otici drugi put u ljekarnu i pognute glave dati recept i ako mislim da je bezobrazna,kulturno joj objasniti da promijeni posao ako nezna raditi sa ljudima ( koji su ionako pretezno bolesni kad su tamo) i pocne sa protunapadom sa osmjehom je reci, što se ljuti pa ja ionako imam tešku depresiju pa sam neuracunjiva

Da, dobro si rekla, puno mi je bolje, ipak sam vec mjesec i pol na seroxatim i taj odlazak psihijatru me stvarno jako dignuo ( pa mucim se i dvoumim još od djetinjstva tako da bi i slona digla ta moja konacna odluka da pocinjem opet živjeti)
Ja cu se ipak raspitati da li oni imaju pravo tražit adresu, osobnu . Zar je moguce da ce me svaki put tako tretirati u ljekarni gdje stvarno nisam mislila da ce biti ikakvih problema, štoviše jer sam puno puta uzimala recept za mamu kad je bila bolesna ( isto se radilo o AD) i niko me niš ni pitao.

[Vilenica]

trenutna, veliki plus za odlazak psihoterapeutu!

ogroman si korak napravila! jako dobro znam, jer znam koliko sam godina ja patila odbijajuci tudju pomoc

moje iskustvo kaze: cim si prihvatila da trebas tudju pomoc, rijesila si pola problema
cim s tim krenes, jasno je da si shvatila da MOZES dobiti pomoc, da problem nije veci od tvog zivota

a dalje 80 posto ovisi o tebi. glavno si prelomila

[trenutna]

Evo, da vas se javim jer kako god završilo dobila sam tu svoju PRVU potporu u životu i mislim da bez VAS nikad se ne bi bila odlucila na odlazak psihijatru.
Sad ima nekih 2 i pol mjeseci kako pijem seroxat, dr. mi je povecao dozu ali je rekla da je dobro što sam se odlucila baš za taj AD jer bi mi i ona bila to isto preporucila. Ja iskreno mislim da nisam samoinicijativno pocela ga koristit ne bi nikad imala snage i energije da se suocim sa svime time.
I sad idem svaki tjedan kod ps. po 45 min. ali nažalost ih brzo potrošim jer vecinom samo placem ( što sam rijetko kad drugdje radila tijekom svih ovih godina)
I sad.... njezina je dijagnoza da sam cijeli život bila bez samopuzdanja ,najvjerojatnije zbog teških obiteljskih problema u djetinjstvu( što mi je oduvijek bilo jasno)
Da ni sad nemam nikakvu potporu u sadašnjoj obitelji, da sam kronicno željna pažnje i ljubavi ali da to, zbog ucenih obrazaca u djetinjstvu, ne tražim i da samo u sebi kukam i samosažaljevam kroz depresiju.
Najviše me dotalo to kad je rekla da u meni tinja toliki gnjev i ljutnja i da vjerojatno tu svoju ljutnju i agresivnost prebacujem na sebi, zapuštajuci se ili na nekog na poslu ( što mi se zna desiti ali onda znam imati i ozbiljnih problema)
Ima skoro mjesec dana kako nisam izlazila iz kuce ( kolektivni odmor), niš pametnog nisam uradila u kuci ( mislila sam da cu bar polovicnu generalku napravit ali niš od toga).
Svaku priliku sam iskoristila da se otarasim svih u kuci ( a tako sam mislila da cu kreativno provesti vrijeme bar sa djetetom) samo sam ceklala nestrpljivo svoj mir i svoj Jad da mogu na miru spavati i spavati i da me ništa više ne muci.
Sad sam se našla u velikoj dilemi- nakon pocetnog oduševljenja što sam se napokon odlucila nešto uradit i potražit pomoc psihijatra, sve je nekako vratilo se po starom.
OK. moram priznati da nekakvih mailh pomaka ima, bar nemam više onaj neizdrživi grc pri pomisli da se vracam na posao, cak me i to veseli ali nikako da se snađem kod kuce, sve mi smeta,ukucani ponajviše...Želim samo biti sama i da me nitko ne gleda takvu.
Minus na racunu polako se približava opasnoj granici i neznam više da li ima smisla toliko izdvajati samo za sebe a ne vidim u buducnosti velikih pomaka.
Neznam ni sama što mi je ciniti, znam da se stanje ne mijenja preko noci ali nemogu ja tako godinama.
Prvi put , nakon nekoliko mjeseci što sam se osjecala napokon živa i vrijedna postojanja, otišla sam u šoping i spi....la puno novaca na krpice( to je ranije isto bilo prisutno kod mene da šopingom kompeziram to moje jadno stanje).
Sad sam lakša za lijep dio neophodnog novca a osim trenutnog zadovoljstva nisam ništa sretnija , vec samo se sad mucim kako skupit ponovo za odlazak psihicu i da li odustat...

Eto, toliko od mene

[lilamer]

Trenutna,sve sam procitala sto si do sada napisala pa evo da i ja nesto dodam.kao prvo potpuno te razumijem
jer i sama imam takvih iskustava koja su srecom iza mene.Kao prvo puno sam starija od tebe pa na to sve danas
gledam malo drugacije,ne trazim i ne ocekujem puno od zivota,znam da je prolazan i da imam samo ovu jednu
priliku i zato sam odlucila da sve promjenim pa i sebe.Prestala sam se nervirati,svadati,sazaljevati samu sebe i
povlaciti se u osamu ispunjenu tugom i crnim mislima.Pocela sam cijeniti i voliti sama sebe! veselim se malim i
naoko banalnim stvarima,dobroj knjizi,odlasku u prirodu,buketicu cvijeca koji mozes pokloniti sama sebi itd.
Rekla si da si otisla u kupovinu i da te to smirilo ali do kada ? Uostalom to i kosta pa te poslje opet grize savjest
jer sigurno ima i vaznijih stvari za kupiti zar ne ?
Predlazem ti da poradis sama na sebi,kad si slobodna odi sa obitelji na izlet,priroda smiruje ! Ili jednostavno sa
sinom u park,promatraj prirodu,opusti se,nek ti misli plove sa oblacima,zaboravi kucu i posao bar na tih sat-dva
i osjetit ces se bolje.Kod kuce u polumraku upali par svjeca i opusti se,nek ti momenti mira budu sto cesci jer
i sama znas da ljekovi nisu svemoguci trebas i sama poraditi na sebi.
nemoj se zamarati brigama ni mislima o proslosti,pokusaj oprostiti onima koji su te na bilo koji nacin povrijedili a
oprosti i sama sebi za sve ono sto si mogla ili trebala uciniti a nisi. Zatvori teku proslosti !
Tvoj zivot se odvija DANAS,zato se okreni sadasnjosti.Preporucila bi ti da svaki dan ponavljas par jednostavnih
rijeci kad udahnes reci;"Voljena sam" (imas majku i dijete koji te iskreno vole a vjerovatno i mnogi drugi) i
kad izdahnes reci:"Volim" (opet se misli na drage osobe a i na samu sebe) Znas kako kaze ona poslovica
"Sreca i nesreca dolaze od nas samih"

[trenutna]

Potpuno si u pravu...Svaka rijec što si napisala stoji ali...kad razmišljaš razumom...
Problem je u tome što to jako razumno i jednostavno zvuci ali... za nekog ko je pošteno zaglibio i kojemu sve, ama baš sve pricinjava veliki napor i nezadovoljstvo ,teško da ce vidjeti ljepotu oko sebe i toplinu suncevih zraka.
Prisiljavam se ,trudim se da izlazim koliko god mogu ali i onda, jedva cekam da se vratim u kucu, na sigurno, da svi odu spavati i da napokon mogu biti sama. Jace je od mene.
Nisam ni ja više tako mlada , mogla sam štošta nauciti od života ( prešla sam ja svojih 40 g.), trebala bi znati cijeniti sitnice, radovati se obitelji ali... hebiga. NE IDE. Stalno sam napeta, nervozna, prazna,tupa i najviše od svega umorna,umorna i umorna-fizicki i psihicki.
Pokušavam se boriti i prelazim u svakakve faze- od faze prežderavanja do izgladnjivanja jer se nemogu više gledati koliko nabijam kile u malom vremenu...od faze nepušenja pa do 2 kutije cigareta na dan, od faze kompulzivnog kupovanja i trošenja na kozmeticke preparate ,dotjerivanja do savršenstva pa do toga da danima ni zube ne perem. UŽASSS
I tako unedogled, vrtim se u krug.
Cesto mislim kako bi bilo najlakše autom se zabiti u zid i prekinut patnju a s druge strane sigurna sam da mi neko kaže da imam kakvu tešku bolest da bi se borila ko lav samo da preživim...
Ma sve je to tako komplicirano a opet jednostavno...treba pronaci želju da se nekako izvuceš od svega toga a dotle samo preživljavati dan za danom...

[Klort]

@trenutna

A da pokusas prekinuti identifikaciju sa sopstvenim mislima?
... vrlo direktan nacin borbe protiv ega, i njegovog odrzavanja u prizemnim granicam. Davorka je dotakla tu temu iz svog ugla, ovo je malo drugaciji.

Ego je u osnovi nista drugo do kompulsivna nekontrolisana bujica misli i kada se osoba identifikuje sa njima (mislima) javljaju se dodatne (mehanicke) reakcije - emocionalne i fizicke. Emocionalne u smislu osecaji koji se javljaju u toku samosazaljenja, krivice, nerviranja itd. Dok je fizicka reakciju u smislu fizickih pokreta.

Pogotovo taj zacarani krug misli->identifikacija sa mislim->emocionalna rekacija i tako u beskonacno ponavljajucoj petlji, trose ogrooomne kolicine energije i sasvim je nedvosmisleno jasno zbog cega tolika energetska iscrpljenost kod tebe.

Da se ne ponavljam pogledaj moje postove na temi - Izgubio sam sebe.

Preporucio bih ti knjigu "Moc sadasnjeg trenutka" (Eckhart Tolle) i jos jednu njegovu knjigu "Praktikovanje moci sadasnjeg trenutka" (na engleskom je i u obliku je audio zapisa).

http://www.4shared.com/dir/4123559/4...1/sharing.html
Folder: E.Tolle

[trenutna]

Neznam, nisam sigurna da sam te u potpunosti razumjela.
Ja se svjesno izoliram, tupo gledam u tv baš zato da nebi previše razmišljala i suocavala se sa prošlošcu i sa problemima.
Ne razmišljam previše o tome što me tišti i što sam sve prepustila u životu zbog moje depresije ali.... kad odem psihoterapeutu jednostavno sam primorana o svemu tom u razmišljati i onda pocinje izlaziti bujica negativnih osjecaja....
Kako krenut od pocetka i ne razmišljati o prošlosti?

[lilamer]

Znam da nije lako izaci iz tog zacaranog kruga gdje ti se stalno vracaju slike proslosti kao neke prisilne misli
kojih se ne mozes osloboditi.Ali isto mislim da ti nikakav psihoterapeut nece pomoci ako se i ti ne potrudis jer
tko te bolje pozna nego ti sama sebe ? Jednostavno moras biti stroga sama prema sebi,znam da zvuci smijesno
ali sve sam ja to na sebi isprobala.Dok tones u depresiju i crne misli jednostavno sjedi i suoci se sama sa sobom.
Izvuci sve sto te tisti i sto te je povrijedilo u djetinjstvu,prenesi se u to vrijeme i upitaj samu sebe da li si mogla
nesto uciniti da to promjenis ? Odgovor je NE ! Bila si dijete koje nije imalo izbora a ni srece. Ako treba isplaci
se da skines taj teret sa duse i jednom zauvijek reci sama sebi "JA NISAM KRIVA ZA NISTA" i to poglavlje
zivota zatvaram definitivno.Kada god ti se vrate takve misli ponovi tu recenicu koja je kljuc tvoje depresije,
shvati da si bila zrtva okolnosti kao kad nekog pogazi auto-da li je on kriv ? Jednostavno se nasao na krivom
mijestu u krivo vrijeme.Tako i ti nisi kriva za svoje nesretno djetinjstvo pa sama sebi zabrani da se vracas na
nesto sto ne mozes ni promjeniti ni ponovo proziviti.Ponavljam budi stroga sama sa sobom,reci dosta sam
bila slaba i bezvoljna,sve je to iza mene ali danas moram sve nadoknaditi,imam dijete kojemu ne zelim
upropastiti djetinjstvo jer djeca vide i osjecaju i vise nego sto mislimo.
sada ti se pruza prilika da nadoknadis ono sto nisi imala u djetinjstvu pa zar ces i ovaj dio zivota sama sebi
upropastiti ? Reci MOGU i HOCU i vjeruj u sebe pa ces uspjeti!

[femmelatin]

Trenutna, ovo što prolaziš je normalno. Nijedno izlječenje nije trenutno, kao što bi ti voljela - zato valjda i nick trenutna. Nijedno izlječenje nije pravocrtno, ima uspona i padova. Uzalud ćeš sangom volje pokušavati izbrisati i zaboraviti prošlost - jasno mi je da ti drugi žele najbolje, ali ti te osjećaje moraš osvijestiti, osjetiti i otpustiti - a ne silom zakopavati i odbacivati. Zakopavanje i odbacivanje je i dovelo do toga. Sad je vrijeme da ih ponovo proživiš ali ovaj put u prisustvu stručne osobe - tako da imaš sigurnost. Zato je dobro da plačeš na terapiji, pa te gomile suza potiskivane godinama moraju negdje izaći. Vjeruj u proces, vjeruj u terapiju, sve se odvija u najboljem mogućem redu i u pravo vrijeme.
A kad si doma, možda ne bi bilo loše da pokušaš skupiti snage i zbližiti se s djetetom i mužem. Možda se iznenadiš.

[anthony9906]

trenutna kaže:

Molila bi da mi se jave iskljucivo žene koje imaju obitelj jer bi voljela izmjeniti konkretna iskustva. Kako se nositi sa depresijom a da što manje stradaju svi oko vas?
Imam 40 godina i bolujem od depresije od djetinjstva. Sve ove godine sam nekako gurala sa manje-više uspjeha ali sad sam jednostavno krahirala u svakom pogledu.
Ne funkcioniram ni na poslu ni kod kuce.
Najteže mi pada kad me sin od 8 godina zabrinuto promatra i svako malo me poljubi bez razloga. Tko zna što se sve mota u njegovoj glavici ali zasigurno ne sretne misli kad me vidi u takvom stanju. Ima 3 tjedna kako sam pocela piti Seroxat, na svoju ruku jer ,nažalost, jer zbog male sredine i zbog posla koji obavljam jednostavno si nemogu dozvoliti da se procuje kako idem psihijatru.( da ne govorim o tome kako ih u mom gradu niti nema pa mi morala putovati u drugi-kad bi i znala kome otici).
Uglavnom, dosad nevidim nikakve pomake,osim strahovitih nuspojava u prva dva tjedna, kad sam ostala na bolovanju i preležala svo vrijeme uz veliku tjeskobu.( doktorici naravno morala izmišljati druge tegobe)
Veliki je problem što nemogu sad ni pomisliti da se moram vratiti na posao a drugog riješenja nemam, jer i sad jedva vucemo kraj s krajem a kamoli da dam otkaz.
Od supruga nemam ama baš nikakvu podršku," ta ionako sam u K.... od uvjek".
Zasad ,jedina koja je upoznala realno sa mojim stanjem je moja majka koja mi je ujedno i jedina potpora ali i ona sama je jako bolesna pa je rijetko zamaram time.
Toliko od mene ukratko, stavrno se nadam da ce se netko sa slicnim iskustvom javiti .

pritisak zbog novca,radiš zato jer moraš (ok,tako i većina),odgoj djece,partner koji nema razumijevanja..

nedostatak ljubavi,razumijevanja,prijateljstva,oslonca...

i više nego dovoljno za depresiju..

kako se izvući?

za početak,seroxat će pomoći,a kad se vratiš u život,onda dalje sama.

čitaj,vježbaj,slušaj glazbu,idi u crkvu...

jednom riječju,radi nešto što volš,i što tebi paše.

moramo imati nešto što nas drži da izdržimo.

nekom su to divni prijatelji,nekom dobar seks,nekom vjera u Boga,nekom....

znam da zvuči kao klišej,ali obično je pravo rješenje,ono najjednostavnije.

samo ga ne vidimo i ne prihvaćamo,jer ne vjerujemo da bi iz nerješive situacije mogli izaći tako lako.

(ne kažem da je lako..)

zaboravili smo na sebe.

svaka žena stavlja na prvo mjesto dijete (naravno),muža (ajd ok) .ali,nebi li smo tu trebali stati?

nemamo vremena je obično izgovor..

kako nećemo biti u depresiji kad toliko dajemo,a tako malo primamo?

ili,nisam u pravu?

[anthony9906]

zaboravih reći..

djeca vide i osjećaju,i više nego mislimo.

nemojmo ih potcjenjivati

ai,ti nećeš krenut dalje ako samo na to misliš.

tvom djetetu je teško,jer je tebi teško,to je normalno.

ali,isto tako nitko sretniji od tog djeteta kad vidi da je mami bolje

i,vjerovat će da je njegova mama jaka,i sposobna za sve...

teško je djeci prolazit taj put i učit na taj način,ali ipak,ja volim reći,nije svako zlo za zlo.

pusa ti,nadam se da ćeš biti ok..